va§IONka

Osjećam prostor. To je ehoizirano, gdje ne prestaje jedna misao upletena u sinhronitet i začinjena disharmonijom koju bi na tim mjestima odredio veliki majstor: Moguće znači da je sve moguće i drugačije ga se ne može objasniti.

Ono čega se sjećam i gdje putujem unazad, unaprijed, ujedno, u jedno.. A stojim, dok protiče, jer i kad sam usred struje prepoznajem odsjaj na detalju koji je vjerovatno samo meni bio bitan, pamtljiv, važan - znak; i on je duboko intiman, nedjeljiv za objavljivanje uokvireno velikim riječima.

Ove kuće su žive, ne postoje mrtve stvari. Ono što nema volje za samopokretanjem duže traje da očuva konture priče, jer se dijete može voditi samo donekle u bljesak, u neviđeno.

Prostor je neviđeno.

A poznato, jer nastavljam pod imenom; pa se vrijeme, s vremena na vrijeme, prilagođava, uglavnom me čekajući, jer puno putujem s istog mjesta na isto mjesto.

Osjećam prostor, živo i obnavljajuće sada u kojem misli utaču jedne u druge od istih sastojaka tvoreći čudovišta i vile, najčešće s toliko nanosekundičnih transformacija da je tu stvar najlakše anestezirati. Kao ono što se podrazumijeva i o čemu se, stoga, ne govori.

Najmanje se govori o onome što svi nekako znamo, a svi, ponovo, znamo da prenošenje nije toliko savršeno, niti je toliko efikasno. Možda i žalim što najmanje govorimo o onome što svi nekako znamo. Nedostaje mi to, a ako mi nedostaje znači da je tako bilo?

Ako bih trebala opisati prostor: Evo ga. Ako bih trebala dati više poznatih detalja, ušla bih u vas, a to ne mogu. Vjerovatno ni ne želim. Zato čujem krajeve rečenica kada tačka visi, naravno unekoliko odaljena od prethodnog sadržaja, i čini veoma važne stvari neodređenima iako mogu, bar do pred sami kraj, biti saopštene izrazito sigurnim riječima.

Ne mislim, osjećam prostor u kojem nešto što nisam ja sa svojim specifičnim kvalitetom dolazi do mene i uglavnom pomiluje opnu tako tanku, da već prevaljeni trenutak kaže da je nije ni bilo. Da sam to ja, oduvijek, sa tim novim kvalitetom. I zapravo, tačno je, novo ne postoji, osim ako ne dobije novo ime iz Usta Riječi.

Vrijeme je za spavanje.

Ovo je još jedan razgovor gdje mnoštvo leptira sinhronizovano čini jednu tajanstvenu stvar u vazduhu. Vazduh, sav od duha.

Vjerujem da imamo pogrešnu predodžbu o tajni. Ona nije sa žutih stranica, jer mene i vas, mnoge od nas, žute stranice zapravo i ne zanimaju. Tajanstveno je ono što znamo, ali ne znamo kako to znamo.

I onda se na titravom etru nad poljanom rasprostrla manja, rekli bi ista takva poljana. Pridržavana u ravni, njihala se zavodljivo, poput najtanje svile na vjetru koji umire. Jedan od najvažnijih sastojaka lijepog je sporost, puštanje vremena da teče kao da ga neće nestati. I u toj pravoj poljani lice je odlazilo sa glave u punoj, dugotrajajućoj kružnici, ako bi trebalo opisati slikom sve one kutke i detalje u koje se lice zagledalo.
Savršenost je moć širenja koja ne prestaje. Širi i iluminira. Osvjetljavajući stvari kao radoznalost, nalazeći u sebi zadovoljstvo da budu otkrivene, kvarkovi tih stvari se bude i budu.
Lice će se možda vratiti na mjesto za Veliku godinu, a možda i nema tih pompeznih incidenata koji bi obilježili cikluse. Ne znam.

