va§IONka

Noćas ću vam govoriti o lijepom, o bespomoćno, krhko lijepom. O bezrazložno lijepom.

Takva je ruža u vrtu jedne žene, koje u ovom ratu više nema. Ona odbija da zaboravi blagi dodir i glasne ushite žene kada bi pustila prvi pupoljak svake godine iako su, evo već dvije godine, dodiri razulareni i potmuli od gelera u ženinom vrtu. Ruža ovome gradu i ovome svijetu daje jedan pupoljak, jedan crveni pupoljak među svojim ranjenim, posivjelim listovima.
Skinula je svoje trnje, za to više snage i sokova nema. I trnje se plaši hirova potmule buke i uviđa svoju nemoć pred besmislom.

Bezrazložno je lijepa i haljinica djevojčice balerine, koju mora sašiti, a nema od čega i ne zna kako. Majka je daleko, til je skup, zlatni medaljon ne da zbog uspomena da ga proda u zamjenu za haljinicu. Djevojčica će i u ovom ratu postati balerina u haljinici od mliječno bijelog krep papira ukrašenog biserima njene bake. Zamoliće jednoga scenskog radnika, tužnog mladića koji je isto iz Bosne, da otpale bisere pokupi poslije škrtog aplauza.
Dala ih je pola tom mladiću i voljela ga jedne noći, poslije nekoliko godina, pijanog i otupjelog.

Lijepa je i Venecija, a još više luda vjera jedne bosanske majke da će joj sin bar govor povratiti, kad već noge ne može, samo da vidi, samo da ga uvedu u crkvu na moru - Santa Maria della Salute. Ploveći kanalom, često bi joj ruka sa sinovljevih kolica odlutala do desnog džepa, gdje je, u Karitasovoj omotnici, spremila Kostićeve stihove koje joj je sin mnogo puta govorio.
Iako je noćima vježbala, glasa u akustičnoj Salute nije mogla pustiti. Sin joj ničim pokazao nije da zna gdje je, a ona je, u ovoj tuđoj crkvi na moru, kraj njegovih kolica, klečala i molila za njega i svoje, koje je u ratu ostavila.

Pretvorih se u vodu i vidjeh da mogu odlučiti da li ostati tu pod Suncem, ispariti u nešto što ne znam ili teći do prve rijeke, a sa njom do prvog mora, velikog, lijepog i, po potrebi, okrutnog. Već kao voda mogu, uz nešto volje, obećati sebi da ću postati stoljetni led, sebičan prema svemu što je u meni, netrpeljiv prema svemu što bi da se u me umiješa.

A, onda se sjetih kako sam jurila krupne pahuljice u crvenim rukavicama podno jednog brda i poželih da od sebe načinim snijeg, najveće i najtananije bijele pahuljice koje bi slijetale na rukavice druge boje moje kćeri.
Odustah, tada, od svega.
Imam baš sve što mi treba da joj ispričam ovu priču. Da zajedno u njoj i isparimo i slijemo se i zamrznemo se za vječnost, a možda i kratko bljesnemo kako to samo umije umjetnost ljubavi koja je stvorila pahuljice.

1. Direktor kompanije Apple Tim Cook rekao je u obraćanju diplomantima Instituta za tehnologiju u Massachusettsu da je nauka bezvrijedna ako oni koji se njom bave nisu motivirani osnovnim ljudskim vrijednostima i željom da pomažu ljudima.

"Većinu vremena je tehnologija sila za dobro. Ali moguće štetne posljedice šire se brže nego ikad prije", rekao je Cook.

Naglasio je kako nije zabrinut zbog razvoja vještačke inteligencije koja omogućava da računari misle kao ljudi, već zbog ljudi koji misle kao računari i ne brinu o posljedicama.

"Ako je nauka traganje u tami, onda su društvene nauke svijeća koja nam ukazuje gdje smo bili i kakva opasnost je pred nama", zaključio je direktor Applea Tim Cook.


[][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][]


2. Kada se majka moje majke razbolela od tajanstvene neurološke bolesti koja je izmicala dijagnozi, izgubila je čulo ukusa. U mnogim porodicama taj gubitak ne bi bio naročito važan, ali za nas je imao ozbiljne posledice. Kao matrijarh naše brojne, višegeneracijske porodice, ona je uvek upravljala kuhinjom svojom efikasnom, mada donekle despotskom rukom. Budući da je kuvala svu hranu (pokušaj ujakove žene da preuzme taj zadatak bio je glatko i tiranski odbijen), baka je bila naš vrhunski arbitar ukusa. Decenijama je taj aranžman bio relativno stabilan i svima po volji: bila je izrazito nadarena kuvarica. Ali kako su joj receptori za ukus otupeli, hrana je iz nedelje u nedelju bila sve začinjenija – od blage preko pikantne do nepodnošljivo začinjene. Možda joj je to bila nekakva kompenzacija – kao što neki ljudi koji gube sluh govore sve glasnije – ali riblji kari sada bi nam eksplodirao na nepcima kao termonuklearna bomba. Sočivo je gulilo jezik. Prženi spanać je bio čista vatra; okra – ispit izdržljivosti. Kada je čak i beli pirinač, poslednje utočište azijskog jezika, počeo da stiže na sto prekriven prepolovljenim pakleno ljutim papričicama, grčili smo se od užasa. Ali vremenom smo očeličili: otupelost rađa otupelost.

