va§IONka

12.10.2017.

Hesseova “Igra staklenih perli”: Proročka hronika kreacije uprkos entropiji



“Na kraju, potpuno je ostavljeno volji istoričara da početke i predistoriju igre staklenih perli prebaci koliko hoće unazad. Jer, kao i svaka velika ideja, ni ona upravo nema početka, nego je baš po ideji oduvek postojala. Nagoveštenu kao ideju, kao naslućivanje i sliku, nalazimo je već u nekim ranijim vremenima, kao na primer kod Pitagore, zatim u poznijem dobu antičke kulture, u helinističkom gnostičkom krugu, ne manje kod starih Kineza, onda opet kod Arapa i Mavara u kulminacije njihovog duhovnog života. Tragovi njene predistorije vode dalje preko skolastike, humanizma do akademija matematičara u sedamnaestom i osamnaestom veku i do romantičnih filozofija i runa, magičnih snova Novalisa. Ista večita ideja koja je za nas uobličena u igri staklenih perli, ležala je u osnovi svakog pokreta duha ka idealnom cilju neke universitas litterarum, svake platonističke akademije, svakog društva neke duhovne elite, svakog pokušaja zbliženja između egzaktnih i slobodnih nauka, svakog pokušaja izmirenja između nauke i umetnosti ili nauke i religije.

Umovi kao što su Abelard, Lajbnic, Hegel, bez sumnje su poznavali taj san da se duhovni univerzum uhvati u koncentrične sisteme i da se živa lepota duhovnoga i umetnosti sjedini sa magičnom moći formulisanja egzaktnih disciplina. U ono doba kada su muzika i matematika gotovo istovremeno doživele klasiku, često je bivalo da se sprijatelje i međusobno oplode dve discipline. A dva stoleća ranije kod Nikole iz Kiza nalazimo stavove iz iste atmosfere, kao na primer ove: „Duh se saobražava potencijalnosti da bi sve merio na način potencijalnosti; i apsolutnoj nužnosti da bi sve merio na način jednostavnosti, kao što Bog čini; i neophodnosti povezivanja da bi tako sve merio s obzirom na svoju osobenost. Najzad, on se saobražava određenoj potencijalnosti, da bi sve merio s obzirom na svoju egzistenciju. Ali duh meri dalje takođe simbolično, poređenjem, kao da se služi brojem i geometrijskim figurama i na njih se poziva kao na alegorije.”



Uostalom, izgleda da ne samo ta jedna Kazanusova misao gotovo već ukazuje na našu igru staklenih perli, ili se podudara ili proizlazi iz sličnog pravca uobrazilje kao njegove igre misli; kod njega se ispoljava više, možda mnogo, takvih prizvuka. Isto tako, njegovo uživanje u matematici i njegova sposobnost i uživanje da figure i aksiome Euklidove geometrije primenjuje na teološko-filozofske pojmove kao alegorije koje objašnjavaju kao da su vrlo bliski mentalitetu igre. Čak i njegov latinski jezik (u kome su reči često njegov slobodan pronalazak, a da ipak nisu nerazumljive ma za kog znalca latinskog) podseća na slobodnu plastičnost govora igre.

Kao što moto naše rasprave pokazuje, u preteče igre staklenih perli spada ne manje i Albertus Secundus. Pretpostavljamo, istina to ne možemo potkrepiti citatima, da je ideja igre obuzimala takođe i one učene muzičare šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoleća, koji su u osnovu svojih muzičkih kompozicija unosili matematičke spekulacije. U starim književnostima nailazimo ponegde na legende o mudrim i magičnim igrama, koje su izmišljali i igrali naučnici, kaluđeri, ili su igrane na prosvećenim kneževskim dvorovima, na primer u vidu igre šaha, čije su figure i polja pored običnih značenja imali i svoja tajna značenja. A opšte su poznati oni izveštaji, bajke i priče iz ranih dana svih kultura, koji muzici, daleko iznad onoga samo umetničkog, pripisuju snagu koja ovladava dušama i narodima, čine je tajnim regentom ili zakonikom ljudi i njihovih država. Od najstarije Kine do grčkih priča, misao o idealnom, nebeskom ljudskom životu pod prevlašću muzike, igra svoju ulogu.



Igra staklenih perli takođe stoji u najtešnjoj vezi sa tim kultom muzike („u večitim preobražajima pozdravlja nas na ovome svetu tajanstvena moć pesme”. — Novalis). (...)

Moramo priznati da nismo u stanju da damo tačnu definiciju proizvoda po kojima nazivamo ono doba, naime po „feljtonima”. Kako izgleda oni su, kao naročito omiljeni deo u materiji dnevne štampe, proizvođeni na milione, činili glavnu hranu čitalaca oskudna obrazovanja, izveštavali ili bolje „ćaskali” o hiljadama predmeta iz oblasti znanja i, kako izgleda, pametniji među tim feljtonistima šalili su se često na račun svog sopstvenog rada. Cigenhals bar priznaje da je sam naišao na mnogobrojne takve radove koje je on, zato što bi inače bili savršeno nerazumljivi, sklon da tumači kao samopodrugivanje njihovih začetnika. Mogućno je da je u tim industrijski proizvođenim člancima davano mnogo ironije i samopodrugivanja, za čije bi se razumevanje ključ tek morao pronaći. Proizvođači tih tričarija delom su pripadali redakcijama listova, delom bili „slobodni” pisci, često su ih nazivali čak pesnicima, ali mnogi od njih izgleda da su pripadali redu naučnika, da su bili čuveni univerzitetski nastavnici. Omiljeni sadržaji takvih napisa bile su anegdote iz života čuvenih ljudi i žena i njihova prepiska. Nosili su naziv, na primer „Fridrih Niče i ženska moda oko 1870”, ili „Omiljena jela kompozitora Rosinija”, ili „Uloga psetanceta u životu velikih kurtizana” i slično. Dalje, bila su omiljena razmišljanja s gledišta istorije o aktuelnim predmetima razgovora imućnih, kao „San o veštačkoj proizvodnji zlata tokom vekova”, ili „Opiti hemijsko-fizičkog uticaja na vreme” i stotine sličnih stvari. Ako čitamo naslove takvih ćaskanja, koje je naveo Cigenhals, onda se manje čudimo okolnosti što je bilo ljudi koji su ih gutali kao dnevnu lektiru nego činjenici što su pisci od glasa i ranga i dobrog obrazovanja tu džinovsku potrošnju ništavnih interesantnosti pomagali „opsluživati”, kako je karakteristično glasio izraz za to: uostalom izraz takođe označuje ondašnji odnos čoveka prema mašini. Povremeno su naročito bili omiljeni razgovori s poznatim ličnostima o dnevnim pitanjima, kojima Cigenhals posvećuje posebnu glavu. U tim razgovorima, na primer, čuveni hemičari ili virtuozi na klaviru izjašnjavaju se o politici, omiljeni glumci, igrači, gimnastičari, avijatičari ili pesnici — o korisnosti i štetnosti monaštva, o mogućim uzrocima finansijskih kriza, i tako dalje.



Tu je bilo važno jedino da se neko poznato ime poveže s nekom baš aktuelnom temom: kod Cigenhalsa se mogu pročitati delom frapantni primeri, on ih navodi na stotine. Kao što je rečeno, čitava ta industrija protkana je dobrim delom ironijom. Možda je to čak bila demonska, očajnička ironija — u to se teško možemo preneti. Ali veliko mnoštvo koje je izgleda onda bilo upadljivo željno čitanja, primalo je bez sumnje sve te groteskne stvari sa dobrim poverenjem i ozbiljnošću. Ako bi neka čuvena slika promenila sopstvenika, ako bi se neki rukopis od vrednosti prodavao na licitaciji, ako bi neki stari zamak izgoreo, ako bi se neka ličnost sa starim plemićkim imenom uplela u kakav skandal — čitaoci su kroz mnogo hiljada feljtona saznali ne samo te činjenice, već su istog ili idućeg dana dobijali takođe još mnogo anegdotskog, istorijskog, psihološkog, erotičkog i drugog materijala. O svagdašnjoj krilatici, o svakom dnevnom događaju razlivala se bujica revnosnih pisanija. Objavljivanje, ispitivanje i formulisanje svih tih saopštenja skroz je nosilo pečat brzo i neodgovorno proizvedene masovne robe. Uostalom, tako izgleda, u feljton su spadale i izvesne igre na koje su čitaoci čak bili podsticani. Tim igrama njihovo prezasićavanje znanjima bilo je aktivirano.

O tome izveštava jedna duga Cigenhalsova pohvala čudnovatoj temi „Zagonetka ukrštenih reči”. Hiljade i hiljade ljudi koji su većim delom naporno radili i teško živeli, u svojini slobodnim časovima sedeli su pognuti nad kvadratima i krstovima od slova i popunjavali njihove praznine po izvesnim pravilima. Hteli bismo izbeći da vidimo samo smešan ili nastran aspekt toga i želimo da se uzdržimo od ruganja. Oni ljudi sa svojim dečjim igrama zagonetki i svojim vaspitnim člancima nisu nikako baš bezazlena deca ili Feačani koji se zabavljaju. Naprotiv, usred političkih, privrednih i moralnih previranja i potresa, oni su bili prestrašeni, vodili su mnoge grozne ratove i građanske ratove.



Njihove male vaspitne igre nisu bile samo dražesna, besmislena detinjarija, već su odgovarale dubokoj potrebi za zatvaranjem očiju i bekstvom u jedan što bezazleniji prividan svet pred nerešenim problemima i strahotnim slutnjama propasti. Istrajno su učili da teraju automobile, da igraju teške igre karata i sanjalački su se predavali rešavanju zagonetki ukrštenih reči — jer su se gotovo bez zaštite suočavali sa smrću, strahom, bolom, glađu. Crkva ih više nije mogla utešiti, duh im nije mogao pomoći. Oni, koji su pročitali toliko članaka i čuli toliko predavanja, nisu sebi dopuštali mnogo vremena i truda da se ojačaju protiv straha, da u sebi savladaju bojazan od smrti; životarili su u grčevima i nisu verovali u sutrašnjicu.

