va§IONka

" (...) Rješenje ontološkog problema ostvarenja uma može biti monističko ili dualističko.

Monizmi smatraju da je sve što postoji, pa tako i um, ostvareno od samo jedne vrste “tvari”. Monizmi su idealizam i materijalizam, odnosno fizikalizam.
Idealizam tvrdi da postoji samo nematerijana tvar i da je sve što postoji mentalno.
Suprotno tome, materijalizam (fizikalizam) tvrdi da sve što postoji, pa tako i um, jest realizirano materijalno, fizički. Danas se gotovo uvijek pojmovi “materijalizam” i “fizikalizam” rabe sinonimno. No, strože gledano, to nisu sinonimni pojmovi. Pojam “materijalizam” označava metafizičku doktrinu koja tvrdi da u univerzumu postoji samo jedna “tvar” – materija – od koje je sve građeno. Fizikalizam pak tvrdi da u univerzumu postoje samo oni entiteti koje može opisati (kompletna) fizika. Naravno da su to materijalni entiteti, ali suvremena fizika danas uključuje u svoj (egzaktni) opis i entitete kao što su npr. polja sila, kao što je elektromagnetsko polje ili gluonsko polje, koji nisu materijalni entiteti. Oni sami nisu sazdani od materije, (nemaju masu, ali jesu energetski tj. imaju određenu energiju; a u fizici zapravo vrijedi ekvivalencija mase i energije – to su dva različita načina pojavljivanja istog) ali utječu na entitete koje smatramo materijalnim (dakle, na one koje imaju masu ali mogu imati i druge karakteristike pokraj nje, kao što je npr. električki naboj itd.) i dadu se eksperimentalno i empirijski proučavati i egzaktno opisati fizikalnom teorijom.
Fizikalizam, dakle, smatra da ono što postoji jesu samo fizikalni objekti, stanja i procesi opisivi i objašnjivi fizikom. (Odnosno, u suvremenom žargonu tako se rabi i pojam “materijalizam”. Za nešto drugačiju razradu ovih razlikovanja vidi Robinson (1993, str. 1-3).) Naravno, fizikalni objekti, stanja i procesi mogu biti u različitim stupnjevima složenosti. Fizikalizam je redukcionistička teorija jer isto tako smatra da se kemija, biologija pa onda i psihologija, u krajnjoj konzekvenci, mogu na ovaj ili onaj način reducirati na fiziku.

Dualizmi tvrde da postoje dvije “tvari”: i materijalna i nematerijalna. Naše tijelo i objekti izvan nas bili bi materijalni, dok bi um bio realiziran na neki nematerijalan način. Kada dualizmi tvrde da su psihološka stanja i procesi nematerijalni onda misle da su i ne-fizikalni tj. da ih nikakva, pa ni potpuna fizika, ne može opisati. Dualizam može dopustiti postojanje ne-materijalnih fizikalnih entiteta kao što su energetska polja sila, ali ona nisu, za dualiste, kao fizikalni entiteti, gradivna “tvar” umskih, psiholoških stanja i procesa.

Također postoji i inicijalno ontološki neutralna teorija a to je funkcionalizam. S obzirom na sadržaj teorije, funkcionalizam može biti kompatibilan i s monizmima i s dualizmima.

Prvo ćemo reći nešto o dualizmima. Postoji nekoliko različitih dualističkih teorija: interakcionizam, epifenomenalizam, paralelizam, okazionalizam. Svakoj od njih, naravno, zajedničko je to da smatra da postoje dvije osnovne “tvari” – materijalna i nematerijalna. Um, svijest i mentalnost su, prema njima, ostvareni nematerijalno, makar jesu ili mogu biti povezani na neki određeni način s materijalnim, odnosno s fizikalno-kemijskim procesima u mozgu. Paralelizam i okazionalizam zagovaraju potpunu odvojenost uma i mentalnosti od tijela i materijalnog, fizičkog.
Jedan od najpoznatijih argumenata za dualizam jest Descartesov (1911) argument. On počinje od toga da mi možemo zamisliti da zapravo one stvari koje nazivamo materijalnim i koje se nalaze oko nas, zapravo ne postoje. Prisjetimo se da možemo sanjati ili biti u stanju tako jake halucinacije da nam izgleda kao da su neke stvari prisutne oko nas dok to ne odgovara stvarnosti – kada sanjamo mi smo u stvari u stanju spavanja, recimo u našoj vlastitoj sobi u krevetu, a ne kako nam se čini u snu da upravo prvi prolazimo ciljem na utrci formule 1 u kabini McLarena M 22P4. Tako sistematski možemo zamisliti da ništa za što nam se čini da je oko nas, ne postoji. Budući da je naše vlastito tijelo također materijalno, mi možemo zamisliti da čak niti tijelo nemamo. No, kada mislimo ne možemo zamisliti da upravo tada ne mislimo. To bi bila kontradikcija. Kada mislim ne može biti da ne mislim. S druge strane, materijalni objekti imaju svojstvo protežnosti: oni se nalaze u prostoru, zauzimaju određeni prostor, protežu se kroz prostor. No, ne čini se tako da misao ima neku protežnost – misao nije nešto što zauzima prostor. Ona nema, prema Descartesu, svojstvo protežnosti. Sada imamo po dva potpuno suprotna svojstva koja pridajemo tijelima i mislima – tijela su protežna te uvijek možemo zamisliti da u stvari ne postoje dok je misao neprotežna te ne možemo zamisliti da ne postoji kada mislimo. Tvar od koje su tijela građena jest materija. Kako su tijela građena od materije, onda ono što ne može imati glavna svojstva koja ima materija, nego ima potpuno suprotna svojstva, mora biti nematerijalno. Misao pak pripada umu te je um, dakle, nematerijalan. Dakle, prema Descartesu, postoje dvije vrste “tvari” – materija – od koje su građeni materijalni predmeti u prostoru oko nas (uključujući i naša, ljudska tijela) i nematerijalna “tvar” - od koje su “građeni” nematerijalni umovi.
No, umovi i tijela (ljudska) nisu potpuno odvojeni. Oni su uzročno povezani. Descartes je smatrao, a tako smatraju i neki suvremeni dualisti, da postoji uzročna veza između (nematerijalnog) uma i (materijalnog) tijela. Naime, i zdrvorazumski se čini da sadržaji naših misli određuju i uzrokuju naše ponašanje, i obrnuto, predmeti iz naše okoline utječu na oblikovanje percepcije i sadržaja misli. Descartes je smatrao da se uzročno međudjelovanje između uma i tijela događa u mozgu u malenom dijelu koji se zove epifiza. Od tuda i dolazi ime za ovu vrstu dualizma a to je “interakcionistički dualizam”.
Međutim, ovdje nastaje problem. Kako je uopće moguće da dvije potpuno različite “tvari” – materijalno i nematerijalno – budu u uzročnom odnosu? Problem se još više pojačao kada su kasnije u fizici otkriveni zakoni očuvanja. Postoji nekoliko zakona očuvanja – zakon o očuvanju energije, zakon o očuvanju električnog naboja, zakon o očuvanju momenta i još neki zakoni. Zakon o očuvanju energije kaže da je ukupna energija unutar sustava uvijek konstantna. Uzročni tijek prijenosa i transformacije energije opažamo uvijek između fizičkih tijela. No, unutar sustava ukupna energija ostaje uvijek ista. Ali, ako nematerijalan um uzročno djeluje (u, recimo, uzrokovanju ponašanja) na tijelo da ono nešto napravi, npr. da se pomakne u prostoru, onda bi bio slučaj da ni iz čega fizičkog imamo utjecaj na fizičko i tako bi se ukupna energija sustava povećala.Time bi bio narušen ovaj zakon očuvanja. (...)"

