On nema ime
Dam mu da se izražava. Ranije, bila sam zbunjena tom njegovom bukom koja se bezrazložno počela dizati. Onda bi učinila da zaćuti sve i dopuštala da ti aspekti boje breskve i crne prašnjave kože, kao odvojene osobnosti u meni, romantično odlutaju u suton.
Upoznala sam gotovo sve najbolje od muških ljudi kada sam si dopustila da upoznam njega. On je i danas krajnost spremajući se za mudrost, ako preživi. Pravedan je i nemarno surov. Hrabar i ubrzano odlučan. Uvijek mi na dobro dođe on, kada se suočim s ljudskim talogom raznih provinijencija. Kao što mi na dobro dođe njegovo suglasje s njezinim licem koje prekriva rizičnu stvarnost na sve ili ništa. Za ideju.
On sve duže ćuti. Što je, pretpostavljam, dobro. Nema nikoga gorljivijeg kada zastupa ideju. Ideju svjetlosti koju kao ptiće ranjenog krila čuva ispod miške, tamo gdje bi čuvao vatreno oružje da ne ratuje riječima.
Moja dama boje breskve ne voli ranjene ptiće kao on. Ona voli let, a on one kojima je nepravda od sebe dala da im bude uskraćen. On je lijep, on je prašnjav, on je krajnost, on je buka, on je pećina, on je nečekanje i strpljenje u onome što još uvijek sebi objašnjava. On je potencija i destrukcija. On sporo gradi nesrušljivo i silu brzo ruši.
Morala bih se podijeliti da on ime ima.
