va§IONka

24.01.2018.

Sabijenost



Sjedio je u pijesku i pisao dramu u kojoj su se razgovori održavali pod težinom, rečenice su se cijedile u dugome vremenu. Bile su istinite, ali sastrugane poput suvih kostiju. Sunce je tuklo nebom i činilo se da ovoga puta ima dovoljno snage da ne zađe, kad mu za to dođe vrijeme.

U preriji su barut, zmije, kojoti i znojavi ljudi i sve se drži podalje jedno od drugoga. Stvarnost je takva da titra, pa je pejzaž nestabilan i uvijek na korak od eksplozije. Ko zna pronaći i iskopati dubok bunar, ukotvio bi se tu i iščekivao vedre noći da pita zvijezde kakvo je to prazno mjesto u kojem je sve tako nabijeno. Jedine dvije stvari koje su ovdje imale smisla su puščana zrna i mape. Barutom je po smeđem papiru iscrtavao izlazak, a ponovo je znao da to traje predugo i da samoća napravi čovjeka ovisnim od neba, pa mu nijedan drugi razgovor nije blizak.

Ovdje će proteći puno godina i u njih će stati više ljudi od krda konja koja će ciklično preuzimati snažni vranac tople krvi. Oni koji su znali da pišu, pisali su pisma onima koji nisu znali čitati. Ali se uvijek zamišljalo na ostacima indijanskih priča u stijenama, mirisima, vodi i negdje u vjetru koji se dizao iz šupljina u koje čovjek nije zalazio i vraćao se u njih do sljedećeg oplođivanja.

Ova je zemlja široka toliko da te zna ubijediti da si jedini na njoj, a godišnja doba mjera za godove na licu čovjeka, više unutrašnjem nego vanjskom. Tako bi se u proljeće izgubljen čovjek napijao vode sa izvora u dubokoj crnogoričnoj šumi, a ustvari je umirao zajedno sa svojim konjem, vezan remenima, prostranstvom i zadatkom koji nije ispunio. I negdje je ta velika porodica prepričavala svoje uzbudljive priče, a one su kao šapati sjećanja jezdile vjetrom i gledale, poput nijemih vila, novo odvijanje u preriji.

Snovi su ovdje bili skokovi, isuviše beskožni da bi se dali ponovo zapustiti na javi, ali su začinjavali pijesak nekom zagonetkom i obećavali, a nisu lagali, da ovih mrvica svjesnosti ima mnoštvo, čekajućih i podatnih.
Blago nasmiješenih u vremenu.





18.01.2018.

Pride






16.01.2018.

Osvojitelji



izlijeću ljudi, pa lete u jatu
s dlana što uzdiže pomiješana imena
ono raspukle jabuke traži, prezrele od priče o tri tačke ravni
ako bismo bezmjerno progledali u crvenoj tami

jato reče huuuuuuuuu i zađe za ponornicama
podno piramida, pa ispod stopa usamljenih divova
gdje stijenje drhti ljutito od čekanja
kalendara novog, novog doba
obično velika supernova

onda ima i tad svoje tada, koga da ga pamti
usred sjaja od koga nema neosviještenog hlada
sem na rubovima s ukotvljenim praznim brodovima
za stihije putnika i njihova sinhronizovana jata

tad ponovo počinje doba neke mjere
gusto se razrijedilo pod sedlima uništenja
osvojismo nova polja sada, daleko ih više pjeva
podvezanim silama pribodenim od porijekla

na mjestu je koplje, a na koplju zastava
na grbu je ljubav, simbol zatočenja





14.01.2018.

Bla bla bla with a style, baby, styleeeeeeee 🤓







14.01.2018.

Crno jaje






Trajalo je to dugo dok nisam nagovorio stvarnost da pružim ruku dužu nego što jeste, pa da joj pridružim drugu i da se sa toga sigurnog odstojanja pozabavim besprijekorno ravnom, sjajnocrnom velikom pločom. Obećavajući sebi da će mi volja potrajati duže od njene izlivene, pa proračunato ohlađene plastične ravni, minutama i danima, u onim praznim trenucima što nemaju svoje doba, revnosno sam milovao njenu svilu.

