Sjećanje
Ljuta sam. Danas sam ljuta zbog našeg ponašanja. U doba kada baš treba da se razgovara, da se sve nejasnoće, dileme, različite procjene razjasne, nekako se natura da se ćuti. Kao, prošlo je toliko vremena. Kao, kako ćemo u budućnost kada se konstantno vraćamo u prošlost. Kao, sadašnje priče prošlost ne mogu izmijeniti. Kao, nije u redu prema boli žrtava. Kao...
Dostojanstvena tišina se postiže samo onda kada sjećanje u ljudima živi na dostojanstven način. Kada se o tom sjećanju u svim školama na isti način uči. Sjećanje na genocid u Srebrenici niti u svim ljudima živi na dostojanstven način, niti se o tom sjećanju u svim bosanskohercegovačkim školama na isti način uči.
Ljuta sam zato što u tančine prebiremo i kritikujemo načine na koje se sjećanje na genocid ispoljava, umjesto da se prosto sjećamo u vremenu koje vapi da jedna jedina istina bude prihvaćena onakva kakva ona jeste. Da iz tog sjećanja izvlačimo zaključke, a da nam zaključci budu osnov za prirodna i osnovana upozorenja. Ono Da Bog da se nikad i nikome ne ponovilo! neće i ne može doći samo od sebe. Ostvarenju te želje i nade nikako ne doprinose rasprave o "estradizaciji komemoracije u Srebrenici", rasprave o tome da li trebaju biti kreirani "zaštitni znakovi" svake pojedinačne godišnjice (u slučaju ovogodišnje to je divni heklani cvijet bijelo-zelene boje), rasprave o tome da li je podesnije da se ćuti ili da se priča, uporno pominje... Te rasprave, iako u većini slučajeva nenamjerne i podsvjesne, po meni su samo i isključivo skretanje s teme, istorijski gledano opasno skretanje s teme.
Pogledajte kako su se mediji u Republici Srpskoj i Republici Srbiji odnosili spram hapšenja optuženika za genocid i brojne ratne zločine i kršenja međunarodnog prava Ratka Mladića. Informativni program je konstantno punjen informacijama i analizama kakvo mu je zdravstveno stanje, hoće li obići grob kćerke ili ne, ko ga je u pritvoru obišao, da li je tražio da jede jagode, kakvu je predstavu napravio pri pojavljivanju i izjašnjenju o krivici pred Haškim tribunalom, da li su mu željeni advokati certifikovani za odbranu pred Tribunalom ili ne... Istovremeno, čula se samo pokoja kratka rečenica o tome za koje je zločine optužen. Uporno se prenebjegava činjenica da će genocid biti proširen i na opštine sem Srebrenice, ukoliko Haški tribunal presudom utvrdi da je optužnica valjana u tom dijelu. To je vrlo, vrlo opasno, smišljeno opasno.
Zašto dopuštamo da u slučaju izgradnje instituta sjećanja o genocidu počinjenom u i oko Srebrenice, a taj se institut još uvijek gradi, bivamo "pomjereni iz ležišta" trivijalnim raspravama o tome koji se političar pojavio na komemoraciji, šta je rekao i kako je rekao? Porodice žrtava su zahtjevale da se politički dio odvoji od vjerskog dijela i ukopa nevino stradale djece, žena, staraca, mladića, muškaraca i to je to. Ti političari, ma koji bili, komemoraciju u Srebrenici mogu shvatiti kao ono što je lako iskoristljivo u svrhu lične promocije samo ukoliko im mi to dopustimo.
Institut sjećanja na genocid u Srebrenici je i pjesma ili priča napisana dječijom rukom u bilo koje doba bilo koje godine. Institut sjećanja je i bijelo-zeleni heklani cvijet. Institut sjećanja su i fotografije na izložbama po Sarajevu, Njujorku, Parizu, Berlinu... nadajmo se uskoro i Banjaluci i Beogradu. Institut sjećanja su i stihovi književnika, ilahije, pjesme... Institut sjećanja su i okrugli stolovi i debate bilo kad i bilo gdje na svijetu. Institut sjećanja je i ćutnja onih koji nemaju snage više progovarati, ali i govor onih koji imaju, mogu i moraju.
Najvažnije je uspostaviti dostojanstven institut sjećanja na genocid. To će se desiti kada u svim školama u Bosni i Hercegovini, prije svega, sva djeca u udžbenicima budu učila istinu i činjenice o tome šta se desilo, a desio se genocid. Ko ga je, nad kim, zašto i kada počinio. To će se desiti kada Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvoji zakon koji će svi, baš svi morati poštovati na njenom tlu inače će se naći iza rešetaka - Zakon o zabrani negiranja ili minimiziranja genocida na bilo koji način.
Istorija je učiteljica života., ali, prije nego što to postane, moramo učiniti sve da ona bude napisana i ponavljana do zadnjeg detalja u svojoj istinitosti.
