va§IONka

Mislim da je to riječ
koja je sanjala svilu
upletenu s nešto tople vode
nad kojom su, dok je led bila,
razgovarala dvojica članova Reda
o Velikom Kodeksu i njegovim zarezima,
a onda je
podno Hrama i gonga
na 2.226 metara nadmorske visine
oko solidno jake vatre
gašen krupnim riječima
isparavao lik Viren
više natopljen mislima dvojice mladića
nego cvrčanjem vječnog leda.

Viren, bez lica
opisana na četiri strane svijeta
s trakom svile u kosi
straga
na kojoj je svakoga dana
dugo, eonima dugo
na znanim i neznanim jezicima
pisala druga riječ
o kojoj bi govorili da dozove vjetar
smjenjuje godišnja doba
dobija bitke,
govorili su da ubije onoga ko je pročita
da prosvjetljuje
da je mnoge poslala u putnike.

I baš ta ljubav mladića iz Reda
upijena u vodu, kao svaka molitva
našla se upletena u sutrašnjoj riječi
na svilenoj traci u kosi,
vjeruje se,
lijepe Viren,
a pisalo je na jeziku naroda
kod kojeg je ta kombinacija ta četiri slova
značila dvojako
i naoko nevezano
misterija i disciplina.

Priča o Viren ovdje završava
uz napomenu vašeg priređivača:
Srž ljubavi je tajnovitost,
a voljenje vještina neotkrivanja.

Možda vam se dopadne ideja da prodiskutujemo da li bi imalo osnova zasnovati tipove ličnosti i po odnosu prema prostoru i vremenu. Voljela bih da razmislite koje grupe ili spoj najmanje dvije grupe (generični) najviše odgovaraju vašoj prirodi.

Možda može postojati i logički dokaziva veza unutar istog tipa ličnosti uzimajući u obzir obe varijable; npr., sjedilac i strpljiv?

***Ovaj test je izmišljen. Nije stručno ili naučno valorizovan, te nije zasnovan na tezama ili nalazima bilo koje škole psihologije, bar koliko mi je poznato.


Prostorna varijabla

- sjedilac
- putnik
- sjedilac u glavi
- putnik u glavi
- nezavisniji od prostorne varijable u odnosu na prosjek

Varijabla vremena

- strpljiv
- nestrpljiv
- hipersenzitivan spram prošlosti
- hipersenzitivan spram budućnosti
- hipersenzitivan spram sadašnjosti
- nezavisniji od varijable vremena u odnosu na prosjek

Gledam ljude mikrokosmosa i makrokosmosa i kako pronalaze tu tačku iz koje odapinju svoju ulogu. I, vezali se za nečija njedra ili za samo njima vidljivu zvijezdu, tamo iza magline nepoznatog sazviježđa, vidim da ih, umjesto anđela i demona, duhova i duša, prate njihove namjere.

Gdje je odlutao taj neki drevni Kinez i kako se tamo obreo kada je rekao: Put u pakao popločan je dobrim namjerama? Šta se desilo Platonu kada je ustvrdio: Ko ljubi zbog ljubavi, taj je slijep?
Kako makrokosmos ljudske civilizacije toliko dugo i uporno odjekuje ovim izrekama izraslim iz mikrokosmosa razočarenja dobrog Kineza životnom nepravdom i Platonove mikroljubavi koju je podveo pod ljubav samu, sveopštu?

A onda, gledam te divne gradove i mnoštvo mjesta u njima, utočišta ljudskih nekad, u nekoj godini, kako svjedoče o duši neimara što ih je priredio za moje oči. Zgrada na ćošku što svojim portalom, tamo gdje bi se pogledalo u nebo prije nego što se uđe u nju, poziva da se to učini na posebno važan, gotovo svečan način. Ili taj most, što je iskoristio malu stijenu od bijelog kamena posred rijeke, pa od nje izvio dva luka na desnu i lijevu obalu, ukrasivši nezavršenu volju prirode. Takvi se mostovi rađe gledaju, nego što se njima prelazi.
Mogla bih vam pričati i o pećinama pod crkvama Armenije što i danas u zraku sadrže teške zastore inicijacije, dok se sa svojim posjetiocem igraju vražije igre, zahvaljujući samo jednoj zraki iluminacije, tog svemoćnog svjetla.

Čitav je makrokosmos nastambina tragova naših mikrokosmosa, tački spajanja unutrašnjeg viđenja i spoljnih datosti. Pitam se, šta to raznosi naše sjeme i ne zadovoljavaju me ode vjetrovima, ti prekrasni spjevovi o promjenama. Na puno mjesta vidim pisma pisana mojim rukama, a pisali su ih starci i djeca, žene i srednjovječni ljudi, mistici i lude, ljudi vezani za zemlju i težak rad čitavoga svoga života.
Šta je to uopšte čitavo?

Kako je zamišljeni Kinez iz drevne poslovice tog velikog naroda o paklu i dobrim namjerama tako snažno zaratio sa istinom oslanjajući se na osjećaj svoga stanja, toliko snažnog da odzvanja eonima? Šta je to toliko jako da kažemo nešto što je lažljivije od kletve?
Koliko je Platon volio ženu, muškarca ili dječaka da svoj slijepi zov podvede pod neličnu ljubav?
I, mi ih razumijemo, mi ih osjećamo iz svojih mikrokosmosa, vezanih nerijetko za stvar, za fetiš ili meso bez inspirirajuće misli.

Upravo sada zamišljam kako svoju priču obavijam oko planete i iskapam naše dobre namjere što su ostale bez kamena i epitafa, sahranjene tamo gdje ih nikada nećemo naći poslije prvog puta kada su gurnute u blato i kada su pregažene. I nalazim toliko mnogo ljudi što su ih, ustvari, zakopali baš pored srca, da budu blizu, jer to je naša priroda. I nalazim, onda, da su riječi smišljene i za svrhu da ispričaju događaj da se on ne bi desio, kako bi se ponovo na svježem grobu zakopane, rodila nova dobra namjera.

Riječi su mnogo i kada su lažljive, jer smiruju i sprečavaju da kroz čin umre ono najbolje od nas - regenerirajuće dobro.

Egejska pozornica antičke Grčke bilo je mjesto iznenađujućeg otkrovenja i intelektualne izvrsnosti – izvanredne gustoće i blizine, nenadmašeno ni do našeg doba. Sve što znamo o nauci, filozofiji, sportu, umjetnosti, kulturi i zabavi, zvijezdama i zemlji pretpostavljeno je, istraženo i pregledano tad i tamo. Jednostavno, bilo je to vrijeme i mjesto vrhunca ljudske svijesti, čistog rezonovanja i sjajne misli. Kako bilo, ni Euclid, Anaximander, Heraclites, Hippocrates (oba, i od Chios i od Cos), Socrates, Archimedes, Ptolemy, Democritus, Plato, Pythagoras, Diogenes, Aristotle, Empedocles, Conon, Eratosthenes, niti desetci drugih briljantnih, drevnih grčkih umova nisu se nikad osvrnuli jednom jedinom riječju, običnom rečenicom na nešto što je bilo njihov svakodnevni život, nešto što su viđali doslovno na svakom ćošku tokom cijelog svog života. Bio je to nemoralni, nepravedni, i notorno brutalan i okrutan robovlasnički sistem koji je pokretao antičku državu (robovi nisu bili čak ni smatrani ljudskim bićima, već više kao “fonični alati/oruđa koja govore“).



“Ova kratkovidnost, ovo odsustvo kritičkog odnosa na očito i sveprisutno jeste historijska poruka – jako uznemirujuća, samogovoreća, zapravo nedvojbeno jasno upozorenje”, primjećuje profesor Anis H. Bajraktarević u svojoj inspirativnoj knjizi iz 2013. godine Postoji li život nakon Facebooka? – Geopolitika tehnologije.

