∇a§IONia

"Dana 16. marta 1244. godine palo je posljednje uporište Katara u južnoj Francuskoj - Montsegur. Nakon opsade, preživjelih 200 Katara je izvedeno na obližnju livadu i zapaljeno. Da su Katari bili duhovna braća sa Bošnjanima – pripadnicima Crkve bosanske, znamo iz slučaja bosanskog dida Bartula koji je 1222. godine, tokom križarskog pohoda na Bosnu, zbog vojne invazije na Bosnu pronašao utočište kod francuskih Katara. On je tamo postavljen za papu svih novomaniheja, a kao takvog priznali su ga i francuski Katari, te Bošnjani, čemu svjedoči papa Inoćentije IV u pismu ugarskim biskupima od 19. avgusta 1245. godine, gdje ga on anatemiše 'jer ga Bošnjani nazivaju papom'." ( Izvor)

_________________________________

"Nakon jednog Sabora (sastanka sveštenstva) iz 869. godine, na tlu današnje Bugarske pojavili su se bogomili – za Crkvu heretički (krivovjerni) pokret koji je odbacio njenu instituciju i dijelove učenja. Danas dostupne informacije govore o pobožnim ljudima koji su živjeli životom askeze, a koji su bili proganjani od strane Crkve i raznih vlada. Bogomilstvo se širilo i pomjeralo zajedno sa progonjenim sljedbenicima po raznim dijelovima Evrope (tako su, u XII stoljeću, došli i u Bosnu), da bi na kraju malo što ostalo od njega – dolaskom Turaka u Evropu, brojnim krstaškim pohodima i političkim potezima gotovo su nestali. Bogomili se često izjednačavaju sa Crkvom bosanskom. Međutim, radi se o dva različita učenja koja su se našla na istom prostoru u isto vrijeme.

Historijski posmatrano bogomili su oduvijek predstavljali predmet interesovanja velikih svjetskih historiografa. Bogomilizam je bio jedan oblik ranog krišćanstva miješan sa filozofijom Manihejstva, koji potiče sa Perzijskog područja. Bogomilizam nalazi korijene ove slabo razumijevane hereze na Srednjem istoku. Bogomili su svoje doktrine i praksu izveli od manihejaca i pavlićana. Do vladavine Aleksija Komnena, bogomilstvo je bilo zrelo unutar Bugarskog i Bizantskog carstva i prihvatile su ga čak i najutjecajnije porodice u samom Carigradu. Premda su prošli kroz progone, opadanje i u konačnici nestali iz svojih balkanskih središta, bogomili su nakon toga imali utjecaj na poznatije hereze u Francuskoj i Italiji.

Manihejci, čiji su nasljednici balkanski bogomili, branili su dosljedno dualizam. Prema njima dobro i zlo nisu mogli imati isti izvor - Boga. Između Boga i čovjeka nije bio potreban posrednik i cijela crkvena infrastruktura nije bila ništa drugo do stvar đavola koji pokušava da podrije autoritet Boga i poljulja vjeru ljudi u Njega.

Bogomilizam je gnostički religijsko-politički pokret osnovan za vrijeme prvog Bugarskog carstva od strane sveštenika Bogomila za vrijeme vladavine cara Petra I u X vijeku. Najvjerovatnije nastaje na današnjem području Makedonije kao odgovor na socijalno raslojavanje koje se dogodilo kao posljedica uvođenja feudalizma i kao oblik političkog pokreta i protivljenja bugarskoj državi i crkvi. Bogomili su pozivali na povratak ranom kršćanstvu, odbacivanju crkvene hijerarhije, a njihovi glavni politički ciljevi su otpor državnim i crkvenim vlastima. To je pomoglo ovom pokretu da se brzo proširi na Balkanu, polako se šireći cijelom Bizantijom pa sve do kijevske Rusije, Bosne, Dalmacije, Raške, Italije i Francuske. Zato su bili proganjani, mučeni i ubijani na najgori mogući način od strane Istočne i Zapadne crkve. (...)

Bogomili se u 7. vijeku u Armeniji javljaju pod imenom pauliciani, odnosno pavlićani, mada su njihovi korijeni još ranije kroz III vijek u Maloj Aziji poznati pod nazivom arijevci/manihejci. Pod njihovim uticajem nastaje u X veku u Bugarskoj bogomilstvo, nazvano po popu Bogomilu. Pod različitim imenima pavlićanski se impuls iz Bugarske i Vizantije širi dalje na zapad i istok pod različitim imenima: katari u djelu Francuske i uz Rajnu, albigenzi uz gradove Albi, Agen i Tolouse, patareni u Italiji i hrvatskom primorju, krstjani u Bosni i Humu, babuni u Raškoj, te torbeši i pomaci na tromeđi Albanije, Makedonije i Kosova.

Bogomili (heretici) su se javljali pod različitim imenima: bogomili/bogumili, kudugeri (grč. naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobičajen naziv prema makedonskoj planini Babuni), krstjani (naziv uobičajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromašnoj četvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobičajen u Francuskoj i Njemačkoj prema grč. καϑαροσ: čist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorećani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc. područja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristaše te hereze u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starješina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u Italiji koji su podržavali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. području vjerojatno iskvareno od Albigenses), Torbeši ( na Kosovu, u Albaniji, Makedoniji), Pomaci (u Bugarskoj, i mali broj u Makedoniji).

Bogomilska vjera u Bosni i Sandžaku u dokumentima se naziva raznim imenima: paterenskom, manihejskon, babunskom i sl., dok su njeni pripadnici sebe nazivali dobrim kršćanima. Ovo nam dokazuje da su Bogumili u srednjem vijeku bitisali (postojali) na prostorima od Turske pa sve do Velike Britanije, i ovo je dakle, nepobitna činjenica o postojanju i intenzitetu Bogumila.

Bogomili su, dakle, bili gnostičko-manihejski nasljednici i kao takvi učili da postoje dva osnovna principa: princip dobra i princip zla; dva su najviša bića, jedno dobro, koje je bilo začetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog. Oni su odbacivali sve materijalno, fizičko, a duhovno se prepuštali u svojoj vjeri. Nažalost, o učenju “Crkve bosanske” ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi spaljivani kao “knjige nečastive”, te se većina onog što danas znamo o tom učenju zasniva na osudama latinskih inkvizitora. Ipak postoje dva rukopisa (čija vjerodostojnost, doduše, nije u potpunosti potvrđena) koji se, prema gradovima u kojima se čuvaju, nazivaju Pariška i Bečka tajna knjiga (Tajna knjiga Katara, op. prenos.).

