va§IONia

Među ovim ljudima na kamenom trgu nema nikoga ko ovu statuu vidi isto, niti će mu isto značiti. Upravo se razgovaralo o pojmu jednoće, pa je bilo i onih koji su zanimljivo primijetili da jednoća označava jedno u obliku množine i u ženskom licu. Drugi su to opažanje nazvali "najboljim primjerom kako funkcionišu apsolutni pojmovi".

Paradoks je prirodan zakon, a problem je što problema nema. Uzmimo jezero, sa čistom, pitkom vodom. Nekad se nešto desilo, mi ne znamo šta, pa je neko to jezero sa čistom pitkom vodom presvukao veoma komplikovanom imitacijom vode, hemijskim spojem vode koji se derivira iz originalno toksičnih elemenata. Takav je mjerni sistem naše civilizacije; imamo sav, čist i pitak potencijal, imamo trajno rješenje, ali valjda imamo i imali smo i ne znam koliko ćemo imati problem što problema nema. Mi smo kriptološka civilizacija, a ja se trudim nemati problem sa paradoksom, pa ću ustvrditi da istovremeno nismo kriptološka bića. Tu je leglo naših sudara. Sjajna Evelyn de Smedt bi to rekla ovako: "Tako prava suština tijela i duha ne postoji; njihova suština je mogućnost postojanja, potencijalnost pojavne manifestacije; ta mogućnost je osnovna kosmička moć".

Živim u paralelnom svijetu u kojem je matematika ista kao umjetnost. Ne postoji pogrešno u posvećenoj umjetnosti; takav je onaj matematički zadatak koji sanjam, kao nekriptološko biće, i koji ima najmanje onoliko tačnih rješenja koliko sam ih, u pažljivosti i posvećenosti svoga bića, promislila i učinila mogućim.

Ovaj svijet je savršen za život kao i svaki drugi. Stradamo od mjernog sistema, a ne od svijeta, i premalo smo sami sa sobom. Svjesna bića uvijek stradaju od samih sebe, a da je stradanje, bar, samo smrt. Ugurali smo našu civilizaciju u prostor i vrijeme, to nam je pravo dato, a kriptološki ne istražujemo kako ona zrači na stvarnost. Da, može i gore, potencijal da uvijek može gore jednak je potencijalu da uvijek može i bolje, ali sada mi to liči na osionog čovjeka koji svoju osionost zrači na okolinu. Neko će, možda, svoju imitaciju vode namjeriti derivirati iz naših toksičnih elemenata.

magla je crno primila kao boju
krvi što se skorila

na ivicama uzdignuto stoje koplja
dobro poznatog našega

izgubljeni, odmetnuti i zaboravljeni
zabranjene veze provlače
kroz obode naše magle
čovjek

ne znajući,
uspostavlja neuspostavljeno

poslije tajnog prologa,
biješe to u doba jakih
kada se slabost pobunila
u prirodi svoje vrijednosti:
ona nije mogla prva ubiti
i nije mogla dugo izdržati
prihvatanje sudbine

pored jakih očeva
i voljenih majki
stasali su sinovi
drugačijih šaka

predajem se u povjerenje vremenu
i svojoj slabosti pored vatre i koplja
kojeg ću rijetko koristiti,
predajem se točku

što u glavi vrti
da bi desetinama hiljada godina kasnije
pod rimskim bojnim kolima
lomio kosti naroda,
a dvije hiljade godina kasnije
okretao na sebi šareni cirkus
sa neonima

i danas, na obodima magle
uspravno stoje šiljasta koplja
našeg sigurnog svijeta
nije još došlo do zadnjeg poglavlja
iako i dalje postoje oni koji u to vjeruju

prva je slabost postala sila
pa vojske za ubice ubijaju
krv je i dalje crna kad se skori
pod nebom koje je starije
nego što nam se čini

Mislila sam ne zabilježiti ovu prevažnu crticu, jer sagledava misao koja je rečena u strogo estradno-dnevnopolitičkom kontekstu, ali me, u principu, zaboli. Nauka i njene discipline, posebno filozofija, ne smiju se zloupotrebljavati na ovako skaradan i jeftin način.

Kaže profesor Nerzuk Ćurak: "Biti intelektualac znači biti u negaciji spram dominirajućeg subjekta (...)".