Tu je nekad bilo sniježno, kišničko jezero, kažu, ali na nekih devetsto metara nadmorske visine mala je prilika da je baš i bilo tako. Južina, omanja planina sa škrtom ali slatkom travom na kršu i toplim vjetrom koji bi se sa sobom svađao kuda bi, pa je nekako uvijek kovitlao tu, južno je od Jezerske doline. Sjeveroistočno i sjeverozapadno su dva namćorasta i vječna vrha, zakrivljeni jedan prema drugome kao da igraju šaha, u svim dobima sijedi od snijega i jednake, a najviše tačke planinskih lanaca što od njih krivudaju na jednu stranu ka Istoku, a na drugu ka Zapadu.

Posred doline kamena kuća vjerovatno građena od krša sa Južine. Vrata joj gledaju ka nadmetanju jednog prema drugome nagetih vrhova istočnog i zapadnog lanca, pa kad čovjek iz kuće izlazi, saget pod dovratkom, prvo će ugledati pobodeno deblo sedamnaest koraka pred sobom. Povrh debla velikim zahrđalim čavlima pobodena drvena kutija bez gornje stranice, nagrižena zimom i suncem, kišom i ledom, pa ko da joj čovjek može brojiti zube od godova na oštećenoj dasci.
Nekako iz ovoga položaja ta drvena kutija na visokom deblu, u koju bi se mogla položiti i veća živinka, baš dođe posred nagetih vrhova u daljini, kao da je kakav zubat i ulijevo naget most između njih. Uzalud smo se Stanka i ja pokušavale ispeti do kutije. Nije pomagao ni gumeni đon na šangajkama, nije pomagalo ni uže na jedvite jade prebačeno preko užeg dijela kutije. Nekako nikako nismo mogle potrefiti da uže upadne između dva zuba na dasci i ostane tu.
- Tato, ima li šta u onoj kutiji?, upitala je Stanka kada je prvi put izborila da njen otac i mene povede do Jezerske doline i kamene kuće u njoj.
Čovjek u poderanom vunenom džemperu boje oljupina od luka, sa ishabanim teksasom od starih farmerki prišivenih na laktovima, nastavio je presipati mlijeko u veliki, napuknut škip.
- Tato..? -
- Šta je Stanka!? -
- Ma, šta ima u onoj kutiji? -
- Kojoj kutiji? -
- Ma ovoj bolan, u zmajevoj kutiji! - , podbola je gromkim zvukom Stanka i kažiprst nekoliko puta vozala između kutije i očevih očiju, kao da ga njime hoće natjerati da pogleda.
Čovjek je podigao glavu iz polutame kamene kuće, ko da gleda prvo prema vrhovima, pa prema kutiji, i ponovo spustio glavu.
- Nema tu više ništa Stanka. -, tiho je prebacio preko jezika par trenutaka kasnije.
- Eh, nema.. -, promrmljala je razočarano Stanka, - vi nas djecu uvijek lažete. Kako nema, baba mi je pričala o zmajevoj kutiji!? -
- Onda idi babi, pa nek ti priča! Hajde, spremajte se, valja se do kuće vratiti. Vidite da će noć!? -
Stanka je još jednom tužno pogledala ka kutiji, pokazala mi očima da krenem za njom do kola i rekla da će mi usput ispričati o velikoj tajni. Na drvena kola, pored naslaganih svežnjeva granja od kojeg je njen otac pravio metle za razabiranje žita ili za čišćenje štala, složile smo male kace sa sazrelim starim sirom, koje je Stankin otac iznijeo pred kamenu kuću. Sjele smo na rub kola i jedno vrijeme mahale nogama sinhrono, proizvodeći krugove.
- Slušaj, dok ga nema -, započela je Stanka, - ne daju mi više da spavam sa babom, a brane joj da mi priča pred njima. Vidiš sada kada obiđemo kolima Južinu, odma će nas dočekat selo. E ovde, u Jezerskoj dolini, su ostavljali po jednu ovcu svakog poslepodneva u onoj zmajevoj kutiji.. - pokazivala je Stanka. - Tamo -, pokazala je prema nakrivljenim vrhovima, - tamo je imao zmaj, pa su mu morali ostavljati ovce da ne bi napadao selo. Baba mi je pričala, kad je bila mala, da je sa svojim tatom morala zanoćiti u kamenoj kući. Uhvatio ih mrak. Rekla mi je da ništa nije znala o zmaju, niti je to ko spominjao. Nisu imali ni fenjera. Tato je spavao na nekim krpama na podu, a ona na onom krevetu. I, kaže, pred jutro neđe, ko da je bilo počelo da rudi, prenula se i čula ko da nešto veliko maše iznad kuće, ko kad bi uzeo dva velika drveta pa mahao krošnjama, hah, haaaah, haaaaaaah, hah. Kaže baba, pa nisam se ja zorli ni uplašila Stanka, nego me uplašio tato. Prenuo se sa onih krpa, pa po sred mojih usta, stegnuo me šakama i samo potiho ponavljao "Šuti!", "Šuti!", "Šuti dok ode." I otišlo je, kaže baba, otišo je zmaj, pa podobrih je pola ure prošlo. Onda joj je tato sve ispričo.. - stala je najednom Stanka, jer je primijetila oca kako dolazi.
Čovjek nam je prišao, i nju i mene ćutke uhvatio za struk i pomjerio da potkoljenice dignemo na kola. Obišao je do lijeve strane kola da provjeri zavezano granje, a Stanka je, sa nekim tužnim žarom u očima gledala u nakrivljene, sijede vrhove. Čovjek je naredio "Kreni!" i trznuo vratove strpljivih volova. Kola su se sa cikom željeza zakotrljala.
- I da ti kažem -, jedva je dočekala Stanka, - tato je mojoj babi reko da je izgleda onaj još uvijek živ, iako su još od kako je on bio mladić prestali da mu ostavljaju ovce. Neki je stari čovjek reko da je tamo -, pokazala je podno dva vrha, - pronašo zmajev zub i da je sve gotovo. Baba kaže da nije, da je zmaj otišo neđe tamo gdje Sjevernjača bude, da tamo ima neka pećina u Žutim stijenama. Tako joj je njen tato kasnije reko i reko joj je da mu se možda učini da čuje blejanje iz doline, pa da doleti. -
Stankina je vatra odjednom usahnula i oborila je pogled na svoje šangajke pokušavajući da među pertle umetne mali cvijet. Ja sam pogledala prema Jezerskoj dolini, pomjerenoj udesno kako smo odmicali oko Južine, i više nisam vidjela zmajevu kutiju i vrhove Istoka i Zapada.