I doista, zašto uveliko ignoriramo, te na taj način podržavamo prikupljanje naših ličnih podataka sa društvenih mreža, iz medicinske dokumentacije, sa kartica za plaćanje, sa interneta i pametnih telefona kao i njihovu komercijalizaciju i monetizaciju za sumnjive ciljeve i uznemirujuću sutrašnjicu? Profesor Bajraktarević predviđa i upozorava: “Ako ljudi gotovo nikada ne dovode u pitanje fetišizaciju njihovog vlastitog Facebook načina života (McFB) ili se ne protive (samo)trivijalizaciji, zbog čega bi ih onda naknadna brutalizacija uopće iznenađivala?” Dakle, trebamo li doista biti iznenađeni glasanjem na Brexitu, rezultatima američkih izbora i nadolazećim masovnim pobjedama desničarskih stranaka diljem Europe? Putin stoji iza toga!! – kako je to jedno lako i varljivo samoporicanje.

Ovdje je priča zasnovana na činjenicama, ako smo već zainteresirani da stvarno shvatimo “Matrix” svijet, željezni kavez kojeg smo sami napravili.



Dana 9. novembra oko 8.30 ujutro Michal Kosinski se probudio u hotelu Sunnehus u Cirihu. Tridesetčetvorogodišnji istraživač došao je da održi predavanje na Švicarskom federalnom institutu za tehnologiju (ETH) o opasnostima Velikih podataka (Big Data) i digitalne revolucije. Kosinski drži redovna predavanja o ovoj temi širom svijeta. On je vodeći ekspert u psihometriji, podgrani psihologije koja se zasniva na podacima. Kada je tog jutra upalio TV, vidio je da je bomba eksplodirala: suprotno predviđanjima svih vodećih statističara, Donald J. Trump je izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Kosinski je dugo vremena gledao proslave pobjede Trumpa, kao i rezultate koji su dolazili iz svake države. Imao je osjećaj da bi ishod izbora mogao imati neke povezanosti sa njegovim istraživanjem. Konačno, udahnuo je duboko i ugasio TV prijemnik. Istoga dana, tada slabo poznata britanska kompanija sa sjedištem u Londonu izdala je saopćenje za štampu: “Oduševljeni smo da je naš revolucionarni pristup komunikaciji zasnovanoj na podacima odigrao tako integralnu ulogu u izvanrednoj pobjedi izabranog predsjednika Trumpa”, citirano je da je kazao Alexander James Ashburner Nix. Nix je Britanac, 41 godinu star, i direktor je komapnije Cambridge Analytica. Uvijek se pojavljuje u besprijekorno krojenim odijelima, sa dizajnerskim naočarima, začešljane valovite plave kose. Njegova kompanija nije bila samo sastavni dio Trumpove online kampanje, već također i britanske Brexit kampanje. Od ove trojice igrača – zamišljenog Kosinskija, pažljivo uglađenog Nixa i cerećeg Trumpa jedan od njih je omogućio digitalnu revoluciju, jedan je proveo, a jedan od njih se njome okoristio.

Koliko su opasni Big Data?

Svakome ko posljednjih pet godina nije proveo živeći na drugoj planeti biće poznat termin Big Data. Big Data znači, u suštini, da sve što činimo i kada smo online i offline ostavlja digitalne tragove. Svaka kupovina koju obavimo našim karticama, svaka pretraga koju utipkamo na Googleu, svaki pokret kojeg napravimo kada je naš mobilni telefon u našem džepu, svaki like se pohranjuje. Posebno svaki like.



Dugo vremena nije bilo u potpunosti jasno kakvu upotrebu bi ovi podaci mogli imati, osim, možda, da možemo uočiti reklame lijekova za visoki pritisak nakon što smo na Googleu tražili “smanji krvni pritisak”. Ipak, 09. novembra postalo je jasno da je možda mnogo toga više moguće. Kompanija koja je stajala iza Trumpove online kampanje, ista kompanija koja je radila za kampanju Leave.EU (Napusti EU) u veoma ranim fazama njene “Brexit” kampanje, bila je Big Data kompanija - Cambridge Analytica.

Kako bismo razumjeli ishod izbora i kako bi politička komunikacija mogla djelovati u budućnosti, trebamo početi sa jednim čudnim incidentom na Univerzitetu Cambridge 2014. godine u Kosinskovom Centru za psihometriju. Psihometrija, ponekad se naziva psihografija, fokusira se na mjerenje psiholoških crta, kao što je osobnost. Tokom 1980-ih godina, dva tima psihologa razvili su jedan model kojim su nastojali procijeniti ljudska bića na osnovu pet crta osobnosti, poznatih kao Pet velikih (Big Five). One su: otvorenost (koliko ste otvoreni za nova iskustva?), savjesnost (koliko ste perfekcionist?), ekstrovertnost (koliko ste društveni?), slaganje (koliko ste obzirni i kooperativni?) i neurotičnost (koliko se lako uznemirite?).



Na osnovu ovih dimenzija (one su također poznate kao OCEAN - skraćenica za engleske riječi openness, conscientiousness, extroversion, agreeableness, neuroticism) možemo napraviti relativno tačne procjene o vrsti osobe koju imamo pred sobom. Ovo uključuje njihove potrebe i strahove, te vjerovatnoću njihovog ponašanja. Big Five je postala standardna tehnika psihometrije. Ali, dugo vremena problem sa ovim pristupom bio je prikupljanje podataka, jer je uključivao popunjavanje kompliciranih, veoma ličnih upitnika. A onda je došao internet. Pa Facebook. Pa Kosinski.

Michal Kosinski je bio student u Warsawi kada je njegov život krenuo u novom smjeru 2008. godine. Primljen je na Univerzitet Cambridge da radi doktorat u Centru za psihometriju, jednoj od najstarijih institucija ove vrste na svijetu. Kosinski se pridružio kolegi studentu Davidu Stillwellu (sada predavaču na Poslovnoj školi Judge na Univerzitetu Cambridge) nekih godinu dana nakon što je Stillwell pokrenuo jednu malu Facebook aplikaciju u vrijeme kada ta platforma još uvijek nije bila ogromna kao što je danas. Njihova aplikacija Moja ličnost (MyPersonality) omogućavala je korisnicima da ispune različite psihometrijske upitnike, uključujući pregršt psiholoških pitanja iz skupine Big Five (“Lako paničim”, “Suprotstavljam se drugima” itd.). Na temelju evaluacije korisnici su dobijali profil ličnosti, odnosno individualne vrijednosti Big Five i imali su opciju da odluče da podijele podatke svojih Facebook profila sa istraživačima.



Kosinski je očekivao da će nekoliko desetina kolega prijatelja ispuniti upitnike, ali, nedugo potom, stotine, hiljade, a zatim milioni ljudi su otkrili svoja najskrivenija ubjeđenja. Odjednom su dvojica doktoranata posjedovali najveći skup podataka koji je kombinirao psihometrijske rezultate sa Facebook profilima koji su ikada prikupljeni. Pristup kojeg su Kosinski i njegove kolege razvili tokom narednih nekoliko godina bio je zapravo sasvim jednostavan. Prvo, testiranim osobama su upitnike davali u formi online kviza. Iz njihovih odgovora, psiholozi su izračunavali personalne Big Five vrijednosti ispitanika. Kosinskijev tim je, potom, upoređivao rezultate sa svim vrstama ostalih online podataka od tih osoba: šta su lajkali (like), dijelili (share) ili postavljali (post) na Facebooku ili, na primjer, koji spol, starosnu dob, mjesto stanovanja su za sebe naveli. Ovo je istraživačima omogućilo da povežu tačkice i naprave korelacije. Izuzetno pouzdani zaključci su se mogli doniti iz prostih online akcija. Na primjer, muškarci koji su lajkali kozmetičku marku MAC imali su nešto veću vjerovatnoću da su homoseksualci; jedan od najboljih pokazatelja za heteroseksualnost bilo je lajkanje Wu-Tang klana. Oni koji su pratili (followers) Lady Gaga najvjerovatnije su ekstrovertni, dok su oni koji su lajkali filozofiju skloni da budu povučene osobe. I dok je pojedinačno svaka takva informacija isuviše slaba da bi se dobilo pouzdano predviđanje, kada se desetine, stotine, ili hiljade individualnih takvih podataka uporede, rezultirajuća predviđanja postaju stvarno tačna.