Nepoštovani profesore Ćurak, biti intelektualac znači biti u afirmaciji spram vrijednosti koje se zastupaju, jer ako nekom intelektualcu padne na pamet da bude u negaciji spram nauke, kao dominirajućeg subjekta, to bi Vašom tezom bilo potpuno opravdano stanovište. Štaviše, to bi ga dovelo u status bivanja intelektualcem. Zašto da ne, ta toliko je intelektualaca koji su u negaciji spram, na primjer, Boga kao ultimativno dominirajućeg subjekta za bar pola Planete.

Na niskim je granama kultivisano društvo u kojem seljak, u pravom značenju tog termina, zna pogubnost stanja negacije spram nečega, koje onda, natraške, dovodi do stanja afirmacije spram nečega drugog, a prominentni intelektualci toga društva tu pogubnost ne umiju spoznati. Pogubnost stanja u kojem se, dakle, prvo spozna šta se neće, pa tek onda, na osnovu toga, spozna šta se hoće.

Preuzeto: solstinger.com (autor Solstinger) i Wikipedia
Redaktura: Vasionka


Prikaz Brahme, Pahari umjetnost, 1700 anno domini, Indija

Oko 1500. godine prije Hrista, Arijci, jedan od indoevropskih naroda, prodiru na područje indijskog potkontinenta. Arijci su, iako malobrojni, imali nadmoć: bronzani mač i brza bojna kola. Uspostavljaju dominaciju nad starosjedilačkim stanovništvom Dravida, dovode na indijsko tlo indoevropski jezik Sanskrit, te, da bi očuvali identitet vlastitog naroda u odnosu na pokorene Dravide, uspostavljaju kruti društveni poredak zasnovan na podjeli prema boji kože, položaju u društvu, bogatstvu, zanimanju i vjeri.
Prvi pomen kastnog sistema u Indiji javlja se u Vedama, tekstovima ispisanim na Sanskritu 1.500 godina p.n.e. Rigveda, od 1.700 do 1.100 godine p.n.e. govori o čestoj društvenoj mobilnosti, tj. prelasku ljudi iz jednog sloja društva u drugi. Klasna podjela se rijetko pominje. Bhagavad Gita zato govori o važnosti kasta od 200 godine p.n.e. do 200 godine n.e. Kao dodatak tome, Manusmriti ili Manuovi zakoni iz iste ere definišu prava i obaveze četiri različite kaste, tj. varne.
Kasta (lat. castus: krjepostan, čist) je hijerarhijska društvena grupa endogenog i naslijednog karaktera, božanskog i kosmičkog porijekla.

Četiri kaste u Indiji

U početku se podjela vršila na osnovu zanimanja, da bi vremenom postala nasljedna. Svi su se rađali sa društvenim statusom koji je, gotovo u svim slučajevima, bio nepromjenjiv do smrti. Četiri glavne kaste, od najviše ka najnižoj su:

Brahmani (Bramani) – sveštenici koji prenose sveto učenje s koljena na koljeno. Bili su zaduženi za sve vrste religioznih rituala, kao posrednici između božanstava i poklonika, a tokom srednjeg vijeka su se čak bavili i zemljoradnjom. Gautama Dharmasutra kaže u strofi 10.3 da je za Brahmana obavezno da nauči i podučava Vede. Takođe se govori da Brahman može prihvatiti bilo koje zanimanje, ako je to neophodno da bi se prehranio, ali da treba izbegavati zanimanje Šudre. Ako mu pak život visi o koncu, može prihvatiti i zanimanje Šudre. Ipak, ovaj tekst mu zabranjuje da se bavi trgovinom životinja za klanje, mesa, lijekova ili mliječnih proizvoda, čak i ako mu život od toga zavisi. Indijci su dosta obazrivi u ophođenju prema životinjama, pa tako zapis Manusmriti, odnosno Manuovi zakoni kazuje: "Brahman treba da zarađuje za život na takav način, koji čini jako malo ili nimalo zla živim bićima. Ovo ne važi u uslovima neprijateljstva. Treba da sakuplja sredstva kroz časne postupke svojstvene njemu, bez umaranja svog tijela. On ne smije nikad imati svjetovno zanimanje zarad preživljavanja, već se treba izdržavati čistim, ispravnim i poštenim zanimanjem, primjerenim Brahmanu. Onaj koji traži sreću treba da teži zadovoljstvu i samokontroli, jer sreća je ukorijenjena u zadovoljstvu, dok je njegov nedostatak korijen nesreće". Iako zaduženi za tumačenje vjerskih tekstova, Brahmani su 
danas i učitelji. Visoko obrazovanje omogućilo im je bavljenje zakonodavnim i pravosudnim poslovima, a s vremenom preuzimaju vođenje svih važnijih poslova u državi.