Isječak iz Tajne knjige Katara: Pitanja Ivanova, u (lošem) prevodu na naš jezik. Oznaka V veže se za knjigu koja je pohranjena u Beču, a oznaka D za knjigu koja je pohranjena u Parizu. Kompletan prevod knjige vidi O V D J E

To su latinski prijevodi bugarskog, odnosno starobosanskog rukopisa (što se pretpostavlja na osnovu jedne marginalije u kojoj se na prvom mjestu spominje Bosna). Prema 'Bečkoj tajnoj knjizi' Satana 'bijaše uzmožnik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svršiteljima što služahu Ocu'. Iz ovog se vidi da su krstjani slijedili srednju neomanihejsku struju, po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednog izvora. Crkvena hijerarhija, kao glavni oslonac Crkve i provoditelj crkvenoga zakona, prirodno je postala vidljiv predmet heretičkih napada. Njihova usađena mržnja prema toj hijerarhiji još se više pojačala dekadentnim stanjem u dijelovima crkvenog i redovničkog sveštenstva, koje je hereticima davalo uvjerljiv materijal za njihove napade na Crkvu.

Očito je da je kršćansko shvaćanje Crkve, kako u njezinim božanskim tako i ljudskim vidovima, kao tajanstvenoga Tijela Hristovoga i kao hijerarhijske institucije na zemlji bilo duboko strano nauku bogomila. Izgleda da su oni izbjegavali upotrebljavati i sam izraz Crkva. Pravoslavna je crkva, naglašavajući materijalni kao i duhovni vid života, po njihovom mišljenju, popustila pred Mamonom i nije bila sposobna voditi ljude prema spasenju. Istinsko kršćanstvo, prema bogomilima, može se jedino naći u njihovim zajednicama, stoga su sebi zadržavali isključivo pravo na naziv kršćani (krstjani)." (Izvor)

__________________________________

"Istražujući godinama kulturnu historiju Bosne na osnovu osmanskih dokumenata, želim postaviti nekoliko pitanja u vezi s «bogumilskim mitom», i dodati nekoliko riječi na osnovu vlastitog istraživačkog iskustva. Izučavajući djelo Kaimi-Babe (17.v.), autora sufijske-mističke poezije na osmanskom-turskom, i alhamiado pjesama (na slavenskom, bosanskom jeziku, arapskim pismom), naišla sam u njegovoj alhamiado kasidi na pomen Bogumila/Bogomila, ili riječi Bogu mili.



U bivšoj Jugoslaviji su o tome vođene polemike slične onim u Danima prije nekoliko godina. C. Popović je tvrdio da su to dvije riječi, da su Bogumili izmišljotina, da se izraz prvi put javlja kod Konstantina Filozofa (Žitije deposta Stevana Lazarevića, 14.v.), dok je po M.Hadžijahiću, riječ Bogumil/Bogomil kod Kaimi-Babe dokaz postojanja bogumilstva u Bosni. Ova rasprava zahtijeva oprez ; u arapskom pismu teško je prepoznati slavenske riječi, pa napisano (sve troje na isti način) čitamo na tri načina : Bogomili, Bogumili i Bogu mili.

Istraživači su odavno podijeljeni u vezi s pitanjem bogumilstva u Bosni

Govoreći o islamizaciji, Nedim Filipović se doticao bogumilstva, prilazeći mu oprezno. Odmah recimo da je u osmanskim dokumentima nemoguće naći pomen o tom: Turci stanovnike dijele samo na « muslimane » i « nemuslimane ». Profesor Filipović je smatrao opasnim svesti islamizaciju Bosne na bogumilsku komponentu, po kojoj bi muslimani imali ekskluzivno pravo na zemlju (jer jedini tvrde da su bogumilskog porijekla).



Nedavno preminuli istoričar iz Bosne, Dubravko Lovrenović veli da Nedim Filipović ima ograde u vezi s bogumilstvom. Citirajući B. Lewisa, autor pominje i druge orijentaliste, posebno izvrsnog istraživača Adema Handžića, nepravedno zanemarujući Branislava Đurđeva, i još neke koji su se svi bavili bosanskom istorijom. Samim tim ističe ulogu orijentalista u izučavanju Bosne. Da, gotovo je nemoguće izučavati povijest ove zemlje bez poznavanja turskog-osmanskog, arapskog i persijskog jezika. Četiri stotine godina dokumenti su pisani gotovo isključivo na turskom-osmanskom jeziku, a uslov za njegovo poznavanje jesu arapski i persijski, od čijih leksema i morfema se mahom sastoji osmanski-turski. Profesori Đurđev i Filipović, kao i Adem Handžić, znali su ove jezike. Njihov renome prelazi granice Balkana. Nedim Filipović, čiji sam bila đak i dugogodišnji saradnik, napominje, dalje, da Bogumili nestaju s dolaskom Turaka, pitajući se prelaze li na islam, na katoličanstvo, ili napuštaju zemlju. Nemoguće odgovoriti na ovo pitanje iz gore navedenog razloga! Isti autor, međutim, navodi da je u turskim dokumentima pronašao riječ Bogumilo, ime naselja u Bosni, znak da stanovnicima naziv nije nepoznat. I postojanje ličnog imena Bogumil, pronađenog u dokumentima, za istraživača je dokaz da stanovnici Bosne poznaju taj naziv. Nedim Filipović, međutim, pokazuje da i katolici i pravoslavci prelaze na islam, nalazeći potvrdu najčešće u defterima, kojima se posebno bavio A. Handžić, dajući neprocjenjiv doprinos izučavanju bosanske prošlosti. Zaključujemo: mada oprezan, Nedim Filipović ne isključuje postojanje bogumilstva.

Potom, nijedan ozbiljniji historičar nije doveo u pitanje postojanje specifične crkve u Bosni, zvane Bosanska. Ni pokojni Dubravko Lovrenović, mada negira vezu Bosanske crkve s bogumilstvom, ne negira postojanje religije koja se, ako ništa, donekle razlikovala od katoličanstva i pravoslavlja, takođe prisutnim u Bosni. Adepti Crkve nazivaju se bosanskim krstjanima, a svi stanovnici, bez obzira na religijsku pripadnost, Bošnjacima. Turci zatiču taj naziv za sve stanovnike zemlje, zadržavši ime Bosna, i stvorivši od bivšeg kraljevstva prvo Bosanski sandžak (administrativna jedinica), a kasnije Bosanski Pašaluk (i Hercegovački sandžak je bio samo dio tog Pašaluka). Ako neko, pak, tvrdi da se u zemlji, zvanoj Bosna, nije radilo o postojanju specifične crkve koja se distancirala i od Pape, univerzalnog katoličanstva, i kasnije od srpske autokefalne crkve, trebalo bi da odgovori zašto se crkva naziva bosanskom, a ne katoličkom ili srpskom, i zašto se adepti zovu bosanskim krstjanima. Možemo istaći još jedan faktor, geografski, u to vrijeme sigurno presudan u određivanju identiteta, koji, pak, nije odrednica za katoličke crkve i u moćnijim zemljama od Bosne. Papa bi se oštro suprotstavio autokefalnosti svake katoličke crkve, a bio je i protiv bosanske, smatrajući je herezom.



