va§IONia

*Sedamdeset godina nastajalo je temeljno izdanje Oksfordskog rječnika engleskog jezika kroz istoriju. Umovi iz tadašnjeg izdavačkog vijeća prigovorili su pioniru koji se prihvatio te ogromne zadaće, s obzirom da je preminuo pripremajući tom na slovo "T", da nije održao čistoću engleskog jezika, umjesto čega se ponašao imperijalistički integrišući u rječnik riječi sa afričkim, arapskim, njemačkim, latinskim korijenom. I tako dalje.

*Svemirska misija uspjela je brodu pridružiti kapsulu koja je uzela uzorke tla sa Marsa. Naučnik, čija je to bila specijalnost, uspio je probuditi ćeliju vanzemaljskog života iz duboke hibernacije tako što joj je povećao unutrašnju toplotu, u njenom okruženju smanjio kisik a povećao ugljen dioksid, te je nahranio glukozom. Ispostavilo se da je ovaj oblik života izrazito predatorski inteligentan. Jedući svoje domaćine, dostigao je veličinu čovjeka i zaprijetio životu na Zemlji kao oličenje čistog zla.

*U "novinskom" (čitaj garbage) tekstu autor raspravlja o predivnoj hercegovačkoj baladi "Hasanaginica" sa stanovišta čija li je to usmena književnost. Nisam vješta u brojanju novinskih kartica, odnosno količine teksta, ali se podugačak niz riječi može sumirati na način autorovog totalnog miss the pointa: hrvatska li je, bošnjačka li je, srpska li je? O, Hercegovino, slava je tvoja nedokučiva pathosu balkona!

Summa summarum, sinteza tri slike govori da je zlo čistoće (učiteljica života kaže da se zna završiti i kao etničko čišćenje) oličeno u liku antiheroja - vanzemaljskog jednoćelijskog života, koji jede sve što je drugačije i drži različitosti na sigurnom odstojanju. Dovoljno sigurnom da se istosti počnu jesti unutar sebe jednoga dana. Jer, zlo je zlo i kada je čisto.
Ko preživljava, shvatiće.

u suprotnom,
mjesec bi sebi rodio djevu
zlatnoga svjetla;
jaču, eruptivniju i enigmatičniju,
sa mnogo znakova na koži.

da nije proklet sa žeđi,
u suprotnom,
smislio bi već neko prigodno društvo
i zadovoljio se time.

ovako, ostaju četinarske šume
srebrne po svojim tamnim vrhovima
klopke za bajke, vile i vještice,
vrleti koje jedu beton
i razoružavaju komunikacije.

o, šta bismo mi bez mjeseca,
posebno mi navikli na preživljavanje;
na oštra koplja i iščupana srca,
na suze ostavljene za kasnije.

Smatram da bi političke stranke u Bosni i Hercegovini trebale radikalno demokratizovati svoje statute na način da članstvo u jednoj ne isključuje istovremeno članstvo u više političkih stranaka.
To bi uvelo veoma jaku konkurenciju na tržištu naše interesne kaste, bila bi to odlična samoregulacija. Političko tržište bi se ukrupnilo, što znači da bi nas manje koštalo, a na čelu države bio bi apsolutni majstor u preletačini i papkizmu, za što je, priznaćemo, potrebna zavidna kompetencija.

Dakle, jedan predsjednik, integrisano društvo!

Izmišljanje je super rabota.
Ili ja imam problem sa značenjima ili je naše društvo implantiralo tabu u tu sferu, i to na veoma kreativan način - izmišljanje, laganje i smišljanje su sinonimi.

U dolini Drine i Ćehotine
dvije hiljade devetnaeste,
četvrtoga maja,
okamenila se
i bojama proživila
jedna stopa
čudnovatog diva.
Zeleni od drveća
i upornoga bilja
otkrila se crvena
prkosna i snažna,
što se uvijek uliva
na počecima krajeva
i u sredini
vremenskoga toka.
Reci,
smrti nema
i reci,
da su na mliječnome kamenu
i tirkizna i zlatna;
sunčeva prašina
i kraljevina sjećanja
veličanstvenoga.

Ako staneš posred stope
svoga diva,
opran od tvari
nanesenih vjetrovima,
ako staneš i oćutiš
pred koritom krajnje tačke
šaptaće ti za ramenima
vojske u cvjetovima.
Reći će ti
da se uspraviš polako,
pa će te probuđenog
povući silno i naglo
nad šume zelene,
majske,
što dolaze
i što jesu bile
međ' stopama
živoga kamena.

O divu ako pitaš,
biće ti rečeno:
To su Moji tragovi,
po njima i biva.

lice unutrašnje
i lice vanjsko.
pišeš o sebi.

oslobođeno,
to izgleda kao galerija lica
i neki strah,
neke budalaste stege
na licu popodneva,
kada vrhunac već snije u danu
i ruke, preduge, padaju niz tijelo
pomalo umorne od rasklanjanja bregova
i traženja zalazećih sunaca
na mjestima na kojima ne trebaju biti,
neko lice
za kojim žudiš ispod kože,
ispod svijesti,
ispod duše,
u zrnu,
u tački,
u prostoru,
u onome gdje iskri
početak
naše priče
i svake priče
u vezama
u zapetljanom užetu što vraća u povratak
u galeriju lica,
do dana u kojem se ne zna
šta se mislilo o onome što takvo postaje;
o dosadno plavoj boji koja širi
i neupadljivošću štiti beskraje tvoje zapitanosti.
jeste,
to nije jedno sunce
jedno lice
jedno tijelo
niti jedna duša.
to nije jedna svijest,
ali je uže jedno
jednog sjećanja.

ostavljam te u popodnevu
osvijetljenog suncima
koje slutiš
u udisaju vjetrova
iz naših predugih, pomalo umornih
ruku.