Kšatrije (Kshatriya) – predstavljaju vladajuću i vojnu elitu. Njihova uloga bila je da štite stanovništvo za vrijeme rata i da upravljaju njime za vreme mira. Pri formiranju kasti, Kšatrije su svoj status dobijali na osnovu sposobnosti (guna), ponašanja (karma) i prirode (swabhava). Kako su se kaste dalje razvijale, ovaj status je postao naslijedan. Rečeno je da, kada se Brahma (hinduistički bog-stvaralac sa četiri lica) razmnožavao, „negativna energija“ se pojavila iz njega. Ova energija je uzela oblik malih đavola zvanih Rakshasas, koji su počeli da muče Brahmu. Brahma je zamolio gospodara Višnu (Vishna) za pomoć i Višnu ih je kasnije ubio. Zatim je objasnio Brahmi da, kada se koristi pozitivna energija, negativna će se takođe osloboditi. Zbog ovoga, gospodar Višnu govori Brahmi da posebna rasa ljudi treba da bude stvorena, koja će štititi cijelu ljudsku rasu. Rigveda sadrži drugačiju priču o nastanku varni (kasta). U ovom hinduističkom zapisu, Brahmani (sveštenici) su nastali iz Brahminih usta, dok su Kšatrije potekle iz ruku. Muška djeca iz reda Kšatrija smatrana su simbolom muškosti, dok su ženska deca morala da budu nježna i dobro vaspitana. Kao Brahmani i ostale kaste, muškarci i žene, nisu mogli da se žene i udaju van svoje varne. Kšatrije su se starale da tako i bude.

Vaišje (Vaishya) – cjelokupno slobodno arijsko proizvodno stanovništvo; zemljoradnici, trgovci, stočari, koji su snabdijevali ostale kaste osnovnim životnim namirnicama. Iako su religijski tekstovi dodelili Vaišjama tradicionalne uloge u poljoprivredi, oni su vremenom postali zemljoposjednici, trgovci i zelenaši. Kao i dvije najviše klase, i Vaišje imaju tzv. dvojni status, odnosno pravo da budu i drugi put rođeni kroz duhovno rođenje nakon svojevrsnog „pričešća“ koje postoji u Hindu religiji. Indijski zakonodavac iz drugog vijeka n.e. naglašava dužnosti Vaišja, i to: da drže krda stoke, da pokazuju velikodušnost, da žrtvuju za bogove, da čitaju sveta pisma, da trguju, pozajmljuju novac uz kamatu i da obrađuju zemlju.

Šudre (Shudra) – najniža od četiri kaste. Šudre su bile porobljeno, tamnoputo dravidsko stanovništvo, te se smatralo da nemaju dušu, pa im tako nije dozvoljavano da učestvuju u bogosluženjima. Riječ Šudra javlja se samo jednom u Rigvedi, i to u Purusha Sukta-i, ali se zato javlja u drugim Hindu tekstovima kao što su Manuovi zakoni, Arthashastra i Dharmashastras. U teoriji, Šudre su činili naslijednu radničku klasu, koja je služila drugima. Prema istoriji, oni su dijelili zanimanja sa ostalim varnama (kastama), tako da su katkad čak bili ratnici ili kraljevi. Prema Marvinu Davisu, od Šudra se nije tražilo da uče Vede. Nisu imali privilegiju „dvostrukog rođenja“ (Dvija). Iako su materijali koji govore o zanimanju i položaju Šudra u mnogo čemu protivrječni, njihov položaj je dosta dobro opisan rečima G. C. Ghurye-a: "Iako je pozicija Šudra teorijski bila jako niska, postoje dokazi da su mnogi od njih bili jako uspješni. Neki su uspijevali da svoje kćerke udaju u kraljevske porodice. Sumitra, jedna od četiri žene kralja Dasharatha, je bila Šudra. Neki od njih su čak uspjeli da raskrče sebi put do prijestolja. Poznati Chandragupta je tradicionalno poznat kao Šudra.