Nije na odmet pomenuti čitaocima još jedan detalj: prvi bosanski vladari su «hrišćani koji priznaju Papu», katolici; a to su i Srbi (Nemanjići su, zna se, katolici; istočna i zapadna crkva se razilaze u 11.v, a do osamostaljenja srpske-pravoslavne, kojoj se dugo opire Konstantinopolis, dolazi u 14. v.). Bosna ima ne samo specifičnu crkvu (specifičan naziv za Crkvu) – makar ona bila suštinski hrišćanska – , nego se i slavenski jezik zemlje zove bosanskim, a njeno «nacionalno» pismo, kurziv blizak ćirilici, bosančicom. Nekoliko ovih elemenata govore u prilog postojanju bosanske specifičnosti, i njene autohtone povijesti. Tu autohtonost Bosne osporavali su neki Srbi i Hrvati, dok su se neki muslimanski istraživači šutke odnosili prema medijevalnoj Bosni, danas sve više i više zainteresirani za «muslimansku Bosnu», pod turskom vlašću, ističući kao jedini bošnjački identitet muslimanski. Nepotrebno reći da je i riječ Bošnjak, (zlo)upotrebljenja jer ukazuje samo na nacionalnu pripadnost muslimana Bosne.

Bogumilstvo mit?

Da, mit koji odavno uznemiruje duhove.
Ovaj mit su kao stvarnost i činjenicu prihvatali mnogi veliki umovi bivše Jugoslavije, pa i Miroslav Krleža.
Evo šta ovaj veliki pisac o tome zapisuje: Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj. (...)
Bogumili nisu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta… Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja.



Veći broj Srba i Hrvata iz regije, a pogotovo ostrašćeni nacionalisti, smatraju to ogromnom zabludom, pa čak i glupošću. Neki Srbi danas idu dotle da tvrde da su komunistički istraživači, poput velikog istoričara Alojza Benca, 'iz straha' zastupali 'bogumilsku' tezu u Bosni, za što su za njega svjedoci nadgrobni spomenici stećci. ('Iz straha'?!) O svemu tome autor, međutim, govori vrlo oprezno, pominjući druge autore i citirajući ih, u istoimenoj knjizi, Stećci, objavljenoj i u Beogradu 1967 (Cf. https:/fr.scribd.com/document/51402695/Alojz-Benac-Stecci). Stećci i bosanski krstjani inspirisali su i pjesnika Maka Dizdara koji je, između ostalog, pjevao:
Tamo gdje su psalmi
Tu su i prokletstva
Činjenica je da se dio muslimana tokom istorije «osjećao» Bogumilima (kod nas se i religija i nacija «osjećaju» – za naciju se od devetnaestog stoljeća «opredjeljivalo», – dok se religijski i nacionalni identiteti oduvijek miješaju). Takav je slučaj u mojoj porodici gdje su se s majčine strane preci, bilo kaligrafi ili kadije, smatrali potomcima Bogumila, a neke, atipične ženske osobe (19.v.), poznavajući i arapsko, i latinično, i ćilirično pismo, i bosančicu, daleko od svakog unitarizma, ostavljaju svjedočanstvo da «smo mi Bogumili». Mit o bogumilstvu, ukoliko je mit, ne čini se, međutim, mnogo drukčijim od « mita » po kome bosanski katolici slijepo vjeruju da je njihov identitet prvenstveno hrvatski. Šta je faktor određivanja identiteta? Katoličanstvo, plemensko-hrvatsko porijeklo, hrvatska kultura? Sve zajedno? (Teško je pretpostaviti da je Krleža, ili neki drugi veliki hrvatski intelektualac bio poznat stanovnicima zabitih hercegovačkih vrleti čije se življe poziva više nego iko na hrvatstvo i hrvatsku kulturu.) Bliskost bosanskih pravoslavaca sa Srbijom je 'razumljivija' zbog autokefalnosti srpske pravoslavne crkve. Neki Srbi (Proto Danilović nije jedini), prihvataju postojanje Bosanske crkve, ali tvrde da je ona suštinski srpska-pravoslavna. Možda? Ali se zvala bosanskom! Dok sintagma Bosanski krstjani potvrđuje i njihovu vezu sa hrišćanstvom. Hrvati koji potvrđuju postojanje Bosanske crkve, ne pominju otvoreno da je riječ o katoličkoj-hrvatskoj crkvi, ali iz njihovih tekstova nije jasno zašto kategorično podvlače suprotnost između bosanske crkve i bogumilstva.
Postavimo još jedno pitanje: zašto ovdje dolaze Franjevci, ako ne s Papinim zadatkom da istrijebe « bosansku jeres » (postavši ubrzo potom nosioci autentičnog bosanstva)?

A kakva je suštinski ta Bosanska crkva? O tome nema ni jedne ozbiljnije studije. Neki tvrde da je riječ o ranom hrišćanstvu i da Bosanska crkva nema veze s dualizmom popa Bogumila (10.v, živio u današnjoj Bugarskoj, po kome « jeres » dobiva ime), niti sa Manesovom (3.v, Perzija), dakle da nema nikakve veze sa vjerom u dobro i u zlo, karakterističnom za ovu dualističku religiju. Manes se, pak, smatrao za “parakleta”, pomagača, koga Hrist obećava svojim učenicima. Naglasimo ovu vezu Manesa i Isusa kog ne negiraju ni kasnije Manesove pristaše. Manes je imao uspjeha i na Zapadu; Sveti Augustin (4.v.), prvobitno njegov pristalica, kasnije pobija 'novu vjeru' (smatrajući da su dobro i zlo u međusobnoj ovisnosti).



O autohtonosti Bosne i specifičnosti Bosanske crkve svjedoči i knjiga pravnih dokumenata o Bosni od srednjovjekovlja do danas; dokumenti potvrđuju da su titule sveštenika Bosanske crkve : (obični) krstjanin, starac, gost, djed. U objavljenom Pismu zetskog kralja Vukana Papi Innocentu III (1199.), Vukan upozorava da u Bosni hereza uzima maha «do te mjere da je sâm ban Kulin …. uveo u krivovjerje preko 10 000 kršćana». Autor pomenute knjige, Dženana Čaušević navodi da Papa 1200. g. nalaže ugarskom kralju Emeriku da jeres istrijebi, da ova bolest ne zarazi bližnja mjesta (...)