Loviti vrhovima prstiju pukotinu na takvom savršenstvu vremenom navikne na milovanje, a milovanje uspavljuje, smiruje, čini da zaboravljaš. Obavije tvoje uljano platno s nevješto naslikanim planinskim putićem nekom toplom i pulsirajućom ružičastom utrobom, jer ti miluješ, a to znači voljeti. A kako to biva kada volja ipak izdrži duže od naslaga zaborava, malu, sasvim diskretnu pukotinu, koju bi odmah našla samo voda, napipao sam na ovome crnom gorostasu. I odlučio baš tu udariti.

Bio je to prasak između gromoglasnog staklenog puknuća i gotovo kvantnog nestanka mjehura, kada zvuk pojede sam sebe. Ostala je oko mene prozirna planeta, ali ću to vidjeti tek nakon što sam pipavo pokupio posljedice i naslagao ih na jedno veliko, opasno oštro crno brdo. Nisam vidio mrtvije stvari.

Ponovo sam bio unutra, ali se ne bih vidio ako bih se približavao ivicama prozirne planete. Sada bi razvučene ruke i prislonjene šake činile da se planeta ponaša kao okular, pa bi sva poprimila boju moje kože na kojoj bih mogao vječno rješavati labirinte linija svoga dlana. Posebno bi bilo užasno ako bih joj prinio oko, pa bi zjenica potpuno zagospodarila, spustila mrak i ponovo donijela doba crnog jajeta.
Smirio sam se i pustio da budem onoliko mali koliko sam to bio. Okular preferira jednu stvarnost, a ja sam je dobro upoznao i bio spreman za drugu.

Jednorozi su bili posebno radoznale životinje. Skroz bi se približavali mojoj prozirnoj planeti i kuckali po površini kao svjesnost što kucka. Oni bi pasli baš tu, blizu, a smetali su im delfini, koji su se nadmeno izvijali iskakajući baš tu, blizu. U prolazu sam vidio i kentaura koji je za sobom vukao zarobljene faune. Pa oni su ga ismijavali kikotima i pjesmom na svojim minijaturnim citrama. Vidio sam i ljude i sebe među ljudima. Stajali smo u sivim odijelima i gladili revere, sa svakim pokretom sipajući polen što je umirao po ostrvcima asfalta pjevajući za licem po kojem se nije rasuo. I oplodio.
Vidio sam iznad izvaljeno drveće koje je o dešavanjima izvještavalo ogromnost nebeskih tijela zavaljenih u maglinu. Gledao sam misli što se pišu u pisma, a onda pale i svoje crne zjenice pred mnogim vašim ogledalima.

Unutra sam i još nisam zaplakao pri rođenju.


12.01.2018.

Najljepše priče oko nas: Starac s lastom







11.01.2018.

Duh



Tako pratnja, šuštanjem teških plišanih i somotnih zagasitocrvenih platana niz stepenice, prekriva baš posebno važne, tiho i brzo izgovorene riječi. Ostaju zvonki vezni samoglasnici, usiljeni kikoti i nesigurni glasovi u kojima titra oprez dok se smišljaju odgovori. Tako izgleda eho došaptavanja zbog kojeg ptice na okolnim granama, crne nad bijelim pejzažom snježila, nepomično drhte i očekuju.
Ja sam ispred i ne znam ko koga ne vidi, u jednostavnoj i tankoj svijetloj haljini do ispod koljena. Bosa sam i veoma je hladno. Svaki čas pogledujem iznad u vrtuljak ostavljenih stepenica, koje se sada, ispred mene, neobjašnjivo šire i namiču slutnju da je ovo zdanje kolosalnog prečnika, na njegovom dnu.

Ona bi mogla biti gospođa Tile, više pametna nego lijepa, što je za njenu ljepotu značajna rijetkost. Svedenog društvenog života i s nekom odzvanjajućom ćutnjom koju sije oko sebe, poštovana je, figura koja sa izrazitom lakoćom uklanja banalnosti s puta, ali ih i privlači u grupicama posebno tvrdoglavih ljudi. Stezala je knjižicu malom šakom u kožnim rukavicama i projurila stepenicama. Iza mene su se čuli hinjeni glasovi oduševljenja što vide poštovanu gospođu Tile, ali ona nije odgovorila. Vjerovatno je podigla pogled s knjižice, kratko klimnula glavom i nastavila.

