Ono što ne smijem ili crtice o anarhiji
Sloboda, poput svih divnih osjećanja i privilegija, može biti opasna. Garancija tvojoj slobodi moja je umjerenost u uživanju vlastite slobode, garancija mojoj slobodi tvoja je umjerenost u uživanju vlastite slobode.
Rijetki su ljudi koji s lakoćom, nesvjesno sprovode umjerenost u svome djelovanju. Većina nas ima strast za biti drugačijim, izdvojenim iz mase, prepoznatljivim, a to je danas teško ako nismo provokativni. Provokacija je, pak, najčešće jednostavno isključiva i vrlo samouvjerena u izričaju. Zbog ovoga nam treba, pa smo i smislili, moral, etičku postavku u okviru koje se krećemo. Mladi čovjek, tinejdžer, strastven da slobodu upozna, češto i njene granice, moral će nazvati kontrolom. Većina odraslih neće, trudiće se da mladim ljudima oko sebe, posebno svojim potomcima, objasni zašto moral nije velika urota kojom se želi zauzdati njihova sloboda. No, zapravo, većina nas odraslih nikada u potpunosti neće napustiti tezu da je moral kontrola, ograničavanje, obuzdavanje slobode. A naš primjer u djelovanju će uvijek mladima govoriti više od naših riječi.
(Mnoge zapadne demokratije uvele su potpunu ili djelimičnu zabranu pušenja na javnim mjestima, nerijetko i uspješnost u iznajmljivanju stana zavisi od toga da li smo pušači ili nepušači. S druge strane, većina zapadnih zemalja koje s pravom smatramo centrima moći i nagomilanog viška kapitala ništa ili sramno malo daju na istraživanje i stavljanje u funkciju alternativnih goriva za pogon, onih koja su neškodljiva po naše i zdravlje Planete.)
Razmišljala sam nešto i došla do zaključka da sam u tinejdžerskom dobu upoznala dvije grupe odraslih ljudi, a koji su mi se samoinicijativno kritički obraćali spram količine slobode koju sam tada konzumirala. Prvi su mi prilazili iskustveno, uz više ili manje izraženu dozu dobroćudnosti, govorili da mi to i to ne valja zbog toga i toga i da će doći vrijeme kada ću to i sama uvidjeti. Drugi su mi, pak, prilazili odviše agresivno i na prvu sam, čak i u tom dobu, shvatila da oni sami imaju problem s međenjem granica vlastite slobode, da su pritisnuti previše uskim vlastitim međama zapravo zavidni spram jedne mlade ličnosti koja vlastite međe tek treba postaviti. Ni prvi ni drugi na me nisu ostvarili željeni učinak; prvi zato što su često svojim ponašanjem pokazivali da njihove riječi nisu usaglašene sa njihovim djelovanjem, a drugi jer su mi, prosto, bili smiješni kako samo može biti smiješan odrastao čovjek koji je zalutao u vlastitom odgoju.
U osnovi je društvo zbir pojedinaca, pa tako i lična sloboda dobija oblik slobode kolektiviteta. Društveni poredak koji u svojoj punoći praktično nikada nije žaživio i, kao takav, izašao iz okrilja definicija je anarhija. Provokativna je ta anarhija, toliko mnogo raznorodnog, često suštinski sukobljenog za nju vežemo. O anarhiji ovdje želim pisati kao o poretku koji slavi slobodu, iako je ona uvriježeno, popularno, petparački uglavnom percipirana kao rušenje, destrukcija svakog poretka, čak i uređenja svih upravljačkih odnosa. Tako je to sa univerzalnom vrijednošću, slobodom, divna je ili užasna u zavisnosti ko je konzumira i dijeli.
Anarhija (od grčke riječi ἀναρχίᾱ) doslovno znači bez vladara. Oxford English Dictionary definiše je u rasponu od „Socijalna država u kojoj ne postoji osoba ili grupa ljudi koja vlada, ali u kojoj svaki pojedinac ima apsolutnu slobodu i to bez posljedica u smislu nereda.“, u skladu sa onom romantičarsko utopijskom Uzmi koliko ti treba, radi koliko možeš., pa do one „Izostanak vlade; država (stanje) bezakonja zbog izostanka ili neefikasnosti vrhovne vlasti; politički poremećaj.“, u skladu sa uvriježenim da je anarhija jednaka haosu unutar društvenih odnosa. Nekako sam najbliža, da li zato što sam jedno vrijeme bila posvećeni učenik ideja Mihaila Aleksandroviča Bakunjina (Михаил Александрович Бакунин) definiciji kojoj se autor ne zna, a koja je navedena u pamfletu američkog anarhističkog kolektiva Borba za naše živote (Fighting for our lives): „Djelovanje bez čekanja instrukcija ili zvanične dozvole... Korijen anarhizma je impuls pojedinca da nešto učini sam: sve ostalo proističe iz ovoga.“.
Antiratne demonstracije anarhista u Phoenixu
Naša sloboda vrijedi i po nas i po društvo onoliko koliko je dobroćudna. Dobroćudna sloboda propituje sve, ali nikada ne zadire u negiranje života. Mi nekako, rekla bih, živimo u eri negiranja života u svim mogućim oblicima koji se mogu zamisliti. Negiramo život Planete jer zbog nas ona obolijeva, negiramo život životinja, biljaka, negiramo naše živote, negiramo život proizvodnjom oružja koje hrani proizvodnju lijekova (ili je obrnuto), život neposredih odnosa sa ljudima koje zamjenjujemo virtuelnim odnosom iza zaklona naših računara, negiramo život junaka iz knjiga koje više ne čitamo...
Sloboda ne znači antiživot, jer je bez života sloboda nemoguća.
P.S. Kakve veze ima jedan od mojih omiljenih čikica pisaca Žil Vern (Jules Verne) sa ovom temom razlučiti ne mogu, ali je on ovaj tekst inspirisao. Srećan mu 183 rođendan J