Danas ću vam govoriti o desenzitivizaciji ili smanjenju osetljivosti. U svom drugom životu van književnosti ja sam onkolog. Otupelost je, moglo bi se reći, moj profesionalni hazard. U poslednjih mesec dana od raka mi je umrlo ili ga ponovo dobilo 12 pacijenata. Juče sam čuo da je prijateljica koja vodi moj omiljeni restoran, gde sam se svakodnevno opuštao dok sam pisao poslednju knjigu, umrla od raka jezika koji se proširio na mozak i kosti. Kada mi novinari postave pitanje kako to izdržavam, govorim im o iznenađujućim uspesima s nekima od mojih pacijenata, o nadi i budućnosti. Ali im ne kažem – i ne mogu da im kažem – da je neka vrsta otupelosti sastavni deo moga posla. U januarsko jutro dolazim kući sa odeljenja za transplantaciju koštane srži i igram se sa psom, premeštam nameštaj i vežbam polinomsku faktorizaciju s mojom ćerkom. Čašom šampanjca proslavljam objavljivanje naučnog rada. Vraćam se na odeljenje sledećeg jutra i imam šta da vidim pod mikroskopom – ćelije leukemije opet su navalile na koštanu srž mog pacijenta uprkos herojski izdržanoj žestokoj hemoterapiji. Taj ciklus se stalno ponavlja. Postao sam majstor desenzitivizacije. Naravno, nisam ovde da bih govorio o otupelosti koja prati medicinsku praksu. Danas nam preti jedan drugi vid gubitka osetljivosti. Kada sam pozvan da održim ovaj govor pred punom salom budućih pisaca, suočio sam se s krupnim i neprijatnim pitanjem: kako pisati u vremenu tuposti?
***
Dvadeset prvog aprila 1890. lekar i pisac po imenu Anton Čehov, tada u 31. godini života, putovao je na Sahalinsko ostrvo, u kažnjeničku koloniju u Ohotskom moru severno od Japana. Putovanje je trajalo tri meseca. Da bi stigao do Sahalina, Čehov je morao da pređe vozom vetrovite stepe severne Rusije i smrznutu sibirsku tundru. Zatim je putovao kolima s konjskom zapregom, pa parobrodom preko reke Amur i na kraju malim ribarskim brodom po Ohotskom moru.
Zašto je ovaj neobično osetljiv čovek blagih manira – i nežne fizičke i mentalne konstitucije – odlučio da putuje do negostoljubivog dalekog ostrva nastanjenog lopovima, prostitutkama i ubicama? Čehov je nekom od svojih prijatelja rekao da odlazi u Sahalin da bi sproveo popis (što je i uradio, mada ne naročito brižljivo). Drugima je rekao da radi nekakav etnografski projekat o zatvorenicima i doseljenicima kao deo svojih medicinskih studija. Ali i popis i medicinski projekat su bili polulaži, puki izgovori – „manevar“, da upotrebim njegovu reč – da bi otišao na to ostrvo.
Šta je onda bio pravi razlog koji ga je nagnao na ovaj put? Čehova je medicinski staž duhovno ispraznio. Razvio je veštine posmatranja i sazreo u pouzdanog dijagnostičara. Ali izvanredna priroda patnje kojoj je bio svedok i neodgonetljiva arbitrarnost bolesti i smrti su ga otupele. Tu strepnju će na kraju utkati u svoja pozna dela – posebno u priču „Paviljon 6“ – ali tada o tome još nije bio napisao gotovo ništa. Znamo i da mu se zdravlje pogoršavalo. Njegov brat je umro od tuberkuloze 1889, godinu dana pre Čehovljevog polaska na naporni put, a znamo da je i sam Čehov bio svestan da je zaražen bacilima jer je pre polaska pljuvao krv. Možda je pomislio da će na ostrvu naći neku vrstu medicinskog ili mentalnog sanatorijuma. Ali koliko god da ga je opterećivala telesna bolest, Čehova je zapravo morila bolest ruskog društva. „U izvesnoj meri“, piše njegov biograf Ernest Simmons, „njegovi strahovi su odražavali strahove svih mislećih ljudi 80-ih godina 19. veka, te epohe društvene stagnacije“. Carska Rusija je bila prožeta moralnom i ekonomskom pokvarenošću. Društvom su harali korupcija i nepotizam. Cenzura je bila redovna pojava. Vesti su često bile manipulisane i lažne. Politički disidenti su kidnapovani, ubijani ili zatvarani. Elite su se bile ušančile u groteskno prostranim kućama dok su Rusijom vladali siromaštvo, nasilje i glad. Čehov nije bežao od bolesti ili smrti, već od mrtvila. „U mojoj duši je nekakva stagnacija“, pisao je prijatelju. On je pokušao da se resenzitivizuje – da od-tupi otupelost. Tražio je mesto gde bi mogao da se vakciniše protiv dosade koja mu je obuzimala dušu. Ostrvo Sahalin, blago rečeno, nije bilo mesto za bolećive. Čehov je tu našao zajednicu još pokvareniju od one koju je ostavio iza sebe – ostrvsko društvo na ivici ludila i bezakonja, bez imalo samodiscipline. Muškarci na ostrvu su lovili jedni druge iz razonode. Žene su rutinski gurane u prostituciju. Deca su bila neuhranjeni robovi odraslih. Zatvorenici su podmićivali čuvare, a čuvari su tukli osuđenike bezmalo do smrti.
Dva primera iz Čehovljevih zapisa o ovom putovanju uvode nas u dublji smisao ovog hodočašća. Jedan je susret na trajektu preko reke Amur: "Na amurskom parobrodu koji je išao za Sahalin bio je jedan osuđenik sa okovima na nogama koji je ubio svoju ženu. S njim je bila njegova kćerka, šestogodišnja devojčica. Kud god bi on krenuo, primetio sam, devojčica bi požurila za njim, držeći se za njegove okove. Noću je dete spavalo na gomili sa osuđenicima i robijašima.“ U drugom primeru on opisuje susret s jednom ženom na ostrvu: "Stara žena koju zovu gospođica Ulana živi sa imućnim starim seljakom u izgnanstvu. Pre mnogo godina ubila je svoje detence i zakopala ga u zemlju; na sudu je rekla da ga nije ubila već ga je živo zakopala – mislila je da će tako imati veće izglede da prođe nakažnjeno. Sud ju je osudio na 20 godina. Dok mi je o tome pričala Ulana je gorko plakala, a onda je obrisala oči i upitala: „Možda bi hteo da kupiš lepu glavicu kiselog kupusa?“
