Sažetost
Nikada me nije krasila sažetost. Bar ne u pisanoj formi. Prvo sam, naravno, čitala, bez pisanja. Nikada nisam imala problem sa ruskim realistima, mislim da su oni ovdje odličan primjer, osobito Dostojevski. Nikada nisam preskakala stranice raznoraznih opisa, čak i kad je esej o zadatoj lektiri profesorici trebao biti predan sutra, a ja započela tog Dostojevskog danas ili jučer. Onoliko koliko sam bila, do deadline-a, pročitala, pročitala sam kvalitetno, a esej sam pripremala, hahaha, uglavnom uzdajući se u neku svoju intuitivnost i, naravno, konsultujući, u par šturih informacija o fabuli, one koji su datu lektiru pročitali. Eseji su uspješno prolazili, valjda zato što su raznorazne učiteljice, nastavnice i profesorice više robovale dogmatskom raspredanju o stilu pisca, njegovom uticaju/ili ne na evolutivne procese u književnosti, nego na zauzimanje stava o etičkim vrijednostima junaka. No, sve lektire sam pročitala kasnije, u svom tempu. Neke godinama kasnije, neke nekoliko dana ili sedmica po predaji eseja.
Kasnije, negdje u posljednjoj godini Gimnazije, počela sam pisati. Prvo nekakve prozne forme koje su naginjale ka esejistici slobodnog tipa. Istovremeno sam čitala, sve više izlazeći iz okvira klasične književnosti. U tom periodu i prvim godinama fakulteta bila sam jako ljuta na moju pisanu riječ, odnosno moju (ne)sposobnost da sažeto pišem. Kratke rečenice, jezgrovito do cilja, završetak potpuno izvjestan i prije uzimanja olovke u ruke, to jednostavno nisam znala ili mogla.
Danas..., danas shvatam koliko sažetost u pisanju može biti opasna. Opasna kao istinska opasnost. Bila to književnost ili pisanje o svjetskim i/ili ličnim problemima, posebno pisanje uz izvođenje i naglašavanje stavova. Razmišljajući o ovome uvidjela sam (ili se prosto nadam) da jednostavno nije moguće da tako mnogo ljudi, što vlastitu pisanu riječ odašilju u čitalački eter, zaista i gaje i stoje iza stavova koje pisanjem izvode i naglašavaju. Pokušavam u sebi naći vjeru da i oni, kao što sam to i ja nekoć željela, samo teže ka sažetosti i spektakularnoj jezgrovitosti. Da li, međutim, uviđaju da njihova pisana riječ, a time i oni sami, postaju žrtve sažetosti u čijem okrilju je Ubij! uvijek i samo to Ubij!, Zabrana! uvijek i samo Zabrana!, Lažov! uvijek i samo Lažov!, Peder! uvijek i samo Peder!, Pizda! uvijek i samo Pizda!, Kukavica! uvijek i samo Kukavica!, Kurva! uvijek i samo Kurva!, Muškarac! uvijek i samo Muškarac!, Žena! uvijek i samo Žena!, Vlast! uvijek i samo Vlast!, Vrlina! uvijek i samo Vrlina!, Mana! uvijek i samo Mana!...
Ne razmišljamo uopšte ili jako malo razmišljamo o odgovornosti koje naša pisana riječ sa sobom nosi, te posljedicama koje sije. Postajemo žrtve sažetosti koja krasi samo najveće majstore pisanja. Do jednog dana kada mi možda upali da svoj stav u punoj njegovoj istinitosti prenesem u prostoj rečenici ili dvije, uživam u komformističkim alejama vlastite opširnosti. Baš zbog nje čitalački eter manje prljam, a to me čini zadovoljnom.
