Neka ulica
Kad sam na mjestu ubistva ljudi za čija ubistva nisam znala, znam da su tu ubijeni ljudi. U takvoj je ulici živio mladić čijeg se imena ne sjećam. Valjda bi bilo crappy da kažem da se zvao nekako, a on se nije zvao tako.
Prolazila sam tim susjedstvom večeras i sjetila sam se tih ubistava za koja ne znam, ali znam da su bila. Ranije sam sa mužem razgovarala o tom mjestu i o tim izvjesnim ubistvima i o tom mladiću. Oca nije imao, problematični brat i on živjeli su s majkom. Lijepom ženom. Muzom, da se pjesnici u to poratno vrijeme nisu zaglavili u intimne provalije.
Taj mi mladić miriše na dva sjećanja. Na stid i na pismo. Dva sam tražeća pisma u životu dobila. Hrabro izravno, a ne indirektno adresirana. Taj stid vidjela sam samo jednom.
Stid je otišao tako što sam se prilagodila situaciji. Ne znam da li sam na pismo odgovorila. Isto je kao i sa mladićevim imenom. Mislim da sam odgovor počela pisati, ali da sam odsutala. No, moja je odlučnost varljiva stvar. Može biti da sam stresla da od nas nema ništa. I upravo to, uredno adresirano poslala.
Povrijedio me je njegov stid u vremenu kada vremena nije bilo. Povrijedio me je njegov stid, jer je imao nešto što ja više nisam. Povrijedilo me je to pismo koje je govorilo o onome što je stid spriječio.
Taj mladić je bio moja prva žena.
