va§IONia

Carmina Burana u Banjaluci.
Odgojni sati.
Peti oktobar.

ComTrade.Orion Telekom.Canvas

Da ne bude da se ne zna, samo ste vi loši.

susreti poput ovog
ne znače ništa.
mogao sam te zaboraviti
i jesam te zaboravio,
ne znam da li sam te prepoznao
osim što od iole sličnih ljudi
pravim naše susrete
uzidam te,
tu i tamo

ponovo ti pišem,
sada bih ti rekao da mogu,
pitao bih te zašto nam mijenjam
spolove, i električne polove,
zašto mi je lakše srati
dok sam kao
ovo muško?
to vjerovatno radim
jer si vjerovatno ti
jedina koja mi je s uvjerenjem rekla
da sam analfabeta.
ozbiljno je to povrijedilo
moju sujetu,
nihilistički zamamna
moja Dugokoso

i eto zamislimo da si ti danas
bila ta riba;
ugojila si se,
natakla naočare i zvjeraš
ko Americano latento.
dva puta sam se okrenuo
i ponovo nisam bio siguran;
izgleda da bih te ljubio
i tako debelu

ej,
ja ti volim mozak,
zato je sve,
kužiš,
smiješano jebeno.
evo i sad kontam
i ponovo me strah
da ti se obratim
u svome licu

Gdje ima pokreta, nema trajnog kvaliteta, čiste (s)tvari i pojave. Sve što je u pokretu zapravo nema identiteta, “karakteristične jedinice” od latinskog identitas. Ono i jeste i nije, poput kvarka, kojem da bi bio jeste treba posmatrač, neko da ga sagleda, doživi, iskusi, osvijesti, ovaploti. Nefizikalnim rječnikom rečeno, kvark do tada spava u stanju i jeste i nije.

Interesantno je da posmatrač ispunjava uslove da bude posmatrač samo ukoliko, kao velika (s)tvar, postiže tačku referentnosti svojom veličinom u odnosu na kvark - malu (s)tvar ili ukoliko, kao posmatrač, tačku referentnosti postiže velikom udaljenošću od kvarka. Zašto su ogromnost tijela i/ili ogromna udaljenost -od- uslovi za postizanje referentnosti tačke, težišta posmatranja? Zato što pružaju iluziju nepokretnosti, odnosno u poređenju sa malom (s)tvari - kvarkom zaista djeluju efektom nepokretnosti.

Nepokretnost je uslov za jeste, ono je čista (s)tvar ili pojava; samo je nepokretnost identitet. Nepokretnosti zato mora biti i u onome što je i jeste i nije.

Ovdje, na ovom mjestu, primjećujem dvije vrste donekle svjesnosti, i jeste i nije svjesnosti, i jeste i nije identiteta, a valjda su jedina vrsta svjesnosti koju sam doživjela i iskusila - ljudi. Prve donekle svjesnosti opčinjene su pokretom i transformacijom, dok su druge fiksirane za nepokretnost. Prve, vidjevši svjetlost, vide divne boje spektra, a druge, zaslijepljene, ne vide ništa, ali gledaju shvatanjem, poput shvatanja naredbe; doživljavaju poruku referentne tačke, misao Ja samo jesam i samo ja jesam.
Iz spektra se iščitava ljepota i ljubav, dovoljne da se pokret i transformacija prigrle kao ideologije bezidentitarnosti. Spjevano je to u Vedama:
Ja sam talas u okeanu sreće

Ja i okean smo Jedno

Ja sam Okean

Ja sam To

Sa drugima, svjesnima referentne tačke svome kvarku, odnosno poruke u misli Ja samo jesam i samo ja jesam, ponešto je teže, jer ovo su kategorije nadljepote i nadljubavi. To su kategorije nadkonformizma i nadhedonizma, čiste mentalne kategorije u kojima nema osjećajnosti, jer nema pokreta i transformacija u njoj; tamo je zadovoljstvo potpuno, pa i nema imena, a kako je to i rekao Lao Ce: Ime koje se može imenovati nije trajno ime.

Duša je naš identitet, karakteristična jedinica, i možemo sa njom učiniti dvije stvari. Ubacivati je u moduse pokreta i transformacije, shvatiti je kao (s)tvar ili pojavu podložnu ideologiji bezidentitarnosti. Možemo, kažem, željeti sa njom učiniti da postane sve. Stapanje sa Bogom?
A možemo se i truditi ostaviti je na izvorištu, čistom, da prirodno ostari, stekne svoj kvalitet bez našega idejnoga nametanja identiteta za nju. Taj kvalitet iz baš toga identiteta, pojedinačne karakteristične jedinice, zbog nečega je veoma bitan. Da znamo zbog čega, da tome znamo dati ime, to ne bi bilo trajno ime.

Dosta zahvalnosti.     Malo zahvalnosti.
Malo neravnoteže.     Dosta neravnoteže.

Dovoljno početka.     Dovoljno kraja.
Nedovoljno kraja.     Nedovoljno početka.

Visoka etika.      Zakržljala etika.
Zakržljali demon.     Visoki demon.

Procvjetala ljubav.     Procvjetala mržnja.
Osušena mržnja.     Osušena ljubav.

Pušten rast.      Pušteno uništenje.
Utamničeno uništenje.     Utamničen rast.

Otvoreno lebdenje.     Otvorena brzina.
Zatvorena brzina.     Zatvoreno lebdenje.

Razigrana mašta.     Razigrano neprihvatanje.
Svezano neprihvatanje.    Svezana mašta.

Zadovoljen razgovor.    Zadovoljeno mesijanstvo.
Pokojno mesijanstvo.    Pokojni razgovor.