U Platonovoj "Državi"vojnik Leontije, kad mora da se suoči s gomilom ljudskih leševa u stanju raspadanja, užasnut i postiđen skreće pogled. Ali onda u njemu prevladava voajerska glad, on trči prema telima i proklinje svoje oči: „Gledajte, zli bednici“. Čehov niti skreće pogled od gađenja niti hita da zadovolji sadističku radoznalost. On prosto gleda i opet gleda. Taj pogled je bespoštedan i prodoran, jasnovid, klinički – reč koja se često koristi u vezi s njim. Kao da nam kaže: ne možete da vidite ako su vam oči zamagljene suzama; lekar koji plače je nekoristan lekar. Čehov saseca svaku obmanu. On preseca prepuštanje sažaljenju i oplakivanju; podseća nas da je nemoguće sažaliti se na čoveka ophrvanog samosažaljenjem. On ide i dalje od toga. Da su njegovi nervni završeci ostali zapečaćeni, mrtvi, tupi – otupeli – on ne bi bio veliki pisac. Kod njega klinička distanca – hladni, bespoštedni, strogi pogled – ustupa pred nežnošću, osetljivošću koja je čista suprotnost hladnoj ravnodušnosti. Lampe za seciranje moraju ostati uključene, on to zna, ali pacijentkinja ne može biti ostavljena da usahne pod živinim sijalicama. Ona mora biti negovana, oživljena, opet učinjena celom, isceljena. Lekaru je lako da izražava moralni gnev ili negodovanje zbog pacijentove bolesti, ali u tome ima narcisizma. Lako je, takođe, sklepati moralnu basnu o bolesti – „to je kazna koju je pacijent sam navukao na sebe“ – ali u tome ima sadizma. Neuporedivo je teže i hrabrije posmatrati, opisivati, postavljati dijagnozu, saosećati i lečiti.
„Ovo je šest principa koji čine dobru priču: 1. odsustvo opširnog razglabanja društveno-ekonomske prirode; 2. potpuna objektivnost; 3. veran opis osoba i predmeta; 4. krajnja sažetost; 5. smelost i originalnost… i 6. saosećanje“, napisaće Čehov kasnije. Prvih pet principa čiste i desenzitivizuju naše rane. A poslednji – saosećanje – odvodi nas od tuposti ka isceljenju.
Ukratko, Čehov je u Sahalinu pronašao novu vrstu književnosti, usklađenu s kliničkom humanošću – književnost prodornog, gotovo medicinskog posmatranja ljudske prirode i njenih nesavršenstava i izvitoperenja, ali i književnost štedre osećajnosti i nežnosti. „Te priče nemaju završetak, kažemo, i onda ih kritikujemo na osnovu pretpostavke da priče treba da se završe na nama prepoznatljiv način“, pisaće kasnije Virdžinija Vulf o Čehovu. „Kad tako radimo, dovodimo u pitanje sopstvenu čitalačku sposobnost. Ako nam je melodija poznata, a završetak snažan i potvrdan – ujedinjeni ljubavnici, poražene hulje, raskrinkane spletke – kao u većem delu viktorijanske proze, teško možemo pogrešiti. Ali kad je melodija nepoznata… kao kod Čehova, potrebno nam je vrlo smelo i pronicljivo osećanje za književnost da bismo je čuli, posebno njene poslednje tonove koji upotpunjuju harmoniju.“
Ovaj svet – arbitraran i neobičan, ne nepravedan već prosto lišen pravednosti, bez moralne ili duhovne urednosti, bez jednostavnih harmonija, bez lakih melodija – naći će svoj moćan glas u Čehovljevim zrelim kasnijim delima. Taj svet će se pojaviti u dramama i pričama koje je napisao posle 1890, koje će definisati njegovo delo i utvrditi njegov ugled: „Galeb“, „Ujka Vanja“, „Višnjik“ i „Paviljon 6“. Ta dela nesumnjivo definišu modernu književnu prozu. Ono što je možda još značajnije, njima započinje moderna proza. Možemo reći da je Čehov izumeo moderni roman – a uporedo zapravo i savremeni nefikcijski narativ. Ako nam veličina tog postignuća danas izmiče, razlog je to što su nam osnovni elementi Čehovljeve proze – njen klinički humanizam, njeno živo saosećanje, njeno postojano odbacivanje narcisizma moralnog gneva i sadizma moralnih basni – postali tako bliski u najvećim delima naše književnosti da ih ne primećujemo kao što ne primećujemo vazduh koji udišemo. Želimo da vidimo Čehova kroz naočare modernog romana, a zapravo moramo gledati taj roman kroz Čehovljeve naočare.
***
Oklevam da ovu priču pretvorim u parabolu – njen protagonista bi se pobunio – ali ovo ipak jeste priča sa poentom. Šta – kako – pisati u doba otupelosti? Jedno iskušenje je možda podleći Leontijevom prvom porivu: odvratiti pogled. Otupelost rađa otupelost i lako je prilagoditi se vremenu ili se pak povući od svakog angažmana. Ali postoji i jedno podmuklije i zavodljivije iskušenje: prepustiti se samosažaljenju i oplakivanju. Gnev je jeftin i svarljiv kao lažne vesti – brza hrana nezadovoljnih.
Čehovu je Sahalin poslužio kao protivotrov. Možda mu nije povratio zdravlje, ali mu je povratio osetljivost. Ostavio je iza sebe otupelost i našao nova sredstva delovanja u svom svetu – a uporedo je izmislio novu vrstu književne proze. Danas i posebno danas – kad pretnja desenzitivizacije – i prateća zavodljivost distanciranja, gneva, odbojnosti, indignacije, oplakivanja i narcisizma – lebdi nad našim životima, možda opet treba da sebi postavimo pitanje koje je sebi postavio Čehov u proleće 1890: šta će me prenuti iz ovog stanja neosetljivosti? Kako ću se suprotstaviti mrtvilu koje mi obuzima dušu?
Svako od nas će pronaći sopstveni odgovor na to pitanje. Ne postoji gotova formula (mada imamo Čehovljevih šest principa pisanja). Ali je otrežnjujuće prisetiti se širine i dubine našeg književnog duga tridesetjednogodišnjem lekaru koji je krenuo na put da bi se oslobodio anesteziranog odnosa prema svetu. Možemo se prisetiti da je suprotno od „anestetički“ u stvari „estetički“ – reč koja se prethodno odnosila na sve što se može opaziti ili osetiti, a koja se danas odnosi na prirodu lepog. Lepota u svojim bezbrojnim formama može nastati samo kao suprotnost otupelosti. To, barem meni, služi kao manifest našeg vremena.


