Kao površina tople vode
na koju smiješ udariti paukovim mrežama
da joj ne uzburkaš svjetlost
u odsjaju;
Kao svjesnost u snu,
gdje svi fizički zakoni igraju
po drugačijim pravilima,
osim što ti ostaješ ti;
Kao topla ruka u tami,
kojoj bliskost učini
da je, puštajući,
zamijeniš za svoju;
Sreća je.
Kako je naša kći, u tom periodu, pokazivala najviše interesa za spoj muzike i pokreta, upisali smo je u studio ritmičke gimnastike. To, međutim, nije dugo trajalo. Nakon prvih riječi kojima je izrazila nezadovoljstvo, trebalo je oko mjesec dana da ustanovimo od čega tačno nezadovoljstvo potiče. Muzika - super, pokreti - super, trener - vrišti, s vremena na vrijeme, ali i ona je super. U čemu je problem?
- Majko, tamo ima jako puno djece!
U godini koja je uslijedila, napravili smo promjenu. Objasnili smo joj da u muzičkoj školi postoji isključivo rad jedan na jedan - muzički pedagog i ona. Bila je oduševljena i izabrala instrument - violinu. Muzičku školu pohađa već tri godine i zadovoljna je.
Nekoj djeci i uopšteno ljudima rad u grupi odgovara više nego individualni rad. Kod drugih, situacija je suprotna. Postoje i oni kod kojih uzrast ili životna faza uslovljavaju šta im više odgovara, kao i oni koji se podjednako dobro snalaze i u radu u grupi i u individualnom radu.
Kompletan uvod, ne posebno značajan, nastao je da bih vam preporučila čitanje jednog intervjua. Na boljeg sagovornika o temi sticanja znanja u današnjem vremenu, ali i o mnogo čemu važnoga još, odavno nisam naišla na našem jeziku. Stoga, ostavljam jedan isječak i link samog intervjua:
"Postoji samo jedna tačna hemijska formula, samo jedna tačna fizička veličina. Takva jedna istina u humanističkim naukama naprosto ne postoji. Stoga se naučnik u oblasti humanističkih nauka mora, poput Goethea, zanimati za sve, svjestan da ga ne može obuhvatiti. On mora balansirati između različitih pogleda, pozicija, religija i kultura. Dugo je vladala zabluda da je pojam istine s prirodnih nauka moguće preslikati na humanističke nauke. Međutim, to je nemoguće jer se suština humanističkih nauka sastoji u pluralnosti. Samo što ljudi u svakodnevnom životu uglavnom imaju poteškoće s pluralnošću. Ljudi bi rado živjeli u nekom preglednom, stabilnom zdanju. To može biti ideologija, može biti religija ili tradicija. I to ne treba od ljudi uzimati niti se može. Ali šta je onda ono što je naučno u humanističkim naukama? To je prastara metoda filološke kritike, bilo da se radi o kritici spisa ili izvora, provjeravanju tačnosti navoda…, jednom riječju, stari dobri pozitivizam. Naučno je to što želimo znati kako je nešto stvarno bilo u samim izvorima, a to znači da se humanističke nauke nužno nalaze u principijelnoj napetosti u odnosu na tradicionalno prenesene svjetonazore i ideologije. Nauka mora objasniti u kojoj su mjeri pojedine kulturne forme utemeljene, a u kojoj su mjeri različite ideologije zamutile pogled na istinu o nečemu."
Izvor: klikni na intervju
I
U našem je koraku
trideset dobrih oluja
provjerenih ispod
vlastite kože.
To i nešto godina viška
učine da prošlost postane svjetlost,
otkrivajući sadržaj
u slijedećem mraku.
II
Nije čudno što se riječima
započinju ratovi:
Sveštenik na opelu poziva
u društvo pravednika,
dok pas razvlači ljudsku kost
umočenu u zgarište
zapaljenog doma.
III
Neke godine prođoše
u olakšanju i tremi
još jedne izgradnje.
Ne prestadosmo sretati
pravednika koji nema
i ne prestadosmo gledati
prisvajatelje
tuđega zalogaja.
IV
Nije me briga, okreni glavu,
svoja posla gledaj,
zaboravi i ovo;
Samo su naši domovi
ostali države naše,
ako pusti nisu
i ako nisu rasturene.
