čekaću te
u svome obliku
zelenoga svjetla za čudovišno bujanje
i ljubičastoga pliša
za bodež nad runama
u svome jedinom ovdašnjem obliku
riječi
ostavljam ti, znači,
da ove znake viđaš
a eter, u kojem će se nekako
smiriti naše razmažene sile
očistiću samo zbog izazova
rukama hiljada pralja zraka i
znanja
da pokušamo ponovo
u sred čvora
čekati
čekati
ostavljaš dužine
prolascima
sa zadnje strane
od vrata do čela
pa dole do brade
u iračkom razrušenom
gradu na sjeveru
među zimama ostavljenosti
majka
koja te nije naučila
namazu
i koja
uime ljubavi
zabranjuje ime
vjerovatno osuđeno
na smrt, smrt, smrt
ostavljaš dužine
za nade
što su te napose
uvele u ćeliju
pred zatvorski hljeb
iza strahota kalifata
koji su ustvari
proglasili sa Zapada
u ovoj međuzemlji
u isto sam vrijeme
uz tvoju dušu
i crni otrov
pobješnjelih
zabluda
jer tačka je pravo
na satrulu grešku
kada je
od onda
sve krenulo
naopako
u isto sam
uz tebe vrijeme
jer smrt, smrt
smrt ne postoji
osim na tvojoj bradi
i mome
na mome jeziku
Iza svakih vrata curi. On je čekao da popuste i predodžbe pred otvorenim ustima nadrealizma. Tako je njegova savijena olovka, negdje u javnom prevozu na liniji 31a, pravila koncentrične krugove oko malih, poluotvorenih, crvenih usana na debelom licu djevojke. Okruživao bi, pa bi se češkao po neravnomjerno ćelavoj glavi, pa bi ponovo okruživao, ne mogavši se oteti utisku da je negdje u tom viru pokreta pisac ovih redova, baš ova bezobraznica, uhvatila savijanje njegove olovke.
To je, dakako, bilo neprimjereno, gotovo nedozvoljeno, jer šta bi toj ženi sa Black Sabbath veselicom u ušima uopšte značila njegova savijajuća olovka.
Nečudni ljudi nemaju pravo zalaziti u intimu, podcrtao je nasadivši odbrambeno šaku na koljeno i simultano izbacivši lakat naprijed. Kako je bezobraznica, koja zacijelo u njega i dalje zuri, čula da, kao nečudna, na to nema pravo, magija trenutka je nestala, što je potvrdila i sasvim ispravljena grafitna olovka u onoj šaci nasađenoj na koljeno.
Dakle, šta raditi u ovakvoj situaciji, razmatrali su, svako na svoj način, nadrealni čovjek i bezobraznica. Oboje sjedivši do prozora, on na sunčanoj, a ona na sjenovitoj strani autobusa na liniji 31a, gledali su negdje napolje, a vidjeli samo komunikaciju u koju su beznadežno upali. Ovakve stvari se nekada dese; ljudi sasvim podobni za neke uloge neselektivno postanu blur i scenografija, dok drugi, nerijetko neodgovarajući, zarobe ono snop svjetlo i dodatno ga naglašavaju sa svakim upornim trenutkom u kojem gledaju negdje na stranu. U bezobraznicu je u tom trenu nagrnuo poriv da provjeri da li je ona olovka baš sada ponovo počela da curi, dok je čudnog čovjeka sama ruka vukla da nastavi ocrtavati koncentrične krugove oko neobično malih usta s jarkocrvenim karminom na usnama djevojke širokog lica. Sada su i jedno i drugo bili potpuno napuknutih intima, jer je postalo savršeno jasno da se olovka savija, da prostor iza otvorenih vrata autobusa curi, a da su, nekako, uzrok svemu tome nadrealno malena usta sposobna da se razvuku sasvim dovoljno i progutaju i glavne uloge i scenografiju i autobus i grad.
Ne, u tom trenutku neimenovani vozač nije naglo zakočio, nije iznenadno odjeknuo neki veoma jak zvuk, niko nikoga nije dozivao, niti je neko prolazio centralnim dijelom između sjedišta. Situacija je nastavila da se odvija na istoj agonističkoj ravni, zamislivši ono dvoje toliko da se potpuno odomaće i razbaškare u istoj. Konačno su se prihvatili, zagledani u svijet koji curi iza prozora.
Prije nego što je izašao na svojoj stanici, čovjek joj je u krilo spustio savijenu olovku. Sigurna u njena svojstva, nije je uzela, niti pogledala dok radijus čudnosti od nekoliko kilometara onoga čovjeka nije prestao djelovati.
Potom je spremila u svoju torbicu.
Pomjerili ste obrvama u izlogu.
Čemu žurba?
Gradske ulice ne trebaju biti
isušene od lokava
u kojima se spontano
rađa život.
Trinaest hiljada godina
i nešto jače
strpljenja,
zašto to m o r a biti
ova savršena inkarnacija?
