Tagovi
 |
|
Svjesnost je varka.
Arhetipski znoj tragaca, svijece i alhemicari. Obnavljajuce vatre zarobljene u ciklici iskrenja i gasenja - sta je to do alhemicarski apsurd traganja za statikom, cvrstim kamenom. Apsurd poput pravolinijskog mjerenja vremena, apsurd poput mjerenja uopste. Toliko jezika - more je maternjih jezika koje smo pretvorbom socijalizacije odstranili u strane. Jezik cvrcaka, ispase pcela, sa kim mi tezimo komunicirati? Sa sobom, sa Bogom, sa pcelama, sa Zemljom, sa Vaseljenom, sa masinama? Ovisnost o artificijelnom, veliko covjekovo zlo. Ispunjavanje nepoznatog, crnih rupa senzusno samo naoko nedokucivog zamrsenim integralima, kombinacijama poznatih elemenata i odnosa i onda usplahirenost kolicinom umrezenog poznatog. Pored toliko jednostavno nepoznatog. Jedinstveno u kolektivnom ili kolektivno u jedinstvenom, sta je starije - koka ili jaje? Kolektivno djelimicno ili kolektivno cjelovito, individualno djelimicno ili individualno cjelovito? Kolektivno individualno ili individualno kolektivno - sta je starije, koka ili jaje? Sta je kolektivno, sta je individualno? Sta je arhetipskije? Artificijelno mjerenje cijelim brojevima. Jednostavan Pi komplikovan za artificijelnog covjeka. Ne, to nije istina! Vise antitvrdnji nego tvrdnji. Vise spavanja od sna!
... dok ne vratimo dostojanstvo žrtvama Srebrenice. Koliko god generacija da treba.
Obamacare ovo, Obamacare ono, pratih to površno. Dobio čovjek prve izbore na tom Obamacareu, odnosno na obećanju o minimumu zdravstvene zaštite dostojne čovjeka za svakog Amerikanca, pa nije proveo za vrijeme prvog mandata. Pa se sve, bar iz moje perspektive, ućutilo oko te Obamanjege, Obamapažnje, Obamazaštite, Obamabrige, Obamazabrinutosti (prevedite to kako god hoćete). Pa dobio i drugi mandat (nije više bilo toliko svjetske zainteresovanosti za tog svjetskog spacioca), pa se ponovo, bar iz moje perspektive, ćutilo o tom Obamacareu. Kad.. Gdje ćeš pročitati neki insight o IDIŠ-u na našem jeziku nego na putvjernika kad tamo naslov "SAD: počelo mikročipovanje stanovništva, krajnji rok 2017. godina". Ma daaaaaaj, trabunjanje "pravo"religioznih koji su, zapravo, zapadni plaćenici (to je druga tema). Al', ne dade mi ..ko god.. mira. Ima to, hej, ima to!!! U okviru Obamazlainaopakog postoji zakon koji se zove RFID law, a tim je zakonom implementiran, pardon implantiran RFID čip. Nije zezanje, take a look: http://nationalreport.net/rfid-chip-now-being-issued-in-hanna-wyoming-as-part-of-new-obamacare-plan/ A, u taj se RFID čip i to maleni, zove se MINI RFID (fizički je manji za pola od svoga prethodnika), smješta oko 100 giga (GB) medicinskih izvještaja o pojedincu (nositelju čipa), informacija o njegovom osiguranju, broj vozačke dozvole, kriminalni dosije, kao i podaci o velikim kreditnim zaduženjima. Ne rekoše da li na tih 100 giga smještaju šta još, ali, s obzirom da je čitavih 100 giga u pitanju, vjerovatno mogu smjestiti i hologramski prikaz cijeloga života tog implantiranog jadnika, pa vi skontajte. Rekoše i da su u Vajomingu dječici u osnovnoj ovaj MINI RFID ugrađivali bez prethodne saglasnosti roditelja. Reče i jedna samohrana majka troje djece da bi ostala bez socijalne pomoći da nije "prihvatila" čip u svoje debelo meso. Reče i guverner tog gradića Hannae u Vajomingu da je prvi primio RFID čip zbog bolje, sigurnije Amerike, te da sa tim naučnim napretkom teroristi neće imati šanse, pa će Amerika pobijediti. Ne vjerujete, check this out: http://nationalreport.net/rfid-chip-now-being-issued-in-hanna-wyoming-as-part-of-new-obamacare-plan/ , http://nationalreport.net/wyoming-school-implant-rfid/ I tako.. Ho'š socijalno, ne može bez čipa. Dijete si, nećemo te ni pitat'! Ho'š zdravstveno, ne može bez čipa. Ho'š posao, ne može bez čipa (sorry, sve su nam datoteke spojene u Obamacare mrežu, aplikaciju za posao primamo samo putem očitavanja sa čipa). Ho'š... Bilo kako bilo, Amerikanci će se bolje upoznati međusobno, ovako kao ljudi. Kako god da im se zvao onaj amandman kojim je štićena privatnost, ta jadnica će nakon primjene RFID ludila otići six feet under. Izađe cura sa hacking freakom na prvi dejt, upoznali se na Mreži. Noć mu sljedeća treba za analizu i sve o njoj zna. Nadaj se, draga, da nije psihotik neurotik. Ili obrnuto. Ne vjerujete, evo ga ponovo: http://www.eecs.harvard.edu/cs199r/bd-rfid/lawEnforcement.pdf I tako, jadni siromašni Amerikanci. Kada li će oni dobiti narandžastu revoluciju? Da im je izvezemo?!