Takođe su održavana predavanja, pa moramo ukratko da pretresemo i tu, nešto otmeniju vrstu feljtona. Građanima onoga vremena, još vrlo sklonim obrazovanju koje je lišeno svog nekadašnjeg pojma, stručnjaci kao i duhovni razbojnici pružali su, pored članaka, i veliki broj predayanja ne samo kao svečane govore povodom naročitih prilika, već u divljoj utakmici i jedva shvatljivom obimu. Građanin nekog osrednjeg grada, ili njegova žena, mogao je onda jedanput nedeljno, a u velikim gradovima skoro svake večeri, slušati predavanja u kojima je bio teorijski poučavan o bilo kojoj temi, o umetničkim delima, o pesnicima, naučnicima, istraživačima, putovanjima oko sveta, predavanja u kojima je slušalac ostajao čisto pasivan. Ona su prećutno pretpostavljala nekakvu vezu slušalaca sa sadržajem, nekakvo prethodno obrazovanje, neku pripremu i sposobnost primanja, a da toga u većini slučajeva nije bilo.



Među tim predavanjima bilo je zabavnih, temperamentnih ili šaljivih. Na primer o Geteu, u kojima je on silazio iz poštanskih kola u plavom fraku i zavodio strazburške ili veclarske devojke, ili o arapskoj kulturi. U ta predavanja ubacivalo se mnoštvo intelektualnih modnih reči kao u čašu za bacanje kocke, i svako se radovao ako je neku od njih približno prepoznao. Ljudi su slušali predavanja o pesnicima čija dela nikad nisu čitali, niti su imali nameru da ih čitaju. Uz to su im bile prikazivane slike na projekcionim aparatima i oni su kao i u novinskom feljtonu posustajali od poplave usamljenih vaspitnih vrednosti i delića znanja lišenih svoga smisla. Ukratko, stajalo se već na ivici onog jezivog gubljenja vrednosti reči što je prvo u sasvim tajnim i u najužim krugovima izazvalo onaj herojsko asketski protivpokret koji je uskoro zatim postao vidljiv i moćan i bio izvor jednog novog vladanja sobom i dostojanstva duha.

Nesigurnost i lažnost duhovnog života onog vremena, koje je inače u nekom pogledu ipak pokazivalo delotvornu snagu i veličinu, današnji ljudi objašnjavaju sebi kao simptom užasa koji je spopao duh kad se na kraju epohe prividne pobede i uspeha odjednom našao pred ništavilom: pred jednom velikom materijalnom bedom, periodom političkih i radničkih oluja i prekonoć izniklim nepoverenjem prema samom sebi, prema svojoj sopstvenoj snazi i dostojanstvu, prema svom sopstvenom postojanju. Pri tom, u taj period psihoze propadanja javljaju se neka vrlo visoka duhovna dostignuća, između ostaloga počeci muzičke nauke, čiji smo mi zahvalni naslednici. Ali koliko je lako da se ma koje doba prošlosti lepo i vispreno svrsta u svetsku istoriju, toliko je svaka sadašnjica nesposobna da samu sebe svrsta. I tako je u ono vreme, pri naglom padanju duhovnih potreba i dostignuća na vrlo skroman nivo, baš među intelektualcima uzela maha strahovita nesigurnost i očajanje. Naime, čim se otkrilo (počev već od Ničea tu i tamo naslućivano otkriće) da je svršeno sa mladošću i stvaralačkim periodom naše kulture, da je počela starost i sumrak, iz tog saznanja koje su odjednom svi osetili i mnogi oštro formulisali, ljudi su našli objašnjenje za tolika mnoga zastrašujuća obeležja doba: jednolika mehanizacija života, duboko padanje morala, bezvernost naroda, lažnost umetnosti.



Kao u onoj čudesnoj kineskoj bajci, „muzika propasti” odjekivala je decenijama, treperila kao bas orgulje koji dugo tutnji: kao korupcija jurišala je u škole, časopise, akademije, kao seta i bolest duha jurišala je na većinu umetnika i kritičara vremena, koji se još mogu ozbiljno tretirati; kao divlja i diletantska hiperprodukcija istutnjala se u svim umetnostima. Prema tom neprijatelju, koji je prodro i koji se više ne može oterati nikakvim činima, bila su razna držanja. Gorka istina se mogla ćutke spoznati i stojički podnositi. To su činili neki najbolji. Moglo se pokušati da se pomoću laži da drugi izgled i za to su književni vesnici učenja o propasti kulture pružali neke pogodne tačke za napad; osim toga, onaj ko je prihvatio borbu protiv onih pretećih proroka imao je reč i uticaja na građanina. Jer, što kultura za koju je čovek do juče verovao da je ima i na koju je bio tako ponosit, kao da više uopšte nije u životu, što obrazovanje koje je građanin voleo, umetnost koju je voleo, kao da više nije pravo obrazovanje i prava umetnost, to mu nije izgledalo manje drsko i nesnosno od naglih novčanih inflacija i od ugrožavanja njegovog kapitala revolucijama. Osim toga, protiv velike psihoze propadanja postojalo je i cinično držanje. Ljudi su odlazili na igranke i svaku brigu za budućnost oglašavali za starinsku glupost. Deklamovali su feljtone pune raspoloženja o bliskom kraju umetnosti, nauke, jezika. Sa izvesnom samoubilačkom nasladom konstatovali su u svetu feljtona, koji su sami sagradili od hartije, potpunu demoralizaciju duha, inflaciju pojmova i pretvarali se kao da sa ciničnim spokojstvom ili bahatskim ushićenjem posmatraju kako propadaju ne samo umetnost, duh, moral, poštenje, nego čak Evropa i „svet”. Kod dobrih je vladao nekakav tih i miran, a kod zlih zlurad, pakostan pesimizam. I pre no što kultura postane sposobna za jedno stvarno samoposmatranje i novo svrstavanje, moralo je takođe prvo da prethodi prekopavanje preživeloga i izvesno presvrstavanje sveta i morala kroz politiku i rat.

Međutim, za vreme prelaznih decenija ta kultura nije spavala mrtvim snom. Naprotiv, baš za vreme svog propadanja, svog prividnog samopredavanja, ona je u savesti pojedinaca, kroz umetnike, profesore i feljtoniste dospela do najoštrije budnosti i samoispitivanja. Već sredinom doba feljtona svuda su postojale posebne i male grupe rešene da ostanu verne tome duhu i da svim silama za docnija vremena spasu jezgro dobre tradicije, vaspitanja i intelektualne savesti. Koliko danas možemo da razaznamo ta zbivanja, izgleda da se proces samoispitivanja, prisebnosti i svesnog otpora protiv propadanja izvršio uglavnom u dve grupe. Kod naučnika, kulturna savest je pribegla istraživanjima i metodima učenja istorije muzike, jer se ta nauka upravo tada uzdizala. Usred feljtonističkog sveta dva seminara, koji su postali čuveni, odgajali su uzorno čist i savestan radni metod. I kao da sudbina hoće da bude utešno naklonjena tim naporima majušne hrabre kohorte, usred najtmurnijeg vremena dogodilo se ono blagonaklono čudo, u stvari slučaj, ali koji je delovao kao božanska potvrda: pronalaženje jedanaest rukopisa Johana Sebastijana Baha koji su nekada pripadali njegovom sinu Fridmanu!



Druga tačka otpora protiv izopačavanja bio je Savez putnika istočnjaka. Bratstvo Saveza se manje bavilo intelektualnim no duševnim vaspitanjem, negompobožnosti i strahopoštovanja — otuda je naš današnji oblik nege duha i igre staklenih perli dobio važne podstreke naročito prema kontemplativnoj strani. Putnici istočnjaci imali su takođe udela u novim uvidima u suštinu naše kulture i u mogućnosti njenog daljeg opstojanja, ne toliko naučno-analitičkim rezultatima, koliko svojom sposobnošću čarobnjačkog ulaženja u daleka vremena i kulturna stanja, koja su se zasnivala na starim tajanstvenim vežbanjima.



Među njima je bilo, na primer, muzičara i pevača o kojima se tvrdi da su bili sposobni da izvode muziku ranijih epoha u savršenoj staroj čistoti. Na primer, da muziku iz 1600. ili 1650. sviraju i pevaju tačno onako kao da su kasnije pridošle mode prefinjenosti i virtuoznosti bile još nepoznate. To je bilo nešto nečuveno u ono doba kada je u sviranju zavladala strast za dinamikom i pojačavanjem, i kada se preko izvođenja i „shvatanja” dirigenta sama muzika gotovo zaboravljala. Ima izveštaja po kojima neki slušaoci nisu ništa razumevali, dok su drugi slušali i verovali da prvi put u životu čuju muziku, kada je neki orkestar putnika istočnjaka prvi put javno svirao neku svitu iz doba pre Hendla, potpuno bez krešenda i dekrešenda, sa naivnošću i čednošću jednog drugog vremena i sveta. Jedan član Saveza je u njegovoj dvorani između Bremgartena i Morbia sagradio Bahovu orgulju savršeno onako kako bi je sagradio Johan Sebastijan Bah da je za to imao sredstava i mogućnosti. Graditelj orgulja je držao u tajnosti svoje ime, saobrazno načelu koje je već onda važilo u njegovom Savezu, i nazvao se Zilberman — prema svome prethodniku iz osamnaestog veka.”


09.10.2017.

Poslije pokojnog Adija Lukovca i Damira Avdića, konačno nešto na radaru bh. pametnog zvuka









09.10.2017.

Dlan



Stoljeća na osmatračnicama,
ljudi govore da čekaju povratak pravih ljudi.
Sve manje i, ipak, sve više vjerujemo sebi,
kada prođe teško doba.

U zjenicama se tada vidjelo drugo,
ono što spolja nadire i grize.
Kao da je bilo pobrisano bojno polje,
pred nove zastave i nova tjelesa.

Odsutna bitka, daleko ustvari od srca,
glasna i trošna ustvari, ali vrlo prisutna.
Šta da ti pričam o milosti,
ponekad je dovoljno da voliš samo malu biljku.

A kad staneš i kad grcajima zavrtiš stvarnost,
kad stojiš na samo jednom kamenčiću,
a tamo je -ne znaš- i tamo je -ne znaš-.
Kad staneš, moraš tako strašno odabrati.

Više ne pale deranja na nebo
i ispod okrajaka časti su opravdanja.
Strog si prema svakome isto,
a onda si tako strog samo prema sebi.