Ovo je još jedan razgovor pod planetama, rezoniranje u vibracijama dešavanja, kada zvukovi muziciraju, izvjesno prisutni i neizvjesno nagoviješteni.

Čovjek u suglasju samo bi plutao. Šireći se tragom iluminiranja.

Ja vjerujem
da će Upravljač osedlati
Princip neodređenosti,
što će onda pojesti
sve nabore
vaših zastora mraka,
a pod svjetlošću skameniti
svako vaše
umorstvo etike.

Ljudi s mišijim očima,
ja vjerujem

u strpljenje u vremenu,
u eksploziju sinkroniciteta
u svim dobima odjednom,
i vidim da su se na vas sručile
cigle stida
dok otpadaju vam
prišiveni obrazi.

Ja vjerujem
da oprašta vam
onaj kojeg ste brisali,
a to
i samo to
nećete podnijeti.

UK, Anglosaksonci, mnogo vas volim (ovaj put).
✊🏼

Kroz cijelu istoriju Čovjeka vodi se samo jedan rat. Pitanje je da li su se i koliko odnosi snaga u tom ratu uopšte mijenjali kroz cikluse te istorije. Samo je jedan način na koji je ciklus u tom nizu (ili ciklici, to je sada ovdje nebitno) moguće valjano odrediti i odsijecati od drugoga. Ta premisa je ideja.

Doba jednog ciklusa za zajednicu bića, kojoj je zajedničko da misli, nije vrijeme (koje je bilo, jeste ili će biti). Doba jednog ciklusa za tu zajednicu određuje ideja koja u tom ciklusu vlada. No, postoji ideja koja je sama esencija identiteta Čovjeka, koja se protezala, proteže i protezaće se kroz sva doba Čovjeka. Iako je ona sama esencija čovjekovog identiteta, ta ideja ne živi u svakom čovjeku. Ta ideja nikada ne umire prirodnom smrću. Potrebno ju je umoriti. Usmrtiti. Brzo, nasilno i ograničeno ili sporo, sofisticirano, ali ljudski ukupno.

Kakva je to ideja? I, šta su ljudi u kojima je ona usmrćena? Šta su ljudi u kojima je ona namjerno, od strane njih samih, ubijena i šta su ljudi u kojima je ona nenamjerno, zbog nepažnje i nemara umorena?

Možda neko od vas jeste, ali ja u literaturi nisam naišla na jasno iskazano identifikovanje ljudi spram duhovne vrste kojoj pripadaju i, još važnije, kojoj žele pripadati, koju biraju. Iako očigledne, za mene spoljno pojavne rase i vrste ljudi ne postoje. Zašto bi postojalo nešto što je na duhovnom i idejnom nivou potpuno irelevantno? Ali, duhovne vrste Čovjeka itekako postoje i to nikako nije nešto što je određeno rođenjem, slučajnošću i što je nepromjenjiva kategorija. Naprotiv! Rođenjem svi pripadamo istoj duhovnoj vrsti, ona nije nastala niti je dodijeljena slučajno, kao što nije slučajno ni to da li ćemo iz svoje duhovne vrste izaći, ponovo se u nju vratiti, ili je napustiti zauvijek. U svemu tome je namjera, doslovni antipod slučajnosti.

Mi nismo od mislećih bića koja su u stanju ultimativno, apsolutno shvatati pojmove. Mi možemo samo ultimativno, pa i apsolutno vjerovati kada je riječ o pojmovnom u punom smislu te riječi, odnosno idejnom. Našem mislećem identitetu takva bića su najodređenije predstavljena kroz ideju anđela. Naše shvatanje pojmova je u najvećoj mjeri bipolarno, ideje zapravo gotovo uvijek shvatamo na taj način. Na nižem nivou, kada se ideje automatski pretaču u pojmove, a pojmovi u unaprijed određene predstave (na čemu civilizacijski iznenađujuće revnosno radimo kroz odgoj i educiranje naše djece), naše shvatanje je policentrično.