... je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, a nije, recimo, Meša Selimović? Zato što je Andrić pisao o "umjetnosti" mržnje, a Meša o umjetnosti oprosta. Zašto bi svijet imao motiv nagraditi "umjetnost" mržnje, ali ne i umjetnost oprosta i od kada je takvo stanje po srijedi?
Bilo je to svojstvo kojeg svi nosimo, ali ono nije s ovog svijeta. Stoga svojstvo špekulativnog, krasnog i osuđivanog. Kao osmijeh u gomili kojem tu nije mjesto i pogled, analiza, koja pokašava prodrijeti iza toga osmijeha nevjerujući više u ljude. U njihovu dobrotu. -Smiješi ti se mala i maše mi još sa stepenica – pregorljivo reče stariji taksista. Čini se, dobar čiko. –Ne valja to -, nastavlja, -znaš, pogani su ljudi...- Ovo je jedan moj dan u danima nesreće za mnoge ljude s onom mudrošću „strpljen – spašen“ i trebala bih, osim pisati, više se moliti za druge, za nas. Za nas.. Kako je to mi postalo sve osim nas? Kako smo to mi postali neosjetljivi za sve nas? Zašto moram reći SVE nas da bismo znali da smo to SVI mi i ponovo pitanje – A, ko su oni?- Nema njih. Mi. Usliši Gospode molitvu za nas da se potrudimo više, mnogo, mnogo više misliti stalno jedno upozorenje da je đavolja rabota, loša i nakazna misliti o drugom, o nama, lošije nego što to on, mi, jesmo. Pusti, ma pustimo osmijehu da se mirom svojim slije na sve glave svakog skupa, svake grupe nas uvijek i svuda. Liječimo, a manje trujmo, al' ne hodom u prirodi ili vrebanjem dijeta nego osmijesima, pogledima, mirom našim. Nema nekih onih, nema ih toliko koliko nas što svojim koracima, više i žešće il' laganije i bojažljivije zalazimo u ono što se samima nama ne sviđa prvi put, onaj prvi put za kojeg uvijek znamo da je uvod u najveći grijeh.. Praviti staze u bespuća zavisti i prijekora, neosjetljivosti i zločina prema duši i dobrom. Od tog ideala smicati korice, mrvicu po mrvicu ne ostavljajući djeci našoj ništa za probati i kuda poći osim u jed i očaj samoće, nepovjerenja, opreza stečenog tako jakog da ne dopušta disati. Smij se dijete moje, smij se, Gospode dopusti joj za njenog vijeka, mirno i dobro uz teške lekcije. Jer nas ima, svi smo, baš svi bolji nego što se gledamo. Vidjeti i gledati, vid i pogled – kako su to samo daleki svjetovi u carstvu Božijem.
Ljudi su vezani za rijeke. Najčešća distribucija arheoloških nalazišta je uz rijeke. Interesantna je, zato, distribucija poplava i klizišta u odnosu na distribuciju arheoloških nalazišta. Nije važno?
suton i zvuci dima u oporom burbonu
bordo je tako teška boja izblijedjelih perivoja koje odavno ne vidjeh od slova i digitalnih informacija
ja u tački, a tačka u svijetu, a svijet u tački
i sve se čini van skupa
ponekad,
ponekad ili uvijek kao dječiji smijeh i muzika i svjetla vasilijeta pod kojim vrijedi udisati i Lorku
i sve opijene zaljubljenike u litice svijeta ili sebe
jer to ne umiješe razdijeliti
o, da li je važno, da li je bitno koliko vode protiče djevojačkim suknjama
koliko slaganja, odobravanja, impresija šalju muške oči o idejama
voli se i na bijelom papiru, vole se bordo teške draperije od dima i opijata
i te tužne oči
što lažu i znaju da lažu, a vjeruju da smo svi izgubljeni
sve se neumitno voli, oči
sve se neumitno voli jer moramo, tako prosto moramo
zapamti, stvoreno
