Jezgro
Stajalo je tako nebo još na rukama tog čovjeka. Svaki mogući je bio razlog za to. Uvijek ih ima. Jedini od naroda svoga nije želio da nebo ispara i odbaci zvijezde i sva nebeska tijela daleko od prilike da ljudima dobrobit donose.
Gledao je, tako, u žiške oluja shvativši valjda godinama da ih pokreću i sa neba i sa zemlje sudari sirove misli koja, i onako, pokreće sve i svuda. Zgađenosti razne i voljenje života, molitve i kletve vijale su se za repovima da bi u malenoj, zgusnutoj tačci raspršile svoje velike znatiželje. Rasli su uz njega ljudi, nikada dok su to činili isti. Neki su se iz rupa s crvenim očima izvlačili da bi, nakon izvjesnog vremena zgaženosti u glibu ljudskom, zasjali usljed nekog usuda ili prostog neznanja da zlo misle. Druge su svilene halje predugo gladile, pa su čiste ruke zamijenili dramama nad ponorima i ivicama njegovanih cinika. Samo je on stajao sve češće gledajući u uzdignute ruke svoje, jer bi sanjao da dugo hoda ili dugo u travi leži ili ljubi ženu ili pridiže dijete svoje.
Čovjek koji drži nebo i dalje stoji. Vežu mu oči i bodežima probijaju prsa. Mnogi ga s udaljenosti ne daju svaki puta kad suzu samo za to nebo i svakoga pod njim puste. Mnogi u borbi s glibom i podivljalom svilom ostave pred čovjekom koji nebo drži sve svoje žrtve. A niko od njih ne zna, pa ni čovjek koji drži nebo, da baš sada novu žišku pale tisućljetne, velike oluje koja bjesni i smiriti se neće po našem nebu pada i vjere.