[][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][][]


1. Iz obraćanja direktora Applea Tima Cooka, MIT, 09.06.2017.


2. Prerađeni tekst obraćanja Siddharthe Mukherjeea mladim piscima, dobitnicima Whiting nagrade, The New Yorker, 11.04.2017.
Siddhartha Mukherjee je indijsko-američki onkolog i pisac naučno-popularnih knjiga: “The emperor of all maladies: A biography of cancer / Car svih bolesti: Biografija raka”, za koju je dobio Pulicerovu nagradu i “The gene: An intimate history / Intimna istorija gena”.

krhotine stakla i u njima dugo vrijeme
svedeno na podnošljivu mjeru
provalija, vjetrova, stepa i gavranova.

puritanci su promašili Ameriku,
pa je nordijski Tor unaprijed osvetio Indijance.
Buda je napokon iskušan djecom Afrike,
a časne katane obilježile grobove u dinama Egipta.

kako bi bilo da nema ličnog,
uzvodnog i nizvodnog u prozirnim rijekama.
da nema sadašnjosti jer nema događaja,
da nema ćelija u vodi svesvijesti.

kako bi bilo kad jeste, zgusnuto u zrno
koje zaboravljam po džepovima u vašim ormarima.
da ne usiri se krv što pustih za vašu vakcinu
protiv straha od ružnoće i bolesti.

krhotine stakla i u njima dugo, dugo vrijeme..
malo perja od krila, vrlo malo prašine sa sumerskih pločica.
svedeno na podnošljivu mjeru,
ja zapravo iskopavam rupu u sebi.

Ulazio sam u ratove da bih se nastavio igrati. Moja divna i nesretna mater, kako ne biješe muško, ne znade da dječaci ni tada ni uvijek, evo i sad, na odru, ne mogu da odigraju velike igre u glavi, nego kocke doslovno moraju bacati.

U ratu samo vojskovođe imaju pregled igre, a to sam ja. Sebični vojskovođe ne daju svoje igračke, svoje vojnike. Udaraju mašinama kada god mogu, varaju, hinje, glume kukavice, zarobljavaju, daju na otkup i otkupljuju. Vode taj ženski rat.
Ja ne čuvam svoje igračke; dijelim, žrtvujem, nestrpljivošću iznenađujem i nestrpljive i bijesne. Ja svoju vojsku vodim, vodio sam; ja sa svojom vojskom i spavam i pijem.

U jednom bih koraku napravio dva, tri. Odluku bih rekao, pa bih zaboravio da sam je donio. Tamo, na bojnom polju, na polju igre, ja sam veličanstveni. Niko bolje ne vidi igru od mene, jer je ja ne gledam, ja je igram. I sada, kad sve se slama pod odrom veličanstvenog, kad u šator unose mnoge poklone jer je za lijekove i vračeve prekasno, sada pokušavam da vidim, jer ne mogu da igram. Htio bih da vidim bajrak koji ću da jurim i srušim, a gledam na silu ošišane majke u truleži i prljave zube svojih vojnika. Pa tražim skrivenu mašinu velikog Darija, a gledam urokljive oči njegovih vračeva. Uzimam žene i širim zemlju, ali mi ne rađaju ni žene ni zemlja. Onda mi se više ne igra, nego mi se gine. Od moga mača na čistom polju, pod Bogom i pod mojim zabludama. Gine mi se od života, jer bi me smrt ubila da je mogla. Gine mi se u pričama moje majke kojoj se jeste preko lica navukla sjena kad dobih prvi, drveni mač. Gine mi se što ne znam šta bih kad mi se više ne igra.


Sagorila je moja zvijezda. Pisari će je kitnjasto opisati, ali će ona nastaviti da ždere živote dječaka, a sa njima i sve živo na bojnim poljima u svim zemljama koje će počinjati. Za sve su krivi, i to neće znati, oni koji u glavama kriju pregled igre, a vojskovođe nisu.
Moja majka nije bila vrhovna sveštenica. Ona je bila kćerka vrhovnog sveštenika. To je važna istorija Aleksandrove majke.

Ti slijediš ud i glasaš rog,
okrećeš djevice.
Nad pragovima uvijek spreman,
miran,
kao rusvaj cijepaš crvene marame.

Na kamenu nad bunarom
muzike vilinske pod tobom puze.
I sve im paučine upetljaš
dok se smiješ,
u haos
i nevrijeme.

Onda malu biljku iz oluje
paziš da ne nagaze vojnici.
Obilaziš, pa razgrćeš,
iz prstiju dojiš i kraj nje
ranjiv,
tanko jedva spiš.