Gubljenje "vremena"?,
eto lijeva pametna
obrva pita.
Ja kažem:
U dodiru sa životom
ništa ne može biti oprezno;
šteta je svrhe boli
i ljubavi.
Pažljivo dizajnirani,
ja Vas volim
poput noći.
Šta je uopšte sve ovo, obrađivači vremena? Vi male, vrijedne svijesti, zgusnute ogromne mase u eksplozivno nestabilnom majušnom prostoru. Neka ti tvoj strah bude zaštitnik, prigrli ga kao zdravlje, odlučno i svjesno. Čuvaj se straha od straha, ta neman eksponencijalno raste i uništava do goreg od ništa. Nevidjevši ljepotu trenutka što vene jer nema uživaoca za svoje ovaploćenje, strah od straha izmara samu vječnost. Puni joj sadržaj agonijom gotovo nemoguće zasićenosti.
Znaš li ti šta je uopšte obrađivač vremena? Znaš li da on puni, kao što s pažnjom isklesan kanjon voda puni do veličanstvenosti rijeke? Ko vam je rekao da ste tako malo važni i kako bješe da poslušaste baš tu urotu?
Obala oko močvare kraj koje živim sada je mirna, trave mirišu pomiješanih sokova, a vilinih konjica je toliko mnogo da uspijevaju neprestano svjetlucati vazduh pred tromim, debelim suncem koje bi na počinak.
Ja znam šta ću sa vremenom. Slivaću u njega udisaje, ni prebrze, ni prespore. Onako kako moje biće, moja svijest srasla u ovo usko tkivo osjeća. Optočiću ga koracima, ponekad na ravnom putu, ponekad po entropijski širećoj spirali, pa dok ne dovede do stanja mirovanja u tački. Nekad, ili bolje reći negdje, jer stanje je uvijek prostor u kojem se neko unutra nalazi. Shvatimo da je neko unutra uvijek tu.
I onda, i ondje, kada svako unutra osjeti sva stanja svoje unutrašnjosti otpuštajući ih u korita, ili u gljive nuklearnih eksplozija, ili u sitan treptaj snage koji nebesku stijenu gura u prostor koji osvaja u sadašnjosti, uvijek u nekoj sadašnjosti, i onda će postojati stanja koja svaki obrađivač posebno nije obradio na isti način. To je nemoguće zbog mora u kojem obrađivači plutaju i čije plime miješaju autentične kvalitete u nove, na unikatan način pomiješane kvalitete. Formule su tu toliko zahtjevne da se mala svijest zaista treba zapitati da li je upravo za tu stvar pažljivo dizajnirana slučajnost. Ili haos.
Niko od obrađivača vremena neće moći reći da je sve, iako je mogao, neumorno i vječno, osvajati prostor do njegovih rubnih stanja.
Prepričaću zato ovdje dvije stare priče, s dva kraja svijeta. Priče o prostoru i o rubovima.
Jedan je suveren negdje u Perziji htio nagraditi matematičara koji je izumio divnu igru - šah. Kada je ovaj rekao da zatraži šta hoće, matematičar je naveo: Dajte mi za prvo polje jedno zrno pšenice, za drugo dva, za treće četiri i tako dalje i tako dalje. Sreća je da je šahovska tabla mala, jer su suverenovi dvorski matematčari izračunali da se izumitelju ima isplatiti tačno 18 446 744 073 551 615 zrna pšenice. Neznatno veća šahovska ploča izazvala bi glad u cijeloj provinciji.
A Valhala i rub svijeta?
Hrabra se ekspedicija uplašila nedostatka misli u svojim glavama sa kojima mogu ispuniti gladni prostor iza ruba svijeta. Nastavili bi ploviti mirnih jedara samo ako bi beskonačnosti dali dovoljno veliki obrok koji bi potrajao izvjesno vrijeme. Bile su to legende njihovog naroda. Kada je istih ponestalo, članovi ekspedicije morali su izmišljati priče. Nepoznanica je da li i danas plove, jer su u vrijeme zapisivanja ove legende već bili predaleko za doseg misli obrađivača.
*Sedamdeset godina nastajalo je temeljno izdanje Oksfordskog rječnika engleskog jezika kroz istoriju. Umovi iz tadašnjeg izdavačkog vijeća prigovorili su pioniru koji se prihvatio te ogromne zadaće, s obzirom da je preminuo pripremajući tom na slovo "T", da nije održao čistoću engleskog jezika, umjesto čega se ponašao imperijalistički integrišući u rječnik riječi sa afričkim, arapskim, njemačkim, latinskim korijenom. I tako dalje.
*Svemirska misija uspjela je brodu pridružiti kapsulu koja je uzela uzorke tla sa Marsa. Naučnik, čija je to bila specijalnost, uspio je probuditi ćeliju vanzemaljskog života iz duboke hibernacije tako što joj je povećao unutrašnju toplotu, u njenom okruženju smanjio kisik a povećao ugljen dioksid, te je nahranio glukozom. Ispostavilo se da je ovaj oblik života izrazito predatorski inteligentan. Jedući svoje domaćine, dostigao je veličinu čovjeka i zaprijetio životu na Zemlji kao oličenje čistog zla.