Apsolutno shvatanje je istina, bipolarno shvatanje (najpoznatija predodžba - dobro i zlo, dualnost) je traganje za istinom birajući, a policentrično shvatanje je rasprava o istini, pa i o tome postoji li uopšte (uz unaprijed određene predstave).

Interesantna je duhovna genealogija Čovjeka predstavljena kroz svima ispričanu priču. Jedno od mislećih bića sa sposobnošću apsolutnog shvatanja (anđeo) duhovno mutira zbog jakog motiva iz resursa destruktivne osjećajnosti i svojim se izborom želi odvojiti od svoje duhovne vrste da bi bilo drugačije, unikatno, neponovljivo i jedinstveno. Elita. S uvidom u sve, Apsolut odlučuje preduprijediti to stanje i pružiti tom biću pravo izbora, a sve to čini kreacijom. Stvara misleće biće s nemogućnošću apsolutnog shvatanja, biće idejnog bipolariteta (tama postoji jer je drugačija od svjetla) i pojmovnog policentrizma (boje zapravo ne postoje, ali zbog funkcionisanja stvarnosti ljudi postoje crvena, žuta, zelena, plava i boje derivati); biće s toliko mnogo početnih premisa koje zaokružuju njegovu duhovnost da se, osim jedinstvenosti u svojoj duhovnoj vrsti, može smatrati jedinstvenim i u smislu pojedinačnih primjeraka unutar svoje duhovne vrste. Stvoren je Čovjek sa stalnom mogućnošću izbora, misleće biće kojem je, za razliku od buntovnog anđela, dato pravo da bira, ali, istovremeno, može da bira samo zato što nema sposobnost da apsolutno shvata. Zna.

Jedinstven primjerak u svojoj duhovnoj vrsti Čovjeka, čovjek je, tako, misleće biće stalnih transformacija koje određuju njegovi izbori. Kako se onda odnositi prema primjercima unutar nas koji žele biti elita i preko svima datog prava da to budu kroz konstruktivnost (od građenje) i usavršavanje vlastitih izbora, prema onima koji biraju dekonstrukciju i destruktivnost po druge da bi postigli stanje različitosti, nadvrste? Kako objasniti čovjeku da je njegovanje ideje Boga, Ultimativnog Arbitra, u svijetu ljudi što ga reguliše pravo često otvoreno sukobljeno s pravdom nužna sociološka premisa dugoročnog opstanka tog svijeta?

Ako vjeruješ da ćeš se ugasiti, ostavi mogućnost da ostali ostanu upaljeni nakon tebe.

Ovdje se sve uglavnom kreće između kategorija potpunog reda i potpunog nereda. Ta ljudska zona komfora, koju incidentno prekine znakovlje savršenosti - božansko uklapanje ili potpuno rasipanje, polučuje istovremeno egzistiranje robotizacije i i dalje solidan broj zaljubljenika u, nazvaću ga, panski romantizam. Vrijeme ovdje nije kategorija koja biva drugačija protokom tog vremena, drugačijost vremena leži u ljudima što ga nose.

Ljudi su, istovremeno, zaljubljeni i u mogući beskonačni niz identičnog patterna i u mogući beskonačni niz izostanka patterna, stalne promjene i transformacije. Dovoljan je jedan kratak test sa grafitnom olovkom i papirom da sagledamo svoje linije, kako se one uklapaju i da li nas beskonačno vuče da utiskujemo isto, gorljivo i predano, ili da se svako malo predomišljamo, pa da to proizvede beskonačnu nisku stalnih početaka koji se naslanjaju na početke, bez krajeva.
Ne znam za šta bih se rađe odlučila - sigurno utiskivanje provjereno lijepog, sitnog patterna po dovoljno omekšanom metalu ili za ucrtavanje različitih oblika iz biljnog svijeta, nesigurnim pokretima. Čini se da i različiti dani čine da u sebi nosim različito vrijeme.