U objavljenom testamentu gosta Radina (1466.), isti autor uočava promjene u načelima Crkve: odsustvo dualizma, iako dokument ostaje nejasan u tom pogledu. Distanca prema ortodoksnom katoličanstvu dovoljno je izražena sintagmom «ja gost». Nasuprot gore pomenutim autorima, profesorica Herta Kuna, izučavajući stare bosanske tekstove, nije dovodila u sumnju bogumilstvo u Bosni. Dokaz za postojanje te vjere koja se širila s Istoka (kao najzad i sve religije) za profesoricu Kunu nisu samo stećci, svojstveni i katolicima i pravoslavcima, nego i tekstovi zvani Krmačije: kletve bačene na Bogumile, odnosno Babune. Babuni su drugi naziv za pripadnike iste vjere, u Srbiji. H. Kuna dokazuje i to da se bosanski kralj Tvrtko ne kruniše na grobu Svetog Save, nego u Milima (Bosna, 1377.). Može li se Herta Kuna, Jevrejka, optužiti za bošnjački unitarizam? Uzgred recimo da Tvrtko za amblem kraljevstva uzima cvjetove ljiljana. Manje je poznato da je to amblem i francuskih Cathars-a (drugi naziv za pristaše dualističkog vjerovanja s elementima hrišćanstva, slično bogumilstvu) i francuskih kraljeva. Slučajnost, ili ne?Midhat Šamić je pronašao francuska dokumenta po kojima je na Tvrtkovom dvoru bilo Francuza, možda i Cathars-a, protjerivanih iz Francuske? Isti autor navodi da kod Tvrtka, ima i Bugara. Ne zna se ni o kakvim je Bugarima riječ.

Nekoliko riječi o Katarima (Cathares)

O njima se zna mnogo više nego o Bogumilima, nego i o Bosanskoj crkvi. Ovom pitanju, Francuzi su nedavno prišli bez kompleksa i obilato je crpe.
Katarizam – Le catharisme (od grčke riječi katharos «čist») je duhovna doktrina koja se pojavila u Srednjem vijeku i bliska je hrišćanstvu. Smatra se monoteističkim dualizmom, a po nekima samo dualizmom, i razvija se posebno u periodu od X do XIV vijeka u više evropskih regija.
To nije ime koji je sam pokret sebi dao, nego ga je preuzeo Eckbert Schonaum u 12. stoljeću, iz spisa Svetog Augustina, da bi označio heretike. Pripadnici ove crkve sami sebe nazivaju Dobrim ljudima, ili Dobrim hrišćanima. Neprijatelji su ih još zvali Chrétiens Alibigeois.

Po svemu sudeći, pod uticajem Polisiena (pavlićani, op. prired.), koje neki nazivaju Jermenskim bogomilima, Katari smatraju da je Univerzum tvorevina nastala iz principa Zla, gdje je prijestol svih iskušenja i korupcija, dok Raj proizilazi iz Principa Dobra, jedinog Stvarnog Boga, koji nudi duhovno iskljupljenje i uzdignuće.
Ljudsko tijelo je materijalni zatvor duša anđela, koji su pali na zemlju za vrijeme kreacije, čemu se Dobro ne može oduprijeti. Duše se šetaju iz tijela u tijelo, iz smrti do rođenja, po principu reinkarnacije.
Samo duhovno krštenje u Dobrog hrišćanina ima sposobnost kako bi se omogućilo duhu (duhovnoj duši) da stane na put koji će mu omogućiti pristup milosti Božjoj. Na taj način duh može dati svoj doprinos, nakon svoje zemaljske smrt, duhovnom božanskom stvaranju.

Sukob dobrog Boga i Stvaranja (Demiurga, kao načela zla) imao je različite interpretacije unutar Katarskog klera (apsolutni dualizam i mješovitost), što je navelo na uprošteno shvatanje kod povjesničara da kažu da je bilo više katarskih crkvi, iako nikad nije došlo do raskola unutar te crkve.
Katari vjeruju u Stari Zavjet kad govori o Kreaciji, a od Novog Zavjeta priznaju Božjeg poslanika (Isusa), koji je logičan nastavak prethodnih duhovnih grupa, posebno bogumilstva, koje Katari smatraju bratskim pokretom, rođenim u Bugarskoj. Za Katare, Hrist je čisti duh. Taj Sveti Duh ne može biti utjelovljen, ali može uticati na ljudsko ponašanje Isusa.

Za Katare su vezani brojni mitovi i legende koje još uvijek žive u sjećanju stanovnika južne Francuske, naročito Languedoca, gdje se ovaj pokret razvijao, a koji je imao sasvim drukčiju organizaciju – što je najzad slučaj i sa Bosanskom crkvom – gdje je glavna «sveštenička» titula bio starac.

Katarski krst

Katari su najviše razvijaju u 13. vijeku u Francuskoj, njihovi simboli su hljeb i vino, a nalaze se i u Italiji pod imenom Patareni, kao i u Rusiji, Njemačkoj i Austriji. Već u 14. vijeku dolazi do masovnog masakra Katara, na hiljade njih su spaljeni. Upravo tada dolazi do stvaranja inkvizicije koja je trebala da završi već započeti prljavi posao katolika i uništenje na svirep način ovog pokreta.

Katari su govorili oksitanskim jezikom. Smatra se da se danas ponovo otvaraju škole u Francuskoj na ovom jeziku, a da postoji danas oko dva miliona ljudi koji govore tim jezikom. Dugo se raspravljalo ima li Katarizam ikakve veze sa Bogomilstvom? Zapadni istraživači smatraju da su Katari prvo protjerani u Srbiju pa u Bosnu, gdje su se duže zadržali i opstali sve do osmanskog osvajanja zemlje.
U svojoj tezi o vezama između Bogomila i Katara, Théofanis Drakopoulos (L’unité du Bogomilo-Catharisme d’après quatre textes latins analysés à la lumière des sources byzantines, Université de Genève, 2010), analizira četiri latinska teksta: pismo Evervina iz Steinfelda, Bernard, Clairvaux (1143), Akte katarskog consiluma, Saint-Félix, Lauragais (1167), De heresie catharorum in Lombardia (1210-1215), anonimnog autora i jedan apokrifni tekst bogomilskog porijekla, Interrogatio Iohannis (Tajna katarska knjiga, Pitanja Ivanova, op. priređ.). Poredeći ta četiri teksta sa onim koji su pisani protiv bizantijskih Bogumila, istraživač dolazi do zaključka da zajednice, koje se jednim imenom nazivaju Bogumili i Katari, imaju itekako mnogo zajedničkog, a prije svega vezu sa određenim sistemom mišljenja koje se bazira na različitim apokrifnim tradicijama, gdje hrišćanski elementi igraju vrlo važnu ulogu.

Bogomilstvo danas

Postoji danas određen broj ljudi na svijetu, od Rusije do Balkana, koji sebe smatraju Bogumilima. Bogomilstvo je njihova, dualistička religija, koju oni nazivaju duhovnom školom. Ovu «duhovnu školu» na Balkanu vodi, kako sami tvrde, «veliki mistik i duhovni učitelj današnjice – Blaženi Ivan Bogumil.» Njeno sjedište je (za sada) u Hrvatskoj, ali balkanski Bogomili imaju namjeru da se prošire posvuda po regiji.