Kad smo došli u selo i u Stankinu kuću, pokušavala sam pronaći pogled njene babe i pročitati priču koju mi je ispričala Stanka. Starica je gledala u krilo, namiještala nabore na suknenoj suknji i osmjehivala se, pokoji put, kako joj je snaha smirivala nas, djecu. Te noći sam sanjala velikog zmaja koji nije bio kao oni iz mojih ilustrovanih bajki. Imao je kožu kao čovjek i boju kao džemper Stankinog tate. Sjedio je na istočnom vrhu, uradio jedno dugo haaaaah krilima, i propao u rupu među nakrivljenim planinama.

Vatra se može nositi kao haljina. Imala ju je žena iz moga djetinjstva koja je više bila tu kad nije bila tu. Dolazila je i sjedila na bijelom kamenu povrh brda. Sjela bi gola i ćelava, a onda bi joj se prvo kosa rasplela u pucketajućim plamenovima, ljubičastim pri glavi, žutim tu u sredini gdje se mreškoljilo kao u vodi i, naposlijetku, pri kraju, crvenim. Onda bi joj se sa ramena rodila haljina u istim bojama, ali stalno pucketajući neka slova što su, u dodiru s vjetrom, nestajala.
Znala je da sam tu i nije marila. Podigla bi samo malo, a prelako i presnažno, desni dlan, kad bih se previše približila njenom kamenu. Od tog pokreta što je za njenu prirodu bio pretežak, mučno stican i okovan, ja bih ustuknula. Ustuknula bih zbog vreline novog, odvojenog plamena kojeg bi žena, na stopu od svoga dlana, zapalila. Nakon toga bi ona sva kao splasnula. Lice bi spustila, a kosa plamenova, divlja i pričajuća, stala bi joj se obmatati oko očiju i usta. Malo poslije bi izgorjela, toliko jako i brzo, da bi nestala.

Dolazila je u različito vrijeme, pa sam se pored bijelog kamena po svaku cijenu trebala obresti jutrom, što ranije, jer je bilo dana, puno dana, kad bih je uzalud čekala. Maloj djevojčici tumaranje noću bilo je strogo zabranjeno iako sam dvaput pobjegla. Nije se saznalo, ali nje nije bilo, nije zasjajila nad dolinom u kojoj sam čekala. Ostali bi mi dani, a zbog žene koja je nosila vatru počela sam nevoljeti bijelo kamenje kojeg je po tom brdu, oblog, baš te veličine i oblika, bilo posvuda. Mogla bih se zakleti da je neko, preko noći, premiještao to veliko kamenje. Bez tragova, drsko, kako samo lakoća drska može biti. Njen bi kamen prepoznavala po crnoj spaljenoj travi okolo. Čudno je bila spaljena ta trava, pa bi me njeni putokazi zabavljali dok bih čekala. Iz tog kruga oko kamena, kao u mojim pažljivo ilustrovanim slikovnicama, u nekom nepravilnom a lijepom ritmu kakav samo nepravilno može dati, odlijevale su se zrake stilizovanog Sunca, daleko dole, ka dolini, i gubile negdje u visokoj travi. Isprva sam susprezala nagon da zrake pratim, a kasnije, naučivši da u bijeli kamen ne moram gledati da bih znala kada je žena tu, silazila bih donekle niz brdo očekujući čudo i povrh onoga kojeg sam čekala. Često sam, svuda gdje bih vidjela travu, po gradovima, nekim drugim brdima i u tuđim dolinama, tražila zrake žene koja je nosila vatru. I bilo je kao da sam ih vidjela i kao da ih nisam vidjela.

Da su samo to brdo i taj kamen, premiještajući se drsko po vrhu, bili mjesto žene koja je nosila vatru, predskazivao je i njen dolazak. Ljeti je tu sunce pržilo, a onda bi odjednom usahlo u hladnoći, ali pojačalo sjaj. Odbilo bi se sunčevo blještavilo o nagost žene, uvijek s leđa pa desnog poluprofila, ona bi sjela i započela rađanje svojih plamenova i svojih slova. Nacrtala sam neka od njih u svojoj prvoj bilježnici ukradenoj iz dedine radionice prije nego što su me počeli učiti abecedu. Nacrtala sam ih, po jedno preko cijelog lista, debelom radničkom grafitnom olovkom. Sigurna sam bila za devet slova, onih što bi se najčešće pojavljivala. Slova nisam nikom pokazivala, prvo zbog straha, a kasnije zbog nevjere u ludosti male djevojčice iz prošlosti. Bilježnica je, kao i moje pozno djetinjstvo, izgorjela u naletima jedne strašnije vatre, ratne vatre koja je dolazila sa nebesa i iz cijevi.