Ako je dosljedno koračanje ka dalekom cilju volja, a stalno utiskivanje početaka i novina kreativnost, kako nastaju njihovi specifični omjeri u nama i zašto, nekih dana ili nekih trenutaka, više žudimo za prvim, a ponovo nam se, sljedećeg dana ili trenutka, boljim, željenijim, učini drugo?

U našu zemlju dolaze ljudi različitih kultura i mi odlazimo u različite zemlje noseći svoju, i ponovo se dešava taj koloplet početaka, novina i miješanja uz nerijetku unutrašnju težnju da svi počnemo utiskivati isti, siguran pattern. Po mogućnosti isključivo moj.
Naravno, ništa nije nastalo slučajno, no automatika i robotizacija definitivno nisu slučajan plod čovjekov. I to je, negdje, jedan aspekt našeg bića.

Da postoji potencijal gotovo neslućenih razmjera da odbijamo novost i početak što nas iznenade, što ne dolaze po našim pravilima i u našim trenucima, što nisu u skladu s našim unutrašnjim vremenom, nego dolaze autonomno i dolaze spolja, to je nesumnjivo. I, učenje je onda šta, samorastucavanje vlastitoga kamena da voda može prodrijeti i unutra. Bićemo spremni da odemo drugdje kad posebnosti pomiješaju svoja svojstva i postanu isto? Da li je to..

Ja jednostavno ne mogu da mislim bez vaše pomoći. Ultimativno, ne mogu da mislim bez pomoći Upravljača Iznenađenjima.
Interesantno je da sam u dugotrajnijem unutrašnjem vremenu kada je najprikladnija i najbolja uloga čovjek. Biće između. Ne znam koliko je ova pozicija široka za sagledavanje vas, možda određenijih bića. Ne žalim što želite da odete, niti imam stav da li je to bolje ili gore. Žalim kada se desi nešto i kada ne želite da trajete. Ne znam zašto, ali znam da je to moguće.
Trajanje prevazilazi pojmovnu kategoriju života.

usporava na herce evolucije
u sumrak, ispod drveta dunja.
od revolucije je ostao kostur ribe
i crveno pero Indijanca s mutnim korijenima,
neka mu bude!

ovo polje - stvarnost
umnoživo je s mrtvim i živim licima naših aproksimacija
kakav utvaran zbir,
a tužne vile ostavljamo bez mogućnosti zavođenja,
povučeni u nule i jedinice.

i dok trbuhzborim pod povjetarcem nade
navođenim iz samog srca haosa
kojem je dosadilo,
u ovoj aproksimaciji danas je bilo neobično sunčano,
a na tom svjetlu najbolje i najlažljivije vidim.

zaobilazeći sve konkretne teme u eonima,
pristajući na besmislene svjetske mjere,
u ovoj preambuli, ističem:
kao voda iz barbarski betoniranog korita,
kao riječi djeteta koje se obraća mašini,
kao poslušnost naivnog mladića
i zahvala starice što stoji ispod neba.

jer tužno je i tiho je ispod dunja,
tamo gdje nikad nisam bila.
jer tačka zaustavlja to zbog čega nastaju ove riječi,
a one vjerno i kao tamnice služe.

jer, dođe sjeta od mnogih kroz vazduh i zemlju
i hvata u dubokim udisajima jedinstvenog bića.
to jeste najpribližnije miru i njegovoj kriptici
nad kojim bijeli tilovi razvijaju krila.

nestajemo..
krivi što smo srećni, da!
hodamo iza svojih ramena
kršeći ruke da ih ne dotaknu
i da ne pogledamo taj pogled što se izvjesno osvrće
dok iz ćoškova, svuda oko nas
izviruju nevini nesrećnici.

ništa što je vrijedno ne može se otkupiti
zato je Gete smjestio Mefista u svoga Fausta.
možemo primijetiti i skrenuti,
pravi put pun je skretanja.

ove godine biram prolazak bez tragova.
vidjećemo da li note u počinku
razmještaju svoje vojske za veliku simfoniju.
na toliko me mjesta nema, a o njima znam
zaista, neznanje je blaženo.