Specifičnost Bosne

Naglasimo da je Bosna jedinstvena u mnogim pogledima. U Osmanskom carstvu, to je rijetka zemlja gdje stanovnici masovno prelaze na islam, posebno seljaci, katolici i pravoslavci. Osnovni motiv konverzije vjerovatno nije ni ovdje 'ljubav' prema Turcima i islamu, pa ni karakter Bosanske crkve, nego prvenstveno ekonomski. Ali, ako je razumljivo da na islam prelazi prvo plemstvo radi očuvanja posjeda i privilegija, nije jasno zašto islam prihvataju seljaci, u drugom valu islamizacije, kad njihov položaj nije bio bolji od seljaka hrišćana.
Nedim Filipović ističe još jedan faktor u islamizaciji: odsustvo monolitne religije u zemlji. Bosna je, pak, fenomen u još jednom pogledu: to je jedina osvojena zemlja Carstva gdje ogroman broj intelektualaca-Slavena piše djela na turskom-osmanskom jeziku, u mnogo manjoj mjeri i na persijskom i arapskom. I napokon, Bosna je fenomen u cijelom svijetu po još jednoj činjenici: Uz pretpostavku da tu stoljećima žive samo stranci, oni nikad nisu uspjeli postati jedan narod. Polemika koja se vodila u listu Dani prije nekoliko godina potvrđuje da je to gotovo nemoguće. Što nije ni važno: globalizacija zahvata takvog maha, da je izlišno i žalosno isticati različitosti narodâ koji će uskoro biti prisiljeni da se pomire sa “suživotom” u Evropi, gdje već vlada amerikanizacija i njena subkultura, a jedino božanstvo novac. (...) (Izvor)

Šta je mir?

Kad je sabijanje prozirno i lako, a jednorozi odluče da se objelodane..

Sve naznake postojanja stanu u vazduh, vodu, plavičastu vatru što gori kod korijena i u četvrti element - svjesnost da prolasci u prostoru i kroz prostor donose promjenu. U svakom hodniku, pothodniku i pothodniku pothodnika. Od zemlje su nazubljene misli da promjena sukob nečega podrazumijeva. Udaranje, odbijanje, trenje, žderanje i povraćanje; izvraćanje naopako ili suprotno od naopakog - netrpeljivi ostanak (u istom stanju). Ali, to je zemlja, alat koji vile ne umije zahvatiti kašikama divovskih buldožera pred otvorenim grobnicama, a istina je da je svake dnenoći pregaze desetine krda jednoroga. Elegantno i ubitačno, kako sebe ćutke i bez uobličenog posmatrača ubija vrijeme.

Nisu dobro preveli Et in arcadia Ego, nisu htjeli da dobro prevedu I u smrti Ja, razmatrajući zašto nedostaje glagol, kao da je glagol pretpostavka bivanja i promjene.
Za moje braću i sestre, uspavane, razbuđene, usnule i budne; budnousnule istovremeno, kada vrijeme dopušta da mu prostor vidiš koji nikuda ne odlazi, i ti s njim. Trajan. I tajan.

Gledam snimak, čini mi se, posljednje televizijske debate pred održavanje drugog kruga predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj, a u kojoj učestvuju predsjednički kandidati Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović.

Vjerujem da je debate, a kampanju u cjelosti posebno, obilježilo puno toga što nije došlo pod moj radar, ali jeste to, sadržano u snimku ove debate, kako je kandidatkinja, i to, između ostalog, obrazovana na Harvardu i Johns Hopkins univerzitetu, definisala pojam klasa.
Za navedenu kandidatkinju za predsjednicu R Hrvatske klasa je politička podjela među građanima na lijevo, desno, centar.

Ubijeđena sam da bi i Esed Radeljaš znao značenje tog pojma!

Zapamtite, vaše nepravde vas čekaju u zasjedi!

Pastelnozelena boja fasade porodila je novo Sunce koje je, čini se, izlazilo u središtu starog, ogromnog zdanja, a da nikad nije zalazilo. Irk mu je zabranila posjete u posljednja tri mjeseca, koliko je trajalo spoljašnje uređenje zdanja koje je uvijek mirisalo na pustoš, ma koliko mu se pažnje davalo. Prisjetio se majčinog nezadovoljstva svojim umijećem kada je, tri godine nakon rođenja Irk, krenula u ambiciozan zahvat. Da od veličanstvenog zdanja u svojoj trošnosti načini dom. Ta misao je, nije predramatično reći, opsjela u periodu dok je nosila Irk. Ni jedan krin, njeno omiljeno cvijeće koje je rasipno sijala po vrtu i nalazila mu mjesto u najneobičnijim kutcima unutar zdanja, činilo joj se, nije bio postavljen tako da pjeva omaž svojoj ljepoti tokom ono malo životnog vijeka. Ni jedna statuica fauna, a bilo ih je, osim one tri u prirodnoj veličini u vrtu, preko tri stotine, nije se osjećala ugodno na mjestu na koje je bila postavljena, tvrdila je majka. Čembalo od ebanovine, koje je otac poklonio majci nakon što mu je saopštila da je noseća sa Irk, lijepo je pristajalo u prostor ostakljenog trijema s pogledom na vrt, ali, zbog nemilosrdnih vjetrova i velike vlage, često se raštimavalo. Irk je posebno voljela i njegovala ovo zdanje, oduvijek ga smatrajući mjestom istinskog pripadanja, domom. Rumenih obraza od previše kuvanog vina s cimetom uzbuđeno mu je naglasila, prošle zime, da neopisivo uske, duge hodnike zdanja smatra sobom.

„Kada šetam ovim hodnicima, kao da šetam po svom tijelu“, rekla je nekako suviše važnim i, neobično za nju, odmjerenim tonom.

Ludio je da osjeti miris Irk, njene kose, kao i uvijek trenutak prije no što će mu ovješati ruke oko vrata. Poštovao je njenu zabranu viđanja u posljednja tri mjeseca jer joj je vjerovao na riječ. Irk je ružna kada je njen dom ružan, oskrnavljen nepreglednim skelama sa nekoliko načičkanih glava pijanih radnika koji se glasaju psovkama.


Ugledao je na donjem stepeništu koje je označavalo kraj prilaza zdanju. Crna haljina masivnih nabora od tila otkrivala je tananu, nekako neuhvatljivo krhku ljepotu njenog torza, ramena, udubljenja među vratnim žilama. Pastelnozelena satenska traka, namjerno nemarno zavezana oko vrata i struka, otkrivala je novo izdanje njenog doma.
Blago spušteni pogled i mirni, zagonetni osmjeh odavali su da nije bila svjesna da sam je ugledao.