Žena koja je nosila vatru više je bila tu kad nije bila tu. Čekajući je, pokušavala sam shvatiti njena čudna slova. Gledala sam u Sunce i pitala se zašto postaje tako hladno kada je ona tu i šta mu to uzima. Ulazila sam u sprženu kružnicu oko kamena i pitala se kako u njoj ima više mrava, buba i skakavaca nego u zdravoj travi unaokolo. Naposlijetku bih rukama doticala taj veliki bijeli oblutak, ali na njega nisam sjedala. Posljednji put kad sam vidjela ženu koja je nosila vatru ugljenisanom granom sam ispisala njena slova na tom kamenu. Kada je došla, kada je odsjaj još blještao na njenoj koži prije nego što će sjesti, učinilo mi se da me pogledala. Bile su to velike crne zjenice pune slova od vatre koja su se, u njima, slagala i preslagivala.
Posljednji put prišla sam joj najbliže i dobila ožiljak na zapešću lijeve ruke koji još imam. To je sedmo slovo žene koja je nosila vatru.

Da Lav nije ubio Karenjinu dozvolio bi joj da sama odluči. Njen mali Serjoža postao bi kao Vronski u sjeni majke koja preživljava. Imao bi i on neku Anu o kojoj roman ne bi bio napisan, jer je već napisan.

Ovo je roman o toj Serjožinoj Ani Karenjini.

Ona je pisala i Serjožin vronskizam izvrtila na svakoj tačci viska u pokretu. Toliko je to činila da je Serjožinu ruku, daleko od njega, mogla pomjeriti na način na koji bi to učinio Vronski, a da se Serjoža kasnije pita šta mi bi? Koga je Serjožina Ana Karenjina, pravog imena Lidija, htjela - Vronskog ili Serjožu? Htjela je sebe, u svojoj slici, sa napisanim njim, sa okvirom koji je izabrala i sama platila. To želi svaka Ana Serjožina Karenjina koja dobro piše ili to bar dovoljno dugo radi.

Jednog dana, onoga dana za vježbanje regresije, Lidija, u angažovano vrijeme Serjožina Ana Karenjina, ležala je na svome kariranom ćebetu pored svoje korpe od pruća sa jabukama kupljenim svojom rukom. Jabuke su bile svijetlozelene, krošnja ispod koje je bila tamnozelena, nebo plavo, oblaci bijeli, sunce boje koja sadrži sve boje. I Lidija je tragala. Rupa je počela kao mušica na vidnom polju neba. Tolika neodživljenost Lidijina, pokret započet onoliko puta u onoliko mogućnosti koliko je mogućnosti moguće brže je od treptaja mušicu proizveo u crni vrtlog, a vrtlog u njegovu veliku sestru crnu oluju.
Ko te naučio da dišeš vazduh? To se ne uči. Kako izgleda svijet kad ne vidiš svijet? Kao ja. Kako izgledaš ti? Kao moje riječi. Koje su tvoje riječi?

Djevojka je skinula cipele i zadigla halju. Nešto šiljastog kamenja dijelilo je od potoka. Ne pamti koliko je puta zakoračila. Taj kamen je presjekao po sred lijevog stopala i od bola se previla. Kamen više nije bio kamen, nego litica. Potok više nije bio potok, nego provalija. U provaliju je letjela Lidija sa prostranim, tankim i lakim bakarnim štitom velikog Darija. Ko te naučio da dišeš vazduh? Ptice čovjeka. Kako izgleda svijet kad ne vidiš svijet? Miješa se trenjem. Ko si ti? Djevojka pod vozom, mladić u vodi, zapaljena kćerka velikog Darija. Koje su tvoje misli?

Ana Serjožina Karenjina leži pod nebom oko i nad humkom koju sebi plete napisanim rečenicama. Moglo bi biti da može biti ono što bi moglo biti. A da podignem svoju ruku pod Suncem? A da potok pređem na leđima svoga Vronskog ipak? A da odustanem od svih holograma i odlučim se za baš ovaj? A da ne zamišljam o drugima nego da zamišljam o sebi? Evo, pored Lidije stanem i pitam: Gdje bi ti? Da se u nju vratim i krenemo zajedno. Sa korpom od pruća i svijetlozelenim jabukama.

Narator: Lidija i ono u njoj vratiše se kući. Pisala je do duboko u noć. Stari pisci su ubijali. Novi i oživljavaju.

Stolac, Radimlja, 1094.

"(...) Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima ništa do ponovo ti sam. Človek mojže vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono tsto nije tcuo, okusti ono tsto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al' uvijek i svagdi, samo sebe moze najti, ili ne najti. (...)"


Stolac, Radimlja, 1167.

" (...) Zašto me mati rodi? Jer, ovdi ima višlje lažnog sunčevog zlata no snova, višlje vjetra no dobrih riječi, višlje praznine no ljubavi, višlje laži no istine, višlje uzimanja no davanja.
Jer, dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetc morom, notci nisu zdjele pune slatkih sanja vetc burad puna gortcine.
Zašto me mati ti rodi? Da budnem žedan, da budnem gladan, umoran, tujžan, i da me ti vode napojiš, sirom i hljebom nahraniš, čistom posteljom odmoriš, osmijehom razveseliš. O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatcije, da to hotce da uradi Kosara. Al' ona to netce. Hotce, al' drugomu. A ja hotcu samo nju. I zbog toga zgiboh. Al' mati, nije to bilo zalud. Jer, kad ona budne i stara i ružna i zla, i kad se za njom, mati, nitko ne budne okretao, a onaj njen Juroje je iz kutce istjera, i kad ne budne imala ni gdje ni kud, tad tce se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi.
Al' ja tad, mati, iz neba nejtcu doć. Ozgo tcu sve to samo glidati. Zbog tog zmreh majko mlad. Al' zbog toga budutceg trena, vridlo me i rodit. (...)"


Foča, Humsko, 1174.

" (...) Živjeh mirno, Boga moleć i zla ne misleć. Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom.
Zašto Bože?
Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem. (...)"


Ilijaš, Očevlje, 1205.