V
Dolazi novo doba,
u njemu svaka generacija vidi
virtualizaciju sada,
petparačja more;
u njima svoje slike
namještenih lijepo tužnih ljudi.
Za pravednicima žudimo i ćutke žalimo
što ih i dalje
pretvaramo u lude.
VI
Na prvi stih rimskoga šest
(iza kojeg valja mrijeti il' ostati)
obične se kače riječi
što zaista pokreću
rat oduvijek:
Čovjek nije stvoren da bude dio
drevne i skupe
muzejske zbirke.
Poza čini da se ljudi pretvaraju u kipove. Jednostavno se zgrušaju, ne teku više.
Povod za pisanje ovog teksta su dvije žene.
Jedna u sebi krije gotovo eugeničku sklonost ka elitizmu (nije dobro!) i neku distancu kojom se brani. Otprlike, kao da intimu proglasiš za zlatno tele, kojem se klanjaš jer je to kultivisano klanjanje, a onda je samo nebo granica u proglašavanju intimnih tema. Jasno, neka povrijeđenost je uzrok tome.
Druga je patila, moguće da djelimično pati i sada, a patnja jeste ogromno iskustvo, koja, da, može oplemeniti čovjeka. U ovom slučaju se to desilo. Ipak, ta druga žena u svemu čita sub poruke. Otprilike: Bože, ako je to neimenovani neko rekao, mora da tu ima neka poruka, rađe šuk, namijenjen baš meni.
A sada, šta je sa dobrim i izvrsnim osobinama ove dvije žene?
Prva je drugar, iako ona vrsta distanciranog drugara koja hoće pomoći, pa vjerovatno u moru nemogućih situacija. Kultivisana je, ima širok spektar interesovanja.
Druga je totalno direktna kada osjeti da to može, a to je baš dragocjeno. Meni je važno, ne znam za vas. Također, zna osjetiti inspirativne momente kod osobe sa kojom komunicira i podstiče ih. To je lijepa, dodatna motivacija.
Sada ja od sebe očekujem da nekako zatvorim ovaj tekst, a da sve ima smisla nekog višeg reda. Hmm, šta bi to moglo biti?
Obe žene dijele zajedničku stvar, a ona je meni.. Pa ne baš nepoznanica, uložila sam ja tu truda da se spojim i prespojim nakon unutrašnjih i spoljnjih bucanja, ali nekako mi se ti momenti čine jako dalekim i starim, pa se pitam kako ove dvije žene nisu dosad zatvorile taj proces!?
Samopouzdanje. Nema druge definicije za to, osim da tu ulogu igraju isključivo i isključivo vlastiti kriteriji. Slika tebe nije važna, važna je tvoja slika sebe i potpuna uvjerenost da ćeš, prije ili kasnije, biti usaglašen/a sa svojom slikom sebe. Onda, da li je za samopouzdanje važno strpljenje? Da li je važna misao da uvijek ima vremena za evoluciju, iako smo ovaj svijet pretvorili u svijet vječitog kašnjenja, jer, dabome, to vidimo i tako nam kažu - nigdje ne stižemo na vrijeme? Da li se sada uopšte može prirodno živjeti ako siječemo poredak stvari na transferzalnu činjenicu, umjesto da se pratimo do u budućnost? Šta je vakcina za strah?
Ne znam, to može biti potpuno pogrešno, ali ja funkcionišem na principu da su moje emocije primarno moj resurs i sebično sam svjesna njihove koristi primarno za mene. Dakle, one kontrolisano izlaze i često ih, ako ocjenim da su destruktivne, nazovem porivima sa kojima se borim. Onda izlazim van sebe, osmatram se prije donošenja konačne odluke šta uopšte učiniti sa tim. S druge strane, sklona sam eksplozivnim ponašanjima u vezi sa nemalo banalnostima. Valjda tu drama izlazi.
Noćni small talk ovdje je završen. Hvala Vam na pažnji.