Kosinski i njegov tim neumorno su rafinirali svoje modele. Kosinski je 2012. godine dokazao da je na bazi prosječnih 68 Facebook lajkova od strane jednog korisnika moguće predvidjeti njihovu boju kože (sa 95 posto tačnosti), njihovu seksualnu orijentaciju (88 posto tačnosti) i njihovu pripadnost Demokratskoj ili Republikanskoj stranci (85 posto tačnosti). Međutim, nije se tu zaustavilo. Mogu se utvrditi inteligencija, vjerska pripadnost, kao i upotreba alkohola, cigareta i droga. Iz podataka je čak moguće utvrditi da li su nečiji roditelji razvedeni.

Facebook lajkovi

Snaga njihovog modeliranja odražavana je time koliko dobro može predvidjeti odgovore subjekata. Kosinski je bez prestanka nastavio raditi na modelima; nedugo zatim, bio je u mogućnosti da samo na osnovu deset Facebook lajkova procijeni osobu bolje od njenog prosječnog radnog kolege. Sedamdeset lajkova bilo je dovoljno da nadmaši ono što o osobi znaju njeni prijatelji, 150 šta o osobi znaju njeni roditelji, a 300 lajkova šta o osobi znaju njihovi partneri. Više lajkova čak može nadmašiti ono što osobe misle da znaju same o sebi. Na dan kada je Kosinski objavio ove rezultate, primio je dva telefonska poziva. Prijetnju tužbom i ponudu za posao. Oba poziva su došla iz Facebooka.



Samo nekoliko sedmica kasnije Facebook lajkovi postali su privatna stvar po defaultu. Prije toga, zadane (default) postavke bile su da je svako na internetu mogao vidjeti vaše lajkove. Ali ovo nije bila nikakva prepreka za skupljače podataka; dok je Kosinski uvijek tražio pristanak od korisnika Facebooka, mnoge aplikacije i online kvizovi danas zahtjevaju pristup privatnim podacima kao preduslov za obavljanje testova ličnosti. (Svi koji sebe žele ocijeniti na osnovu svojih Facebook lajkova, mogu to učiniti na Kosinskijevoj web stranici, a onda uporediti svoje rezultate sa onima kod klasičnih Ocean upitnika, poput onog od Kembridžskog psihometrijskog centra.)



Ali, ne radi se samo o lajkovima, pa čak ni o Facebooku. Kosinski i njegov tim sada mogu očitati vrijednosti Big Five isključivo na osnovu broja profilnih slika koje neka osoba ima na Facebooku ili koliko kontakata imaju (što je dobar indikator ekstrovertnosti). Jer, mi također otkrivamo nešto o sebi čak i kada nismo online. Naprimjer, senzor pokreta na našem telefonu otkriva koliko se često krećemo i koliko daleko putujemo (ovo ima veze sa emocionalnom nestabilnošću). Naš pametni telefon, zaključio je Kosinski, je jedan ogroman psihološki upitnik kojeg konstantno popunjavamo i svjesno i nesvjesno. Iznad svega, a to je ključno, on također radi unatrag; ne samo da psihološki profili mogu biti kreirani od vaših podataka, već se vaši podaci mogu iskoristiti obrnuto za traženje određenih profila - svi zabrinuti očevi, svi ljutiti povučenjaci na primjer ili, možda, čak sve neodlučne Demokrate? U suštini, ono što je Kosinski izumio bila je neka vrsta mašine tražilice za ljude. Počeo je da prepoznaje taj potencijal, ali također i inherentnu opasnost njegovog djela. Za njega je Internet bio dar s neba. Ono što je istinski želio bilo je da da nešto zauzvrat, da podijeli. Podaci se mogu presnimiti, stoga zašto to svakome ne bi bilo od koristi? Bio je to duh milenijalaca (Millennials), potpuno nove generacije, početak jedne nove ere koja je nadilazila ograničenja fizičkog svijeta. Ali šta će se desiti, pitao se Kosinski, ukoliko neko zloupotrijebi njegovu tražilicu ljudi kako bi manipulirao ljudima? Počeo je dodavati upozorenja za većinu svoga znanstvenog rada. Njegov pristup, upozorio je, “može predstavljati prijetnju blagostanju, slobodi ili čak životu pojedinca.” Ali niko izgleda nije shvatio na što je on mislio.

U to vrijeme, početkom 2014. godine, Kosinskom je prišao jedan mladi asistent sa Odsjeka za psihologiju po imenu Aleksandr Kogan. Kazao je da se raspituje u ime jedne kompanije koja je zainteresirana za Kosinskijev metod i želi pristup bazi podataka Moja ličnost. Kogan nije bio slobodan otkriti za koju je to svrhu bilo, obavezao se na tajnost. U početku, Kosinski i njegov tim su razmotrili ovu ponudu jer je ona značila veliki novac za institut, a potom je oklijevao. Konačno, sjeća se Kosinski, Kogan je otkrio ime kompanije: SCL ili Laboratorije za strateško komuniciranje. Kosinski je pretražio na Googleu kompaniju: “[Mi smo] vodeća agencija za menadžment izbora,” stoji na web stranici kompanije. SCL pruža xafsing zasnovan na psihološkom modeliranju. Jedan od njenih glavnih fokusa: Utjecaj na izbore. Utjecanje na izbore?



Uznemiren, Kosinski je nastavio klikati po stranici. Kakva je ovo kompanija? I šta ovi ljudi planiraju?
Ono što Kosinski nije znao u to vrijeme: SCL je matična ili glavna u grupi kompanija. Ko tačno posjeduje SCL i njene različite branše nejasno je zahvaljujući uvijenoj korporativnoj strukturi, vrsti koja se može vidjeti u britanskoj Companies House, Panamskim dokumentima, registru tvrtke Delaware. Neki ogranci SCL-a bili su uključeni u izbore od Ukrajine do Nigerije, pomogli nepalskom monarhu protiv maoista, dok su drugi razvili metode da utječu na istočnoevropske i afganistanske građane u pogledu NATO-a. A 2013. godine SCL je kreirala novu kompaniju kako bi učestvovala u američkim izborima: Cambridge Analytica. Kosinski nije znao ništa o svemu ovome, ali je imao loš osjećaj. “Cijela stvar je počela da smrdi,” sjeća se. Daljim istraživanjem, otkrio je da je Aleksandr Kogan tajno registrirao kompaniju koja posluje sa SCL-om. Prema izvještaju iz decembra 2015. godine u The Guardianu, te prema internim dokumentima kompanije datim Das Magazinu, proizilazi da je SCL o Kosinskovom metodu saznala od Kogana. Kosinski je počeo sumnjati da je Koganova kompanija možda reproducirala Big Five alatku za mjerenje zasnovanu na Facebook lajkovima s ciljem da je proda firmi koja se bavi utjecajem na izbore. Odmah je prekinuo kontakt sa Koganom i upoznato direktora instituta, što je izazvalo kompliciran sukob unutar univerziteta. Institut je bio zabrinut za svoj ugled. Aleksandr Kogan se potom preselio u Signapore, oženio i promijenio svoje ime u Dr. Spectre. Michal Kosinski je završio svoj doktorat, dobio poslovnu ponudu sa Stanforda i preselio se u SAD.