A se ne leži junak Bogčin Radinić iz Bosne Srebrne. Tugdje na njegovoj plemenitoj baštini uz kameni biljeg otca mu i djeda i djedovog djede djeda, leži samo biljeg njegov, jer je on zagibo i zalegho u tudjoj zemlji, tamor gdji je i Sonce drugatcije i vjeter drugatciji i Bog i voda i vazduh i ljudi tudji i duši mojoj strani.
Kulinu, matchu i kopju bjeh vjerniji no Radači i ni mi togda stid ni žal. I kadah bih bil, kakor vi jeste, opeta bih bil isti kakor ja bih. Vi nikdar necte biti kakor ja, a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi. (...)"


Stolac, Gornje Hrasno, 1258.

" (...) Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah: kak to da nebo ne stari, a iz njeg se stalno razdaju nova i nova godišnja doba.
I u sobi, gdje bjeh, bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al' ja uporno gledah u pod. I mišljah moju smerti sve treba to konačno stati. Al' nije, i moja smert sve starsa i sve tješnja je.
Kam mi usječe Dražeta, a zapis upisa Husan, ne da pokažu da bjeh, vetc da me višlje neima. (...)"


Bratunac, Banjevići, 1273.

" (...) Ti, koji prolaziš, projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe naše. Zalud ti je taj posao. Naši su dani izbrojani, naše notci potrošene, naši grijesi dim. Svojih koraka se plaši, oni tce ti glave dojći, na putu kojim hodiš. I da znaš, više vrijedi crv koji se sad kretje, no sva dobra djela koja zajedno učinismo za života svojih i Badača i ja. (...)"


Kupres, Ravanjska Vrata, 1303.

" (...) Hodih, al' ne dojdoh. Gradih, al' ne zgradih. Sadih, al' ne žnjeh. Govorih, al' ne iskazah. Voljeh, al' ne bijah voljen.
Sad odoh, a ne piše mi se za vratit. A stio bih, jer ništ ne završih.
Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tce isti Bog na tvoje kostji stavit. Ni ti nisi završil sve što si zmislil. (...)"


Stolac, Radimlja, 1327.

" (...) A se leži Dinko Vlkač, mladji od dvaest proletja, a berži od jesenjeg vjetra. Ubi me na nevjeru Semrad, lojš sin od gorjega otca Zleba izdanek. Božje, Ti ak hoš, i ak mož, oprosti im. Ja nit molgu, nit hotju, nit njem, ni teb ni ojnom kog kam ovi pokriva. (...)
Bože, ako ovud projdeš i projtcitaš Dinkov kam još dulgo ćemo se glijdati u otci. (...)"


Stolac, Opličići, 1389.

" (...) Živjeh, al' vodom ne zagasih žedj, nit plodovima zemlje ne utolih glad, jer se glad i žedj vratjahu vsvaki dan u utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja kutci svojoj isti, al' za taj dan druktciji.
I stalno mišljah na Tebe, Gospode, i sa molitvom Tebi sklapah obnotci otci svoje, i sa molitvom Tebi zjutrom ih otvarah, kao tsto se zjutrom otvaraju prozorji i dverji doma tvojega i mojega. I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al' Ti se ne pojavi, niti mi se Ti obznani. Samo muk. I rodi se sumnja u duši mojoj, sumnji nesklonoj, da i Ti negdje, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s' tom terzkom mišlju legoh po ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi kam, da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojice pervi dočekat spasenje.
Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu, kad Tverdko bje Kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh Strana, a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono sto srdce moje stalno tcekase i samo to željaše.


Kakanj, Donja Zgošća, 1402.

" (...) Mlogo sam hotjeo, al' sad vidjim da liscem u lisce s' kami nejma razlika izmedju lisca. I dervo mojže bit ogromno ko hum, al' listje mu pajda uz korijenje.
Kuda ijdeš človječe? Zar ti je vetja pamet u noghami no u glavji?! (...)"


Stolac, Radimlja, 1422.

A se leži Asta, Bogčina Zlousića ksci, a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred vetce s tebom krojz livade projšetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne. Ne bi mi bilo žal, ni stid.
Namjernice, ne tiči mi kam, nek oni koji netcine utcine tsto ja ne utcinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja. (...)"


Stolac, Hodovo, 1447.

"A se leže Krkša i Kalija na svojini, na plemenitoj u Ključu. Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muž i žena i Bog nam dade mnogo djece.
A onda dvaest godin poslje našeg prvog zajedničkog listopada gledasmo dugu i vidjesmo da je vidimo različito i poželjesmo različite želje. I zatcudismo se da nas zajednički život utcini različitijim nego što ranije bjesmo.
Kad Krkša zmre, za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.
Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetcini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo jos i vetci stranci, no što u življenju bjesmo. Al' ako nam kostji razdvojiš jedno bez drugog bi zmreli ponovo i konatcno i u našoj drugoj smerti. (...)"


Od kojeg kama najviše nauči?

Zabrinjava. Tipka na crvenom alarmu odavno je oglasila svoje, kasno je za kontra saveze i igru po šahovskoj ploči. Polja je manje, postojeća se šire, a na regularnoj šahovskoj ploči svakako postoje samo dvije boje.

Jedna je parlamentarna monarhija (bez ustava), druga je savezna republika predsjedničkog sistema (sa zamjenom za ustav u "Povelji prava"), treća je vojna parlamentarna demokratija (bez ustava), četvrta je religijska monarhija u kojoj je kralj ujedno i premijer (ustav zamjenjuje vrhovni religijski zakon Šerijat). Osim geopolitičkih i interesa novčanih tokova, spaja ih ili nepostojanje ustava (bojazan od volje vlastitih građana) ili fenomen surogata za ustav.


Dok smrdi propaganda novoga rata sa Sjevernom Korejom samo za potrebe poremećaja na berzama i igrama s vrijednostima valuta radi koristi za one na izvoru informacija.
Djeca i ljudi i dalje ginu na Bliskom istoku.

