va§IONka

Bila su to vrata. Mogla sam posegnuti i otvoriti ih, izaći iz banalnosti s vremena na vrijeme. S vremena na vrijeme, prijatelju moj. Bila je to magija koja se teško stiče. U magiji se nikada nije radjalo i nekako me teško boli što i ti to znaš, prijatelju moje duše.


Rano sam naučila gledati s odaljenosti. Sada sam naučila gledati s odaljenosti naše trenutke. Ja i ti nismo mi, ja i ti nismo nešto što je konačno, niti smo išta što je izvjesno van banalnosti.
U vremenu regeneracije vrata čekaju kao usamljena nagrada za usamljene trenutke. Kao istrijebljeni jednorozi, zaboravljeni bijeli til, kao stara knjiga čiju uvijek istu radnju pišemo različitim riječima.


Poznajem ti drevnost. Poznajem ti drevnost i tu tvrdoglavu strpljivost što ih daju samo znanje i volja. Ili, neminovno, vrijeme. Poznajem ti starost i tuge. Poznajem ti tuge poput gotovo utrnule svijeće, tišine koja isuviše dugo u sebi govori. Poznajem ti, neupoznati prijatelju, sve naše. Poznajem magiju koja čita. I stranice i ljude i tlo i zvijezde i neminovnost i ljubav. I istost i još čekanja ili usamljenu dozrelost. Usamljenu, strašnu, prezrelost..


Zašto je sjetna priča o magiji, prijatelju moj? Da li je sjetna? Da li je sjetno sve što čeka i podnosi? Postoji li sjetno? Svjesno i čeka i podnosi na domak vrata iza kojih leptirovi uče ptice kako živjeti samo jedan dan. Iza vrata gdje nema naših voljenih iz banalnosti. Neko je od orodjenih naših stariji, neko treba još čekati. Njih tu nema, mi ovdje podnosimo kao svjetionici. Kao samogaseći žar.
Gaseći neugašljivo, baviš li se ti tom rabotom prijatelju moj? Liječiš li se suzama i mislima, riječima i tišinom?



Odaješ li se odaljenošću i tvrdoglavom dobrotom? Trudiš li se toliko prevesti je u naivnost i zaraziti sve njenim žarom?
A, ovdje. Iza vrata. Leti prijatelju! Ja poznajem kako letiš. Oboje znamo da to nije baš let. To je nešto drugo. Tome nismo dali ime.

Ljut si. Moram se prilagoditi otkucajima volje. Očistiti tvoju kožu i pritegnuti tvoje remene. Nastaviću ti, izmedju toga, mirisati kosu. Gledati bradu koja sve više pripovijeda i znači svijetu. Iako to odbijaš, jer si ljut.

Drhtaj je sad i u riječima. I sila i zvijezde. Čitač želi pokazati svim neuspavanima kako se žena izvija na nebu. Duboko i otkriveno. Na kamenju, gdje nema vode i nepotrebnih šumova da prekriju znoj.

Žena je iskrena kada je sama, a ti si onda samo umoran. Kao brižna zvijer. Voljan i zabrinut svojom snagom. Oprezan. To je vrijeme za gladjenje remena i čišćenje oružja. To je vrijeme za priče i uzimanje. Neobične mjerne jedinice u običnoj noći. To je vrijeme za nova zdanja i novi ratni plijen. Hiljadu ljepotica i jednu ženu.


On sad spava. On možda spava.

Bajkerska podrška burkiniju.

Hvala Solakhov :-))))

Čitah i spomenu nešto o mračnom dobu i, kako mi sve to skupa bi podosadno, a i loša mu teza, odvede me misao u onaj prazni momenat. Iz kojeg se povratih s, bezmalo, alelujom.

Mislim, zašto je gotovo svakome na Planeti poznat pojam mračno doba, a, istovremeno, nemamo pojam svijetlo doba, doba svjetla ili bar nešto što bi mirisalo na to značenje? Pa i kovač ovog mračnog pojma, uvaženi gospodin Petrarka, došao je do istog uspoređujući svoje doba s antičkim, koje je u istom epu nazvao doba svjetla. Ne bih se sada raspravljala s Petrarkom oko njegovog izbora za doba svjetla, ako ništa drugo, a ono zbog blage vremenske prednosti u futuru.


Interesuje me zašto naša civilizacija ima kolokvijalno mračno doba, ali ne i kolokvijalnu svijetlu alternativu?

Hodali smo po staklenim putevima. Suncokreti se više nisu okretali. Hodali smo po mravima i larvama ispod stakla, po živoj zemlji, po još užurbanijim optičkim kablovima. I više ni mi nismo pratili Sunce.

Hodali smo po nečijoj glavi i pričali: Po čijoj smo to glavi? Tvojoj? Mojoj? Hodamo li po našoj glavi, tu gdje je sve bilo zamjenjivo?

Bilo je svejedno. Onako kako to ravnodušno i pomalo jeste i pomalo nije. Bilo je svejedno i sa suzama i bez njih, ali je boljelo. Boljelo je iako je svejedno značilo prihvatanje.