Mr. Brexit

Sve je bilo mirno oko godinu dana. A onda, u novembru 2015. godine, radikalnija od dvije Brexit kampanje Leave.EU, podržana od strane Nigela Faragea, obznanila je da je angažirala Big Data kompaniju Cambridge Analytica da podrži njenu online kampanju. Osnovna snaga kompanije predstavljena je kao inovativan politički xafsing, odnosno mikrotargetiranje, mjerenjem ljudskih osobnosti pomoću njihovih digitalnih otisaka zasnovanom na modelu OCEAN.



Sada je Kosinski primio e-mailove koji su ga pitali šta on ima s tim; riječi Cambridge, osobnost i analitika odmah su ljude nagnale da pomisle na Kosinskog. Bilo je to prvi put da čuje za kompaniju koja je pozajmila svoje ime, kako kaže, od svojih prvih uposlenika, istraživača sa univerziteta. Zaprepašten je pogledao na web stranicu. Je li se to njegova metodologija koristi naveliko u političke svrhe? Nakon rezultata Brexita, prijatelji i poznanici su mu pisali: “Samo pogledaj šta si uradio”. Gdje god je išao, Kosinski je morao objašnjavati da nema ništa sa tom kompanijom. (Ostaje nejasno koliko duboko je Cambridge Analytica bila upletena u kampanju Brexita. Cambridge Analytica o takvim pitanjima ne želi govoriti.)

Nekoliko mjeseci, stvari su se prilično smirile. A onda, 19. septembra 2016. godine, tek nešto više od mjesec dana prije američkih izbora, zvuci gitare grupe Creedence Clearwater Revival sa pjesmom “Bad Moon Rising” ispunili su tamno plavu dvoranu Grand Hyatt hotela u New Yorku. Samit Concordia je neka vrsta mini Svjetskog ekonomskog foruma. Pozvani su ljudi koji odlučuju iz cijelog svijeta, a među njima i švicarski predsjednik Johann Schneider-Ammann. “Molimo vas pozdravite za govornicom Alexandera Nixa, direktora Cambridge Analytice”, glatki ženski glas najavljuje. Vitak čovjek u tamnom odijelu izlazi na binu. Nastaje tajac. Mnogi prisutni znaju da je ovo Trumpov novi čovjek za digitalnu strategiju.



Nekoliko sedmica ranije, Trump je objavio na Twitteru, pomalo zagonetno: “Uskoro ćete me zvati gospodin Brexit”. Politički promatrači su uistinu primijetili neke očite sličnosti između Trumpove agende i one koju je imao desničarski pokret Brexit. Ali, mali broj ih je primijetio vezu sa nedavnim Trumpovim angažiranjem xafsinške kompanije koja se zove Cambridge Analytica.
Do tog trenutka Trumpova digitalna kampanja sastojala se od svega jedne osobe - Brada Parscala, xafsinškog poduzetnika i propalog pokretača start up-a, koji je za Trumpa napravio jednu prostu web stranicu za 1.500 dolara. Sedamdesetogodišnji Trump nije vičan digitalnom komuniciranju, čak ni kompjutera nema na svom radnom stolu. Trump ne koristi e-mailove, otkrila je jednom njegova lična asistentica. Ona sama ga je nagovorila da nabavi pametni telefon s kojeg sada twituje bez prestanka.

S druge strane, Hillary Clinton se dobrano oslonila na nasljedstvo prvog predsjednika koji je koristio društvene medije Baracka Obame. Imala je liste adresa Demokratske stranke, radila sa najboljim Big Data analitičarima iz BlueLabsa, a dobila je podršku i od Googlea i DreamWorksa. Kada je u junu 2016. godine objavljeno da je Trump angažirao Cambridge Analytica, establišment u Washingtonu je samo negodujući odmahnuo. Stranci u lijepo krojenim odijelima koji ne razumiju ovu zemlju i njen narod? Jel’ vi to ozbiljno?



“Čast mi je danas govoriti vam o moći Velikih podataka i psihografije u izbornom procesu.” Logotip Cambridge Analytice – mozak koji se sastoji od mreže čvorišta, nacrtan poput neke karte, pojavljuje se iza Alexandera Nixa. “Prije samo 18 mjeseci, senator Cruz bio je jedan od manje popularnih kandidata,” objašnjava plavi muškarac naglašenim britanskim akcentom, koji Amerikanace dovodi do granice na isti način kao što standardni njemački naglasak može uznemiriti Švicarce. “Manje od 40 procenata stanovništva je čulo za njega,” govori drugi slajd prezentacije. Cambridge Analytica je postala involvirana u američke izbore gotovo dvije godine ranije, u početku kao konsultantska firma za republikanske kandidate Bena Carsona i Teda Cruza. Cruza, a kasnije i Trumpa, primarno je finansirao tajnoviti američki softverski milijarder Robert Mercer, koji je zajedno sa svojom kćerkom Rebekom, prema izvještajima, najveći investitor u Cambridge Analyticau. “Pa kako je on ovo uradio?” Sve do sada, objašnjava Nix, izborne kampanje su bile organizirane na osnovu demografskih koncepata. “Jedna zaista smiješna ideja. Ideja da sve žene trebaju primiti istu poruku zbog njihovog spola ili svi Afroamerikanci zbog njihove rase.” Ono što je Nix ovim mislio kazati jeste da dok su se drugi izborni aktivisti do sada oslanjali na demografiju, Cambridge Analytica je koristila psihometriju. Iako ovo može biti istina, uloga Cambridge Analytice u Cruzovoj kampanji nije neosporna. U decembru 2015. godine Cruzov tim je zasluge za svoj rastući uspjeh pripisao psihološkom korištenju podataka i analitikama. Za agenciju Advertising Age jedan politički klijent je kazao kako je uglađeno osoblje Cambridgea bilo “poput dodatnog kotača”, ali je njihov osnovni proizvod modeliranje podataka birača i dalje “odlično.” Kampanja će kompaniji platiti najmanje 5.8 miliona dolara da joj pomogne identificirati glasače u Iowi, u kojoj je Cruz pobijedio prije nego što je odustao od utrke u maju.



Nix prebacuje na slijedeći slajd: pet različitih lica od kojih svako odgovara jednom profilu ličnosti. To je Big Five ili model OCEAN. “Mi na Cambridgu možemo kreirati model kojim ćemo predvidjeti osobnost svake pojedinačne odrasle osobe u Sjedinjenim Američkim Državama,” kazao je. Dvorana je očarana. Prema Nixu, uspjeh xafsinga Cambridge Analytice zasnovan je na kombinaciji tri elementa: bihevioralnoj znanosti, koja koristi model OCEAN, Big Data analizi i ciljanom oglašavanju. Ciljano oglašavanje je personalizirano oglašavanje usklađeno što je više moguće sa osobnošću pojedinačnog potrošača. Nix iskreno objašnjava kako njegova kompanija ovo radi. Prvo, Cambridge Analytica kupuje lične podatke od niza različitih izvora, poput zemljišnih registara, automobilskih i trgovačkih tvrtki, zatim na osnovu podataka dobijenih od korisnika bonus kartica, članstva u klubovima, te na osnovu magazina koje čitate, crkava koje posjećujete. Nix prikazuje logotipe globalno aktivnih posrednika podacima poput Acxiom i Experian (u SAD-u su gotovo svi lični podaci na prodaju). Na primjer, ako želite da znate gdje žive žene Židovkinje, možete jednostavno kupiti ovu informaciju uključujući i njihove telefonske brojeve.