O ti,
najljepša pričo svoje mati.
O sine predaka,
tvoja sam.
Zadnja sa rogom,
čedna od voda iz pitomih dolina.
Kraj našega bunara,
na kamenu.

U vremenu.

Robert Nozick (16. novembra 1938. –  23. januara 2002.), američki filozof, profesor na univerzitetu Harvard.

Nozick je najpoznatiji po svojoj knjizi "Anarhija, država i utopija" (1974) u kojoj iznosi najzaokruženiju viziju savremene libertarijanske filozofije. Sama knjiga je nastala kao svojevrstan odgovor na iznimno utjecajnu knjigu Johna Rawlsa "Teorija pravednosti", objavljenu tri godine ranije.


"Nisu svi intelektualci na “ljevici”. Poput drugih grupa njihova su mišljenja rasprostrta duž statističke krivulje. No u njihovu se slučaju krivulja pomiče i iskrivljuje prema političkoj ljevici.

Pod intelektualcima ne podrazumijevam sve inteligentne ljude ili ljude s određenom razinom obrazovanja, nego one koji se, po svojoj vokaciji, bave idejama izraženim u riječima, oblikujući tijek riječi koji drugi primaju. U ove kovače riječi (wordsmiths) spadaju pjesnici, romanopisci, književni kritičari, novinari magazina i dnevnog tiska, i mnogi profesori. Tu ne spadaju oni koji primarno proizvode i prenose kvantitativno ili matematički formuliranu informaciju (kovači brojeva – numbersmiths) ili oni koji rade u vizualnom mediju, slikari, skulptori, foto-reporteri. Za razliku od kovača riječi, ljudi se u ovim poslovima ne suprotstavljaju u takvim razmjerima kapitalizmu. Kovači su riječi koncentrirani na određenim položajima: akademijama, medijima, vladinoj birokraciji. Intelektualci kao kovači riječi dobro prolaze u kapitalističkom društvu; tu imaju veliku slobodu formuliranja, kresanja i zagovaranja novih ideja, čitanja i rasprave o njima. Njihove se poslovne sposobnosti traže, njihov je prihod puno iznad prosjeka. Zbog čega se onda u tolikom broju protiv kapitalizma? Doista, neki podaci navješćuju da što je intelektualac napredniji i uspješniji, to je vjerojatnije da će biti protiv kapitalizma. Ovo suprotstavljanje kapitalizmu dolazi uglavnom “s ljevice”, no ne samo s ljevice. Yeats, Eliot i Pound su se suprotstavljali kapitalizmu s desna.

Suprotstavljanje kapitalizmu intelektualaca kovača riječi jest činjenica od društvena značenja. Oni oblikuju naše ideje i predodžbe o društvu, postavljaju političke alternative koje birokracije uzimaju u obzir. Od spisa do slogana, formuliraju nam rečenice pomoću kojih se možemo izraziti. Njihovo je suprotstavljanje posebice bitno u društvu koje sve više ovisi od točnog formuliranja informacije i smjera njezina širenja.

Možemo razlikovati dva tipa objašnjenja za relativno visok omjer intelektualaca koji se suprotstavljaju kapitalizmu. Prvi tip otkriva činitelj koji je jedinstven antikapitalistički usmjerenim intelektualcima. Drugi tip objašnjenja identificira činitelj koji se odnosi na sve intelektualce, silu koja ih potiče u smjeru antikapitalističkih pogleda. To da li će taj činitelj gurnuti bilo kojeg pojedinačnog intelektualca prema antikapitalističkim shvaćanjima ovisi o drugim silama koje na njega djeluju. Ipak, takav će činitelj – budući da su zbog njega antikapitalistička shvaćanja izglednija za svakog intelektualca – u cjelini proizvesti veći broj antikapitalistički usmjerenih intelektualaca. Naše će se objašnjenje ticati ovog drugog tipa. Identificirat ćemo činitelj koji skreće intelektualce u smjeru antikapitalističkih stavova, no koji to ne potvrđuje u svakom pojedinačnom slučaju.

Intelektualci danas očekuju da budu najviše vrednovani ljudi u jednom društvu, oni s najviše prestiža i moći, oni koji dobivaju najveće nagrade. Intelektualci se za to osjećaju pozvanim. Ipak, sve u svemu kapitalističko društvo ne poštuje intelektualce. Ludwig von Mises objašnjavajući specifičnu kivnost intelektualaca – za razliku od radnika – tvrdi da su oni društveno pomiješani s uspješnim kapitalistima te su im oni istaknuta poredbena grupa, a da su ipak poniženi njihovim nižim statusom. Ipak, čak su i oni intelektualci koji nisu društveno pomiješani podjednako kivni – kao da jednostavno miješanje nije dovoljno; sportaši i instruktori plesa koji udovoljavaju bogatim i koji imaju posla s njima nisu percipirani kao antikapitalisti.

Zbog čega se onda suvremeni intelektualci osjećaju pozvanima za najviše nagrade koje njihovo društvo može ponuditi, a kivni kada ih ne prime? Intelektualci smatraju da su najvredniji ljudi, da su oni koji imaju najviše zasluga, i da bi društvo trebalo nagraditi ljude u skladu s njihovim vrijednostima i zaslugama. No kapitalističko društvo ne zadovoljava princip distribucije “svakome prema njegovoj vrijednosti i zasluzi”. Odvojeno od poklona, nasljeđivanja i dobitaka na kockanju koji su nazočni u slobodnom društvu, tržište distribuira onima koji zadovoljavaju uočljive tržišno izražene zahtjeve drugih, a kolika će ta distribucija biti ovisi od toga koliko je mnogo zahtijevano i koliko je velika alternativna ponuda. Neuspješni biznismeni i radnici nemaju isti animozitet spram kapitalističkog sistema kao intelektualci kovači riječi. Samo osjećaj neprepoznate nadmoći, izdane zaslužnosti, proizvodi taj animozitet.