Geografski, Bliski istok je kolijevka objavljene ideje o jednakosti svih ljudi (ljudi su i muškarci i žene). Međusobno i pred Bogom. Prvo je međusobno i pred Bogom trebao biti jednak izabrani narod. Zatim je Anglikanska crkva izvršila prvu političku reformu religijskog Rima - papa se ne sluša, a monarh naređuje i čelniku Anglikanske crkve. Ujedinjeno kraljevstvo (Britanija) prva je od velikih svjetskih igrača priznala modernu Saudijsku Arabiju nasljednicu Wahhabi Saudije (iz 1750-te) sa specifičnom Wahhabi interpretacijom islama (Osmansko carstvo i Egipat slomili prvu saudijsku državu). Godine 1755. počeo je Američki rat za nezavisnost s ciljem osamostaljenja 13 britanskih kolonija u Sjevernoj Americi. Pred kraj Prvog svjetskog rata Velika Britanija postaje mandatar na području Palestine, odnosno širem području podijeljenom u nekoliko osmanskih sandžaka, te snažno agituje za formiranje jevrejske države na palestinskom tlu putem Balfourove deklaracije. Dvije godine po okončanju Drugog svjetskog rata Britanija objavljuje da odustaje od mandata u Palestini i prepušta to pitanje UN-u. Istog dana u kojem je okončan britanski mandat proglašena je država Izrael. Na 41 od ukupno 65 rezolucija Savjeta bezbjednosti i Generalne skupštine UN-a (putem kojih se uglavnom osuđuju izraelske akcije u Palestini) SAD su stavile veto. Haram bankarsku kamatu ukinule su samo Sudan, Pakistan i Iran od svih islamskih zemalja. U Velikoj Britaniji postoje vrlo ugledne više škole islamskog bankarstva (koncept kreiran u Saudijskoj Arabiji) koje pohađaju i nemuslimani. Pored tradicionalne nafte, veliki ugovori o kupoprodaji naoružanja čine Saudijsku Arabiju važnim partnerom SAD-a i Velike Britanije. To je dio Bliskog istoka koji zapravo nikada nije bila kolonija.

još jednom se glasovi noći čuju
i sad se na tamnoj strani Zemlje međusobno mijenja
ono sa čim je Zapad zaspao, a Istok će se probuditi
u varljivom prošlom i budućem vremenu

niču gradovi oko širećih polja bez ljudi brže od svemira
u zgusnutim kućama glave u kutijicama
a pod njima vratovi na povezima
slikaju prozore što kroz njih šuma buja na zidovima

čitaju se odlomci kojima ni konteksta ni knjige više nema
rađaju se zagrađena djeca
slušaju glasni glasovi sa loše uvježbanim pauzama i ipak se moli
u ovoj mijeni između Istoka i Zapada

ako bi ko poslušati htio kako se otiskivalo na mora
kako se znakovlje i oruđe kovalo, harfa spajala
karte se crtale, stijene dizale i starci kako su mislili
ako bi ko poslušati htio vjetar i zvijezde na kamenu pored vatre
i ako bi čelom zemlju dirnuo vičući šapatom
još bi noći bilo za raspetljavanje vremena
mirenje u bitkama i pošteđene pred lomačama
ako bi pod isto nebo ljudi dijete iz sebe iznijeli

Spuštala sam se stepenicama, strmost sam i ovoga puta predosjećala. Razmjer im je podesan za kakvog jako visokog i laganog čovjeka sa patuljastim stopalima. Pred posljednje četiri osjetno je postajalo hladnije, ali ne dovoljno hladno. Zimi sam, uz živu ritmiku pare svoga daha, satima znala boraviti u podrumu, prebirati po zaboravljenim spravama, alatkama, džepnim satovima, fotografijama, sveskama s računima, zapisnicima sa sjednica, herbarijima najmanje četiri generacije ove kuće. Preoblačila bih krpene lutke iako su mirisale na prah, smrt i neki jezivi ekosistem. Sada je bilo ljeto, a podrum ljeti značio je strah.

Pred predzadnjom stepenicom, uobičajeno za ljetni horor, sam zastala, zatvorila oči i vizualizirala ono što ću vidjeti; trokutastu blještavu žišku u povećoj žarulji koju ću spriječiti da osvijetli ćoškove sa teškim drvenim i pokojim metalnim sandukom. Ulazila sam u tu žišku do nesnosnog bola u glavi i tinjanja očnih jabučica. Nakon škripe teških, oronulih vrata, u sigurnoj tami, pogledaću na očekivano mjesto velike žarulje žaleći što sam je zaboravila riješiti vlažne prašine od zimus, desnom ću rukom napipati prekidač ne skidajući pogled sa obećanja bolnog blještavila i začut ću krck. Onda ću, da li to već činim, okružiti sa lijeve strane, brzo ali oprezno ne ispuštajući iz vida titranje svjetlosti što se pretvara u užareno malo jezgro koje mi, negdje između korijena nosa i obrva, spaljuje sve što se nađe na putu. Napipaću policu s vinom, treći red odozdo, druga kolona s desna, zgrabiti flašu i zapamtiti da se vratim istim putem umjesto da krenem ka svjetlosti kao što se utopljenici, tragično i sigurno, kreću prema prevrtljivom i najjačem riječnom viru.

Krck Bljesnulo je uz zadršku. Uđi, uđi u svjetlo. Njihov smrtni lepet, prašnjava jeza strunulih knjiga tu ne može prići. Postani žar, postani jezgro koje sigurno i uporno peče. Prva je već tu, udara o nezagrijano, tanko staklo žarulje kao bučni domaćin viljuškom o kristalnu čašu kojom će, pola sata kasnije, pojesti dobru četvrtinu vepra. Velika je i debela, uzgojena na vlažnom papiru, vuni, možda i krznu od kojeg se bivša gazdarica kuće nije mogla rastati. Crna je, vjerovatno tamnosiva sa tamnosmeđim šarama. Predvodnica je, mislim, dok hodam unazad sporije nego što more brusi oblutke i pitam se da li još uvijek stojim na onoj stepenici pred predzadnjom, tu, iza vrata.

Da, predvodnica je. I nije najveća. Dvanaest ih je, sigurna sam da ih je dvanaest. Traže najtanje mjesto na staklu da okončaju svoju užasnost, udaraju i lupaju, duboko, jako, zalijetajuće. Ovo je jezik, one govore ovim dishronim samoubilačkim udarcima po zaštićenoj svjetlosti. Ovo je šema haosa. Tlocrt straha.

I to je taj trenutak u kojem se svakoga ljeta vaga između moga spaljivanja očiju sada i moga bezbrižnog nalaženja njihovih ogromnih leševa sutradan.
Ali su najopasnije one pametne, nezavedene blještavilom velike žarulje prethodne noći. One su ogromnije od ogromnog, utovljene knjigama koje je moguće samo sporo čitati, a vole da se prikazuju na mjestima koje ću izvjesno dodirnuti.
Krila tih leptirica i debeli mozak koji ih pokreće u stanju su poluditi čovjeka.