I dobićeš pomagača, dobićeš pticu,
izgubljenu i promrzlu sa istim bitkama daleko od srca.
Dobićeš i vojske u svjetlosti i u zraku,
ne umire se baš uzalud.

Onda možeš birati jezik,
možeš ga sklapati i rasklapati, ali uvijek ga šalješ
tamo gdje vrijedne ruke grade kanale iz Nila
da zasjaji nepregledno klasje u pustinji.

Nemoj govoriti ljudima odmah,
oni čekaju neke prave, mitske ljude.
Ti i ti i ti i ti, tu oko mene,
bićete, izvjesno je, dočekani.

Sada nebom jezde i neke ružne ptice,
traže svoje pravo na gromovit glas.
Okreni jato tako da ih ne izgubiš iz vida,
možda će ipak htjeti zajedno jedriti.




03.10.2017.

Prostor



kosturi ostaju smiješni
među novookićenim cvjetovima koje su slučajno rodili
a Sunce udara gromko i bahato
raspojasanim haaaaaaaa, ha ha
na ulici, u vrevi, u grotlu snalaženja
konja bez srednjeg roga i malešnog mu okota
ždrijebeta bez krila
kad stojim
neosedlanih misli
neupletene grive od svaki značajan trn
kada duže stojim nego što se stoji
u onome u što ne mogu ugaziti skroz
ja isparavam
topla
obmatam u Frommove omotnice Jungove smicalice
još jednom govorim Antigonu
i nadjačavam crust punk brljotine
nema impresionizma
iako svaki ćošak na to liči
nema mrvica
mene izbjegava ono po šta se sageti moram
samo je puno mjesta
na rasprostrtim kostima pod svjetlom
samo je par hiljada planeta ovdje
u kolu i počasnoj sviti
samo su horne tu i horovi niskih frekvencija
samo ja ulazim i vas, drage, ne vodim
ponovo




30.09.2017.

Opšte ja



Ove ključne stvari bi jednostavno bilo najbolje ostaviti Sveuvidnom i Sveosjećajućem Umu, izbjegavati pogreške spram entiteta van sebe, pa, automatski, i prema sebi. Što je još važnije, izbjegavati te pogreške prema opštem sebi.

Koje su te ključne stvari?
Namjera i njen izvor, mogućnost korištenja, upravljanja i rasta mogućnosti ljubavi, strah i njegov izvor, predpamćenje opšteg ja.

Šta je opšte ja? Opšte ja je duša, identitetska odvojenost iz nadkonstrukta opšteg mi, kojoj su dati instrumenti da spoznaje svjesnošću, osjećajem i spoznajom. Opšte ja svjesno je nadkonstrukta opšte mi, ali i toga da je opšte mi podređeno konstruktu opšteg J a, univerzalne cjelovitosti koja je odlučila da se disperzira ugrađujući identitetsku odvojenost u prostorna polja svjesnosti.

Zanimljiva je sada ovdje situacija, jer čovjekova odluka da ne ulazi u namjeru i njen izvor, mogućnost korištenja, upravljanja i rasta mogućnosti ljubavi, strah i njegov izvor, te da mu na umu nije i predpamćenje opšteg ja kod drugih ljudi može značiti više različitih stvari.
Nemarnima je to dodatno olakšanje za savjest.
Silnicima je to opravdanje za sveopšte ustoličenje njihovog zakona jači-kači.
Pravednicima je to i najbolji neprijatelj i najbolji prijatelj u isto vrijeme.

Onima koji svoje opšte ja osjećaju intenzivnije i češće od svojega konkretnog ja to je dilema zbog koje, između ostalog, znaju da ne može biti kraj poglavlja dok se dilema ne razriješi.

Opšte ja pojedinci, za razliku od pravednika, vrijeme ne shvataju kao datost, nego kao instrument. Oni su izrazito spori u svojim odlukama i zbog toga često i intenzivno pate, jer vide da njihovo nedjelovanje proizvodi posljedice koje su ponekad i loše po ljude oko njih, dobre ljude, nevine ljude.

Pojedinci kod kojih je posebno izraženo opšte ja sa druge strane konopca prilaze konceptu života u odnosu na silnike i jedino su oni u stanju silnicima i nemarnima zaista objasniti da se i primjeni zašto život nije jači-kači i zašto nije puki niz pojava i događaja u kojima je dovoljno samo trenutno se snaći. No, opšte ja pojedinci trebali bi ponešto od usmjerenja unutar opštosti naučiti od pravednika, kako bi se uspjeli ukotviti u morima Određenja (zamjenski, kolokvijalno - sudbine) i odigrati svoju ulogu koja im je Određenjem data. Izvanjsko i čovječije vremensko je varka, to znaju bolje od pravednika, ali u izvanjskom i tom čovječijem vremenskom se strada, a to, apsurdno, nije varka, to je zaista jedna od intenzivnih stvarnosti.

Da smo svi opšte ja pojedinci, taj ideal, svijet ljudi bi se smirio u miru, ali bi se nakon nekog vremena prestao kretati. Još neko vrijeme bismo se unutar sebe kretali, ali bi onda i to kretanje, zasnovano na ostacima civilizacijskih sjećanja, prestalo. Za kretanje i umnožavanje istog, za disperzije svjesnosti, neophodni su sudari, a za postojanje sudara dovoljna je identitetska odvojenost.

Svijet ljudi je upravo sada, i sada, u svojoj ravnoteži. Nemarni i silnici podjednako ga drže na svojim plećima koliko i pravednici i opšte ja pojedinci. Sveuvidnom i Sveosjećajućem Umu, opštem J a, nerazumni su potrebni za osvajanje, a razumni za održivost.

Skupno vrijeme je trenutak stizanja opšteg sebe.






26.09.2017.

Vijesti se ne prikazuju na TV-u: Kratka istorija odlučivačke centralizacije multilateralnih finansijskih poslova









24.09.2017.

- Вы говорите по-русски? - Любовь выражается одинаково на всех языках.









23.09.2017.

Good morning, Vietnam









22.09.2017.

Unazad



skupljala sam komadiće hljeba
sa sklopljenih kapaka onih koje niko obilazio nije
nebo se dijelilo na uspokojene i spokojne
a ispod,
volovi su vukli tinjajući globus između zidova
odakle se ne može i ne može

prigrabila sam ruke svih sa kojima sam se srela
zapisala obećanja, pročitala testamente
i ćutala gdje je posebno teško.
tu,
ne rađa riječ

dizala sam glavu gore da osmotrim vrijeme
odakle ne dolazi,
šta ti je navika
dole je račvalo izvrnuto korijenje što pruža naopako stabla
gdje se raste?

kad se sve osjeća, ne osjeća se
širi se preko svih tačaka.
što hladnije je ima više nade
za skupljanjem, za slivanjem
za.. vraćanjem

sljedeći put ću doći sa vodom i preliti lišće
od korijenja
stranice se razbježe kao jesen pod vjetrom promjene
onog koji piše.
ja,
pod stopalima i nad glavom ja
pod desnom i pod lijevom rukom ja
puštam
događaje






21.09.2017.

N i š t a ne postoji



Odlomak iz predavanja "Svemir ni iz čega" američkog teorijskog fizičara Lawrence Kraussa na konferenciji Međunarodnog saveza ateista (AAI) u Los Angelesu 2011. godine (uredio Nenad Jarić Dauenhauer)


" (...) U današnjoj fizici, zbog kvantne mehanike i teorije relativnosti na subatomskim razinama, ništa više nije ništa. To 'ništa' je kipuća juha virtualnih čestica koje se javljaju i nestaju u tako kratkom vremenu da ih ne možemo zabilježiti... Izravno ih ne možemo izmjeriti, ali možemo neizravno', kaže Krauss i potom predstavlja računalnu animaciju – simulaciju koja zorno pokazuje kako tzv. prazan prostor unutar protona uopće ne izgleda prazno, već kao masa koja kipti. Danas znamo da najveći dio mase protona - oko 90 posto - zapravo dolazi upravo iz tog praznog prostora. Drugim riječima, 90 posto mase našeg tijela i svega što nas okružuje dolazi iz tog praznog prostora.



Međutim, kada na temelju te spoznaje pokušamo izračunati masu svega u svemiru, ispada da je ona neshvatljivo mnogo puta veća nego sva poznata masa i energija u svemiru, što je dosad najgore predviđanje u fizici. Kada bi to bilo istina, nas više ne bi bilo. Znanstvenici stoga to nisu ni spominjali. Zapravo su znali da je ispravan odgovor nula... Znali su i da bi ta nula trebala nastati iz neke simetrije koja bi poništila ovaj golemi broj. No trebalo im je vremena da to otkriju i dokažu empirijski', ističe Krauss.

Trebalo je, dakle, izvagati cijeli svemir. U tom kontekstu trebalo je otkriti u koji od tri moguća modela svemira – otvoreni, zatvoreni i ravan - pripada ovaj u kojem živimo. Otvoreni bi se širio zauvijek, zatvoreni bi se širio, polako zaustavio i potom skupio u početnu točku, dok bi se ravan svemir širio sve sporije i sporije, gotovo do točke potpunog mirovanja.

Kako bi izmjerili gustoću svemira, znanstvenici su pokušali izmjeriti masu nakupine galaksija pomoću efekta gravitacijske leće. Naime, još je Einstein 1937. predvidio da će (velika) masa iskriviti prostor na takav način da će svjetlo putovati kroz njega kao kroz leću.



Što je masa veća, to je zakrivljenje prostora, odnosno 'dioptrija' gravitacijske leće veća. Gravitacija nakupine galaksija zakrivljuje svjetlo udaljenijih galaksija koje se nalaze iza nje i povećava ih poput leća. Danas znamo da najveći dio mase tih galaksija dolazi od takozvane tamne tvari, čije bi postojanje mogao eksperimentalno potvrditi Veliki hadronski sudarač (LHC) u CERN-u. Takva mjerenja pokazala su, priča Krauss, da u našem svemiru vidljive tvari i tamne tvari zajedno ima tek 30 posto od materije potrebne da bi svemir bio ravan, što baš nije bio ohrabrujući rezultat. 'Znanstvenici su već ranije bili uvjereni da je naš svemir ravan iz dva razloga. Jedan koji obično spominjem je taj da je to matematički jedini lijep svemir, a drugi, o kojem rijetko govorim, ali ću reći ovdje da je ukupna energija takvog svemira nula, jer gravitacija može imati i negativnu energiju...