Zbog čega intelektualci kovači riječi smatraju da su najvredniji i zašto misle da distribucija treba biti u skladu s vrijednošću? Treba uočiti da ovaj posljednji princip nije prijeko potreban. Ponuđeni su drugi distributivni šabloni, uključujući podjednaku distribuciju, distribuciju u skladu s moralnom vrijednošću, distribuciju u skladu s onim što je trenutno potrebno. I doista nije prijeko potrebno da postoji bilo koji šablon distribucije koje društvo kani postići, čak i ako je to društvo kojemu je stalo do pravde. Pravedna distribucija može proizaći iz pravedna procesa dobrovoljne razmjene pravedno stečena vlasništva i usluga. Kakvu god posljedicu proizveo ovaj proces, ona će biti pravedna, no ne postoji niti jedan poseban šablon prema kojemu određena posljedica mora proizaći. Zbog čega, dakle, kovači riječi vide sebe kao najvrednije i prihvaćaju princip distribucije koji je u skladu s vrijednosti?

Od početka zabilježene misli intelektualci su nam govorili da je njihova djelatnost najvrednija. Platon je vrednovao umnu sposobnost iznad hrabrosti i želje i mislio da filozofi trebaju vladati; Aristotel je smatrao da je intelektualna kontemplacija najviša djelatnost. Ne iznenađuje što očuvani tekstovi svjedoče o ovoj visokoj ocjeni intelektualne djelatnosti. U konačnici, ljudi koji su formulirali ove ocjene, koji su ih zapisivali s propratnim opravdavajućim razlozima, bili su intelektualci. Oni su sami sebe hvalili. Oni koji su cijenili druge stvari više nego promišljanje stvari pomoću riječi, bilo da je to lov ili moć, ili neprekidno čulno zadovoljstvo, nisu se mučili ostaviti trajno zapisana svjedočanstva. Samo su intelektualci smislili teoriju o tome tko je najbolji. Koji činitelj proizvodi osjećaj više vrijednosti kod intelektualaca? Želim se posebno usredotočiti na jednu instituciju: škole. Kako je knjiško znanje postajalo sve više važno, školovanje – zajedničko obrazovanje na satovima mladih ljudi u čitanju i knjiškom znanju – se širilo. Škola postaje glavnom institucijom izvan obitelji koja oblikuje stavove mladih ljudi i gotovo svi oni koji su kasnije postali intelektualcima prošli su kroz škole. Tamo su oni bili uspješni. Bili su procjenjivani u odnosu na druge i smatrani nadmoćnijim. Bili su hvaljeni i nagrađivani, omiljeni kod učitelja. Kako bi mogli sebe ne vidjeti kao nadmoćnije? Danomice su se iskušavali rukovanjem s idejama, u oštroumnom razmišljanju. Škola im je govorila, pokazivala da su najbolji.

Škola je, također, izlagala i na taj ih način podučavala načelu nagrađivanja u skladu s (intelektualnim) vrijednostima. Pohvale, osmjesi učitelja i najviše ocjene bile su upućene intelektualno vrijednim. U valuti koju su škole mogle ponuditi, intelektualci su predstavljali najvrednije apoene. U školama su intelektualci, premda to nije bio dio službenog nastavnog plana, učili lekcije o svojoj vlastitoj višoj vrijednosti u odnosu na druge, i o tome kako oni zbog ove više vrijednosti imaju pravo na veće nagrade.

Šire tržišno društvo, s druge strane, uči drugoj lekciji. Tamo najveće nagrade nisu otišle u ruke verbalno najbistrijim. Tamo intelektualna umijeća nisu najviše vrednovana. Školovani lekcijom da su najvredniji, da najviše zaslužuju nagradu, da su najpozvaniji primiti nagradu, kako su intelektualci, sve u svemu, i mogli ne biti uvrijeđeni kapitalističkim društvom koje ih je lišilo pravednih zasluga na koje ih je njihova superiornost “pozvala”? Je li iznenađujuće da je to što su školovani intelektualci osjećali spram kapitalističkog društva bio jedan dubok animozitet koji je, iako preobučen raznim javno prikladnim razlozima, nastavio postojati čak i onda kada se pokazalo da su ti posebni razlozi neprimjereni?

Kad kažem da se intelektualci osjećaju pozvanima za najviše nagrade koje im društvo može ponuditi (bogatstvo, status itd…) ne tvrdim da intelektualci smatraju da ove nagrade predstavljaju najviša dobra. Možda oni vrednuju više intrinzično nagrađivanje svoje intelektualne aktivnosti ili nagrađivanje putem poštovanja koje im se stoljećima ukazivalo. Uza sve to, oni također osjećaju da imaju pravo da im društvo udijeli najveću zahvalnost koju može ponuditi, koliko god ona mogla biti beznačajna. Ne želim isticati posebice nagrade koje mogu završiti u džepovima intelektualaca ili one koje ih mogu obogatiti. Budući da sebe vide kao intelektualce, može ih vrijeđati činjenica da intelektualna djelatnost nije najcjenjenija i najnagrađenija.