Cambridge Analytica sada prikuplja ove podatke sa izbornih lista Republikanske stranke i online podatke, te proračunava Big Five profile ličnosti. Digitalni otisci odjednom postaju stvarni ljudi sa strahovima, potrebama, interesima i adresama stanovanja. Metodologija izgleda prilično slična onoj koju je Michal Kosinski nekada razvio. Cambridge Analytica također koristi, kazao nam je Nix, “ankete na društvenim medijima” i podatke s Facebooka. A tvrtka radi upravo ono na što je upozorio Kosinski: “Isprofilirali smo ličnost svake odrasle osobe u Sjedinjenim Američkim Državama – 220 miliona ljudi,” pohvalio se Nix. Otvara snimak ekrana. “Ovo je ploča sa podacima koje smo pripremili za Cruzovu kampanju”. Pojavljuje se digitalni kontrolni centar. Na lijevoj strani su dijagrami, na desnoj mapa Iowe, gdje je Cruz odnio pobjedu sa iznenađujuće velikim brojem glasova. Na mapi su stotine i hiljade crvenih i plavih tačkica. Nix sužava kriterije: “Republikanci” – plave tačkice nestaju; “neodlučni” – još više tačkica nestaje; “muškarci” i tako dalje. U konačnici ostaje samo jedno ime, uključujući negovu dob, adresu, interese, osobnost i političku sklonost. Na koji način sada Cambridge Analytica cilja na ovu osobu sa odgovarajućom političkom porukom?
Nix pokazuje kako se psihografski razvrstanim glasačima može na različit način obratiti na osnovu prava na nošenje oružja po osnovu 2. Amandmana: “Za visoko neurotičnu i osjetljivu publiku prijetnja od provale i politika osiguranja oružja”. Slika na lijevoj strani prikazuje ruku uljeza koji razbija prozor. Desna strana pokazuje muškarca i dijete koji stoje na polju tokom zalaska Sunca, obojica drže puške, precizno gađajući patke: “Suprotno tome, za zatvorenu i prijemčivu publiku. Ljudi koji brinu o tradiciji, običajima i porodici.”

Kako glasače Hillary Clinton odvratiti od glasačke kutije?

Trumpove markantne nedosljednosti, njegova mnogo kritikovana nestabilnost i nastali niz kontradiktornih poruka, odjednom su se pokazali kao njegova velika prednost - različita poruka za svakog glasača. Ideja da je Trump djelovao poput savršeno optortunističkog algoritma koji slijedi reakcije publike je nešto što je matematičarka Cathy O’Neil posmatrala u avgustu, 2016. godine. “Skoro svaka poruka koju je Trump odaslao bila je kreirana na osnovu podataka”, podsjeća Alexander Nix. Na dan treće predsjedničke debate između Trumpa i Clintonove, Trumpov tim je testirao 175.000 različitih oglasnih varijacija za njegove argumente, kako bi pronašao ispravne verzije, povrh svega putem Facebooka. Poruke su se uglavnom razlikovale samo u mikroskopskim detaljima, s ciljem da se targetiraju primaoci na optimalan psihološki način: različiti naslovi, boje, potpisi kod fotografija ili video snimaka. Ovo fino podešavanje doseže sve do najmanjih grupa, objasnio nam je Nix u jednom intervjuu. “Možemo se ciljano obratiti selima ili stambenim blokovima. Čak i pojedincima.” Naprimjer, u četvrti Little Haiti u Miamiju Trumpov tim je stanovnicima plasirao vijesti o propustima Clintonove fondacije nakon zemljotresa na Haitiju, kako bi ih odvratio od glasanja za Hillary Clinton. Ovo je bio jedan od ciljeva - zadržati potencijalne glasače Clintonove od glasačkih kutija (u koje su spadali kolebljivi ljevičari, Afroamerikanci i mlade žene) kako bi “spriječili” njihove glasove, kao što je jedan viši službenik kampanje kazao za Bloomberg nekoliko sedmica prije izbora. U ove “tamne postove”, sponzorirane reklame na Facebooku koje su izgledale poput vijesti i koje su mogli vidjeti samo korisnici određenih profila, uključeni su i video snimci ciljani za Afroamerikance a na njima Hillary Clinton, na primjer, crne ljude naziva predatorima. Nix svoje predavanje na samitu “Concordia” završava izjavljujući da je tradicionalni opći xafsing mrtav. “Moja djeca zasigurno neće nikada shvatiti ovaj koncept masovne komunikacije.” A prije silaska sa podijuma obznanio je da, pošto je Cruz napustio utrku, kompanija pomaže jednom od preostalih predsjedničkih kandidata.



Koliko precizno je američko stanovništvo targetirano od strane Trumpovih digitalnih vojnika u tom trenutku nije bilo vidljivo, jer su manje napadali na običnoj televiziji, a više personaliziranim porukama ili putem digitalne TV. I dok je tim Clintonove mislio da je u prednosti na osnovu demografskih projekcija, novinar Bloomberga Sasha Issenberg se iznenadio kada je prilikom jedne posjete San Antoniu, gdje je bilo sjedište Trumpove digitalne kampanje, uvidio da je stvorena neka vrsta “drugog glavnog štaba”. Pripojeni tim Cambridge Analytica, sa navodno tek desetak osoba, od Trumpa je dobio 100.000 dolara u julu, 250.000 u avgustu, a 5 miliona dolara u septembru. Prema Nixu, kompanija je zaradila preko 15 milona dolara ukupno. (Kompanija je registrirana u SAD-u, gdje su zakoni u pogledu objavljivanja ličnih podataka labaviji nego u zemljama Evropske Unije. Dok evropski zakoni o privatnosti zahtijevaju da se osoba “opredijeli da objavi” podatke, zakoni u SAD-u dozvoljavaju da se podaci objave ukoliko se korisnik “ne opredijeli da objavi” podatke.) Mjere su bile radikalne: od jula 2016. godine Trumpovim agitatorima su date aplikacije kojima su mogli identificirati politička gledišta i vrste ličnosti stanovnika neke kuće. Radilo se o istom snabdjevaču aplikacijom kojeg su koristili u kampanji Brexit. Trumpovi ljudi su samo zvonili na vrata kuća koje je aplikacija označila da su prijemčivi prema njegovim porukama. Agitatori su došli pripremljeni sa uputama za razgovore koji su bili skrojeni prema vrsti ličnosti stanovnika. S druge strane, agitatori su pohranjivali reakcije u aplikaciju čime su novi podaci pristizali u kontrolne centre Trumpove kampanje.
Opet, to nije ništa novo. Demokrate su radili slične stvari, ali nema dokaza da su se oslanjali na psihometrijsko profiliranje. Međutim, Cambridge Analytica je podijelila američko stanovništvo u 32 tipa ličnosti i fokusirala se samo na 17 država. I kao što je Kosinski utvrdio da su muškarci koji lajkaju MAC kozmetiku nešto skloniji da budu gej, kompanija je otkrila da je preferiranje automobila koji su proizvedeni u SAD-u veliki indikator Trumpovog potencijalnog glasača. Između ostalog, ovi zaključci su sada Trumpu pokazali koje poruke su najdjelotvornije i gdje. Odluka da se fokusira na Michigan i Wisconsin u posljednjim sedmicama kampanje donešena je na osnovama analize podataka. Kandidat je postao instrument za implementaciju modela Big data.

 Šta slijedi?

Ali, do koje mjere psihometrijski metodi utječu na ishod izbora? Kada je za to upitana, Cambridge Analytica nije bila spremna dati bilo kakav dokaz efektivnosti svoje kampanje. A sasvim je moguće da je na ovo pitanje nemoguće odgovoriti. Ipak, postoje neke naznake. Postoji činjenica o iznenađujućem usponu Teda Cruza tokom predizbora. Također, povećao se broj glasača u ruralnim područjima. Smanjen je broj Afroameričkih ranijih glasača. Činjenica da je Trump potrošio tako malo novca također se može objasniti efikasnošću oglašavanja zasnovanog na ličnosti. Kao i činjenica da je mnogo više investirao u digitalnu nego TV kampanju u poređenju sa Hillary Clinton. Facebook se pokazao kao odlučujuće oružje i najbolji alat izborne kampanje, kao što je Nix objasnio, te kao što komentari nekoliko ključnih Trumpovih učesnika kampanje pokazuju.