A osobita ljepota takvog ravnog svemira je u tome što samo on može nastati ni iz čega. Zakoni fizike u ravnom svemiru, naime, omogućuju da svemir nastane ni iz čega. Ne treba vam božanstvo. Imate nula ukupne energije, pa i kvantne fluktuacije mogu stvoriti cijeli svemir', navodi Krauss, dodajući da, nažalost, eksperimentatori dotad nikako nisu uspijevali pronaći dovoljno energije u svemiru za ravan svemir.



Znanstvenici su stoga odlučiti izmjeriti zakrivljenost svemira izravnim putem, uz pomoć euklidske geometrije. Potreban im je bio samo dovoljno velik trokut u svemiru, odnosno dovoljno velik objekt poznatih dimenzija na poznatoj udaljenosti. On je pronađen u posljednjem desetljeću. Naime, znanstvenici su otkrili svojevrstan zid na poznatoj udaljenosti i na njemu utvrdili poznate veličine. Kako? Teoretski bismo mogli gledati kroz svemir daleko u prošlost i vidjeti Veliki prasak. Kada promatramo jako udaljena mjesta u svemiru, zapravo vidimo njihovu daleku prošlost, jer je svjetlost iz tih područja putovala do nas milijunima ili čak milijardama godina.



Međutim, Veliki prasak ne možemo vidjeti na taj način, jer nas od njega dijeli svojevrstan neprozirni zid. Naime, kako se vraćamo u prošlost, vraćamo se u vrijeme nakon Velikog praska, kada su temperature bile vrlo visoke i otprilike 100.000 godina od Velikog praska nailazimo na temperaturu koja je bila oko 3.000 stupnjeva Kelvina. Na tim temperaturama atomi se raspadaju na elektrone i protone i nastaje nabijena plazma, neprozirna za bilo kakvo detektirajuće zračenje, baš poput zida. Od tog zida reflektira se svako, pa i pozadinsko mikrovalno zračenje – svojevrsna elektromagnetska jeka Velikog praska. Znanstvenici su zaključili da bi na tom zidu ključna mjera bila udaljenost od 100.000 svjetlosnih godina.



Einstein kaže da nikakva informacija ne može putovati brže od svjetlosti, što znači da neka nakupina materije koja je veća od ove jedinice ni ne zna da je nakupina materije, jer kroz nju ne stigne s jedne strane na drugu 'proći gravitacija' (trebalo bi joj više od 100.000 godina). Stoga su najveće nakupine materije koje su se urušile pod njezinim djelovanjem u to vrijeme bile veličine 100.000 svjetlosnih godina. Time je dobivena temeljna jedinica veličine na poznatoj udaljenosti, odnosno pronađene su ključne stranice svemirskog trokuta.

'Postojanje ovog pozadinskog mikrovalnog zračenja, ranije teoretski najavljeno, konačno je sasvim slučajno otkriveno, a svi oni koji pamte prazne ekrane televizora nakon završetka emitiranja, na kojima se mogao vidjeti tzv. snijeg, vidjeli su ga i sami', ističe Krauss. Naime, oko jedan posto tih točkica na ekranu izaziva upravo pozadinsko mikrovalno zračenje.

Konačna mjerenja zakrivljenosti svemira pokazala su da naš svemir ipak jest ravan, a time i da je mogao nastati ni iz čega, odnosno iz kvantne fluktuacije zanemarivo male energije. Kako se to slaže s prvim izračunom prema kojem ukupne energije nema dovoljno za ravan svemir? Krauss kaže da tu u igru ulazi tzv. tamna energija. Naime, nova kozmološka slika pokazala je da je svemir sastavljen od gotovo 30 posto tamne tvari i 70 posto tamne energije, dok smo 'mi', dakle sve ono što vidimo kao materiju u svemiru, u toj slici gotovo potpuno beznačajni te činimo nekoliko posto svega što postoji. (...)



'A što je naša budućnost za nekih 100 milijardi godina?', pita se Krauss. Kako se galaksije sve brže kreću, s vremenom će postići brzine veće od brzine svjetlosti, što je, ističe, dozvoljeno u općoj teoriji relativnosti. Konačno ćemo postati usamljeni u svemiru, vidjet ćemo samo našu galaksiju i prazan prostor oko nje. Znanstvenici više neće moći vidjeti tragove Velikog praska.

'U dalekoj budućnosti bit ćemo usamljeni, neznalice, ali dominantni. Oni od nas koji žive u Americi, doduše, već su navikli na to', zaključio je svoje predavanje Krauss, na opći smijeh publike."






20.09.2017.

Čitanje



svjetovi su ratovali ispod nas
na sliku i priliku velikog događaja
talasi od mučkih udaraca
ljuljali su daleke provincije

negdje povrh vjetra
i njegovih istovarenih dina
velika je špilja bila
sa unutrašnjim grmljavinama

u njoj pisar biješe
nepoznato star i baš toliko živ
sa sraslim nogama
potpuno je slijep

slagao je svitke
od zidova ka sebi
unutrašnje nebo rosilo je maglu
da slova bira i nanovo smiješta

ako bi pročitali priču
ona ne bi bila ista
nakon ostavljanja svitka
i počinjanja novog

pisaru bi se jednom
tužili mali mravi
drugi put ljudi
onda morski duhovi

ušetale bi vojske razne
i zapisi notni
naopake matematike
i zazidane sveštenice

sve je ćutke bilježio pisar
privlačeći svoje okončanje
nepomjerljiv oko svjedočenja
uzroka što posljedice stižu

kad slovima je ispunio špilju
usred svoga imena stade
pa počeše ispod njega
drugačije grmljavine i neba





19.09.2017.

Spisak



koncentrisana ispovijest,
poderotina na groblju,
odvratni časovi hemije,
sjevernokorejski šinobusi u Šidu,
izgubljenost među fiksatorima i paraplegičarima,
čekali su da zaplačem u osmom razredu,
"Rupa" pored ženskog doma,
Ljubicin smijeh koji nije njen,
Slavenkino kriziranje,
zajebavanje policajca sa ruskom šapkom,
krvavi prsti balerine,
blage droge i Ilijine teške droge,
laži u sivilu nedostatnom za maštu,
Danijelova pažnja,
konji Aleksandra Makedonskog na crkvi sv. Marka,
sitne krađe da jedem i poklonim jedan prsten,
sikinheadske čizme,
dizelaška antiestetika,
krv po bijelim pločicama,
bijela haljina,
zvuk ispaljivanja granata,
slušali su s riba-otvorenim ustima da nisu vidjeli koliko ja,
tranzicijska "ekonomija" u tragovima dobrih momaka,
fakultetsko iščitavanje za 10,
Vekijeva mirišljava surovost,
oštećeni roditelji,
ubistvo,
bijeg i nebo spušteno do očiju,
udaja za najboljeg prijatelja,
"umjetničko" deranje,
njegov zatvor,
mrtav mačak,
Emirova netajmirana ljubav,
crno pisanje,
Novosadske okultističke biblioteke,
psi u domu,
ovo mjesto i traženje,
očaji i samoće u povezivanju,
suze i grcanje nesvjesnog pokajanja,
eliminisani ometač (govno),
konačno spajanje,
kućica na licu,
začeće,
put u Egipat,
blagoslov starice,
sreća,
preživjela sreća,
rođenje,
mi, instrumenti Božije milosti za ispravljanje,
gnijezdo,
pletenice u masovnoj grobnici šestogodišnje djevojčice,
pisanje svjetlosti,
važni poslovi,
najljepša očeva ljubav,
ponovno odrastanje,
mir i uklapanje.





19.09.2017.

Odlomci iz Knjige Zohar (Knjiga zračenja/Knjiga sjaja)





Vrijeme je put ili prostor između uzroka i posljedice.

Stanje u kojem se prva i zadnja misao stapaju u jednu naziva se beskonačnost. Beskonačnost je sjecište dvije krajnje tačke stvaranja. Našu udaljenost od Stvoritelja percipiramo kao Beskonačnost.


" (...) Čitav svet, i gornji i donji, uređen je po ovom načelu, počev od osnovnog mističnog središta pa sve do najisturenijih slojeva. Tako svi oni predstavljaju jedan drugom omotač, mozak unutar mozga, duh unutar duha, ljusku unutar ljuske. Osnovno središte je najunutarnija luč, prozračna, čistote suptilnosti iznad poimanja. Ta unutrašnja tačka kada se proširi postaje palata koja deluje poput omotača središtu, a njeno skoro providno zračenje takođe prevazilazi moć poimanja. Palata koja čini omotač nespoznatljive unutrašnje tačke, iako je po sebi nespoznatljivog zračenja, ipak je manje suptilna i prozračna negoli najprvija tačka. Od te palate na dalje, prema spolja, obrazuju se slojevi, od kojih svaki čini omotač onom prethodnom, poput kakve moždane opne. Iako na prvom mestu predstavlja opnu, svaki produžetak biva mozak sle­dećem produžetku. Na ovaj način se proces nastavlja naniže; tako je i čovek slika i prilika savršenog ustrojstva sveta, predstavljajući spoj mozga i opne, duha i tela. (...)

Uvek mora da postoji neka materijalna tvar iz koje se diže plamen. U samom plamenu mogu se videti dve svetlosti - jedna bela i sjajna, druga crna, ili plava. Od ove dve svetlosti bela svetlost je viša i diže se bez podrhtavanja. Ispod nje je plava ili crna svetlost, na koju kao da se naslanja bela. Dve svetlosti su sjedinjene, bela se izdiže sa trona crne. Plava ili crna osnova je, takođe, povezana sa nečim ispod nje, nečim što je hrani i čini da prijanja za belu svetlost iznad. Povremeno se ova plava ili crna svetlost pretvara u crvenu, ali svetlost iznad ostaje stalno bela. Ova niža svetlost, pokadšto crna, pokadšto plava, pokadšto crvena, služi tome da poveže belu svetlost iznad sa materijalnom supstancom ispod sa kojom je vezana i zahvaljujući kojoj gori. Ova niža svetlost je u svojoj prirodi oruđe razaranja i smrti, proždirući sve što joj se približi. Ali, bela svetlost iznad nema razorno dejstvo, niti se ikada menja. (...) Kada se u potpunosti razgori, tamna luč postaje tron beloj iznad nje, a kada obe dostignu svoj puni sjaj bela svetlost postaje tron za luč koja nije sasvim vidljiva, a radi se o nevidljivoj suštini koja počiva na beloj svetlosti. Tako, sve u svemu nastaje savršena svetlost. (...)