Intelektualac želi da čitavo društvo bude poput škole, poput sredine u kojoj mu je tako dobro išlo i u kojoj je bio cijenjen. Uvođenjem standarda različitih od onih u širem društvu, škole jamče da će neko kasnije iskusiti silazni put. Oni na vrhu školske hijerarhije će se osjećati pozvanim za pozicije u vrhu, ne samo u tom mikro društvu, nego i u jednom širem, u društvu čiji će sistem zamrziti onda kada ih ne bude tretiralo u skladu s njihovim samopropisanim željama i pozvanostima. Na taj način školski sistem proizvodi antikapitalistički osjećaj među intelektualcima. To jest, proizvodi antikapitalističko raspoloženje među verbalnim intelektualcima. Zbog čega kovači brojeva ne razvijaju iste stavove kao ovi kovači riječi? Pretpostavljam da matematički obdarena djeca, iako dobivaju dobre ocjene na važnim ispitima, ne primaju istu neposrednu pozornost i odobravanje njihovih učitelja kao što dobivaju verbalno bistra djeca. U pitanju su verbalne sposobnosti na osnovu kojih učitelji udjeljuju osobne nagrade i očigledno je da te nagrade stvaraju onaj osjećaj pozvanosti. Treba dodati još jednu stvar. Budući su intelektualci kovači riječi uspješni u okviru formalnog, službenog školskog sistema, gdje važne nagrade distribuira središnji autoritet učitelja. Škole imaju još jedan neslužbeni društveni sistem u okviru učionica, hodnika i školskih dvorišta, gdje se nagrade ne distribuiraju preko središnjeg upravljanja nego spontano, na zadovoljstvo i kapric đaka.

Stoga ne iznenađuje što intelektualci kasnije uviđaju da je distribucija dobara i nagrada preko središnje organiziranog distributivnog mehanizma pogodnija nego tržišna “anarhija i kaos”. To je stoga što distribucija u centralno planskom socijalističkom društvu stoji naspram distribucije u kapitalističkom društvu kao što distribucija koju obavlja učitelj stoji spram distribucije koja se obavlja u školskom dvorištu ili hodniku.

Naše objašnjenje ne postulira da (budući) intelektualci sačinjavaju većinu čak i u višim školskim klasama. Ova se grupa može sastojati najviše od onih sa znatnim (ali ne dominantnim) školskim umijećima kojih prati društvena servilnost, s jakom motivacijom da se udovolji, prijateljskim osjećajima, načinima da se pobijedi i sa sposobnošću igranja (naizgled) prema pravilima. Takve učenike će također visoko poštovati i nagraditi učitelj, i njima će sve ići veoma dobro i u širem društvu (ići će im dobro i u okviru neslužbenoga društvenog školskog sistema. Tako da neće naročito prihvaćati norme službenoga školskog sistema). Naše objašnjenje pretpostavlja da će (budući) intelektualci koji su nerazmjerno zastupljeni u toj porciji (službene) školske više klase iskusiti relativno stagnacijsko kretanje. Ili radije, u grupi koja sebi predviđa stagnaciju u budućnosti. Animozitet će se pojaviti prije ulaska u širi svijet i iskustva realne statusne stagnacije, na onoj točki na kojoj pametni đak uviđa da će se (vjerojatno) manje dobro provesti u širem društvu nego u trenutnoj školskoj situaciji. Ova nenamjerna posljedica školskog sistema, ovaj antikapitalistički animozitet intelektualaca jest naravno pojačan kada đake uče i obrazuju intelektualci koji zastupaju upravo same te antikapitalističke stavove.

Neki intelektualci kovači riječi su bili nedvojbeno nadobudni i ispitivački nastrojeni đaci, koje zbog toga njihovi učitelji nisu ohrabrivali. Je li i oni također nauče lekciju prema kojoj najbolji imaju dobiti najviše nagrade i misle, unatoč svojim učiteljima, da su oni sami najbolji i tako rano postaju kivni prema distribuciji koju obavlja školski sistem? Naravno, za ovo nam pitanje i druga pitanja o kojima se ovdje raspravlja, trebaju podaci o školskim iskustvima budućih intelektualaca kovača riječi kako bismo dotjerali i testirali našu hipotezu."

Obrati mi se mojim glasom.
Naposlijetku, svi smo mi ista supa.

Možemo zadržati ruke.
Možemo se držati blizu.
Možemo i ovdje propitivati zakone.

Hajde da se još ne povlačimo u sebe
iako žudiš unutarnje geometrije.
Još bih ti milovala lice,
još,
dok s kostiju ne spadne,
čekaćemo.
Hajde.

Ima spomenika i izvan nas.
Dođi,
pokazaću ti laž.
Nemoj još da gutamo galaksije,
lijepe su
i tužne.
Neću ih moći vezati sama,
kada odeš.

Obrati mi se mojim svojim glasom
i sveži valove samo na mojoj koži.
Sutra će tu osjećati neko drugi,
a mi ćemo se širiti..

I zaboraviti.

Pravili smo cvijeće, a mrtve ptice, s jeseni, slagali u teške enciklopedije. Ja sam bila ja, a on dječak sa crnim šiškama.

Na kraju dana, negdje kada bi moja brižna, a slobodnoj volji vjerna starija žena trebala pustiti glas i zvati na okupljanje, baš na kraju dana skupili bismo hrabrost zaviriti iza dovratka u mrak. Ne. Mrak je tu bivao kada bi se sunce ukotvilo tačno posred dva visoka vrha iznad sela. Na kraju dana iza dovratka bivala je tama. Gusta kosa lijepe dame što bijelo lice krije, tako je to vidio dječak sa šiškama. Ja sam u tami vidjela žiške koje traže mjesto u slici, a slika gori, a u vatri se i rađa i nestaje.

Žena je do magaze dolazila sa puslicama. Stavljala je u njih prave štapiće vanile. Izgleda da nikada više neću jesti takve, jer bi im nešto tiho mrmljala svaki put kad bi ih pravila. Ruke joj tada više ne bi mirisale na mužu, nego na vanilu i stare knjige iz magaze. Kad bi njena teška suknja zakoračila iza dovratka, ušla bih i ja, pa dječak sa šiškama. Ona bi ćutke upalila petrolej u lampi okačenoj na kameni zid, a žiška bi osvijetlila prvo austrougarski piano, pa teška platna, pa knjige naslagane svuda okolo po podu i na policama. Birala bi D mol i počela repetitivnu, tužnu i bijesnu melodiju svakoga puta na kraju dana. Dječak bi otišao sa zadnjom puslicom iz malog zavežljaja, a ona bi onda, svirajući, duboko zagledala u moje oči, svezala melodiju u kontemplarni haos i ritmično govorila na njemačkom jeziku kojim mi se često obraćala gnušajući se da mi pojasni značenje. Samo smo životinje i ja zavređivale takvo obraćanje.