*U "novinskom" (čitaj garbage) tekstu autor raspravlja o predivnoj hercegovačkoj baladi "Hasanaginica" sa stanovišta čija li je to usmena književnost. Nisam vješta u brojanju novinskih kartica, odnosno količine teksta, ali se podugačak niz riječi može sumirati na način autorovog totalnog miss the pointa: hrvatska li je, bošnjačka li je, srpska li je? O, Hercegovino, slava je tvoja nedokučiva pathosu balkona!
Summa summarum, sinteza tri slike govori da je zlo čistoće (učiteljica života kaže da se zna završiti i kao etničko čišćenje) oličeno u liku antiheroja - vanzemaljskog jednoćelijskog života, koji jede sve što je drugačije i drži različitosti na sigurnom odstojanju. Dovoljno sigurnom da se istosti počnu jesti unutar sebe jednoga dana. Jer, zlo je zlo i kada je čisto.
Ko preživljava, shvatiće.
u suprotnom,
mjesec bi sebi rodio djevu
zlatnoga svjetla;
jaču, eruptivniju i enigmatičniju,
sa mnogo znakova na koži.
da nije proklet sa žeđi,
u suprotnom,
smislio bi već neko prigodno društvo
i zadovoljio se time.
ovako, ostaju četinarske šume
srebrne po svojim tamnim vrhovima
klopke za bajke, vile i vještice,
vrleti koje jedu beton
i razoružavaju komunikacije.
o, šta bismo mi bez mjeseca,
posebno mi navikli na preživljavanje;
na oštra koplja i iščupana srca,
na suze ostavljene za kasnije.
Smatram da bi političke stranke u Bosni i Hercegovini trebale radikalno demokratizovati svoje statute na način da članstvo u jednoj ne isključuje istovremeno članstvo u više političkih stranaka.
To bi uvelo veoma jaku konkurenciju na tržištu naše interesne kaste, bila bi to odlična samoregulacija. Političko tržište bi se ukrupnilo, što znači da bi nas manje koštalo, a na čelu države bio bi apsolutni majstor u preletačini i papkizmu, za što je, priznaćemo, potrebna zavidna kompetencija.
Dakle, jedan predsjednik, integrisano društvo!
Izmišljanje je super rabota.
Ili ja imam problem sa značenjima ili je naše društvo implantiralo tabu u tu sferu, i to na veoma kreativan način - izmišljanje, laganje i smišljanje su sinonimi.
U dolini Drine i Ćehotine
dvije hiljade devetnaeste,
četvrtoga maja,
okamenila se
i bojama proživila
jedna stopa
čudnovatog diva.
Zeleni od drveća
i upornoga bilja
otkrila se crvena
prkosna i snažna,
što se uvijek uliva
na počecima krajeva
i u sredini
vremenskoga toka.
Reci,
smrti nema
i reci,
da su na mliječnome kamenu
i tirkizna i zlatna;
sunčeva prašina
i kraljevina sjećanja
veličanstvenoga.
Ako staneš posred stope
svoga diva,
opran od tvari
nanesenih vjetrovima,
ako staneš i oćutiš
pred koritom krajnje tačke
šaptaće ti za ramenima
vojske u cvjetovima.
Reći će ti
da se uspraviš polako,
pa će te probuđenog
povući silno i naglo
nad šume zelene,
majske,
što dolaze
i što jesu bile
međ' stopama
živoga kamena.
O divu ako pitaš,
biće ti rečeno:
To su Moji tragovi,
po njima i biva.
lice unutrašnje
i lice vanjsko.
pišeš o sebi.
oslobođeno,
to izgleda kao galerija lica
i neki strah,
neke budalaste stege
na licu popodneva,
kada vrhunac već snije u danu
i ruke, preduge, padaju niz tijelo
pomalo umorne od rasklanjanja bregova
i traženja zalazećih sunaca
na mjestima na kojima ne trebaju biti,
neko lice
za kojim žudiš ispod kože,
ispod svijesti,
ispod duše,
u zrnu,
u tački,
u prostoru,
u onome gdje iskri
početak
naše priče
i svake priče
u vezama
u zapetljanom užetu što vraća u povratak
u galeriju lica,
do dana u kojem se ne zna
šta se mislilo o onome što takvo postaje;
o dosadno plavoj boji koja širi
i neupadljivošću štiti beskraje tvoje zapitanosti.
jeste,
to nije jedno sunce
jedno lice
jedno tijelo
niti jedna duša.
to nije jedna svijest,
ali je uže jedno
jednog sjećanja.
ostavljam te u popodnevu
osvijetljenog suncima
koje slutiš
u udisaju vjetrova
iz naših predugih, pomalo umornih
ruku.