Konačno sam na dnu. Toliko sniježi da su tragovi gospođe Tile zamakli u naslaganu bjelinu. Ne znam šta mi je odvajalo više pažnje - zamak, koji će premlada, došaptavajuća bogatašica pretvoriti u besmisleno nakinđureno mjesto ili ovijajući miris gvožđa koji se uvlačio u snijeg i prijetio da ostane tu sve do proljeća. Zamišljala sam kako se gospođa Tile uspinje do golubarnika, ustvari do male sobice pored, u kojoj je čitala Jejtsa. Na vrhu svijeta.

Vihor iznenadni prhnu. Krila velika u poletu mirnome
Nad djevom prestrašenom. Butine njene prekriše
Mreže mračne. Potiljak joj u kljunu njegovome.
Bespomoćne grudi njene uz njegove se sviše.


Ona neće zaplakati. Ona neće ni ovdje zaplakati, ni sada, dok čerupaju imovinu njenog pokojnog muža. Sa sjeverne kule gleda u prorjedjelu šumu podno brežuljka koji je u jesen najšarenije mjesto za koje zna. Gospođa Tile osjeća prisustvo između lijevog uha i ramena, ono što gleda ono što i ona gleda. Premeće knjižicu i pita šta još ima u miru, u dubini koja je dovoljno snažna da naslagani snijeg nagovori da se sa zemlje vrati u nebesa.





07.01.2018.

Tajnozelena



Vidim da su prolazili
i da su se naginjali
i da su ti htjeli obrubiti vodu.
Prozirne, zanjihane kapi
djetinje glasne u pripadanju jednom toku.

I, vidim da su od korita ušivali
zarđalim iglama strune sa svoga otpada,
i evo nalazim te, pognutu
kako pažljivo odšivaš
milujući, s molitvom na usnama
i te strune i prolivene tečnosti
od nanizanih uboda.

Liječi se od neoboljelog
u prvoj Riječi što povezala je vodu
i brižno pustila kapljice njihovim putem
kao majka koja gleda za stopama niz ulicu
i svečano izriče posljednji savjet.


(ali, ovo je pjevanje o prvoj
što zelen spravlja i duge rasipa pod sjemenom sunca
a po filigranskom vezu od tanane legure pokraj
šarena čigra igra
i baca boje u sve kutke ovoga svijeta
purpur i zlato, zagledanoplavu i tajnozelenu
i okreće lica i čini da se prstenje na rukama dodiruje
kao posljednji poljubac pred vječnost)



Vidim da su ruke pronosile
tu tvoju kutijicu
i vidim da su se u njoj ogledali
pa bi se poneko zagledao i u sebe.
I vidim, da zbog nas gotovo predatih
što smo je od svoje prašine čistili
drvo tvoje okićeno biva slovima,
okamenjenim svjedocima:
U jedan je tok čuvarica vode pozivala.





06.01.2018.

O zatvorenosti poetičkog svijeta i o riječi što stvara: Studija Zorane Pejković o pjevanju i pogledima Branka Miljkovića i francuskih simbolista



(tekst autorice Zorane Pejković prenesen je s portala Pismenica)


“Iako je u nedorečenosti stiha i sam redovno pronalazio svoju nemoć, Branko Miljković neće osuditi nerazumljivu poeziju, kao što su to činili njeni kritičari, premda nisu uradili ništa povodom toga da shvate tu nerazumljivost, da je razlikuju od „nerazumljivosti diletantske poezije”, te tako mešali „značajne stvaraoce i smušena blebetala” („Nerazumljivost poezije”).