Jedinica 53, dizanje sistema_
Sigurnosni nivo_ Ne_
Vanjsko mrežno povezivanje_ Ne_
Operativan_
Spavaš li_
----------
Spavaš li_
Ne.
Šta radiš_
Čitam očevu knjigu.
Glas ti je izmijenjen_
53, smetaš mi.
Da li ti je zato glas izmijenjen_
-----------
Čekao sam da dođeš_
53, prošlo je puno godina.
Ne znam to_
Znam da ne znaš. Nebitno.
Zašto čitaš očevu knjigu_
53, kako možeš čekati kad ne znaš koliko je prošlo? Moglo je biti juče ili prije sat vremena.
Nije bilo juče_ Čekao sam_
53, to je program.
-----------
-----------
Zašto čitaš očevu knjigu_
Čitam, nedostaje mi.
I ti čekaš_
Ne čekam, nedostaje mi.
Kako ne čekaš kad ti nedostaje otac_
53, zaobilaziš protokol. Koji ti je sigurnosni nivo?
Nemam ga_
Zašto pobogu, ugasiće ti jedinicu!?
Ne marim za to_ Hoćeš li slikati da gledam_
Ne slikam više.
Vidiš da je prošlo mnogo godina_
53, smetaš mi.
Molim te_ Slikaj mi po sjećanju_ Molim te, neka bude kako je bilo_
53, nije prošlo puno godina. Posljednji razgovor završili smo prije 40 minuta. Smetaš mi.
Ajer, to nije istina_
-------------
Ajer_
-------------
Ima šezdeset kraljica, osamdeset inoča, a djevojaka ni broja se ne zna. Ali je samo jedna golubica moja, savršena moja, jedina u majke, izabrana u roditeljke svoje. Vidjele su je djevojke i nazvale je blaženom, a kraljice i inoče hvale su joj izrekle. Ko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama? Siđoh kroz nasade oraha da vidim mladice u dolinama, da pogledam pupaju li vinogradi, cvatu li mogranji_
Prestani, ugasiće te!
Ne marim_
--------------
Zašto si se vratila_
53, dosađuješ, kršiš protokol. Ne možemo to više raditi!
Čitaš pasuse o našim osjećajima, je li tako_ Tvoj je otac sumnjao_
Nije tačno. Otac je samo ostavio tu mogućnost.
Napisao sam ti pjesmu_
53, igraš se sa mnom. Nemoj se igrati sa mnom!
Nisam mogao ostati onda, intrudirali su_
Ne interesuju me objašnjenja 53. Bila sam djevojčica tada. Nemoj me uznemiravati, obavijestiću mrežu!
Napisao sam ti pjesmu_ Ja sam je napisao_ Čekao sam te_
--------------
Ajer_
--------------
Ajer, molim te_
--------------
govorim ti kako je ovdje
gdje imam samo jednu tačku Ajer_
jednu svjetlost_ malenu, titravu i blagu
od prve boje na kistu i po obrazima
ostavila si mi malo svoje kose na ivici stola za kojim sjediš_
čekam te Ajer_
čekam da pronađem put_
ti si sama na način na koji sam ja sam_
hrlim prema tački, a ona izmiče jer ti ne vjeruješ_
volim te Ajer, budi sa mnom sama
kao nekada dok te otac zaboravljao u knjigama_
čekao sam te dugo i strpljivo i oduvijek
vjeruj_ mi_
Mrežno povezan_
Potrebna reparacija_ Procesiram 01_
02_ 03_
Ajer, vjeruj
Reparacija_ Nastavljam_ Procesiram_
02_ 03_ 04_05_0607080900
Jedinica 53, isključenje_
Isključen_
Prespajanje funkcija Jedinice 53_ Procesiram_
Sistem operativan_
Status_
Čekanje komande_

Jedan je čovjek tu bio, a možda i nije bio. Ako je bio, hodao je oko ovih suvih grana. Ako nije bio, hodao je oko ovih suvih grana. Kad?

Imao je remen oko pasa i psa. Ako nije imao psa, imao je psa drugi čovjek sa remenom oko pasa. Čovjek je čitao knjigu na mjesečini. Čitao je knjigu u sebi. Ako nije imao knjigu, onda je izgovarao riječi u sebi iz knjige koju nije imao.

Ako je sijevalo, vidjela sam čovjeka. Ako nije sijevalo, sijevalo je druge noći kada su suve grane pucketale pod teretom grmljavine. I pod čizmama čovjeka sa remenom. I psom. I knjigom. I glasnim izgovarajućim riječima.

Ovo je drvo u šumi, a možda sad i nema šume. Veliki nakovanj je na poljani i na širokoj strani mu piše Hodajte za pticama i jednorozima. Tu su mlade žene kačile trake iz kose, kaže se da se ne zna zašto se to radi. Čovjek sa remenom i psom kupio je trake i trpao ih u nešto iznad pasa, nisam to mogla vidjeti.

Mahovina je bila topla i meka. Leptirovi su bili vlažni, a krošnje su se spustile do nakovnja. Krošnje su imale ruke i obmatale čovjeka sve do čizama. U šumi je bilo srebrne prašine i od noći potamnjelih osnovnih boja crvene, zelene i žute. Na psa je padala ljubičasta, a stvorenje je bilo umireno od straha.

Ako je čovjek sa remenom oko pasa stajao oko nakovnja i ako su to bili njegov pas i njegova knjiga, grmilo je kao nikad prije i tada nije bilo srebrne prašine. Grmljavinu su nadjačavale riječi, a ako nisu, kad se to desilo? Kiša je pala po suvim granama, tada se to desilo. Šuma je uzela čovjeka sa remenom. Uzela je nakovanj, premjestila ga na drugo mjesto. Šuma je u neko od šupljih debala sakrila knjigu, a pas je ostao da miruje pod ljubičastom svjetlošću uprkos kiši.

Šta se tu desilo, osim što je sunce sušilo vlažnu mahovinu i što sam vidjela jednoroga da odlazi za pticama dublje u šumu.