Kasta bez statusa kaste i ljudi bez statusa čovjeka


Pored ove četiri klase, postoje i ljudi koji su rođeni sasvim izvan kastnog sistema. Oni se nazivaju "nedodirljivi“, Parije, i u potpunosti im je zabranjen ulazak u hramove. Nekad im čak nije bilo dozvoljeno ni da kroče nogom na zemlju u blizini hrama. Ukoliko bi sjenka nekog Parije dotakla jednog od Brahmana, on bi bio zagađen. Zbog toga su "nedodirljivi" morali da leže licem ka zemlji na sigurnoj udaljenosti kada je neki Brahman prolazio blizu njih. "Nedodirljivi" su postajali takvi uglavnom zbog kršenja socijalnih normi. Oni nisu najniža klasa, oni su izvan klasnog sistema uopšte! Smatralo se da će kontakt sa njima uprljati onog ko ih je dodirnuo, tako da se taj pripadnik kaste morao brže-bolje okupati i oprati odjeću. "Nedodirljivima" nije dozvoljeno da jedu u istoj prostoriji sa pripadnicima kasti. Bave se poslovima koje niko drugi ne želi obavljati, pa su tako i danas Parije osuđene na najteže i one “nečiste” poslove koji uključuju fizički dodir s krvlju, izmetom i drugim tjelesnim “nečistoćama” definisanim indijskim zakonom. Parije su štavitelji kože, spaljuju mrtve, čiste nužnike, režu pupčane vrpce, odnose uginule životinje s cesta, metu smeće i sl. Ti se poslovi prenose s koljena na koljeno zajedno sa statusom "nedodirljivosti"; u skladu sa strogim hinduističkim odredbama, roditelji Parije rađaju djecu Prije, osuđenu kao nečistu od trenutka rođenja. Parije su izopćenici, ljudi koje se drži odveć nečistima i okaljanima da bi ih se smatralo bićima vrijednim spomena. Predrasuda određuje njihove živote, posebno u ruralnim područjima gdje živi gotovo tri četvrtine ukupnog indijskog stanovništva. Parije se izbjegavaju, vrijeđaju, zabranjuje im se ulaz u hramove i domove pripadnika više kaste, uskraćuje im se pristup bunarima viših kasta, na javnim mjestima moraju jesti i piti iz posebnim posuda, a u ekstremnim, premda ne i rijetkim slučajevima, siluje ih se, linčuje i puca na njih.

Sinovi i kćeri Prabića i oni koji to nisu

U otprilike isto vrijeme nastaje i religija hinduizam. Raslojavanje u hinduističkom društvu potiče iz svetih tekstova prema kojima su se glavne društvene grupe, to jest varne, iznjedrile iz Prabića. Iz usta su izišli Brahmani, iz ruku su nastale Kšatrije, iz bedara su nastale Vaišje, a iz stopala su nastale Šudre. Svaka se varna dodatno dijeli na stotine nasljednih kasta i podkasta s vlastitom hijerarhijom. Peta grupa obuhvaća ljude koji su ačuta, odnosno "nedodirljivi". Oni nisu nastali od Prabića.
Pripadnost jednoj kasti određuje samo rođenje. Prelaženje iz niže kaste u višu (hipergamija) je bilo dopušteno samo u rijetkim slučajevima. Pripadnici iste kaste se žene međusobno i rađaju djecu koja rođenjem postaju pripadnici te iste kaste. Taj drevni sistem vjerovanjs, prema kojemu su svi ljudi rođeni nejednaki, jači je od savremenih zakona u Indiji. Premda indijski ustav zabranjuje kastinsku diskriminaciju i ukida nedodirljivost, hinduizam, religija 80% indijskog stanovništva, upravlja svakodnevnim životom svojom hijerarhijom i krutim društvenim kodeksima. Hinduistički kastinski poredak ima i priručnik. Manuovi zakoni, napisani prije dvije hiljade godinw od brahmanskih sveštenika, propisuju za svaku varnu šta će jesti, s kim će stupiti u brak, kad će se boriti, kako održavati higijenu, koga izbjegavati.