Satima sam gledala u ta gorda leđa i vrat neobično tanak, bijel i dug za ženu njenih godina. Bijesom na tipkama provocirala je akustiku prostora, moje podnošenje, ukućane prvih kuća na nekih dvjestotinjak metara razdaljine i marvu u štali. Provocirala je svoga roditelja koji ju je dao ovdje, na Balkan. Provocirala je svoju ljubav u čovjeka koji joj je od ljepote mogao dati samo ovakve pašnjake, vrhove i kamen, jasene u dolini i potok nazvan njenim imenom.

Oko ponoći bismo jele sir, grožđe i vruć hljeb. Onda bi me dugo kupala ne propuštajući svaku noć mijenjati našu posteljinu. U tri sata bi započinjala svoju dugu, izmišljenu priču ubacujući, na ključnim mjestima, nepojašnjene riječi njemačkoga jezika. Nijednu priču o vilama od zemlje, teškim sudbinama panova, mislima Sunca i letu u snovima ne bih odslušala do kraja. Krivo je bilo ulje lavande na plahtama. Mene je sljedovao doručak u podne, a ona bi, tek tada, stvarno zaspala ni puni sat, nakon pročitanih nekoliko stranica njenih čudnih knjiga.


Zagonetke bi izmišljala češće nego priče. Samo sam jednu riješila.
Ostavila mi je svoje dnevnike. Jezive dnevnike na njemačkom jeziku.

On je velika, galantna faca. Zanimljivo je kako je to uspio biti i povrh djetinjstva u bijedi. Njegova mnogobrojna braća i sestre, i on među njima, hodali su bosi po zemljanom podu i zimi. Kao najstariji, prvi je došao u Sarajevo. Već oženjen, sa nešto škole. Počeo je u istoj firmi u kojoj je i završio. Od malog za sve, do velikog šefa. A, to šefovanje je koštalo odlaska na posao u 03:30 svakoga radnoga dana. I subotom. Snalažljv, nasmijan, dobar sa ljudima. Među prvima je, od, kaže se, fizičkih lica, uveo telefon u Titovu, u dat mu neuslovan stančić, a valjda tada još uvijek nije imao prvo odijelo.

Ko je sve od rodbine, bliže i dalje, od prijatelja, kumova, dobrih i manje dobrih ljudi sa porodici poznatim prezimenima prespavao u toj Titovoj ili dolazio kasnije u njegovu novoizgrađenu kuću? Lakše je prebrojati ko nije. Školovao je mnogu svoju braću i sestre, pomagao ženinoj rodbini kao da je njegova. Nedijeleći u dijeljenju.

Poznanstva i prijateljstva "uz časicu" iz Kluba novinara, a nije bio novinar, ta poznanstva širom bivše velike zemlje, dobro su došla za vrijeme njenog krvavog raspada. Tada je od najbližih svima postalo jasno koliko su čvrsta ta prijateljstva omrznuta zbog "časice", kada se dobijalo i osnovno i preko toga samo na pomen njegovog imena. Galantnom i uvijek spremnom pomoći tako se i vraćalo kad je bilo najteže.

Danas, pogledao nas je očima djeteta kojeg puno boli kada smo došli u posjetu. Kasnili smo, mislio je da nećemo doći. I ponovo nije važan on, važna je ona koju je u stanu ostavio. S a m u. Mislio je da nećemo doći jer sa njom nije nešto kako treba. Njegova ljuba i poslije zlatnoga pira. Prvo je pitao za nju. Gospodin. Gospodin, a seljačko dijete.


Deda, volim te. I teško mi je što ti je teška starost. Eto, željela sam da bar danas hoćeš gunđati, a ti bi najavljivao svaki svoj pokret. Poslušno, kao veliki čovjek koji drugome predaje svoju slobodnu volju. Uvijek si to u stanju kad te baš puno, prepuno ne boli. Znam.

Deda, volim te i uvijek volim slušati o tvojim dogodovštinama. Ne znam čovjeka koji bi ih pričao sa toliko strasti.

Ti si moja duša.

Sumrak međ' vjeđama i vilinski pjev..
Bradu gladim, krošnje hrabrim da konačno pobijede neone.
Sa mnom ovdje žive mnogi,
mi smo nerođeni.
Mi smo tanki eter ispod vida, djeca u godovima.

Gle, diže se vjetar i purpurna voda!
Molili smo sunce da tiše šalje svjetlost i svoja ugasla pisma.
Mi smo mnogi,
prelazimo rosom preko raskalašnog bilja.
Mi smo vi.. u vama.

I poruka u krvi i nebranjeni zamak..
I zadnja zima i prvo ljeto i ptice što grade kaveze na tuđem ledu..
Mi smo zapis uz kičmu i strijela u vatri.
Mi smo razvezani,
majke u stroju i iznuđeni mir.

Šta će da biva sada i uvijek
kad leptirovi odluče letjeti u jatu?
Kad naoštri zemlja magnet i produži dane,
niti se vrate u svilene bube?
Ja ću pod ovom bradom nositi mnoga imena i možda će voda ponovo biti plava.
Možda će vile ubijati nježnije,
a strijelci gađati samo suhe činjenice.
Jer.. mi smo mnogi i ovo je naše!
To u tebi što čuješ tek kada odeš.