Ima nešto zaboravljeno
u previše ljepote,
skrovitosti premreženoj
da vjenča svrhu prostora
Jer ljudi ostavljaju svoje tragove po ćoškovima
kao suze na vratima svijeta
u kojem, o tajno,
i nema ništa osim vrata
Pred kojima je on zatražio skicu lica
i podsmješljivo i tužno dočekao ne, kao odgovor
među brežuljcima Montmartrea
gdje vrijeme pokreće umiruće zvono
nad cor Jesu sacratissimum
Kažem da ima nešto zaboravljeno
u tom licu
čiju sam skicu uzela za vječnost
To je bio grijeh nerazmijenjenog razgovora
dok smisao čeka
istu tačku narednoga kruga
Ja potpuno lutam tim ulicama
kao on,
i kao ja.
Morate znati: I vazduh i voda i zemlja satkani su i okupljeni oko riječi. Nema onog što riječ ne može izgraditi, rastaviti i rekombinovati. Ako mislite da je ta riječ svaka koja se izgovara i zapisuje, morate znati da je to riječ koja u sebi sadrži suštinu nazvanog. Nije svaka riječ frekvencija koja prodire u stvarnost i okuplja je, niti je svaka riječ svrha sama sebi. Zato imamo doslovni i umjetni govor. Doslovni govor ne mora biti izgovoren, umjetni mora.
Oni koji doslovni govor poznaju, nerijetko su se zavjetovali na tišinu. Odvažniji, govorili bi malo. I sada, ako bismo svim silama nastojali da se umjetni govor ukine, direktno bismo išli protiv komotne privilegije čovječnosti - stanja koje je dizajnirano i namijenjeno čovjeku. Jer, ako svaka riječ povuče suštinu imenovanog imenovanjem, a to se postiže prirodnošću apsoluta, osnove stvarnosti uopšte ne bi bile moguće. Ne bi samo tri čovjeka u istoj sobi, koji vode isti razgovor, bila u tri različita stanja zbog kojih su nekome boje u sobi življe, razgovor ugodniji, a drugome, pak, ne, nego bi i osnove stvarnosti u kojoj je ta soba i ti ljudi u njoj bile ispremetane i nedogovorene. Sto ne bi stajao na istom mjestu za svakoga od sagovornika. Na koncu, neki od sagovornika uopšte ne bi bio tu, dok bi ga druga dvojica vidjela i obraćala mu se.
Umjetan govor je, tako, predominantno svojstvo svih dijelova svijesti što su u stanju znati za postojanje doslovnog govora, ali nisu u stanju znati istinu u vezi sa svim i stalno. Dijelovi svijesti koji stalno znaju istinu o svim stvarima uvijek doslovno govore u okviru iste stvarnosti, ali je njihov doslovan govor, baš zbog te istine, ograničen u odnosu na onaj koji bi poticao od čovjeka. Tako čovjek ima nepojmljivu širinu u performansama, ali mu najveći dio učinka otpada na umjetni govor kao sredstvo zaštite od haosa nedogovorene stvarnosti, kao sredstvo slododnog izbora i sredstvo vježbanja mašte. Zašto su onda te performanse tako široko fabrički postavljene?
Jedino što je sasvim sigurno tokom odgovaranja na ovo pitanje je to da je svijest umetnuta u čovjeka dizajnirana da bude evolucijska. U nju može stati bar ona količina doslovnog govora koja inače biva zamjenjivana umjetnim govorom. A nije dovoljno precizno identifikovana ključna razlika između doslovnog i umjetnog govora. Doslovni govor doslovno materijalizuje. Hronike jednog dijela ljudske civilizacije nazivale su ga sudbinskim govorom, onim koji se ispunjava, ali se tu isuviše zašlo u svrhu predikcije, koja uopšte nije važna, te je značenje sudbinskog govora kontaminirano za ove potrebe. Dakle, uopšte nije važno šta će biti, važno je da jeste ono što sadrži riječ. Kao da to jeste oduvijek i obitava u riječi, prije nego što je njegova suština imenovanjem povučena u stvarnost.
Nije se do kraja pozabavilo ni punim značenjem umjetnog govora. Civilizacija ljudi ponovo ima uobičajen naziv za to - laž, ali umjetan govor nije samo laž. Ovdje je širina onih fabrički postavljenih performansi posebno vidljiva.