ne znam kako izdržavate u svojim srećama
Bogu hvala - nije dovoljno.
mi smo nepregledna armija, sve glava do glave
koja stupa ka snu
i sada, u malo više zaborava.

promjenjivo vrijeme u pravolinijskom čovjeku
mapa što se čita oko mravinjaka i vrtloga;
pažljivo brusite svoje ideje i puštajte ih kao pijane zmajeve,
ono što je iznutra ne nudi se za zlatnike.

ko je od nas stao malo dalje
i krenuo jesti svoju dugu sjenu
zalogaj po zalogaj, uspon po uspon, suzu po suzu
dok sunce zalazi u novo skretanje
nestajemo.
i to je ništa u usporedbi s onim čega se sjećamo
dok svjedočim gdje nisam bila
i što nisam činila,
pa se nije desilo.

       Vukao je za sobom vreću, a pijesak se dizao, više se lijepeći za njegov nemir nego za maglinu sparnog dana. Ono što će sada pokušati bila je tajna njegovog neokrznutog prolaska kroz život. Kroz noževe i kavge, ženske suknje i brzinu, buku i žestoka doba.

       Na tom mjestu svjetlo je izbijalo iz procjepa u ljudima, stijenama, stablima. Ovo sunce nije imalo takvo svjetlo. Ne mogu da kažem da tu osjećaji nisu postojali, da promjene nije bilo, ali se to sve skupa mreškalo u jednoj sveokupljajućoj dubini koja je širila fokus, ukazujući na besmislenost krutih tvrdnji i krutih odluka. Taj je mir bio opijajući, poput sedativa koji se znoji i ističe odnekud iznutra.
      Vreću je ispustio iz desne šake, lijevom dodirnuo Bathory patch na desnom ramenu i osjetio kako mu se vrhovi kose suše, kako je žega slamala sparinu.

       Visok muškarac u motor jakni opšivenoj tragovima znojavih i zadimljenih klubova širio je ruke ususret jednoličnom, bronzanom horizontu, dok su redenici ispod njegovog torza upijali žestinu dana i vraćali refleksije u srce daljine. Ovo je bio njegov trenutak, nepostojanje odluke. Svakakvi su se armagedoni i fantazijske utopije mogle dešavati sada, ne pomjerajući ga iz njegovog uzemljenja. Čak ni glasovi iz vreće, najstrašnijeg što je za sobom vukao, nisu probijali niske frekvencije jednoličnog dobovanja. Pred njim je, i na ovom mjestu, počelo da se razvija veličanstveno stablo, učvršćujući pjeskovito besmisleno mnoštvo u teritoriju koja će uskoro postati šuma.
       Volio je svoja staništa šume, jer je svjetlo iz procjepa po korama stabala vraćalo na polazišnu tačku doba šaptajućih priča. Šuma je imala svoje svjetlo ispod krošanja, svoju vodu, svoje žene i svoja pravila. Simbole koji su gorjeli ne zahvatajući vlažno zelenilo. Kontrolisana katatonija šume obavijala je kao ozon psihički aspekt njegovog bivanja.

       Dograbio je težinu vreće i odšetao u sumrak, ususret sljedećem surovom horizontu.

...danas, tačno 25.550 dana traje genocid nad narodom Palestine.
النكبة al Nakba, katastrofa

nepomična je sila u hodnicima
što je protjerala dušu
i kroz zjenice provukla
iglu ništenja

jučerašnji vi dišete za vratom
današnjim vama
i ko bi od koga tu pobjegao
na jarčevoj ćupriji
gdje rog vlada

vi nećete slušati     i vi
nećete moliti.
zaista se bojim, drhtim i brojim
da nećete zaplakati
ni kad vam se kosti pod zupčanicima
budu mrvile
jer ćete pred sebe u rupu
stresti simbole
kao dijabolično važne mladice

vašim se imenima
ne može obraćati     i
u vaše se oči ne može gledati
ali zbog vas, nemani,
nastaju pravednici
zbog vas stablo rupu zapečati