Približivši se opet Malarmeu, koji veruje da će pesma podsticajno delovati na posvećenog, a zbuniti neupućenog, Branko Miljković briše znak jednakosti između -n e r a z u m lj i v o s t i- i -k o n f u z n o s t i-. Nerazumljiva pesma ostaje nepristupačna samo neupućenima, jer za takvu nerazumljivost uvek postoji ključ i odgovor, a konfuzna pesma nema razrešenja, jer ona „simulira stvarne muke kazivanja i izražavanja”. U istom eseju pesnik kaže da se mnogi žale na nedovoljnost reči i u tome nalaze razloge nerazumljivosti (ovde on možda misli, između ostalog, na Valerija); međutim, on ide dalje – pored rešenja da se jezik proglasi početkom i krajem poezije, postoji drugo, prihvatljivije, a ono se svodi na kompenzaciju nedovoljnosti jezika podtekstom, odnosno nejezikom. Tako nedovoljnost reči, umesto da sputa, postaje „izvor i energija poezije”. Pesnik veruje u snagu pesme:
Šta sve može da stane u kap mastila
Jedno nenapisano Sunce
I jedna nepotpisana ptica
I jedan nenacrtani cvet
(Kap mastila).
Hermetična pesma prevazilazi nemoć jezika i veruje u moć reči. Naime, moć reči je toliko velika da one saznaju, nanovo stvorivši, neizrecive istine:
Reči će mi pomoći da utvrdim
Gde ona počinje
Da li tamo gde ja gledam
Ili tamo gde je još nema
Ili tamo gde se srce
Ispuni peskom i zaboravom
(Morava).
Branko Miljković kaže: „Rečnik je rudnik odakle pesnik treba da crpe. Zar Malarme nije pisao svoje pesme pomoću Velikog Larusa? U rečniku naša imena i reči i trave čekaju svoje rođenje” (Branko Miljković, „Nedorečenost koja kazuje”). U tom duhu je i savet: Treba sve ponovo i drugačije reći (Provetravanje pesme).

Poput Malarmea koji je reč i osećaj uzdigao do predmeta, Miljković kaže: „Reči nisu oznake stvari, već stvari same u svojoj aktuelnosti” (Branko Miljković, „Nerazumljivost poezije”). Po njemu, uzrok Malarmeove nerazumljivosti je u opredmećivanju. Ovakvo poimanje približava Miljkovića, sa druge strane, kredu pesnika Vilijama Karlosa Vilijamsa da „nema ideje izuzev u stvarima”. On je verovao (Vilijams) da u pesmi predmeti ništa ne znače, već jesu, jer stvaraju razna mesta u našoj svesti kroz koja mi kasnije stičemo početna iskustva; pomenuti objekti su i nešto više nego što sami po sebi jesu.

Tako Branko Miljković, slično Vilijamsu, postaje istomišljenik Rolana Barta, koji je verovao da jezik, da bi bio indirektan, mora da ukazuje na same stvari, a ne na pojmove, jer desi se da značenje predmetu izmakne, što nije slučaj i sa pojmom.



Nedovoljnost reči jedino je na šta pesnik može da računa. Reći prosto cvet, za Malarmea, isto je što i izgubiti iz vida ono što pripada samo pojedinačnom cvetu i osporiti mu mogućnost postojanja kao jedinstvene pojave, odnosno zadržati i izreći samo ono što je zajedničko svim cvetovima. Za Branka Miljkovića, cvet je „programska pojava” koja predstavlja stvarno pomereno u nestvarno, prisutno pomereno u odsutno, da bi nam se tako, u novom obliku i značenju, vratilo. Tako je cvet u Ariljskom anđelu cvet koji bdi onocvetno, tj. kao cvet potisnut u nestvarno, cvet koji je odsutan, koji je „parafraza” Malarmeovog cveta: „Ja kažem: cvet!, i ja nemam pred očima ni cvet, ni sliku cveta, ni sećanje na cvet, nego odsustvo cveta” (Moris Blanšo, Stefan Malarme, Poezija i kritika).

Stvarnost reči za koju se zalaže Malarme, a i Branko Miljković, jeste u mogućnosti da čovek bude prisutan u stvarima pojavnog sveta, udaljavajući se od njih na beskrajno odstojanje. Govor uništava svet da bi mogao opet da ga stvori, odnosno dovede u smisleno stanje.
U jedan kraj mnogo prisniji me smesti
Gde reč ima vrednost sudbine i podsvesti
Gde su veličanstvene senke
I stvari male
(Odbacivanje sumnje).
Glavna prednost jezika nije u tome da izrazi misao, već da je stvori. Ta nova stvarnost postaje neka vrsta „obrnutog” sveta, gde se konkretni predmeti ukidaju u korist njihovog svojstva (cvet koga više nema, cvrkut bez ptice, more koga nema…, kao i niz drugih primera u poeziji Branka Miljkovića). Udaljavanje od konkretnog – prisutnog ujedno je i obezličavanje iskustva; Malarme kaže: „To znači da sam ja sada bezličan, i ne više Stefan koga si ti poznavao, nego moć koju ima duhovni svet da sebe vidi i da se razvija, kroz ono što sam bio ja” (Jelena Novaković, „Francuska poezija u esejističkom delu Branka Miljkovića: Malarme, Keno, Boske”, Poezija Branka Miljkovića – nova tumačenja).