Bila sam uz nju, izučavala sam je dovoljno dugo da sam u stanju izravno iščitati namjeru majstora da je ne otkrije cijelu, nagu, u naletu; da joj ne dozvoli da sagori već tu, u tom trenutku, pa da onda niko ne čuje njenu ljepotu. Pahlbelov Kanon u D duru, Hačaturjanov Valcer iz Maskarade, Šeherezada od Rimski Korsakova, Orfova Omnia sol temperat.. autori su polagano isisavali sokove iz onoga što će se samo za potrebe ove slike predstaviti kao mlada, nijema djevojka. Na koncu su je isisali do kraja i ostavili da umre, a tada je ušla u svoju vječnost.

Koliko to što su je različito dozirano puštali u nizu trenutaka utiče na njenu ljepotu i, ako je to primjenjivo na muziku, da li je primjenjivo na osjećanja, na ljubav? Zagovaram li ja proces koji bi, u konačnici, mogao odvesti u automatizaciju i robotizaciju, robovanje patternima, ili postoji nešto u toj mjeri, radije u odmaku od subjekta tako što mu prepuštamo integritet i dostojanstvo ne usisavajući ga posve u sopstvenost i sopstveni perceptivni obzor?

Razgovarasmo danas o književnim djelima i ona se usprotivi mojoj tami u Geteu ili Bodleru, a ja se ćutke jezivo naježih od sipljivih, ponekad isuviše suvih, a ponekada memljivih redova njenog Emila Zole. I tu smo, uglavljene u naše perceptivne obzore, možda zato što sam ja kvalitetnije od nje iskusila hororiku Zolinog siromaštva, a ona Geteovu tamu ispod teških plišanih kaputa sa ovješenim zlatnim, džepnim satovima. Možda, a možda i ne.

A ponovo, nije to samo ni u količini puštanja onoga iz naleta, ima u kontroli protoka muzike, riječi, boje, gline ili gipsa, u arhitekturi.., ima prilazaka tom ipak svome subjektu iz različitih kutova; ima svađa u pokojoj disharmoničnoj snizilici na način kako se to istočna bazilika na Trgu svetog Marka monumentalno svađa sa svojim romanskim okruženjem. Kako su oni iskontrolisali da ne sagore u velikoj vatri svoje ideje i kako je taj metod primjenjiv na nepotapanje u sebe, osjećajno gušenje i agoniju?

Čovjek je mali ispod svojih stubova, a čeka ga nebo. Ljubav ne poznaje subjekat. Ako je takva, u korjenu joj je ljubav prema sebi, a to je više samoodržanje od ideala ljubavi. Ljubav koja ne poznaje subjekat rasprostire svoj intenzitet šireći ga, dok je vertikalno osoliko slanje vezano za isto sjeme. Čovjek je mali ispod svojih stubova, a čeka ga nebo.

nadirali su pjesnici
u broju glava
kao pjena narasla u kovitlacu
slučajnosti nadmašte Jednog,
i među njima moj Raspućin
smršao,
u starca ostario
što ga vijekovima takvog napuštaju i zatiču.

sinoć sam kroz redove molila
oštra slova nedostajanja i zavjeta
od kojih se mladost topi
a volja sapliće i, puzeći, kopni,
da budeš srećan
od moje polovice koliko On da zagrabi
jer stradaš nad sumnjivim knjigama,
u surovim i objesnim njihovim svjetovima.

do prije dvanaest godina
bio si hiljadu devetsto osamdeset i treće,
veličanstveno širok
u ovome malom samo.
sada vrijeme više sinhronizovano nije
i ja se, kao obećana tvoja,
moja ptico
nalazim na pramjestu svome
da te snažnog u vremenu
pustim u let.

Carmina Burana u Banjaluci.
Odgojni sati.
Peti oktobar.