Sedeći jednog dana na kapiji Lide, rabin Aba ugleda nekog čoveka kako se približava, a potom seda na greben koji se visoko izdizao iznad jedne udoline. Čovek beše umoran od puta, pa je odmah zaspao. Rabin Aba ugledao je zmiju kako puzi prema čoveku, ali baš u trenutku kada mu se već bila približila, odlomi se iznenada neka grana i ubi zmiju. Utom se čovek probudi i, ugledavši zmiju pred sobom, skoči na noge i ustuknu. Neposredno iza toga greben na kome je ležao se odlomi i obruši u provaliju. Rabin Aba se približi čoveku i upita ga: "Reci mi, zašto je Bog našao za shodno da učini dva čuda uzastopce, čime si to zaslužio?" "Ko god mi je učinio nešto nažao bilo kad, uvek sam se s njim mirio i praštao mu. A ukoliko ne bih uspeo da se s njim pomirim, onda sam se uzdržavao da odem na počinak pre nego što bih mu oprostio, i u sebi izmirio kako sa njim tako i sa svima ostalima koji su me uznemirili. Nikada nisam bio opsednut razmišljanjima o uvredi koju mi je neki čovek naneo; naprotiv, činio sam naročite napore da budem ljubazan baš prema tom čoveku", odgovori on. Kada je to čuo, rabinu Abi krenuše suze i reče: "Ovaj čovek po veličini svojih dela prevazilazi čak i Josifa. Da je Josif morao da bude trpeljiv prema svojoj braći i da prema njima iskaže usrdnost beše jedino što se od njega očekivalo, ali ovaj čovek učinio je i više od toga, zato je normalno što je Najsvetiji, neka je blagosloven, njega radi učinio uzastopno dva čuda." Nakon toga je rabin Aba besedio o stihu: 'Ko hodi bezazleno, hodi pouzdano; a ko je opak na putovima svojim, poznaće se. ' (Priče Solomunove 10:9) 'Ko hodi bezazleno', reče, to znači onaj koji sledi stazu Tore, i takav čovek 'hodi pouzdano ', a zle sile u svetu ne mogu da mu naškode. Ali 'ko je opak na putovima svojim ' i odluta od staze istine ' poznaće se ', tako što će ga oni koji su određeni da sede na prekom sudu držati na oku sve dok ne dođe čas da bude priveden na mesto gde će mu se suditi. Ali onog 'ko hodi stazom istine' Bog uzima u zaštitu, tako da nije poznat sudskim izvršiteljima. (...)

Rabin Juda reče: "Ljudske uši su gluve za savete Tore, a oči slepe za sledeću spoznaju: onoga dana kada se ljudsko biće pojavi u svetu pojavljuju se i svi dani koji su mu pisani, pa se roje oko sveta i onda na povratku svaki siđe do čoveka da bi ga upozorio. A ako čovek i pored upozorenja zgreši protivu svog Gospodara, onda se taj dan u kome je zgrešio posramljen penje i lebdi tako izdvojen kao svedok, i tako ostaje sve dok se čovek ne pokaje. Ako se čovek okrene stazi ispravnosti, dan se vraća na svoje mesto, ali u suprotnom on odlazi da se spoji sa spoljašnjim duhom i vraća se u svoje boravište i potom preuzima isto obličje kao i čovek, kao da ga podražava, i ostaje sa njim u njegovoj kući. Ako se čovek pokaže ispravnim, ukazuje se njemu jedan dobar družbenik. A u suprotnom, dolazi mu zao družbenik. U oba slučaja, ovakav dan ne pripada više punom broju dana i ne računa se sa ostalima.
Teško onom čoveku čiji se broj dana smanjio naočigled Svevišnjeg, i tako ne može da se kruniše u onom svetu i približi svetom Caru. Jer, ako zavredi, on se uspinje vrlinom onih dana u kojima je postupao ispravno i nije grešio i koji postaju njegovoj duši ogrtač sjaja. Teško onome koji je umanjio svoje dane gore, jer dani koji su oštećeni usled njegovih grehova nedostaju kada dođe vreme da bude obučen u ove dane, a njegov ogrtač je stoga nesavršen. Rđavo je ako ima mnogo takvih loših dana, onda on uopšte nema čime da se ogrne u onom svetu. Teško njemu i njegovoj duši: njegova kazna u Gehinomu traje mnogo dana za samo jedan ovakav dan, i on tada uviđa da kada je napuštao svet nije imao dana kojima bi mogao da se zaogrne, i tako je ostao bez ogrtača. Pravedni su srećni, jer njihovi dani su na zalihi kod svetog Cara, čineći prekrasnu odoru koju mogu obući u drugom svetu. Ovo je tajno značenje stiha 'i vidješe da su goli ' (Postanje 3:7), što će reći, slavna odeća sačinjena od onih dana beše pokvarena i ne beše više dana u koje bi se obukli. (...)

Zbog toga što na početku likovi i oblici još ne behu stvoreni, On ne imađaše ni oblika niti prilike. Otuda je zabranjeno da ga onaj koji ga pojmi onakvog kakav jeste pre Stvaranja, zamišlja u bilo kakvom obliku ili prilici, čak ni u njegovim slovima -he- i -vav-, niti u njegovom punom svetom Imenu, ni slovu ni znaku bilo koje vrste. Prema tome, ' . . . jer ne vidjeste nikakoga sličnoga lika ' znači, vi ne vidite ništa što biste mogli da zamislite u obliku ili prilici, ništa što biste mogli da otelovite u konačnu zamisao. Ali, kada je On stvorio obličje nadčoveka, njega radi stvorio je kočiju na kojoj se spustio, da bi bio poznat pod nazivom JHVH, e da bi bio shvaćen po njegovim atributima i da bi u svakom ponaosob bio opažen. Zato je naredio da mu nadenu imena El, Elohim, Šadaj, Cevaot i JHVH, od kojih je svako za ljude bilo simbol njegovih nekolikih božanskih atributa, ob­javljujući da se svet održava pomoću milosrđa i pravde, u skladu sa delima čovekovim. Da se zračenje slave Najsvetijeg, neka je blagosloven, nije rasprostrlo preko čitavog njegovog stvaranja, kako bi ga ipak mudri shvatali? On bi nastavio da bude nepoznat, a sledeće reči ne bi mogle da budu izrečene, " . . . puna je sva zemlja slave njegove" (Isaija 6:3). Međutim, teško onom čoveku koji se drzne da poistoveti Gospoda sa ma kojim pojedinačnim atributom, čak iako jeste Njegov, a još manje sa bilo kojim postojećim ljudskim oblicima "kojima je temelj na prahu" (Jov 4:19), slabašne građe, brzo prolaznim, i koji brzo padaju u zaborav. Čovek sme da projektuje jednu jedinu zamisao Najsvetijeg, neka je blagosloven, i to njegove nadmoći nad nekim atributom ili nad vascelim stva­ranjem. Ali, ukoliko se on ne bi sagledavao u ovim manifestacijama, tada bi se moralo shvatiti da u njemu nema ni atributa, ni sličnosti, niti forme. On je poput samog okeana, čijim vodama nedostaje oblik i čvrstina, ali ga dobijaju kada se razliju po koritu zemlje. (...)
Na isti način je Uzrok svih uzroka ispoljio svoje Biće u deset vidova koji su poznati kao sefiroti, a krunu je imenovao Iz­vorom, koji predstavlja jednu nepresušivu fontanu svetlosti, dok je sebe označio kao en sof, Beskonačno. On nema oblika i ne postoji posuda u kojoj se može sadržati, niti ima načina da se on shvati. (...) Zatim je oblikovao jednu posudu malenu poput slova -jod- i, pošto je ispunio svojim Bićem, nazvao ju je Fontana koja izliva Mudrost, a sebe je iz tog razloga nazvao Mudrim. A nakon toga on je oblikovao široku posudu zvanu okean, i označio je kao Razumevanje (bina), a tako i sebe kao Onog koji razume. U svojoj suštini on je i mudrost i razumevanje. Pri tom Mudrost sama ne može da pripiše sebi taj naziv, nego samo kroz njega koji je mudar i napunio je iz svoje fontane. Isto tako ni Ra­zumevanje ne može samo po sebi da potvrdi taj naziv, već samo kroz njega koji ga je ispunio iz svoje vlastite suštine, pa bi i ono presušilo ukoliko bi se udaljilo od njega. U tom smislu zapisano je 'Kao kad vode oteku iz mora i rijeka opadne i usahne '. (Jov 14:11) I, napokon, 'i udariće ga (more) po sedam krakova ' (Isaija 11:15), to jest, on je usmerava u sedam plemenitih posuda, koje naziva Veličina, Moć, Slava, Pobeda, Veličanstvenost, Temelj , Kraljevstvo, i u svakom označava sebe: veliki u Veličini, moćan u Moći, slavan u Slavi, pobednički u Pobedi, 'lepota našeg Tvorca ' u Veličanstvenosti, pravednost u Temelju (up. Priče Solomunove 10:25). (...)"




18.09.2017.

Britansko naličje i lice: Sir Michael Rose i lord Paddy Ashdown pred Komitetom House of Lords





Ashdown: Bosance će ubiti njihova šutnja, šutnja bosanske janjadi!





13.09.2017.

“Da bi krošnja dotaknula nebo, korijenje mora dosegnuti pakao."





Svijest i mjerne jedinice. Sistemi zasnovani na baš takvim mjernim jedinicama. Tvrdnja, ali i pitanje istovremeno: Svaki takav sistem, ne nužno vezan isključivo za ljudsku civilizaciju, je stvarnost!?

Da li odabir mjerne jedinice gradi sistem ili neki magloviti sistem ostao u tragovima kolektivnog sub-sjećanja daje ideju za odabir prve, najočiglednije mjerne jedinice kojom započinje niz?

