Srce gdje nema zašiješ
Rijeka se vraćala...
Oticala, proticala, vraćala...
Filigrane, krletke, igle iz djevojačkih haljina nosila,
notama srca držača šargije pjevala
s pticama, ženama, praljama na obalama bijelim od pamuka...
Rijeko...
Kazivali rijeci mudri starci o ljestvama
uz bedra... uz bedra ideš, pa propadneš, pa srce gdje nema zašiješ, pa se penješ
rijeko
ka prošlosti,
al’ na drugu stranu gdje sutrašnje Sunce dolazi,
pa zbunjen, a bedra pod tobom starija i ti star
rijeko,
a propušten...
Ne vraćaj se!
Ni vode ni kose ne vraćaj,
nit’ ih možeš, rijeko, vratiti...
Ne slušaju me djeca pralja sem ovog dečka učača Kur’ana,
ne slušaju i tako to treba, rijeko, biti dok pod njima bedra ne ostare
da pričaju, pripovjedaju, vraćaju, a zabranjuju
i kose crne i usne crvene i tabane bose i trk u šumi i bijelog pamuka na njedrima
i mirisa
rijeko...
O mirisu ti pričao nisam...
Njenom, rijeko, mirisu...