ComTrade.Orion Telekom.Canvas

Da ne bude da se ne zna, samo ste vi loši.

susreti poput ovog
ne znače ništa.
mogao sam te zaboraviti
i jesam te zaboravio,
ne znam da li sam te prepoznao
osim što od iole sličnih ljudi
pravim naše susrete
uzidam te,
tu i tamo

ponovo ti pišem,
sada bih ti rekao da mogu,
pitao bih te zašto nam mijenjam
spolove, i električne polove,
zašto mi je lakše srati
dok sam kao
ovo muško?
to vjerovatno radim
jer si vjerovatno ti
jedina koja mi je s uvjerenjem rekla
da sam analfabeta.
ozbiljno je to povrijedilo
moju sujetu,
nihilistički zamamna
moja Dugokoso

i eto zamislimo da si ti danas
bila ta riba;
ugojila si se,
natakla naočare i zvjeraš
ko Americano latento.
dva puta sam se okrenuo
i ponovo nisam bio siguran;
izgleda da bih te ljubio
i tako debelu

ej,
ja ti volim mozak,
zato je sve,
kužiš,
smiješano jebeno.
evo i sad kontam
i ponovo me strah
da ti se obratim
u svome licu

Gdje ima pokreta, nema trajnog kvaliteta, čiste (s)tvari i pojave. Sve što je u pokretu zapravo nema identiteta, “karakteristične jedinice” od latinskog identitas. Ono i jeste i nije, poput kvarka, kojem da bi bio jeste treba posmatrač, neko da ga sagleda, doživi, iskusi, osvijesti, ovaploti. Nefizikalnim rječnikom rečeno, kvark do tada spava u stanju i jeste i nije.

Interesantno je da posmatrač ispunjava uslove da bude posmatrač samo ukoliko, kao velika (s)tvar, postiže tačku referentnosti svojom veličinom u odnosu na kvark - malu (s)tvar ili ukoliko, kao posmatrač, tačku referentnosti postiže velikom udaljenošću od kvarka. Zašto su ogromnost tijela i/ili ogromna udaljenost -od- uslovi za postizanje referentnosti tačke, težišta posmatranja? Zato što pružaju iluziju nepokretnosti, odnosno u poređenju sa malom (s)tvari - kvarkom zaista djeluju efektom nepokretnosti.

Nepokretnost je uslov za jeste, ono je čista (s)tvar ili pojava; samo je nepokretnost identitet. Nepokretnosti zato mora biti i u onome što je i jeste i nije.

Ovdje, na ovom mjestu, primjećujem dvije vrste donekle svjesnosti, i jeste i nije svjesnosti, i jeste i nije identiteta, a valjda su jedina vrsta svjesnosti koju sam doživjela i iskusila - ljudi. Prve donekle svjesnosti opčinjene su pokretom i transformacijom, dok su druge fiksirane za nepokretnost. Prve, vidjevši svjetlost, vide divne boje spektra, a druge, zaslijepljene, ne vide ništa, ali gledaju shvatanjem, poput shvatanja naredbe; doživljavaju poruku referentne tačke, misao Ja samo jesam i samo ja jesam.
Iz spektra se iščitava ljepota i ljubav, dovoljne da se pokret i transformacija prigrle kao ideologije bezidentitarnosti. Spjevano je to u Vedama:
Ja sam talas u okeanu sreće

Ja i okean smo Jedno

Ja sam Okean

Ja sam To

Sa drugima, svjesnima referentne tačke svome kvarku, odnosno poruke u misli Ja samo jesam i samo ja jesam, ponešto je teže, jer ovo su kategorije nadljepote i nadljubavi. To su kategorije nadkonformizma i nadhedonizma, čiste mentalne kategorije u kojima nema osjećajnosti, jer nema pokreta i transformacija u njoj; tamo je zadovoljstvo potpuno, pa i nema imena, a kako je to i rekao Lao Ce: Ime koje se može imenovati nije trajno ime.

Duša je naš identitet, karakteristična jedinica, i možemo sa njom učiniti dvije stvari. Ubacivati je u moduse pokreta i transformacije, shvatiti je kao (s)tvar ili pojavu podložnu ideologiji bezidentitarnosti. Možemo, kažem, željeti sa njom učiniti da postane sve. Stapanje sa Bogom?
A možemo se i truditi ostaviti je na izvorištu, čistom, da prirodno ostari, stekne svoj kvalitet bez našega idejnoga nametanja identiteta za nju. Taj kvalitet iz baš toga identiteta, pojedinačne karakteristične jedinice, zbog nečega je veoma bitan. Da znamo zbog čega, da tome znamo dati ime, to ne bi bilo trajno ime.