Čitajući o pramjeri naišla sam na osvrt, radije recenziju, dr.sc. Branimira Bunjca o knjizi Louisa Charpentiera "Tajna katedrale u Chartresu". Donosim nekoliko izvoda iz te recenzije: "Za katedralu prije svega treba reći da je ona svojim dimenzijama jedna od najvećih na svijetu, a luk svoda je najširi uopće. I već se čudimo saznanju da je tako velika katedrala, jasno vidljiva na udaljenosti većoj od deset kilometara, nastala u gradiću manjem od Varaždina. Tko je platio izgradnju jednog takvog velebnog objekta i kome je to trebalo? Znamo da je većina katedrala građena kroz više generacija, a neke kroz više stoljeća. A ova katedrala u glavnom dijelu je dovršena u samo 26 godina od ideje o izgradnji, što je apsolutni rekord razdoblja gotike. (...)



Sljedeće pitanje glasi tko je dolazio na misu u tu katedralu, u koju bi stali gotovo svi stanovnici Chartresa, posebno ako bi se malo stisnuli, što je neobičan podatak, ali problem postaje daleko veći kad saznamo da je u trenutku izgradnje, na prijelazu 12/13. stoljeće, Chartres imao manje od 10.000 stanovnika, možda tek par tisuća njih! Da je po dovršetku izgradnje cijelo mjesto došlo na misu, katedrala bi još uvijek izgledala poluprazna. (...)

Nadalje, svaki detalj u katedrali ima svoj smisao što nas neodoljivo podsjeća na egipatske svete građevine. Sve je izgrađeno savršeno proprocionalno i u potpunoj usklađenosti sa samim mjestom gradnje, pa i planetom Zemljom! Na primjer, Chartres se u jednom satu zarotira oko Sunca za 1.107 km, a dužina glavnog broda iznosi dijamantski preciznih 110,70 metara. Katedrala je građena posebnom mjerom, 0,738 m, koju autor naziva laktom Chatresa, a radi se ustvari o 100 000-itom isječku paralele na kojemu se Chartres nalazi.



Očito je da su graditelji posjedovali vrlo dobro astronomsko znanje, a mislim da je ispravnije reći astrološko znanje. Već i običan posjetitelj može na skulpturi i vitražima Chartresa (kao i drugih srednjovjekovnih crkvi) primijetiti astrološke znakove, ali ovdje se radi o nečem dubljem, jer je katedrala Chartresa preslikana na Zemlju kao zvijezda Gama iz sazviježđa Djevice, s time da Reims, krunidbeno mjesto francuskih kraljeva, u tom slučaju predstavlja najsjajniju zvijezdu pojasa Djevice Spicu, a ostale katedrale su također pravilno raspoređene prema astro-slici iste konstelacije. Naravno, sve ovo ponovno usmjerava na stari Egipat, gdje su piramide na Zemlji također preslikavale zvijezde na Nebu. Egipćani doduše nisu preslikavali zviježđe Djevice (koliko je meni poznato!), ali zanimljivo je dodati da benediktinske opatije u Normandiji crtaju zviježde Velikog Medvjeda, koje je u Egiptu imalo veliko ritualno značenje, jer je po toj konstelaciji izrađen čuveni štap za otvaranje usta, nakon kojeg obreda bi se duša umrloga vraćala u tijelo. A povezanost s Egiptom je ne samo naslućena, već i potpuno očita. Jer, kao što u egipatskim hramovima „rastu“ stupovi ljiljani, tako i u Chartresu sveti likovi drže ljiljane u ruci. Ljiljan je inače postao i francuski kraljevski simbol, a dinastija Capet tvrdila je da je pravovaljana nasljednica egipatskih faraona. Primjera ima još puno. Blizu južnog zvonika nalazi se kip magarca koji svira liru, što je također motiv iz staroga Egipta. Osim toga, u katedralu su ugrađene i mjere 1/100 baze Keopsove piramide i kut od 51, 25 nagiba s istog objekta! Dapače, u području izvornog oltara ugrađene su proporcije tzv. Kraljeve komore Keopsove piramide, koje glase: širina=1, duljina=2, visina= 1,117. Sad si postavljemo pitanje da li su graditelji katedrala obavili mjerenja piramida i da li su ih uopće vidjeli ili čak znali za njih? Istina je da su križari, pa i sam francuski kralj, u više navrata tijekom 12. i 13. stoljeća napadali Egipat i stizali do samog Kaira. Vjerovatno su znali za piramide. Ali, čini se da je egipatsko znanje došlo do Francuske ponešto zaobilazno, naime, preko Jeruzalema. (...)

Poanta je templarskog istraživanja da su oni tražili i pronašli svetu pramjeru, koju su Židovi donijeli iz Egipta i ugradili u Solomonov hram. Ta sveta pramjera omogućila je nastanak gotike i ona je veza poveznica sa Egiptom, jer se radi o istim principima gradnje, a ne o kopiji. Sad bih trebao objasniti što je to sveta pramjera. Onako kako sam to sam shvatio, radilo se o jednom štapu ili poluzi i eventualno par utega, koji su nekada davno bili najvažnije vlasništvo faraona. Možemo zvati taj štap lakat ili kako hoćemo, ali uz pomoć njega mogli smo shvatiti sve univerzalne zakone, premjeriti prostor, ali i vrijeme na cijeloj Zemlji, pa i u Svemiru. Dok sam boravio u Louvreu i u drugim muzejima primijetio sam da se faraonska mjera ističe kao posebno važan izložak, ali isto tako da posjetitelji obično u potpunosti ignoriraju taj “štap”. (...)



Na mjestu današnje katedrale u Chartresu nalazila su se različita svetišta još od davnina, sasvim sigurno od vremena Kelta, a prilično je vjerovatno da se tu čak nalazilo i glavno druidsko svetište uopće. Posebno nas čudi da su i prije dolaska Rimljana i prije nastanka kršćanstva na ovo mjesto dolazili hodočasnici namjernici i klanjali se ni manje ni više nego Crnoj Djevici, koja je i danas glavni simbol katedrale, a daje joj i ime. Moguće je da su neki nadareni pojedinci u Francuskoj još i prije križarskih ratova shvaćali da religija ima drevne pretkršćanske korijene, pa su zato i odlučili sagraditi najdivniju katedralu upravo na najvažnijem mjestu “poganske” religije. Istina je da su kršćani, pa i “pogani” prije njih otimali bivšim religijama njihova sveta mjesta, poglavito temelje hramova, ali ovdje se čini da je drevno svetište na izvjestan način u svom pravom smislu bilo obnovljeno, a ne samo prekrojeno prema potrebama Rimske crkve. To zaključujemo po tome što se čuvaju izvorne podzemne prostorije i bunar koji se nalazi ispod njih, ali i izvorno usmjerenje crkve na sjeveroistok što je potpuno neuobičajeno za rimokatoličke građevine. To usmjerenje podešeno je odavno u smjeru teluričke struje zemlje ispod građevine i svakako je povezano s podzemnim vodama. (...) Telurska su zračenja sva ona koja odašilje Zemlja. Pretežito se sastoje od električnih cirkulacija slabijeg intenziteta te od promjenjive struje koja obuhvaća čitavu površinu zemlje, a povezana su i sa Zemljinim magnetizmom.

Već bi pomislili da kroz katedralu treba projuriti što prije do “najzanimljivijeg” dijela, ali već na okruglom stolu čeka nas veliko iznenađenje, ogromni okrugli labirint, koji da bi prošli trebamo pješačiti poprilično sporo-261 metar. Već na prvoj prepreci očito je upozorenje da ne žurimo, jer tako bi mogli upasti u zamku! (...)



Nadalje, tajna građevine je u tome što je ona istovremeno zamišljena i kao muzički instrument, što je također odlika staroegipatskih svetih građevina, a prije svega bi kroz katedralu trebao vibrirati zvuk zvona, a sekundarno i odjek molitvi, pjesama i instrumentalne glazbe. Vrlo je jednostavno uočavati oznake unutar katedrale za tercu, kvintu ili oktavu itd., o čemo osobno ne znam previše, pa se neću upuštati u detaljnije objašnjenje, ali učinilo mi se na jednom mjestu knjige da je autor između redova napisao da je cijela katedrala ustvari trebala proizvoditi samo jedan ton (la), što onda znači da su neke druge građevine proizvodile druge tonove, odnosno da su sve zajedno istovremeno svirale iako to nitko (?) nije mogao čuti vlastitim ušima. Takvu ideju sam već susreo kod Roberta Templea koji je proučavajući staroegipatska i grčka sveta mjesta  ustvrdio da je svako takvo mjesto štovalo samo jedno slovo Božjeg imena otjelovljeno u tonu, koji se pjevao u određeno doba dana. (...)

Poseban detalj na katedrali inače predstavlja i činjenica da su na glavnom ulazu visokovrednovani astrologija, alkemija i antički znanstvenici. Pazite sad ovakve slike: Krist okružen astrološkim znakovima, a blizini i lik pretkršćanskog Pitagore. A kad dodam da je Pitagora vjerovao u reinkarnaciju, da je bio vegetarijanac i inicijant u egipatske misterije, naša zbunjenost je naizgled još veća. Pa zar se nije u Srednjem vijeku na crkvenim građevinama koristila samo simbolika iz Biblije, napose iz Novog zavjeta? Da bi “hereza” bila još veća nigdje na crkvi nema prikaza raspeća, a nema čak ni slike “zastrašujućeg” đavla. Tu je još i labirint na podu. Ali, ako bi netko htio zanemariti neuobičajenu simboliku i odsutnost nekih glavnih kršćanskih motiva, sam naziv jednog od ulaza u crkvu će ga obeshrabriti jer on doslovno glasi Portal iniciranih! (...)



Vitraži su i odličan dokaz da je gotika osmišljena tijekom križarskih ratova, jer se oni po izvorno pojavljuju u Perziji u 11. stoljeću. I to također nije slučajno, jer je baš Perzija bila utočište za sve one, koji se unutar Rimskoga Carstva nisu uspjeli poistovjetiti s kršćanstvom, koje je od 4.st. bilo jedina dozvoljena vjera. Tako se recimo grčka filozofija od tog vremena razvijala poprilično duboko u Aziji, a općenito je poznato da mi tu istu filozofiju danas umnogome poznajemo zahvaljujući prijevodima s arapskog jezika! (...)"