I vatra ima svoj vijek,
pustiću je da uživa,
jer najgore je biti preblizu

Čela na licu,
zjenica,
onoga što se u molitvi ne izusti,
času u kojem jesam

Fatalisto,
napisan za grand finale
pred masom u areni
moje ivice.
Najgore je biti preblizu

Mjeri svega
s čim ne saosjećam
i što gazim
teškom tačkom u daljini

Što se u spiralu odvija
ćutanjem o bijelim skeletima
slučajnih latica ispod čizama,
Zato.
što su se pobjede dobile
još kada je nevinost zgriješila
sa bespomoćnošću,
užasnim manama
za roditelja moga
mesa.

Najgore je biti preblizu
oružju.

da se neko dosjeti
postaviti ogledalo
na sigurnu razdaljinu
prekoputa Sunca,
Zemlja bi stradala
nezavisno od toga
da li bi ono
za odraz marilo.

a ko bi se,
pobogu,
dosjetiti toga mogao,
sem velike dosade
sa zemlje izabrane?

Danas je tužan čovjek bio srećan. Tapkao je dlanovima po koljenima kratko i nespretno, kao da je provjeravao da li se to baš njemu desilo. Sreća tužnog čovjeka najdirljivija je i najsimpatičnija stvar na svijetu.

Danas je mali čovjek, a veliki pjesnik bio u središtu pažnje ljudi koji shvataju modalitete njegovih motiva da napiše takva iskrena čuda. Ima ljudi, kakav je taj čovjek, što potpuno žive samo kada je okruženje toliko pozitivno da je u suglasju s njihovim unutrašnjim dječaštvom i krhkošću. Zar to nije najsimpatičnija stvar na svijetu?

I pozovi ih riječima,
trampi svoj najljepši sjaj u očima
za malo njihove zbunjenosti oko lakoće trenutka.
Poljubi im ruku i prisloni je uz čelo,
neka osmijeh na rubu suza
otjera od njih ivice
dnevnih provalija.

Je li tako da i dobri ljudi
zaslužuju stanište
za prirodno stanje svoje?

Mjere, pojmovi i njihovi odnosi odnosno značenja su, za potrebe ovoga teksta, čovječiji.
Popričajmo o rigidnoj i kreativnoj preduslovljenosti. I, vjerovatno, o nečemu između toga.
Ako životinje (sjećam se da su u prijeratnim prevodima ruskih bajki sve životinje bile označene kao zvijeri, bez obzira na njihovu veličinu i snagu).., ako, dakle, životinje podražavaju i ponavljaju nagon bez svijesti, otisnut u njihovom genomu, gdje onda smjestiti dabrove graditelje, kukavice prevarantice, vrane vješte kradljivice, složeni jezik delfina, groblja slonova, organizaciju i hijerarhiju mrava i pčela? Podvesti to pod Pavlovljeve uslovne reflekse, dakle rigidnu preduslovljenost, jer do učenja ne dolazi zbog samog procesa učenja, nego zbog bezuslovnog refleksa - opstanka? Podvesti to pod kreativnu preduslovljenost ili bar naznake iste, ako kreativnost definišemo kao učenje zbog samog procesa učenja?

Zapravo, nezavisno od svijeta zvijeri, da li je kreativnost prvenstveno okrenuta prema unutra ili prema spolja; da li je ona gutač informacija s više ili manje svjesnim uticajem na informacije u genomu, ili je ona ispoljavanje informacija iz genoma u svijet?

Sjećam se da je profesor razvojne psihologije postavio pitanje koja je najjednostavnija boja. Osamdeset posto amfiteatra odgovorilo je: bijela. Profesorov komentar bio je očekivan odgovor, a pitanje ćutljivog studenta zašto. Obrazloženje je bilo da je u bijeloj uočljivo najmanje detalja, jer je njene nijanse najteže uočiti. Slijepa istina i njen bijeli štap.

Vratimo se genomu. Da li on tako pouzdano radi i ponavlja zbog generacijskog, eonskog loopa zaključanog isprobanim najuspješnijim obrascima ponašanja/refleksa ili su informacije u njemu, prva komanda, iluminiranje bile tako grandiozno incidentne i tektonske da smo taj događaj "osuđeni" pamtiti vječno? I jedan i drugi obrazac obrasci su učenja, a učenje je, za mene, arhetipski dokaz smisla. Dekart je govorio o svjesnima rekavši: Mislim, dakle postojim, a učim, dakle postojim odnosilo bi se i na postojanje bez svjesnosti, prema ljudskim parametrima.

Da ovo o čemu pričamo proširimo još malo? U odnosu na princip je kompletnog učenja, onako kako ga čovjek pripisuje i sebi i drugim živim bićima. Svi napreci i nazadovanja definisana su onim u odnosu na. Ako u formulu uvedemo poznate - savršenost i vječnost, koje u međusobnoj zavisnosti zapravo čine jednu nepoznatu, dobićemo šta? Kod mjerenja vremena, na primjer, lišenog čovječijeg u odnosu na, savršenstvo i vrijeme su u simbiozi, rastu zajedno, nikad ne zaokruživši svoju savršenost, pa tako nikad ne prekinuvši svoju vječnost.
Jezički i zvučno veoma interesantno - savršenost i vječnost svršeni su oblici, koji vrijeme čine nesvršenim. To bi reklo da ovdje, svjesni i prisebni, živimo samo jednu dimenziju znanja - prošlost.