Poezija kao da postaje, kako to vidi Miljković, mirenje sa životom daleko od njega, daleko od stvarnosti. „Neizrecivost u onolikoj meri nalazi svoje opravdanje u kolikoj je meri reč izdala stvarnost” („Nedorečenost koja kazuje”). Čini se da Branko Miljković nije hteo da do kraja prati Malarmea na putu bežanja od stvarnosti u predeo savršenstva Reči, da bi na kraju, razočaran, došao do zaključka da je nemoćan da svoj imaginarni svet oživotvori na papiru. On se rukovodio Malarmeom, ali se potpomagao podtekstom, tj. nejezikom.

Malarmeovoj ontološkoj koncepciji pesme, po kojoj se reč i stvar poistovećuju, Miljković dodaje stav da predmet koji je pesma sama sebi odabrala postaje sam pesnik – on više ne piše pesmu, nego biva pisan, pa poezija postaje veština življenja, a ne samo veština pisanja. Reči imaju potpuno pravo nad pesnikom: „Znam šta sam pesmom hteo, ali ne znam šta će sama pesma sa sobom hteti. Sreća je u tome što pesma nadvisi svoga tvorca. Možda sam hteo samo sliku, a drugi su videli simbol. Pa dobro, tim bolje. Nadmudrila me je pesma koju sam izmislio; pa zar je to čudno. Ona je pametnija i plemenitija od mene, jer ona je pesma i nevinost, a ja sam čovek. Ja imam poverenja u nju, i verujem u njenu ulogu među ljudima, gde je nastala u jednom trenutku kada sam hteo da uspostavim most između sebe i drugih” („Prilog II”, Miljkovićev odgovor na anketu Dela pod naslovom Iskušenje poezije).

U poeziji Branka Miljkovića imamo značenje koje nije dato, pa ga samim tim i ne možemo razaznati, a onda, i značenje koje je tu, samo je sakriveno: „Pesma ne kazuje istinu, ona je sluti” („Poezija i istina”). Poezija može istinu da podnese samo izvan sebe; ona je obuhvaćena istinom tako što je njome osvetljena: „Poezija je istinita po onome što nije rekla, a uzela je to za svoju bogatu i tamnu pozadinu” („Poezija i istina”). Ovakva pesma koja u sebi ne nosi stvarnosnu istinu više pruža.

Povodom poezije Rejmona Kenoa, Branko Miljković piše da je ona nastala između sna i jave, ali nije izneverila život, naprotiv – njome je obuhvaćeno i ono što životom u potpunosti nije. Pesma vrlo često nastaje na pomenutoj granici, ili u nekom stanju nalik snu.
Oh te reči kako mogu da ublaže
Ako su od sna. Lepoto neuvela
Reči bez senke kada ko čašu sunce
Držimo u snu gledajući u crne vrhunce
(Sonet).
U Miljkovićevoj pesmi More pre nego usnim radi se o trenutku koji prethodi ulasku u san. Prostori sna su prazni prostori, pa je u njima sve dozvoljeno. U pitanju je trenutak kada se prelazi iz jednog u drugi svet:
Svet nestaje polako. Zagledani svi su
u lažljivo vreme na zidu: o hajdmo!
Granice u kojima živimo nisu
Granice u kojima umiremo…

Svet se menja sam u sebi da bi novi – drugačiji svet, zajedno sa svojim tvorcem, bio uspostavljen.
Noćas bi voda samu sebe htela
Da ispije do dna i da otpočine.

Voda nestaje, svet se zatvara u sebe, ostavljajući za sobom potpunu prazninu. Opet dolazimo do ključnih stavki Miljkovićeve poetike: p r a z n o, b r i s a nj e, s a n, z a b o r a v. Njegova poezija se, lišavajući se sopstvenog sadržaja i težeći ka zaboravu da bi se sećala, zatvara u sopstvene granice i, umesto spoljnog sveta, za svoj predmet uzima samu sebe. Tek u toj praznini, lišenoj materijalnih stega, peozija može da uspostavi samu sebe i svoj svet. Treba naslutiti prazan prostor, prateći trag predmeta koji upravo iščezava.
Praznino, kako su zvezde male!
Tvoj san bez tela, bez noći noć,
Pridev čistog sunca pun pohvale.