Odabrala sam dijelove pomenutog teksta, jer je i u toj šiljastoj, uglastoj, prenaglašenoj, mračnoj arhitekturi gotike, koja dovodi do savršenstva igru svjetlosti i tame, moguće pronaći nezaokružene mjere kao temelj, Fibonačijev niz, rozetu - matematiku kružnice i elipse kao centralne motive unutar konglomerata tih kutova. Iz pomenutog teksta je vidljivo da čovjek biva zadivljen i dometima decimalnog sistema, koji je u matematičkim i fizičkim zakonitostima svemira puka ljudska tlapnja.

Kreativna svijest bez ikakvih premisa kao da je ostavila otvorenim isprobavanje svih svojih mogućnosti u svim mogućim kontekstima. I to isprobavanje, ako se za njega dovoljno jako i uporno uhvati, može izgraditi cijelu jednu stvarnost. Da li prva tačka i prva prava linija mogu biti kreativno djelo istog mozga odvojene (odijeljene, rasparčane) svjesnosti? Da li to mogu biti kružnica i kvadrat? Sklona sam da pomislim da ne mogu. Misaoni proces koji dovodi do smišljanja kružnice i kvadrata isuviše je različit za istu odijeljenu svjesnost.

Ako će civilizacija planete Zemlje u svome ukupnom arheološkom potencijalu iza sebe ostaviti niz od pećinske do hologramske stvarnosti, ako je o v d j e toliko toga isprobano i na način jednog svaštojeda inkorporirano u sve nas u zavisnosti od motiva, preferencije i težnje sjećanja, šta je sa stvarnošću bez ijedne premise? Kuha li se, smišlja li se zapravo u njoj, pa onda dopušta razrada ili je za nju okončano nakon sadnje, a za posađene svjesnosti s idejom započeto na temelju slobode volje, biranja pravca, donošenja odluka.
Jedan je blogger rekao, parafraziram: Neposluh je izvor svekolikih otkrića.




Noviji postovi | Stariji postovi


PROZA I POEZIJA
Lirika o ljubavi
Koščej Besmrtni
Sarabanda
In quo totum continetur
Svijet na ruševinama budućnosti
Skica za moja življenja
Priča
Magija
On i žena
Grim majstor
Ovdje, po našoj glavi
Eter
Svađe vremenà
Caturaṅga (चतुरङ्ग)
Jezgro
Žurba i kalabaš lula
On nema ime
Keridven
Ustakljeni mrak
Sve
Neka ulica
"Poezija Magla: Fetiš (šššššššš)"
"Anthem for Minorities: Kažu da smo budale"
"Crno u vrećama"
"Mythic Fantasy tour"
"Čuvari"
"Rock 'n' Roll"
"Mrijestilište"
"Horizont događaja"
"Homage: Weird Tales Heavy Metal Generation"
"Da li jesam?"
"Tužna priča o neutralisanim osmatračnicama"
"Unus mundus"
"Marija koja priča"
"Epilogna stvarnost"
"Ušivanje"
"Adagio za lutku"
"Nešto vremena u sobici"
"Sakupljač misli"
"Premotano na kraj"
"Pismo"
"Tref dama"
"Pod drvetom"
Dirigent
Reciklirani traktat o kosmogoniji
Ništenje
Uhvaćene vode
ༀམཎིཔདྨེཧཱུྃ།
Pjesma iz Burana
N-ta
Neshvaćene riječi
Digitalne tvari
O prirodi (stvari)
Protokoli
Mjesto odakle dolaze pitanja
Meta
Ona je ja
Dolazi sve što treba
Nad(ri)čovjek
Svemirska buka
Razrušeni ljudi
Koncert koji traje 36:26
Ogled o smislu
Bez premca (once again)
Blues
Gornja brada
Sofija
Kameni junak
Koja riječ?
Muzika
Zelena Angela
Biblioteka
Usud blagosti
Igra
Moja bijesna cura
Stvaranje cvijeća
Sam
Volja
Uzrečica
Mladi ja
Epitaf mome pjesniku
Riječi za nepotentan mit
Broj dana rođenja
Suza u noći
Grad
Oči su od Oca
Koja je tajna našeg srca, žalosti?
Traktat
Priča počinje kao nedovršena rečenica.
Jeanne d'Arc
Pisanje
Iz suze
Vrijeme
Stopa ode
Intro
Crkva sv. Đorđa
Naša
Grijeh kiša
Srce gdje nema zašiješ
Riječ
Zamjenjiva kategorija
Ona koja svjedoči
Moneov kist
Ono što širi
Učim
Klupe čekanja
Upišimo odgovor
Frekvencija
Bosanska
Jednostavno.
Lagano putovanje
Susret
Bedem
Dlanovi i rosa
Ženska
Vrijeme i bjelina
§
Notni zapis
Polagano
Molitva za ženu
Rađanje
Majčin telal
Svijet odgovora
˛˛~°°°~¸¸
Za novih par sijedih
Solo para siempre
Starcu
Et in Arcadia ego
Jednoj od svih, svakoj od jednih
Elegija o smrti mašte
Čeznem te flamenko
Soba misli
Unutrašnja
Stvaranje
Mislim...
Obalu zapljuskuje proljeće
Putešestvije
Amajlijin naslov duše
Bijela pčela
Umorena mora
Pismo
Priznanje
Prvi dešeni
Apokaliptično komična
Daleka
Dan
¤

Dan
U prilog teorije haosa
Fuga bez muzike
Kurčeviti trubadur i iskusna muza
Dolina ubranih breskvi
Poezija magla
Kolijevka u stihu
Posljednja činija žita
Broj dana rođenja
Teslina ploča
Slaviti život

FILOZOFIJA, PSIHOLOGIJA I ISTORIJA
Górecki: Simfonija žalosnih pjesama
يين زرتشت (Zaraθuštra)
Sve što trebaš znati o ljubavi
In quo totum continetur
Sajensifikacija fikcije ili o traženju opravdanja: Los Voladores
Svijet na ruševinama budućnosti
Hiperdimenzionalna materijalizacija
Svojstvo!
Voli!
24 duge godine od masakra: Konačno uhapšen Radomir Pantić i prvi egzekutori 63 civila u selu Zaklopača kod Milića, ubijenih u jednom danu (neka ostane zapis ko je nalogodavac, a još uvijek nije uhapšen)
"BEAT THAT!" vol.1: Ljudska prava
"Samo je loša vijest dobra vijest"
"Antisemitizam u Sarajevu"
Eter
Jezgro
NOISe proudly presents: Blogeri & Asocijacije
"Mythic Fantasy tour"
"Horizont događaja"
"Da li jesam?"
"Tužna priča o neutralisanim osmatračnicama"
"Epilogna stvarnost"
"Kotač"
Šta je činjenica?
Reciklirani traktat o kosmogoniji
ༀམཎིཔདྨེཧཱུྃ།
Pjesma iz Burana
N-ta
O prirodi (stvari)
Meta
Nad(ri)čovjek
Svemirska buka
Ogled o smislu
Sofija
Samorecepti: Iskomunicirano (za sada)
GENOCID: Onemogućavanje rađanja
Zašto?
Mladići prepisivali ponašanje svojih očeva od prije 20 godina
Iz neznanja i zbog malicioznih ciljeva - (zlo)upotrebe
Ko nam je dao PRAVO (izbora)?
Tajne
Rašomon: Nacija, etnička pripadnost, religija
Rat
Čudesna biljka
Imaj vjere.
Čovjek koji je zaustavio pustinju
Od...
Osjećam, dakle postojim.
Intro
PREPORUČUJEM: Inferiornost = zavist = podsmijeh
Bartolomejska noć ili o šovinizmu
Pojava
Čoporativno ZLO & čoporativno DOBRO
Ona koja svjedoči
Abeceda
Šta znači ćutiti & šutiti?
PREPORUČUJEM: Već znam da ću se, bar u nekoliko navrata, vraćati ovome predavanju u trenucima kada injekcija optimizma na čas zataji. (Zamislimo da karikirajućeg imitiranja određenih osoba nema. U tim dijelovima neprimjereno, ali hajde...)
"Okrajak za kraj" ili o satanizmu
Zlo znanje i ravnodušno sivo vs. udruživanje
”Miješanje”
Studija o kulturi života i kulturi smrti
O samocenzuri
Znakovi
Boje ili rasprava o isključivosti
Ljudi
Dokaz
Zlo
O... nečemu (počeh kao Tramvajsexualac s naslovima:-)
Orgon ili o “spaljivanju vještica”
Kako očevi vole...
Samotnost
Izdržljivost ili ponešto o poboljšanom JA
Ljubav mori
(ANALIZA MOJE SRAMOTE) Svakih 10 sekundi...
Sjećanje
Red privatnog, red jednostavnog, red dosadnog
Filozofija krajnosti ili o lijeku: “Furaj mali sam sredinom!”
O (ne!)prijateljstvu
-izmi ili transgeneracijske igre
Umijeće strahovanja ili popis mojih strahova
Ono što ne smijem ili crtice o anarhiji
Preduprijediti svakodnevno loše veliko je dobro
Serijal odnosi: Svijet po mjeri žene
Misterija osmijeha
Uspod modernog rasizma
Supremacija
Serijal “Odnosi”: Žena
Mi, ljudi!
Je li način, je li mjesto?
Krizologija
Sažetost
Entropija
I vas volim sudije.
Abeceda
”Miješanje”
Studija o kulturi života i kulturi smrti
Boje ili rasprava o isključivosti
Dokaz
Zlo
O... nečemu (počeh kao Tramvajsexualac s naslovima:-)
(a)Teološka rasprava
Filozofija krajnosti ili o lijeku: “Furaj mali sam sredinom!”
Ono što ne smijem ili crtice o anarhiji
Preduprijediti svakodnevno loše veliko je dobro
Uspod modernog rasizma
Mi, ljudi!
Rasisti&kastisti
Besa
Ponešto o konkretnom djeliću istine čije je potpuno distorziranje, u međuvremenu, pokušavano na najgresivnije moguće načine
Od špijuna preko novinskih agencija do jedinstvene informacijske slike cijelog svijeta
PREPORUČUJEM: Već znam da ću se, bar u nekoliko navrata, vraćati ovome predavanju u trenucima kada injekcija optimizma na čas zataji. (Zamislimo da karikirajućeg imitiranja određenih osoba nema. U tim dijelovima neprimjereno, ali hajde...)
Zlo znanje i ravnodušno sivo vs. udruživanje
Svevidjeće oko
Panevropa
Orgon ili o “spaljivanju vještica”
Ἅγιον Ὄρος
Nazi Israel
Koncepti