„Aste, požurio si. Vidi kako je lijepo! Reci da je prelijepo!!!“, širila je ruke, praveći kakofoniju neke tihe muzike masivnim naborima haljine usljed lakog poskakivanja.

„Divno je koliko i ti! Tvoja gruba zabrana urodila je plodom. Zatečen sam, iznenađen koliko sam srećan što vas vidim! Tako ste mi nedostajali", odvatio sam začuđen vlastitom nemuštosti da joj oslikam ushićenje što je konačno vidim. Kao i obično, poljubila me je u čelo, zgrabila za ruku i povukla u unutrašnjost zdanja. Sporadično sam okretao glavu prema prilazu i vrtu pokušavajući da nozdrvama uhvatim najveći intenzitet u tragu njenog mirisa.


U unutrašnjosti zdanja čekalo me je veće iznenađenje nego na prilazu. Posluge, čini se, nije bilo. U suprotnom, vrata bi otvorio ćutljivi, skoro katatonični starac nepoznate vremešnosti u livreji koja je decenijama izgledala isto. Nije bilo ni uobičajene, udaljene zvone loncima koju je, danonoćno, pravila pričljiva kuvarica.

„Irk, a posluga?“, izustio sam potiho, nadajući se da će me snishodljivo opomenuti da je bilo krajnje vrijeme da im da odavno zasluženi odmor.

„Svi su dobili dovoljno novaca da uživaju do kraja života! Vratarevom reakcijom bila sam pomalo iznenađena. Nekako je, nakon saznanja da mi više nije potreban, živnuo, ali na neki tužnobijesni način.“

„Ali.., šta ćeš sada? Tražićeš zamjenu? Prosto je nemoguće da održavaš ovoliko zdanje potpuno sama!“

„Aste, nikako da mi povjeruješ da se dom brine sam o sebi ukoliko je voljen, ukoliko mu poklanjaš dovoljno misli svaki dan.“

„A usamljenost? Sama u ovolikom prostoru. Još je zima...“

„Usamljenost?! Hahahahahahaha“, odzvonilo je nekako previše intenzivno u velikom predvorju, a zvuk smijeha su do u beskonačnost razvukli dugi hodnici zdanja.

„Ne možeš biti usamljen kada imaš sebe i savršeno utočište", opomenula je nakon što je suspregla smijeh. „To dobro znaš čak i ti, koji ne možeš dočekati smiraj sna bez mnoštva lica oko sebe...“

Nastavila je da priča, gradi, evoluira tezu o besmislu moje potrebe za ljudima. Ispraznim ljudima. Više je nisam slušao, doslovno je nisam ni čuo kada mi je pažnju privukla bizarna naprava razvučena cijelom dužinom među stranicama kolosalnog portala koji je označavao kraj predvorja i početak centralnog stepeništa što je vijugalo do najviše kule i golubarnika. U golubarniku su, ustvari, decenijama boravili šišmiši, ali nije bilo riječi koja bi, na odgovarajući način, opisala njihovo utočište osim nezgrapne, neizumljene – šišmišarnik.
Središte naprave činilo je devet metalnih prstenova prečnika ljudskog tijela. Prstenovi su bili osno spojeni dvjema tačkama na vrhu i dnu, a iz spojeva su izvirali metalni konopi koji su glomaznim, nekako čudim sklopkama bili pričvršćeni za stranice i strop veličanstvenog portala.

„Irk, zanimljiv dizajn. Pomalo bizaran, rekao bih", prekinuo sam njen gorljivi monolog o mojoj potrebi za socijalnim aktivnostima. "Konačno si jedan od svojih ukrasa odlučila pretvoriti iz patenta u djelo. Hmmm, čudno, ali zaista pristaje predvorju."

„Drago mi je da ti se sviđa!“, pljesnula je samozadovoljno. „Ali, to nije ukras ili nije samo ukras. Mislim da ne bi trebao biti samo ukras, nadam se. Isprobaćemo?!!! Šta kažeš?“

Oklijevao sam.
"Isprobati? Ovo? Za ime Božije, čemu to služi Irk?“

„O tome ćemo ispred kamina. Može? Nekako je prohladno i vjetrovito ovdje.“

Krenula je prema velikoj dnevnoj sobi desno od predvorja, a naježene dlačice ispod potiljka i niže, linijom kičme, govorile su da joj je moralo biti ledeno. Smjestili smo se nasuprot jedno drugoga, praktično se utopili u masivnim sofama od zelene kože i ebanovine s prekrasnom ornamentikom nepoznatog majstora. Cimet mi je nadražio nosnice i prije no što mi je u šaku umetnula vino koje je, iznenađujuće, bilo vrelo, a, znao sam, nije imao ko da ga pripremi u posljednjih manje od pola sata koliko sam sa njom.

„Mislim... Ustvari, nekako sam uvjerena da kad iskoristiš centrifugalnu silu naprave dođeš u stanje potpune praznine misli, pretpostavki, osjećaja, bilo kakvih osjeta. Tada možeš poželjeti bilo šta i to će ti se...“

„Hej, hej, čekaj, polako! O kakvoj centrifugalnoj sili govoriš? Kako misliš da je iskoristiš? Uostalom.., zašto?“

„Pa, sad ti govorim. Zašto si tako nestrpljiv? Isprobaćemo napravu večeras. Podrazumijeva se, bez tvoje pomoći neću moći. Sve će ti biti jasno kada proradi, ako uopšte proradi!?"

„Ali, zašto? Šta sa tim želiš postići?“

„Kažem ti.. Polje koje će srebrni prstenovi proizvesti trebalo bi me, u potpunosti, isprazniti, osloboditi od bilo kakve primisli, osjeta. Teško je objasniti, suviše je zamršeno.. Trebalo bi funkcionisati poput principa plime i oseke. Punjenja i pražnjenja.“


Primjetila je moju uznemirenost, histerično lutanje očnih jabučica što mi je bilo tik kojeg se nisam mogao osloboditi. Primjetila je, možda, i da me trese neka nelagoda, talasi straha, čega sam postao svjestan tek nakon što se vino izlilo na nogavice i stvorilo privremenu baricu negdje oko međunožja.
Hitro je ustala, tražeći pogledom nešto što bi moglo odstraniti vino sa svijetle vunene tkanine.

„Ne mari, pusti to sada!“, zaustavio sam je pregrubim hvatom oko ručnog zgloba. „Apsolutno mi je nejasno kako ova tvoja naprava treba funkcionisati i da li će uopšte proraditi, ali imam neki grozan osjećaj da je prije sprava za mučenje nego bilo šta drugo", dodao sam pokušavajući pojačati sarkastični, radije podsmješljiv ton u glasu.
Nije mi uspjelo.