Mnogi glasovi su ustvrdili da su statističari izgubili izbore jer su njihova predviđanja bila toliko izvan granica. Ali, šta ukoliko su statističari ustvari pomogli da se pobjedi na izborima, ali samo oni koji su koristili novi metod? Ironija je povijesti da je Trump, koji se često žalio na naučno istraživanje, iskoristio visoko naučni pristup u svojoj kampanji. Drugi veliki pobjednik je Cambridge Analytica. Član njene uprave Steve Bannon, bivši izvršni direktor desničarske online novine Breitbart News, imenovan je za višeg savjetnika Donalda Trumpa i njegovog glavnog stratega. I dok Cambridge Analytica ne želi da komentira navodne razgovore sa britanskom premijerkom Theresom May koji su u toku, Alexander Nix tvrdi da gradi svoju klijentelističku bazu širom svijeta i da je primio upite iz Švicarske, Njemačke i Australije. Njegova kompanija trenutno obilazi evropske konferencije prikazujući njihov uspjeh u Sjedinjenim Državama. Ove godine tri temeljne zemlje EU se suočavaju sa izborima uz ponovno oživljene populističke stranke: Francuska, Holandija i Njemačka. Izborni uspjesi dolaze u pravo vrijeme, dok se kompanija sprema za prodor u komercijalnom oglašavanju.
***
Kosinski je sve ovo promatrao iz svoje kancelarije na Stanfordu. Nakon američkih izbora, univerzitet je u metežu. Kosinski na zbivanja odgovara najoštrijim oružjem koje ima istraživač - naučnom analizom. Zajedno sa svojom kolegicom istraživačem Sandrom Matz obavio je niz testova koji će uskoro biti objavljeni. Početni rezultati su alarmirajući. Studija pokazuje djelotvornost ciljanja na osnovama ličnosti pokazujući da trgovci mogu privući i do 63 procenata više klikova i do 1.400 više konverzija u real life oglašivačkim kampanjama na Facebooku kada podudare proizvode i xafsinške poruke sa ličnim karakteristikama potrošača. Oni dalje demonstriraju izračunljivost targetiranja ličnosti pokazujući da na većinu Facebook stranica, koje promoviraju proizvode ili brendove, utječe osobnost i da veliki broj potrošača može biti tačno ciljano na osnovu jedne Facebook stranice.



U izjavi nakon objavljivanja ovog teksta na njemačkom jeziku glasnogovornik Cambridge Analytice je rekao da “Cambridge Analytica ne koristi podatke sa Facebooka. Nije imala posla sa Dr. Michalom Kosinskijem. Ne ugovara istraživanja. Ne koristi istu metodologiju. Psihografija se gotovo ne koristi. Cambridge Analytica nije sudjelovala u naporima da se odvrati bilo koji Amerikanac od glasanja na predsjedničkim izborima. Njeni napori su isključivo usmjereni ka povećanju broja glasača na izborima.”

Svijet je okrenut naopačke. Velika Britanija napušta EU, Donald Trump je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. A na Stanfordu, Kosinski, koji je želio da upozori na opasnost korištenja psihološkog targetiranja u političkom okruženju, ponovno prima optužujuće e-mailove. “Ne,” kaže tiho Kosinski odmahujući glavom. “Ovo nije moja greška. Nisam ja napravio bombu. Samo sam pokazao da postoji.”

Ima tome nekoliko godina, na to pitanje dobila sam zanimljiv odgovor. Kaže: Nisam zainteresovan da razmatram konstrukte služeći se vrlinom kao vrijednosnim kriterijem, to mi tupi oštrinu.
- Je li istupilo moju?
- Ma, to kod tebe.. Ti si puno toga činjeničnog nabacala, pa špekulišes.
- Čekaj, je li je istupilo ili nije?
- Dobro, imala si i ovakvo iskustvo, pa ti nije problem biti brza.

Gdje se smišlja, a gdje je to nemoguće? Šta ima siroviju snagu, veću silu - tama ili bljesak?

U tami izmišljam, ususret bljesku je to nemoguće jer fizički boli. Ne mogu ophrvati tu količinu sile da bi se uopšte pojavili oblici.
Neka tama ovdje bude i fizičko-spoljna i unutrašnja, bljesak takođe. Procesi se, bilo s ove, bilo s one strane, identično odvijaju.
Onda sam prvo pokušala očistiti razmatranje o o š t r i n i od estetsko-vrijednosnog sadržaja. Zašto bih vrlinu vezala uz bljesak, a izostanak iste uz tamu? Pokušavala sam i to je bilo nemoguće, pa sam zadugo ostavila tu stvar nezavršenom. Nedavno mi je došlo da misaono prigrlim tu predodžbu kao prirodnu i činjeničnu, da u nju nemam dileme jer je tu s razlogom. Posmatrajući tako, s a d r ž a j je ono što determiniše.

U tami nema sadržaja, a svaki prostor treba ispuniti, to je determinanta svjesnosti. Onda lako vučem iz sebe i izmišljam. Pod bljeskom je nalet sadržaja kojeg ne mogu obraditi, i sve što činim je da, prvo, pokušam izdržati, a onda se i navići na to stanje. Ne znam šta može biti iza, kada je mogućnost obrade tog procesa u pitanju.
Posmatrajući ovako, logično je zaključiti da je tama moje subjektivno, a bljesak objektivno. A onda, odakle potiče vrlina i kako utiče na o š t r i n u, što je bila postavka moga poznanika? Vrline ima u mome subjektivnom, ali je ja brusim i dorađujem crpeći iz vanjskog izvora, to je neosporno. Uporedo s tim procesom, izmišljeni oblici izranjaju u tami i neću tu misaono sužavati prostor - oni mogu biti izmišljeni, smišljeni, mogu dolaziti poput gostiju, prolaziti i ostavljati tragove. Biti pod bljeskom je sama suština o š t r i n e, to je fokusiran snop i vrijednosno-vrlinskog i istinitog. Pod tom oštrinom je gotovo nemoguće biti oštar, jer niti se mogu izmišljati konstrukti, niti se mogu sagledati svi džepovi i sve determinante istine.

Dajte mi da izmišljam i dobro ću to raditi. Dajte mi da zapisujem goli s a d r ž a j i neću to moći učiniti.
Istina je unaprijed odvijena priča, a ja sam uvijek na jednoj njenoj tačci.

Danas sam gledala čovjeka kojem su uništili zdravlje, a njegova koža i njegovo biće poprimali su kvalitet, i fizički kvalitet, onoga što ga još drži ovdje. Knjige.
Da, izgleda tako kao da nad njima bdije. Očne jabučice su mu izbuljene, nekad plave oči arhivski sive, a beonjače zakrvavljene.
U ovoj zemlji opasno je ozbiljno shvatati znanje i nije to prokletstvo samo ove zemlje. To je i činjenica i gorka utjeha u jednom.

Ljudi stradaju na toliko mnogo načina. I zašto bi bio problem u svrhovitom stradanju? Ne, to nije problem. Ali, šta je sa potiranjem što od izuzetnosti koja je potrebna ovom društvu, koja je potrebna ovoj Zemlji, stvara mučeništvo? Šta je sa tamama koje obavijaju luč i prave od nas što luč prirodno pratimo nekakve fanatike koji u izuzetnosti sve češće pronalazimo samo njeno mučeništvo? Koja je tu poruka?