MUZIKA I UMJETNOST
Górecki: Simfonija žalosnih pjesama
Koščej Besmrtni
يين زرتشت (Zaraθuštra)
Sve što trebaš znati o ljubavi
Sarabanda
Tartini
In quo totum continetur
Griegova teška p o b j e d a
Ispravljanje
Пьесы Фантазии
She has her own way now (and she loves Satie :-)
Radosna pjesma nakon litanija (rekli bi k'o fenix)
Grim majstor
"BEAT THAT!" vol.1: Ljudska prava
Mnogo, mnoooooooooogo dobro (pozajmila od Solakhova)
Jonathan Howsmon Davis
Ovdje, po našoj glavi
Smrt znanja
Vinil godine '94.
Svađe vremenà
Idila o 730 pisama Kamili Stösslovoj
Michael Jackson thought a Punk
Mubarek Ramazan, moji blog prijatelji :-)
Sharaniejšn & Ormusovača
Totenmarsch
Dvije čovjekove smrti: Dijete i Starac
Neka ulica
"Poezija Magla: Fetiš (šššššššš)"
"Anthem for Minorities: Kažu da smo budale"
"I own your tears anyway"
"I own your tears anyway"
"Aaaaaaaaaaaaa, ovo je brzina (kec, kec, kec, kec,kec,kec, keckeckec)"
"Crno u vrećama"
"Mythic Fantasy tour"
"Voli metal punk mrzi rat: Ausgebombt"
"Halford & kostimirane godine"
"Rock 'n' Roll"
"What's going on?"
"Horizont događaja"
"Homage: Weird Tales Heavy Metal Generation"
"Doviđenja moja ljubavi, moja strasti"
"Mist ("kiseli" se tri godine, nikako da doživi studijsku verziju)"
"NOISe proudly presents: Nights in Black Satin"
"Tužna priča o neutralisanim osmatračnicama"
"Moj bend"
"Poetry of Old"
"Budžžž"
"Camille Saint-Saëns: La Danse macabre"
"No War!"
"Unus mundus"
"Marija koja priča"
"Vivaldijevo "Ljeto": Žestoko izvođenje"
"Lady Justice has been raped"
"Ušivanje"
"Most Severe Waltz in The Kingdom of My Decided King"
"Adagio za lutku"
"Čuvar armenske muzike: Aram Khachaturian"
"Zrak"
"Dies Irae manual: Pustiti glasno"
"Premotano na kraj"
"Rekvijem"
"Ludi Velšanin, jedan od velikih, još uvijek živ: Sir Karl William Pamp Jenkins"
"Llibre Vermell de Montserrat: Stella Splendens aka narodna muzika iz XIV vijeka"
"Da li se Igra kraljeva ikada začula u Vinčesteru? Kako je slučaj udesio da Серге́й Серге́евич Проко́фьев u baletu o najpoznatijim svjetskim ljubavnicima iz italijanske Verone muzički odredi britanski identitet?"
"Empirija 1978: Kako je Hard Rock prešao u Heavy!"
"Tref dama"
"Saturnesa"
"Osjećaj Matematičara: Tišina prije Bacha"
"Clément Philibert Léo Delibes - Duet cvjetova: Lakmé, kći brahmanskog sveštenika i Malika, njena sluškinja"
"Nadrealizam: O puževima i svecima (Rene Laloux "Les Escargots" feat. The Cult "Saints Are Down")"
"Naprijed je tamo gdje učim"
Dirigent
Borodinov "Knez Igor": Plesovi turskog nomadskog naroda (Kumansko-kipčačka konfederacija X-XIII vijek)
Ovako umiru ljubavnici
U dvorani Planinskoga Kralja
Božanska muzika Johana Pahlbela
Inspirisano Vergilijevim Georgikama: Disati u pauzama
Morgonstemning
Åkerfeldt
Poets and Madmen
Doma
Rock and fuckin' Roll
Multiple Frequency Orgasm
หินอวกาศ
Vàli: Kamen i kora
Sjećam se.., sjećam se velikih podzemnih jezera
Kako Serebrier (najbolje) čuje
Sve zbog čega volim Fedosejeva
Рассказ царевича Календера ili o orgazmu i porijeklu priča
Meta
A Natural Disaster
Totentanz
Koncert koji traje 36:26
Genij ubice i rasiste vs. Balada o tužnom Vargu

Memories
Distorzirani kauboji feat 18 godina stara progresija
Jedan je (Met)
Black Sun
Otkriće (hvala Antoanu :-)
Sam
Sirovina (mojim prijateljima, kažu da se rastajemo)
Suza u noći
Koja je tajna našeg srca, žalosti?
Motion in (e)motion
Vrijeme
Mejah sav
Srce gdje nema zašiješ
Zamjenjiva kategorija
Filozofsko ništa konkretno je svašta
1993.
...
Sada...
Malo više "pozajmiš" od melodijske teme Bonfae, malo "pozajmiš" od Stingovog načina pjevanja i dobiješ pjesmu na vrhu top listi svijeta. No, majstorstvo je to uklopiti na ovaj način. Aranžmanski je besprijekorno.
Muzika
Večeras..., večeras nemam dodati niti oduzeti išta onome/od onoga što gospodin K-Rino reče
Jedno od najljepših orkestarskih velikih djela i jedan od najljepših baleta ikada
Sjetih se... dobra je.
Noćas imam reći ono što su Barbier i Carré rekli u libretu za Gounodovu veliku operu Faust.
Lagano i C oštri
”Kada postanem Sunce, zasjaću život u srca ljudi.”
Mir ili kako ga je čuo Satie
Mislila sam pisati tekst o tome kako je ministar finansija SR Njemačke poručio Britancima kako će se, prije ili kasnije, morati odreći svoje prešs funte u korist €ura, al' se odlučih za ljubav na AC/DC način ;-)
Sestre milosrdnice;-)
Godina od derneka prođe:-)))
§
Notni zapis
Umjetnosti
Strpljenje
Fortune Plango Vulnera
Oh, dear! Ooh, Buckethead!
Baš odgovara;-)
Vrata
Irska tradicionalna (volim ovu pjesmu...)
Opeth opet i ostalo... po mom izboru.
Ramazan Mubarek Olsun
Cover
Tagovi: LJUBAV, MUZIKA i još jedan (nepostojeći tag) ŽIVOT...
Vanredno bolja od originalne
Mubarek dan
Jedno od najljepših orkestarskih velikih djela i jedan od najljepših baleta ikada
”Miješanje”
Studija o kulturi života i kulturi smrti
Notni zapis
Umjetnosti
Tagovi: LJUBAV, MUZIKA i još jedan (nepostojeći tag) ŽIVOT...
Uspon filma, uspon fašizma
Dilema
Misterija osmijeha
Zima
Umjetnost

POŠAST GLOBALIZACIJE
"BEAT THAT!" vol.1: Ljudska prava
"Samo je loša vijest dobra vijest"
"Antisemitizam u Sarajevu"
"Evropo, jebem ti mater zbog izbjeglica!"
Razrušeni ljudi
Zelena Angela
Pax Romana
Ćuti!!!
Ko je čovjek lijevo? Rođen 1923., nije umro. Tito i on su, zapravo, istoga i etničkog i nacionalnog porijekla. Ali, nemoj da vas zbunjuje zadnji podatak, riječ je o mome zaključku, više - manje neprovjerljivom.
Zavjera u praksi: Hvala Bogu što se ne rodih u Americi! 999 - E, da, to je i ZLO i NAOPAKO.
Ko nam je dao PRAVO (izbora)?
Rašomon: Nacija, etnička pripadnost, religija
Rat
No comment
Lijek
Preporučujem: KOLAPS
Mejnstrim mediji ćutali
Stara *urva Evropa.
Joseph Aloisius Ratzinger aka Benedictus PP. XVI & Kuba
Počeo je... nastavak. (A kad je uopšte stalo?)
Od špijuna preko novinskih agencija do jedinstvene informacijske slike cijelog svijeta
Večeras..., večeras nemam dodati niti oduzeti išta onome/od onoga što gospodin K-Rino reče
Zlo znanje i ravnodušno sivo vs. udruživanje
Unija (od kasnog latinskog 'unio'; 'union' značenja JEDINSTVO /od izvornog latinskog 'unus' značenja JEDNO)
SOPA i PIPA ili Hollywood vs. Silikonska dolina prema tumačenju Obame
Svevidjeće oko
Po*izd u crtama
Neko bolestan, neko terorista!!!
Benedictus PP. XVI: STOP UNHATE!
Panevropa
Uživaj kapitalizam!
Anonymvs
O savremenim britanskim krstašima i "svetom" Ólafru Haraldssonu
Dešava se
(ANALIZA MOJE SRAMOTE) Svakih 10 sekundi...
Bruto nacionalna sreća
QI.B.8.01.
Bijela pčela
EU namjerava zabraniti distribuciju i prodaju ljekovitog bilja, te alternativnu medicinu
Kad nema novih, a ono može sa starih... munara;-)
Prvi spermatozoidi sisara proizvedeni u laboratoriji
Legalno pišanje po ljudskim pravima
Lajički, k’o dobar đak Obama
Misao dana
Kako to radi Novi Svjetski Poredak: Revolucije (krvi) na izvoz!
Dinastija, uvijek i zauvijek!
OBAMA...
Mislite li da postoji suštinska razlika između poretka EU i nekadašnjeg SSSR-a?
Pobunite se već jednom!
Bio sam nekad BIO!
Ekumenizam
Sistem vrijednosti
Jedna valuta – jedan poredak
Virtualna Zemlja
Izmišljena vrijednost će svakako pući poput balona od sapunice
Dan LJUDSKIH? prava
Sapunica “WikiLeaks”
Koncepti
Krojači stvarnosti
Plemenito neistinito
Revolucija
Vladavina naroda. Eki?!
Entropija

Čitam...

Bili...
288623

Powered by Blogger.ba