Za ljude nad tim staklenim putevima i među tim zastalim suncokretima, za mirne i promišljene ljude zaustavila je strast. Žarilo je i anesteziralo sve što je spriječeno. Sve što će nekako drugačije biti u našoj zajedničkoj, velikoj i bučnoj glavi. Tamo gdje je brujalo uvijek i svačije, tamo gdje se na taj zvuk navikavalo kao na tišinu. Tamo, gdje je mijenjano i pražnjeno, gdje su nedostajali samoglasnici i gdje sm t vljl. Gdj sm t vljl mng.


Pokazao si mi i. Pokazao si mi i sebe i tajnu i noći i ulice i umor i pruge i očaj i hektiku i srce i novčić i rijeku i muziku i želju i svađu i nedopušteno i nevino.
Priču mi nisi pokazao. Osim ovdje, u zjdnčkj glv. Ovdje!

Naša braća Zemljani, semiti, Arapi, izabrali su ovu našu lijepu i tužnu državu da u njoj provode ljeta koja su u njihovim državama vrlo surova. Naša braća Zemljani, semiti, Arapi, u skladu sa svojom racionalnom prirodom izbrušenom generacijama življenja na pustinjskom tlu, kupuju nekretnine za potrebe tih ljetnjih epizoda oko Sarajeva. Mnogi, na duže, izbjegavaju Bosnu i Hercegovinu, ali oni ne - oni ponajbolje poznaju dragocjenost bogatog tla, vode, šume i blagog neba.

Gledam, slušam, gdje god da se okrenem okrzne me taj antiarapski, antisemitistički, antiljudski nedostatak argumenata. Okrzne me nepodobnost naše braće Zemljana, semita, Arapa, ovdje u Sarajevu, ali su pokušaji argumenata da se skrije ta gadljivost spram nijih samo to - pokušaji. Smetaju običaji tih ljudi, smeta jezik tih ljudi, smeta oblačenje tih ljudi, smeta ponašanje tih ljudi. Smetaju čak i malena djeca tih ljudi. Smeta sve u vezi s našom braćom Zemljanima, semitima, Arapima, ovdje u Sarajevu. Ako se priča malo oduži, čujem o projektu, čujem o našoj braći Zemljanima koji će u Sarajevu uskoro biti većina, čujem da će pokrivati Zemljanke Sarajke, čujem da će Zemljane Sarajlije podučiti klanjanju pod vedrim nebom, jer je to, valjda, Kur'anom kao zabranjeno umjesto, kao što jeste, preporučeno. Puno ću čuti tih šovinističkih i tako dalje i tako dalje u ovom tužnom gradu i u ovoj tužnoj državi.

Naša braća Zemljani, semiti, Arapi, uskoro će postati moderna zamjena za onog našeg "Ciganina", onog bandita i svekolikog zla što je crnji i gori od "crnog Ciganina". Mi moramo imati tog svog "Ciganina", imaginarnog lika zamišljenog izgleda i tipologije od kojeg ćemo uvijek biti sjajniji, obrazovaniji, manje bučni, bogatiji, pošteniji. Zbog tog našeg "Ciganina" znamo šta nismo, kako bismo, onda, znali šta jesmo. Bolji! Ma šta bolji, genetski bolji - razumije se. To je ono Sarajevo što naziva u deminutivu Hiću od Hitlera, to toliko tolerantno Sarajevo, a, ponovo, dobacuje, k'o biva ispod glasa, da se, k'o biva, ne čuje: Vidi je što se zamotala, jesu li mu ovo sve žene, vidi im djece, gdje će sada, gdje su bili?!!! To je ono Sarajevo što mu se iz medija neće micati priča o našoj braći Zemljanima, semitima, Arapima, u tom Sarajevu, a penzioneri će mu se i dalje hraniti po kontejnerima, i dalje će se 10 kilometara dalje mahati referendumima, i dalje neki tamo radnici u tom Sarajevu neće primiti 20-ak plata uzastopno, i dalje će mu ulice biti smećem zastrte, a škole bez vode u toaletima.


To je moje tužno, antiseminističko, od šovinizma, fašizma i s brda četništva napaćeno Sarajevo.

Galeb je stajao u tačci na jakom vjetru koliko je imao daha. Otpustilo ga je niz struju do novog uzdaha. Nisam više mogla gledati kako pobjedjuje prostranstvo i silu.

Rekla bih: Avra kadavra. Rekla bih: Nisam si uzela mjeru. Rekla bih: Mjere meni nema. Rekla bih: Stvaram kako govorim i galeba i vjetar i prostranstvo i silu.
Ali tačku
Rekla bih da prvi put ne znam koji upotrijebiti interpunkcijski znak.


Krijem se iza mnogih množina. Toliko nogu za marševe, usana za crvene jagode. Iza velova i maglina se krijem. Iza Sunca.
Samo ne znam krijem li se iza vremena. Jer se kruni, jer ga jedu nezahvalnici. Kao ja. Kao ja..

I tu sam, na poljani gdje je hram. Ili je bio. Ili će biti. I pjevam u rupu u zemlji da se digne strast. I radim to sjetivši se knjige o crvenoj zemlji na kojoj su stajale kuće iz čijih su dimnjaka ljeti isparavale molitve ljudi te crvene zemlje. I zamišljam tačku kojoj odlaze. Malenu i krhku, gotovo ubijenu. Samu, koja je osjetila sve.


Iza vremena. Iza vremena...