Umjetan govor je i laž, i govorenje o tricama (nebitnim stvarima) koje za cilj ima popunjavanje vremena nekakvim događajima i impresijama (u nedostatku uvida u one koji se zaista odvijaju), ali i mašta. Izmišljanje novih koncepata, dizajna, ili rekombinovanje postojećih u novu stvar. Ako je po nečemu tačna ona da je Bog stvorio čovjeka "na svoju sliku", onda je to najvidljivije upravo u izmišljanju.
izgleda da sam
u prvoj kapljici prvog toka
da sam,
dočekivao i pratio
sve moje prijatelje
u neprijatelje i prijatelje,
izgleda da sam star
u mladom tijelu
položen u tok
lječilišta zaborava.
izgleda da je Veliki medvjed
svijetlio u moje oči
s druge strane ogledala
da je,
jeste otporno
na najezde sumnje
kako muzika likvidira
masovne pokolje.
Da je je
i da nije nije.
izgleda da sam
zaliječen u zaboravu
zaboravio jednu kardinaliju
u dubokom stomaku strpljivih kiselina
da sam,
se nesprženo spajao u svjetlost
i tekao kao voda.
1. Šta je znanje?
2. Postoji li znanje bez umišljaja?
3. Može li se znanje značajno unaprijediti bez izmišljanja/fantazije kao početne teze?
4. Treba li univerzalnom znanju empirija zasnovana na Zemljanim fizikalnim zakonima?
5. Može li znanje biti osjećaj?
6. U vezi sa čime svaki, dakle s v a k i, čovjek može biti apsolutno siguran da to, nešto, zna?
7. Postoji li ultimativno tačno vrednovanje znanja i, ako postoji, ko to vrednovanje vrši i na koji način?
8. Šta nije znanje?
9. Da li se znanje može izraziti jezikom, brojevima, simbolima, muzikom, arhitekturom ili je, na ovaj način, moguće izraziti samo djelimično znanje?
10. Ima li korelacije između znanja i sjećanja i, ako ima, na koji se način ta međuzavisnost manifestuje?
11. Mijenja li znanje budućnost?
12. Da li je apsolutno tačna tvrdnja da postoji nešto što ništa ne zna?
13. Ako se mora birati, šta bi prije bilo osnovni sastojak znanja - misao ili informacija?
(ukoliko budete voljni da se sa svojim gledištima uključite u komentarima, molim vas da izaberete samo jedno pitanje, od postavljenih trinaest, na koje ćete dati svoj odgovor. osim što bi takav vaš izbor rekao nekoliko riječi o vašem senzibilitetu, mogao bi ujedno biti i dobar reper za utvrđivanje nerelevantnih pitanja.)
Osmatrajući ljude vidim:
osmatračke kule povijene nakrivljene naoštrene
svježe izlivenih temelja osvijetljene
memljive svjetionike
sa puzavicama;
kako hodaju od mjesta do mjesta
tražeći ispod neke svoj korijen.
Moja se tako osmatrajući povija
ispod glava,
pruža vrat do neba
zavirujući u očigledno.
Tone k'o u snu kad padaš
i ne stižeš do dna,
a nekad je drvo što ga čupaju divovi
za potrebe svojih mitskih okršaja.
Kule su čudesna stvar na mjestu
bez mjesta
od mrtve tvari sa živim godovima
dobima poglavljima pročitanim
i nepročitanim stranicama.
Svaku prate nijeme ribe
hraneći se onim što ostaje.
Na sijedoj vlasi drži se posljednja nit,
niz koju polako struže kap
što će neminovno pasti.
Vrijeme poslije zatvaraju kapci,
prekrivajući leš dolascima ljubavi.
On je zaslužio govor a ti si dobila pjesmu.
Za one priče o naramcima
i za bose noge.
Teške hljebove bosanske.
U kući, bez tebe,
ostaće brojanica iz vrelog istočnog raja.
Rađanjem sapranog u mit
i prah.
Pišite mi, zajedno,
stajavši nad oblacima.
Svečano obučeni u crno-bijelu sliku
iz spavaće sobe.
Puštajte mi rupce dragi moji,
kao u vaša, ovdašnja vremena.
I u meni, ostajte vjerni.
Jedan od transparenata na Prvoj bosanskohercegovačkoj povorci ponosa:
Država i Bog, dalje od jajnika mog!
Wtf???