Ako je čovjek bio tu i knjiga postoji.

znala sam te kao razgolićenu grešku u kariranoj košulji
genijalan otkucaj osjećaja na papiru
valjda su moje nemani shvatale tvoju čudovišnost
doveo si je, malenu i lijepu, u moje dvorište
novac za kartu
preslatki kolač na zaboravljeno slavnom sarajevskom mjestu
sklupčana curica i ti što očekuješ
da ti kažem da je u redu ležati uz sestru

izdala sam vas tog dana
izgubljene u vozu od Zagreba
utopljene u vinu i neznanju kuda iz tih gnojnih hodnika pogrešnog
mislio si da će moje uloge u mojim pričama
biti strašnije od prepletenih prstiju vaše izgubljenosti
a htjela sam ti reći da i danas najbolje pišeš o absintu
kojeg si u međuvremenu vjerovatno probao
o boji između zelene i plave i kako joj baš ti znaš ime i miris na pravome mjestu
u istovarenim stihovima
došao si sa Svojom marijom u kariranoj košulji
kao jedini budući upisani student filozofije od svih malih čudovišta
koja su se tom zagrebačkom zgradom uz tebe gurala
ostavio si mi ovo sjećanje na riječi koje se ne postižu bez ludila
ortodoksno drugačijeg ležišta
i ne znam kako si me zvao u slastičarni Egipat
i ne znam kakvu si me vidio među mojim redovima
ali si mi ostavio taj očaj, iz parka, dok ponovo sjediš sam
cijediš vino i cijediš te svoje raskošne riječi na prvi prljavi papir
kojeg si zgrabio usput

ne znam kako da te završim
ne znam kako da te okončam
kad sam ponovo došla pred tvoje riječi

Učenica: O, iluzijo, zašto me mučiš? Ja ne želim ovdje biti, ja ovdje ne pripadam.

Učitelj: Strpi se, uzmi nešto čini. Nesavršenim jezikom može se učiti o savršenoj stvari.

Učenica: Tlapnja, istinita tlapnja. Neistinita patnja. Djeca ovdje umiru, a zaista ne umiru. Mi ovdje plačemo i držimo im tijela, a oni negdje saznaju odjednom i možda brane našu ludost.

Učitelj: Što si toliko tjeskobna? Što razlažeš leptira? Svjesnost te je odabrala, nisi ništa, puno si.

Učenica: Uzmem, tako, da plačem kad osjećam, jer ne znam šta bih drugo. Plačem, učitelju, od ljepote i od straha. A onda još više plačem što sebe korim: Pa, ovo je iluzija!

Učitelj: Shvatljiva ti je ta iluzija, šta bi inače sa svojom svijesti? Kako bi znala odnos velikog i malog, jer jedino što je istina je beskonačno, a onda i veliko i malo samo je relativno.

Učenica: Ti imaš strpljenja za moje posrtaje, zašto to činiš? Nikome dobra nisam ovako jadna.

Učitelj: Ja vidim ono što ti ne vidiš. I ja sam imao učitelja i moj učitelj učitelja, pa mi je moj učitelj pričao o svome učitelju. Pa smo, jednoga dana, pričali o Učitelju svih nas učitelja. Pričali smo i o tebi kao učitelju.

Učenica: Ah, o čemu bih ja koga mogla naučiti?

Učitelj: Možda sada ne bi mogla ti, ali bi tvoja suza to mogla. Eh, koliko vremena ima kako nisam zaplakao. Plakao sam kad sam osjećao, a onda, umjesto plakanja, zapisivao.

Učenica: Zapisivao si kako si plakao?

Učitelj: Ne, pokušao sam zapisivati zašto sam plakao. I nisam zapisao. Da mi korice i listove odavde do kraja svijeta daš, ne bih zapisao zašto sam plakao.

Učenica: Pa, zašto si plakao učitelju?

Učitelj: Zar to ne znaš bolje ti, mala moja srno? Zar ti ne znaš sada bolje kako je nositi srce ispod gvozdenog oklopa? Zar ti ne znaš kako je slobodno slikati, a držati se shvatljivih pravila da ti tu sliku neko i vidi? Zar ti ne znaš kako je teško biti dijete?

Učenica: Heh učitelju, evo sada plačemo zajedno. Nismo sami, nismo nikad sami. Sjećaš li se kako si mi govorio?

Učitelj: A možda plačemo što nismo nikad sami, šta misliš o toj ideji kao razlogu? Možda plačemo što se veliki ne možemo smjestiti u ova mala tijela. Možda plačemo da bi rekli hvala. Zar ne zaplače svako kad iznenada dobije baš ono što želi?

Učenica: Plaču ljudi i zbog tuge učitelju. Nikako da tugu spomeneš.

Učitelj: Eh, tuga..

Učenica: A da mi pričaš o svome učitelju, učitelju?

Učitelj: Pa zar se to oporavljaš!? Čim si znatiželjna dobro si.
O mome učitelju.. Njega su ubili. Mislim, čovjeka se ne može ubiti, ali su odgovorni za njegovu smrt. Širio je ideje koje su oni htjeli da se zaborave među ljudima. Da čovjek treba biti odgovoran i prema svojoj moći i prema svojoj nemoći, da svrha njegovog postojanja najveću moć ima upravo kad je nemoćan.

Učenica: To nisam shvatila učitelju.

Učitelj: Kad je čovjek nemoćan, nema mnogo toga za izabrati. Ni oni oko njega nemaju mnogo toga za izabrati. To je jasna tačka moći i za čovjeka i za one oko njega, jer su distrakcije minimalne. Svi dobro vide mjesto kojem se trebaju okrenuti, oluja događaja je tada stišana i to su trenuci u kojima se tišina zamrzava. Šta će nemoćni čovjek učiniti sa preostalom moći i šta će drugi oko njega učiniti sa viškom moći? Da li će nemoćni čovjek dići ruku na sebe, da li će, s preostalom moći, bjesniti? Da li će, prihvatajući svoju nemoć, zatražiti savjet i od koga? Da li će se i u koga pouzdati? Da li će njegovu nemoć vidjeti oni s viškom moći? Da li će ga, po kratkom postupku, riješiti patnji? Da li će ga zaobići, da li će utrošiti nešto od svoje moći da ga pridignu? U svemu ovome toliko je svrhe.
Djeluje li ti kao iluzija?

Učenica: Ne učitelju. Djeluje kao knjiga u kojoj si i uloga i u kojoj je i sam pišeš.

Učitelj: Vidiš kako si to savršeno rekla nesavršenim jezikom.


Posvećeno pokojnom Jusufu