Sve
Dirigent pred velikim orkestrom pomjera planete. Šta je to tako ogromno važno da to radi zauvijek? Iza tužnih procesija i novorodjenih leptira, iza rasprsnutih lubenica i sunaca, nešto je ogromno važno. I dirigentu i onima koji ga slušaju. I onima koji ga ne poslušaju kao dishroni ton i razrez na licu venecijanske maske koji damu čiji razgolićenom. Manje maskiranom od dvorske lude.
Da li je to opklada ili odgovornost? Strast za novim pokušajima ili ovisnost od pričanja priča? Da li je to priroda Boga? Svodjenje računa s nemirom, mrijestilište na vlažnoj livadi? Da li je to ljubav ili zaljubljenost u sve svoje udove i produžena bivanja?
Da li su to nizovi različitog smisla, jer ta riječ nema množine, a to je pojmovni zločin?
Volim ovaj dan. Volim ovaj. Dijete koje odrasta i glasove u glavi koje izmišlja da bi razgovorilo unutrašnjost. Volim ono o čemu ne pišete. Ono što nije obojeno namjerama.
Volim činjenice kojih nema. I vlastito negiranje i vlastito priznanje toga.
Volim muziku koja je i ružna frekvencija, dovoljno bezobrazna da prkosi mom poimanju svemira.
Ne volim ništa. Samo ništa ne volim odavno više.