„Jedino rizično u svemu tome može biti to da ne poželim ono što bih zaista trebala. Vezanje čestica..", potiho je, ponovo isuviše odmjereno, procijedila namještajući nabore tila nakon što se vratila u sofu. Nije mogla sakriti da glumi nemarnost.

„Dobro.. I? Poželiš to nešto, i?“

„Trebalo bi se ostvariti.. Ustvari, sigurna sam da će se ostvariti!“

Grozničav sjaj u njenim očima, iznenađujuće svjetlucav kao u bolesnog djeteta, titrao je pod vatrom kamina. Tek tada sam postao svjestan da se napolju smrklo. Kao da je čula moje misli.

„Već je mrak?! Kako sam te se zaželjela, Aste. Vrijeme zaista brzo prolazi.."

Molio sam da ponovo ne prekine moje ćutanje i latentno podrhtavanje tijela. Nisam mogao objasniti zašto mi se njena ideja ne sviđa. Možda zbog toga što sam jako želio da je to puko glumatanje iz dosade, posebno nisam mogao objasniti zašto mi se ne sviđa njen žar oko cijele stvari. Osjećao sam da će nešto opako krenuti loše, ako već nije.

„Pa, zašto čekati?!!! Krenimo!“, u predvorju se stvorila i prije no što sam se pridigao iz utočišta sofe. Težina vlastitih koraka sjetila me je vratarevih. Ti su trajali miljama vremena. Možda je bio takav zato što se ovako oduvijek osjećao? Misao mi se učinila savršeno tačnom.

U predvorju je više nije bilo. Grlo je zamalo provrištalo Irk, kada mi je pažnju privukao nekakav zvuk šuštanja i tupkanja negdje na stropu portala. Njena satenska papučica provirila je neposredno pored sklopke za metalni konop, a zatim i druga. Nekako zaustavljen, posmatao sam kako se iz rupe na stropu, koju u prvom, nevinom razgledanju nisam ni uočio, pomaljaju i nabori haljine, struk.. Tjerao sam tijelo da se pomakne, grlo da progovori. Odnekud iznutra pojavilo se cinično, sve jače glasanje: „Oduvijek je bila vještija od tebe. Brža, žilavija.“ Zbunjen glupošću svoje misli, nijemo sam posmatao kako se spretno, ali pažljivo, spušta niz metalni konop do kugle srebrnih prstenova.

Ne pogledavši me, smjestila je stopala u malene metalne ispuste u donjem dijelu prstenova, pa, gipko se savivši, vezala kožne remene oko zglobova. Ruke je smjestila u dva metalna pipka.

„Aste!“, prenulo me je. „Idi do stolića ispod portreta, mislim da sam tamo stavila daljinski upravljač za ove ručne sklopke.“

Korteks mi nije preradio u informaciju to da sam se, praktično veoma brzo, dovukao do stočića. Jednostavan daljinski upravljač s jednim jedinim dugmetom za komandu ležao je na glatkoj površini, kvareći estetiku jednog od mnoštva fauna. Pritisnuo sam dugme, a da nisam digao pogled. Škljocnulo je sa, učinilo mi se, previše zakašnjenja.

„Odlično!!!“, doslovno je skiknula. „Sada podesi ručice na sklopkama u stranicama portala na gore! Merdevine su u ostavi ispod centralnog stepeništa.“

Nekakvo isparavanje pred očima spriječilo me je da sa sigurnošću procijenim da li su mi merdevine uopšte potrebne. Ćutke sam ih oslobodio iz mnoštva drugih stvari kojih se sjetimo jednom godišnje. Kad je prva ručica na sklopki škripnula, jedan od metalnih konopa je zaskičao.

„Irk, šta je sa sklopkom na stropu?“

„Ništa ne brini! Podesila sam je prije spuštanja. Koliko mi je samo vremena i strpljenja trebalo da načinimo prilaz u tu prostorijicu u obodu portala. Majstori su tako lijeni i nemaštoviti", promrmljala je posljednje više za sebe.

Stopalom sam napipao zadnju stepenicu merdevina i digao pogled prema posljednjoj sklopci. U glavi mi je vrištalo milion rečenica, odvaraćanja od cijele stvari, pitanja da li se osjeća dobro, da li je spremna, bilo je čak i patetičnih oproštaja. Zavrtio sam glavom poput blentavog govečeta koje tjera muhe. Više no išta želio sam se osloboditi tog pritiska misli. Neugode.

„Aste, sve je u redu. Ne boj se", zazvonilo je više snishodljivo nego ohrabrujuće. Odlučio sam da ništa ne kažem. U suprotnom ću ponovo doživjeti latentno ismijavanje vlastitog kukavičluka, a to me je najviše, možda i jedino, boljelo u odnosu sa Irk. Posljednja ručica je glatko šljocnula.


Zvuk je zlostavljao bubne opne, a vjetar u jedro su dodavali uporni, nezaustavljivi ehoi hodnika. Devet se prstenova izravnalo u jedan, ređajući se, u skladu s veličinom, jedan ispod drugoga. Trenutak prije no što su započeli svoju haotičnu igru, iz njenog lica poput voštane figure, čiji je život odavao samo žar kao onaj u očima bolesnog djeteta, viknulo je: „Aste, ti ne moraš probati ako nećeš!“


Više je nisam vidio, nisam mogao vidjeti ni crne nabore njene haljine. Bestijalno brza kretnja prstenova pretvorila je napravu u srebrnu kuglu. Čas nakon što mi se učinilo da kugla isijava nekakve talase koji su brisali po vazduhu, bolno sam se skljokao na mermerni pod sa sitnim mozaikom, čija se ideja pastirske scene u Poussineovom stilu mogla vidjeti samo sa sredine centralnog stepeništa. Na krv koja je sipala iz bolne vilice i ušiju zaboravio sam pri sljedećem pogledu na napravu.

Konfiguracija srebrne kugle je slabila, ne otkrivajući Irk. Iako mi je bol očistila izmaglicu iz pogleda, naprezanje da uočim njeno tijelo svelo se na beskonačni niz besmislenih pokušaja. Trenutak u kojem su se prstenovi zaustavili svjedočio je o onome što sam već znao. Nema je. No, pokus koji je uspio, bar je imao konkretan rezultat, nije završio. Zdanje oko mene počelo je da igra, buja, da se mijenja, vrišti. Kakofonija boja, zvukova i predmeta zgusnula se u jedno, a, zatim, počela da se rasipa, smješta svuda po zidovima nekom nepoznatom zakonitošću. Na onom stočiću nije bilo fauna, nije bilo stočića. Boje na mozaiku ispod mene bile su, siguran sam u to, značajno izmjenjene. Na obodu portala koji je, a nije mi se učinilo, bio još viši, ispisivalo je

Aste, ipak nije rizično ne znati šta zaista želiš.

Potrčao sam prema vratima i prije nego što sam pripremio tijelo na ustajanje. Vratar isuviše poznate livreje svečano je doviknuo za mnom:

„Nadam se da ste proveli ugodno vrijeme.. u Irk muzeju!?"