Čisto polje.      Čisto zlo.
Prljavo zlo.      Prljavo polje.

Šireća svijest.      Šireće ništa.
Skupljajuće ništa.     Skupljajuća svijest.

Bitnik. Putnik.           Gubitnik. Izgubljeni.

Lijeva strana strana je srca.

ti i ja
imamo zajedničke oči
na suprotnim stranama
zvjezdanih ratova,
greškom žive
podno zvijezda padalica
što uporno varaju
naše vrijeme.

nemamo kartu
i
nemamo znanja
u srcu janjeta
i namjeri goluba,
ti i ja
nismo od mjere
i to naš je prostor
infinitus infinita

Dva čovjeka.
Njihovi životi počeli su u gotovo istom trenutku i završili u gotovo istom trenutku. Veoma su sličnih psihofizičkih karakteristika, te ukupne snage.

Kolike su šanse da proizvedu* sličnu količinu događaja?

Koji je događaj suprotan događanju rata?

______________________________

*događaji se proizvode i nečinjenjem

I danas žive kako ljudi i zašto ljudi. Kako ljudi su raščinjavali, lupama uvećavali male stvari. Kako ljudi su uspjeli primijeniti koncept točka, zato što su zašto ljudi upitali: Zašto se teret mora nositi s ovoliko muke?

Zašto ljudi pitanja crpe iz deduktivnih, velikih sistema, i za njih je posve neprihvatljivo da se bogate na postavljanju pitanja što su inspiracija kako ljudima. Kako ljudi trebaju se odnositi prema zašto ljudima kao veoma brižni roditelji prema razmaženoj djeci, jer će ostati bez ideja koje će raščinjavati.

Čudnovata je sinergija između kako i zašto ljudi, veoma uspješna u svojoj unutrašnjoj fuziji, svome sukobu. Zašto ljudi, kao velike, misaone, lijene pantljičare zadubljene u nedostatak izvanjske ambicije i uvijek zagledane u nebo, preduzimljivim kako ljudima ipak izgledaju i pomalo zastrašujuće u svojoj odaljenosti. Konformistički, uvijek masovni i dobro socijalizirani kako ljudi, uprkos svome paktičnom hedonizmu, ipak izgledaju pomalo zadivljujuće maglovitim zašto ljudima.

Šta, ustvari, sadrži to pitanje kako i šta, ustvari, sadrži to pitanje zašto? Da li je zašto bez kako neupotrebljivo, a kako bez zašto besmisleno?
Slijedeći potonju tezu, kako ljudi zapravo teže višem smislu, a zašto ljudi materijalizaciji, ozemljavanju svojih ideja.

Ništa nije kako se čini bez ispričanih priča o nepromjenjivom i promjenjivom.

svakog puta
iz istog trenutka
dobijem drugačije koordinate
naseljavanja

skoro da me ne ostane
rasplinutog
po značenjima

kad me šalju
biram oblik
gdje se krijem

ostajem,
pod banalnošću
podrazumijevanja

svakog puta
kao prostor
(jer vremena nema),
u značenju svakom
srećem parazite
pojmova

jedu ljubav
pitajuć se
šta je ona

mene nema
mene nema
da ima kraja

svakog puta
iz istog trenutka
dobijem drugačije koordinate
naseljavanja

U 03:03 sam jednostavno počela misliti da negdje ovdje postoji zapleteno kolo događaja što se drže na okupu veoma jakim silama. Zvučalo je poznato i osjećalo se kao takvo. Najsličnije knedli, tom čepu što zatvori disajne organe u sasvim redovnoj situaciji. Odgovor nepoznat. Zašto?

Razmotrila sam vrijednost trenutaka u kojima mirujem. “Ne radim ništa” - to je osuđujuća krilatica za programiranje čovjeka na rasipanje u krivicu.
Žureći, čovjek ne vidi svoja klupka, koloplete svojega trajanja u događajima. Vrijeme se ne mjeri satom. Sada, ta su klupka, posebno ovo, veoma zahtjevna za odmotavanje. Da bih upoznala svoje pravo trajanje. Mogu rizikovati i progutati ga, sklona sam tome.
Smrt nije devalvirana, ona je i precijenjena i pogrešno ocijenjena. Ne znači to i nema ekskluzivitet na samo jedanput. Gledam kako ljudi umiru svakodnevno i slavim kada vidim da se bude usavršeniji. Neki se jednostavno ne prate, u nevjerici zbog svoga sjaja sporije koračaju za sobom i naposlijetku odustanu, dijeleći se na dvoje, ili nekoliko dijelova. Gdje nastavljaju biti svi ti ljudi?

Znam da na svome jezeru stvaram koncentrične krugove i znam da svako takvo jezero ima svoje posmatrače. Sada, proizvodimo i posmatramo i proizvode i posmatraju i sve se to premrežava u ukupan način zajedničkog disanja. Ja ovako pronalazim tačku svoga disanja, gutajući, a onda strpljivo i, nadam se, pažljivo - varim.

Riječi sjećanja imaju spomenare, a bića sjećanja imaju spomenike. Da me sada interesuje igra riječi i značenja, rekla bih da su nadgrobni spomenici pod zemljom. No, u zbilji nema forme, ali ima gustoće. Neko je mjesto naseljeno ili nije. Mi naseljavamo univerzum događajima, često nesvjesni da je gotovo nebitno da li smo njihov početak, malena tačka u viru ili njihov kraj.

Specifična gustina događaja ovisna je o stanju učesnika, a svako ima svoju zvijezdu, svoje porijeklo.