Gledala sam tog čovjeka i pitala se zašto se još uvijek bavi ovim ovdje, tim očiglednim ovim ovdje? Teologija nikada kao dosad (to mi se samo tako čini, ali sada je to vrijeme) nije žeđala za pojmovnim resetom, jer su oblici i forme počeli strašno tamničiti njenu suštinu. Ili je možda tu svrha? O teologiji može valjano promišljati samo utamničen čovjek? Nevin, utamničen čovjek.

Mnogi su se ljudi sa kojima bih pričala o ovome povukli. Vidim ih, slutim ih u njihovim tišinama. Mnogo ih je i jako su tihi.
A moj kvalitet može značiti dvije stvari - ili nisam kao oni ili znam uvjerljivo, autoimuno zaboravljati i presvičavati, još uvijek nekako s lakoćom, svoje mnoge uloge. Ovdje mogu to, ondje to, tamo mogu pedeseto..

Ne želim da tako vrijedni pojedinci budu toliko razočarani, a imati tu želju je sve osim problem. Ne želim da zaboravim ovaj titraj bijesa, jer tako se lako oslobađam svih podražaja, sve lakše. To je ponekad divno, a zapravo je užasno.

Ja sam kameleon.

U odsudnom času
gdje je mjesto kada crne progone bijele ptice
i marširaju kljunovima na sočne plodove
do konačnog uništenja,
filozofima predaju lente vojskovođa
jer su samo oni u te smrdljive bare zalazili
i treba neko dovoljno budalast da vodi
kad je doba da su ideje nemjerljive korišću.

Gdje su ti sjajni savjetnici i sumnjičavi naučnici,
gdje su suvereni što kapituliraju u ime vlastite volje?
U tom času koji duže traje od časa smrti
i kada ti sudbinu razvuku sve sudbine na koje ćeš uticati
nema nikog,
osim tebe i glasa velikoga lašca.

Ali onda ima nešto zakopano,
nešto dublje od straha u imenu samoga čovjeka
pa zabridi drevnim trenjem i izroni plamen
jak kao vjera i uvjeren znanjem
da ima oblika i preko ovih oblika.

Tada se razobličava sve,
a David i Golijat iste su visine,
i tada samo život unutar ideje može osvijetliti nebo
usnulo i lijeno mračno nad olupinama velikih stvari.

Želim da vam kažem braćo i sestre
da smo paraziti vlastitome duhu
i da ne moraju doći odsudni trenuci
da isprobamo svoj materijal.
Hoću da vam kažem da smo uplašeni s pravom
jer u nama više odjekuju hodnici od čistih, sunčanih livada,
a da one koji grabe prema visokome stijenju
brzo zaboravljamo,
kao otpadnike od naše koridirane osrednjosti.

Zato nam i povrh svega nije ugodno,
zato nas izjedaju sati.
I vidi, pošalji leptira zatočenog na dlanu,
neka se okuje u oklop kada se ima
suprotstaviti odumiranju.

I budi hrabar, jer tvoja hrabrost mojoj hrabosti treba
da zbacimo sa sebe
samourušavanje.

Povlačili su se iza svoga lica, iza straha što je odano čuvao njihova imena. Da su krenuli naprijed, raspukli bi nešto u ljudima, nešto vrijedno pomena.
Vjerovanja.
Ovako je postojanje ćutalo bez sukoba, ali su latice i dalje titrale u groznici dok su se otvarale. Nježne stvari su to osjetile.

U mraku se vrtila žena sa bijelim, svilenim trakama oko vrata, zglobova i struka. Radila je to duže od zadržavanja stvarnosti na okupu. Sve su trake imale istu dužinu, isti ritam i put, a ponovo se, svaka za sebe, drugačije ponašala.
Nježne stvari to osjete.
U ovu priču može ući slijed događaja i svaki od njih može biti podrobno opisan, kao u hronici, da radnju zgusne. Ali, radnja je pod tim oklopom i tim brazdama toliko polagana da vjetrovi s ove strane mogu stvoriti svega nekoliko koncentričnih krugova na odsjaju horizonta.
Vrijeme je budno, ali se ponaša kao da spava.

Iza simbola što ih svi pamte, iza imena, riječi, očiju i gledanja jednak je eter koji ne prijanja isto na svaki kvalitet. Nekoga umiva, a nekoga prži, neko cijeli svoj sadržaj razvuče u blagi osmijeh i utone. Neko sjedne na dugačku poljsku ljuljašku, kao džinovsko klatno, i zamahe pokušava sinhronizovati s ritmom disanja.
Mi smo svi tu i dočekujemo se.
To je sada.

svila i metal idu zajedno
uvijek su se ljubili
i negdje, po okrajcima polja smrti
ta je poezija mesa tjerala crne ptice

imaše zidni, drveni sat
izvijesno ga se sjećam
i evo, pogled je na njemu strunuo s njim
a ne otkuca prva, prava minuta

slažu se i krv i biber
za trpezom prije pogubljenja
dvadeset pet metara ispod u najdubljoj tamnici
bilo je tako puno svjetla
I dok je voda zaudarala
po porcelanskim posudama oslikanim kineskim indigom
miris je isticao u planinama što su se slagale
preko praznih kostiju

vatra i kamen idu zajedno
ispred slijepca i njegovog štapa
dok zvijezde uče sa sigurne udaljenosti
i slave prolaznost svoje hrane

Dok stojiš iza moje glave i koristiš moje oči, a oni se bezuspješno trude očitati te spravama, iskoristiću taj prazan hod i ispričati ja tebi jednu priču, za promjenu.

Vidim, ljudi su dobro i nisu dobro, napredak je ako se, umjesto za stvari, vežemo za riječi, pa umjesto za riječi vežemo za značenja i, povrh svega, ideje. Koje stvaraju nova značenja. Ali negdje, čovjek je sasvim malena lasica, sa sasvim malenim srcem koje brzo i panično otkucava, razapet između misli u velikim knjigama za koje se mora uvjeravati da ih ne razumije i ogromne količine vremena koje pojede naše tijelo i briga o njemu. Ali se svaki čovjek prestane lagati kad ti pogledaš kroz njegove oči, a većina odlučuje da to skriva. Dobro i jeste, intima je da se skriva.
Isprobavala sam jednog popodneva tu tehniku koju nam je opisno predstavila profesorica glume, a čitavu stvar olakšavalo mi je ravnomjerno dobovanje srednje jake kiše i mnoštvo kišobrana u Jevrejskoj ulici. Ne bih dotad rekla da boje, puko različite boje kišobrana, mogu imati takav različit efekat na istraživanje tog fenomena. Prvo bi se vidno polje trebalo suziti na desetak metara ispred sebe, te s lijeve i s desne strane. Sve izvan desetak metara tog polukruga trebalo bi postati doslovno zamagljeno, a napokon i da iščezne. Sljedeći korak je postići isto na pet, pa na metar razdaljine. Ne, nisam došla do željenog cilja iz profesoričine upute da ne vidim te raznobojne kišobrane, posebno crvene, kada taj polukrug suzim samo na opseg svoga tijela, niti sam tu vježbu više ikada isprobala. Ali sam otkrila nešto drugo. Ono što prenaučimo, a to su svakako koraci ili disanje ili.. dešava se po nekakvoj svojoj autonomnoj volji, kao da ćemo uvijek biti na mjestima, i fizikalnim i mentalnim, gdje nas se očekuje. Sada ću prekinuti s ovim pasusom, jer to je bespotrebno dalje zaokruživati. To je stvar naše zajedničke intime.