Lupa masivnih vrata prigušila je ono „Navratite nam opet!“. Stepeništa više nije bilo. Umjesto vijugavog prilaza lebdio je ravni puteljak posut sitnim bijelim kamenicama, a mrlje od vina nije bilo na svijetloj vunenoj tkanini.
Nisam se okrenuo da vidim boju fasade.

Čak ni tokom nedavnog razgovora sa našim zaista dobrim pjesnikom, romanopiscem i scenaristom, a inače sam zaista fokusirana tokom razgovora, nisam shvatila značaj i svu širinu njegove usputne opaske o takozvanom dijagonalnom čitanju. Zapravo, nisam znala da ta tehnika, nazvaću je ovom zgodom tako, uopšte postoji.
Eto, kada vrijeme ne dozvoljava da se obimni tekstovi pažljivo pročitaju, a moraju se iščitati, kaže moj sagovornik, vješt čitalac prelazi preko stranice teksta jednim potezom, dijagonalno, zastajući ondje gdje ga, valjda intuicija navede na važnu misao, pitanje, sukus. Jedino se, kaže, ti vrijedni dijelovi teksta pažljivo obrade i naposlijetku se dobije adekvatna slika tog obimnog teksta.
Koliko se sjećam, u sebi sam se usprotivila ovakvom izlaganju i ovakvom gledanju na stvar, ne zbog toga što ne vjerujem u vještinu dobrih čitalaca da zaista i mogu, u nekoliko sati, primjenom ove tehnike iscijediti srce, jezgro teksta, nego zato što to smatram svojevrsnim nepoštovanjem, nedostojnom prevarom. A možda je samo stvar u tome što ja jednostavno ne čitam tako ili, možda, i ne znam tako čitati.
Jeste li se zapitali kako vi, svako od nas pojedinačno čitamo?
Dok ovo pišem jača uvjerenje da svaki čovjek čita na drugačiji način i da je to autentika koja je neminovna.

Ja čitam dugo i neobično sporo. To dugo čitanje ne prestaje ni kada se prestanem družiti sa onim što čitam. Nekada ta prerada teksta traje i po nekoliko godina, čak i decenija. Da ne bude zabune, nešto pročitam u statistički vjerovatnom vremenu u kojem se to uobičajeno čini, ali mi se završna obrada tog sadržaja, crpeći iz sjećanja, reklo bi se potpuno neizazvano ili izazvano naoko random događajima, zna desiti i cijelu deceniju kasnije.

Motiv za pisanje ovoga teksta je jedan komentar koji je ostavila Silence, tačnije jedna jedina riječ iz njenog komentara.
Nisam pomišljala da tekst koji čitate ostavim u komentaru na njenom blogu, jer bi bilo zaista teško pronaći vezu između onoga gdje su mene njen komentar, odnosno ta riječ, odveli, i onoga što su bili i kontekst i poenta komentara.

Naime, Silence je u komentaru "zalijepila" jedan link sa Wikipedije, u kojem je završna riječ bila incompleteness - nepotpunost. Sada, kakve to veze ima sa takozvanim dijagonalnim čitanjem ili autentičnim i jedinstvenim načinom na koji svako od nas čita?

U ovoj glavi veza je preko toga da je meni od cijelog tog komentara, iako link sa Wikipedije nisam ni otvorila, ostala urezana samo ta riječ - incompleteness, te da taj komentar, zamršenim intuitivno-kognitivnim procesima, tek sada prerađujem. I to ne izravno, nego putem sjećanja.
A ta bi prerada otprilike tekla ovako: Osnovna stvar u vezi sa pravljenjem izbora, tačka razdjelnica, je odvajanje bitnog od nebitnog. To je razdjelnica, jer je jezgro velikih grešaka, ali i očaravajuće divnih događaja, osoba, situacija koje dolaze doslovno ni iz čega. Na prvu se može učiniti da velike greške pri pravljenju naših izbora potiču od proglašavanja bitnih stvari nebitnima ili preuveličavanja nebitnih stvari u bitne, a da očaravajući spletovi okolnosti, s druge strane, potiču od toga da se mala, nebitna stvar, koju smo ostavili skrajnutu sa strane, jednostavno rascvjeta u nešto divno.
Samo ovo za mene nije dovoljno dobro objašnjenje.
Dovoljno dobro bi možda bilo to da se ogromna uložena energija i fokus u stvari koje smatramo bitnima uglavnom transponira tako da se zbog nje, na potpuno neobičnim i nebitnim mjestima, rodi nešto divno. I kako onda raditi, može li se ovaj proces nekako osmišljeno voditi, trebamo li svako malo ulaziti u redefinisanje bitnih i nebitnih stvari u našim životima?

Ne, to bi, iz milion razloga, bilo doslovno odustajanje od življenja. A ponovo, ne možemo se ni raspršavati svuda unaokolo! Toliko empatije, kognitivne moći i fizičke snage, te poštenog fokusa jednostavno nemamo. Dakle, moramo birati, ali kako praviti izbore?

Eto, ovo je stalo u tu riječ - nepotpunost. Izgleda da je ona datost za vječnost i pogonsko gorivo najzanimljivijeg na ovome svijetu, a moguće i svim svjetovima. Učenja.

gdje je bio i nakon 01.01.2020.

A kako je to izgledalo u ovih 15 godina od kada je zajednice, iz nešto drugačijeg ugla, čitajte OVDJE.

Arrivederci guys

Silence je uradila odličnu stvar i olakšala nam prilikom donošenja zajedničke odluke da li da pokušamo otkupiti domenu blogger.ba, i na taj način ne dozvoliti gašenje bloggera, ili da se svi preselimo na neki drugi blog servis.

Za jednu od dvije ponuđene opcije glasajte na ovome linku: https://linkto.run/p/724MXKFS

Nakon što zajednički donesemo ovu odluku, uslijediće anketa o načinu provođenja u djelo otkupa domene i funkcionisanja iste ili, pak, glasanje o blog servisu na koji bismo se preselili.

Važno je da link ostavite u postovima na vašim blogovima, kako bi što više članova bloggera.ba glasalo.

G L A S A J T E__O D M A H !


Također, Gracija je skontala varijantu kako da spasimo svoje objavljene tekstove, vjerovatno i komentare. Ovdje je link na njen post, pa da možete to učiniti: KLIKNI

Kao površina tople vode
na koju smiješ udariti paukovim mrežama
da joj ne uzburkaš svjetlost
u odsjaju;

Kao svjesnost u snu,
gdje svi fizički zakoni igraju
po drugačijim pravilima,
osim što ti ostaješ ti;

Kao topla ruka u tami,
kojoj bliskost učini
da je, puštajući,
zamijeniš za svoju;

Sreća je.