Kurčeviti trubadur i iskusna muza
Ne možda. Ne. Sigurno. Dan koji te nosi plodnim dolinama i strmim, sušnim vrhovima
nepodesnog, ali krajnje izvjesnog, savršen je za produktivnost dekadentnog ladanjskog
proseravanja. Čak i ako to proseravanje izlazi iz usta transformacije povratničkog toka izazvane,
ni više ni manje, do kurčevitim trubadurom i iskusnom muzom u jednom. Savršeno hladno
racionalizovanje, opet a tako rijetko je to, ne dozvoljava ni trunčicu opreza nametnutog meni
presmiješno infantilnom fenomenologijom mahale. Sutra donosi poraz, ali to za one koji okom i
nevidljivom vlati ne potežu mač. A šta je mačevanje o kojem ja pričam? Ja, prosto, volim svoje
mjesto i kad se ljudi kreću njihani vjetrom ili muzikom. Stamen kamen. Zapišam ja to mjesto, ali
se krug tokom uz bedra utisne u baricu ispod stopala skakača. Savršen krug. Ljudima papirnih
novčanica bazdi otpadak tijela, životinje lijepi k'o muhe na govno, a isti vide iscjedak putića do
njih. Kako se isti sudare? Nekoga, baš istog, naučiću držanju mača, stavu, triku zamaha zglobom,
svakako odbrani, a vjerovatno i najubojitijem ubodu. Čas posla, znam. Mentor možda velikog
majstora? Veliki majstor imaće nove učenice, a nove učenice svoje mjesto zapišavanja. Moji su
kontakti treće vrste odavno. Najčešći su, užurbani su, isčuđeni jalovim nestiskom tuđeg odzdrava.
Kada mi se da da vazim, ja o vlastitoj trećoj vrsti da im patetiku vratim u suzne kanale i bar na
tren da izlikuju nad isijavajućom masom na ispravljenim mi ramenima. Tu misije nema, a meni
žao. I onda sebe upitam: Kako se poštuje? Tako. Dati škrto ušuškane tajne čučećim velikim
majstorima i pustiti ih da u Vaseljeni zarazu šire. Nije dobra pandemija, isprani u isuviše
hlorisanoj vodi već padaju od teškog disanja, a Kod redovno zakaže. To mi šapnula istorija. Kako
onda? Jebe mi se. Pričaćemo djeci. Čučećoj, ali glasnoj trećoj vrsti.