I tako, ova svakodnevna priča nije ništa manje neobična od podviga koje junaci izvode pred velikim zidovima ili nemanima koji su plod njihovog konteksta. Ništa ne može osporiti čovjekov lični kontekst, pa ni on sam. Zato nam se ponekad čini da je vrijeme pogrešno jer se prepoznajemo u nekom drugom, zato gajimo te sitne ljubavi u interesovanjima koje su uvijek bar pomalo čudne i zato uvijek sanjamo budni, a zapravo krijemo to, jer i to je, da, veliko pitanje intime.

Evo, Tango je pisala o čuvenim venecijanskim maskama, pa me to podsjetilo na jedno razmišljanje kada sam bila malena - pa baš i ne toliko malena - koji bih ja to lik bila iz bajki koje mnogo volim. Moja je kolekcija bajki nestala u ratu i od tada više nemam svoje knjige, veoma malo. Bila bih Žar ptica, pomislila sam tada, i do danas ne znam zašto bih baš to bila, nisam znala ni tada.



A tvoje oči kojima vidiš čine da gledam na stvari o n a k o, dok sam ja sagledavala ovako. Potrebno je da samo malo duže sačekam, nekada i dosta duže ako mi je kontekst isuviše tu krut. I tek sada shvatam da se ne trebam ‘baviti’ ljudima, zapravo dušama, ako ne znam da ih pogledam. Tada, kada ih gledam.

Lao Ce: Ime koje se može imenovati nije trajno ime.

Vede:
Ja sam talas u okeanu sreće
Ja i okean smo Jedno
Ja sam Okean
Ja sam To

Stari Egipat: Materija je zamrznuta muzika.

Nikola Tesla: U vasioni nema razlike između onoga što postoji i onoga što je izmišljeno. I djelo i misao su stvar.

Sri Sri Ravi Shankar: Ljudska evolucija ima dva koraka - prvi je od biti neko do biti niko, a drugi je od biti niko do biti svako.

Ekhart: Središte bivstvovanja ljubavi jeste samo u volji; ko ima više volje, taj ima i više ljubavi. Ali, ko nje više ima, to niko o drugome ne zna.

Bert: Mi nemamo dušu, duša ima nas.

Lao Ce: Gubitak veze s velikim Taom doveo je do nastanka običaja i zakona. Tada se pojavilo znanje i domišljatost, došlo je do velikih laži. Tada je nestala harmonija u porodici, pojavila se dužnost i obaveza. Tada je u zemlji nastao haos i nered i pojavila se potreba za vladarima. Tamo gde je Tao, postoji ravnoteža. Gubitkom Tao, ističe se razlika.

Helinger: Za duboka rješenja potrebno je prošetati po tom širokom polju, uroniti u veliku dušu gdje se nalaze sve stvari. Čini se da prošlost mnogih generacija nastavlja da živi ovdje. Postoje mnogi koji se u ovom polju ne vide - prezreni, počinioci, žrtve koje se ne vide iz sopstvenog straha. Odatle dolazi uticaj necjelovitosti. Ne zato što to mrtvi tako žele, nego zato što nisu viđeni u tom polju. Sada je moguće da ispunjavajući uticaj može doći iz života, na primjer kroz saosjećanje. Ne kroz osjećanje koje izaziva osjećaj superiornosti, nego kroz skromno uzimanje svog mjesta kao jednog među svima od njih. Mi smo okrenuti prema njima i oni su okrenuti prema nama. Mi gledamo u njih, a oni gledaju stojeći iza nas. Postoji uzajamno priznavanje i nešto unutar nas se smiruje. Jednostavno, kroz poštovanje i čast. Postoji puštanje nečega i osećaj pomirenja (...) i mi smo slobodni od tog osjećaja koji nam je bio tako važan da ga razriješimo.
Ovo je blijeda slika. Ali, kada sa svojom dušom učestvujete, možete osjetiti to dejstvo. Postoje dublja rješenja koja se ne mogu rješiti porodičnim konstalacijama. Ona su duboko unutar duše.

Heraklit: Suština svega jeste promjena sama.

Schrodinger: Ono što posmatramo kao materijalna tijela i sile, nije ništa drugo do oblici i varijacije u strukturi samog prostora.

Jan Wicherink: Svemir bi mogao biti svjesno biće, čiji smo dijelovi. To čini svaku pojedinačnu fokalnu točku elektromagnetskih valova individualnom svijesti, koja je dio univerzalne svijesti. Ljudska individualna svijest fokusirana u ljudskom tijelu je jednostavno dio ukupne svijesti svemira. Mozak je samo antena ugođena na prijem individualne svijesti iz univerzalne svijesti, upravo kako to sugerira teorija kvantnog mozga. Svaki individualni um isto tako ima pristup univerzalnom umu. To bi objasnilo kako je tako mnogo genija, kao što su najveći filozofi, znanstvenici, umjetnici i kompozitori koji su nas inspirirali tijekom era, imalo pristup do univerzalne svijesti. Ako to prihvatimo, onda unutar holografskog koncepta svijesti, naši separatni ego-i moraju biti iluzija.

Ervin Laslo: Informacijsko polje koje kreiraju torzijski valovi omogućava koherentnost cjeline svemira, povezujući svaki mali atom sa svom drugom materijom u svemiru, informirajući ju o svojoj lokaciji i aktivnostima. U stvari znanstvenici otkrivaju vrlo visoka stanja koherencije u našem fizikalnom svemiru. (...) Takvo se koherentno odnošenje može jedino objasniti ako neko nevidljivo polje prožima svemir i time ih međusobno povezuje. A – polje (akasha polje) ... je u svemiru osnovnije od energije i materije. To je primordijalno informacijsko polje koje je temelj naše svemirske međusobne povezanosti svega sa svačim, čineći naše stajalište o razdvojenim entitetima u svemiru beskorisnim. U njegovoj teoriji sustava uopće nema odvojenih entiteta; 'odvojeni' entiteti koje mi promatramo u svemiru su svi implantirani u beskrajnu isprepletenu mrežu veza.

nešto se ustvari govori
jer, evo, vjetar vuče misao
k’o što šestar rozete urezuje po zaleđenom jezeru.
kružnica do kružnice
i tačke presjeka
na kojima ćemo najmanjim alatima od sniježne prašine kitnjaste zamke graditi.
sa hiljadu soba
da se u njima s ostavljenim knjigama srećemo
i dugim skutima revnosno taremo ostatke svađa.
djeca će htjeti sakriti sunca
ispod ledenih greda najviše kule
i tako će iznutra topiti svoja djetinjstva
dok priređuju teatar sjenki podvizima svojih prethodnika.
i sve dok je ubrano bilje još mirisano
neće se osušiti
a priče groze zaista strašne
u bijegu se saplitati neće
po ubijenim osmijesima.
doći će to jutro
kada će kroz našu tačku šestar ponovo proći
i završićemo, sa svim svojim utvarnim pokućstvom
na nečijoj crvenoj rukavici.
a onda
jer se u igri ruke visoko dižu
sve ćemo stanovnike raskrsnica na rozeti jasno vidjeti
i preostala čista mjesta
koja smo zamcima svojim uspjeli sačuvati.
suze će šaputati
sićušne kao maglina
spremne za novi rasplod sa sjevercem
što će nas odnijeti daleko
od zaleđene rozete
da bivamo tečni i rasijecamo stijenje.

Neko je manje, neko je više sklon tome. Kao da se cijeli svijet urotio protiv mene. To je misao, ili njene varijacije, za koju mislim da je svaki čovjek ili gotovo svaki čovjek pomisli bar jednom u životu.

Stanje u kojem su misli složene tako da je ovo kvalitet na kojem se temelji gotovo svaka od njih naziva se paranoja.

Interesuje me ima li vas za koje je suprotno stanje misli karakteristično ili bar ostvaruje značajnu prevagu u odnosu na misli (s varijacijama na temu) svijet se urotio protiv mene?

To stanje se naziva pronoja (pronoia) i znači kao da se svijet urotio da mi pomogne.