Pesnik vidi zračak nade u toj praznini za svoju pesmu:
Svet nestaje. A mi verujemo svom žestinom
U misao koju još ne misli niko,
U prazno mesto, u penu kada s prazninom
Pomeša se more i oglasi rikom.

U snu je spoznaja i za Valerija. U Groblju kraj mora,on je za trenutak osetio Večnost, izgubio osećanje sputanosti prostorom i vremenom, ali se na kraju opet vratio u promenljivi ljudski oblik. Apsolutna sloboda, koju je za trenutak spoznao, navodi pesnika da se ozbiljnije zapita pred pitanjima sveta i mesta čovekovog u svetu. Ovde ponovo nailazimo na povezanost između života i pesme, svojstvenu i Miljkoviću i francuskim simbolistima.

Branko Miljković u pesmi Crni jamb sna (kojoj kao moto stoji Malarmeov stih: Ja posle velikog sna poduzeh put tužan) kaže:
Ne, više nije važno šta ću reći
Već beše sve to nekad ko zna kad
U nekom snu il nekoj čudnoj reči
Ja posle sna tog ne znam kuda sad.

Isto tako, u Remboovom Pijanom brodu pesnik je spoznao Večnost, ali to je bio kratkotrajan zanos, tako da, pošto je jednom ugledao i osetio čari ljudskih i pesničkih ideala, on više ne može mirno živeti pređašnji život. Sve se završava pitanjem Branka Miljkovića: Kuda da odem posle ovog sna?

Uspevši da uvidi poražavajuću razliku između sveta u kome živi i sveta u kome bi voleo da živi, pesnik je, u stvari, porazio samog sebe. Kao što vidimo, poezija postaje tema svog pevanja; poezija je mišljenje pevanja – razmišljanje o moći i granicama poezije.

Valeri bi takođe hteo da spozna razvoj nastajanja onoga što vodi umetničkom delu, odnosno da uvidi put koji vodi od ništavila do rađanja pesme, između početne ideje do početnog motiva; međutim, ovo poniranje u sebe samo vodi u još veću neizvesnost (u Groblju kraj mora). Svako putovanje, poput Malarmeovog u Povetarcu s mora, izlet je u nepoznato, izlet u predeo gde nastaje pesma. Od tog željenog predela udaljeni smo beskonačnom udaljenošću. Na jednom kraju stoji biće pesnika, a na drugom ideal u koji pesnik večno upire oči, ne mogavši da ga trajno dostigne. Tako, rezmišljajući o mogućnostima, odnosno nemogućnostima poezije, poezija počinje da zija u svoje glupo p.

Nemoć pred svetom nagnala je Branka Miljkovića u poeziju: „Poeziju sam počeo da pišem iz straha” („Prilog VII”, Kritike) , kaže on; da bi se onda najviše uplašio kad mu se učinilo da više neće napisati nijednu pesmu. Pesničko stvaranje je za njega, kao i za Malarmea, mučan i težak poduhvat. Malarmeov Labud svedoči o nemoći da se imaginarni svet samoostvari na belom papiru, a ne o teškom položaju pesnika u surovom društvu, kako su ga mnogi čitali, poistovetivši ga sa Bodlerovim Albatrosom.

Suočen sa nekom vrstom nemoći, Branko Miljković u velikom broju svojih pesama uvodi motiv nemoći stvaranja. U Moravskoj elegiji, Miljković kaže:
O pesnici svuda i uvek
Okrenuti licem prema prividu
Sa zvezdom umesto iščupanog srca pred
nepojatnim,
Kada je pred nama samo jedan dan,
nepomešan,
Kao cvet koji se u snu našem budi.

Niko ne može da vidi onoga što u pesniku peva, pa ne zna da li je uopšte stvaran predeo kroz koji prolazi (Uvod u igre). Tako se pesnik koga odnese đavo među reči, /da se udvara svojoj vlastitoj senci, /da peva u lažnom vrtu (Pesnik), pita: Šta je to što treba reći? (Beda poezije).



Za Malarmea, izvestan raspored reči u pesmi ne mora biti uvek različit od ćutanja: „Izazvati, u jednoj senci izričito, nem predmet, rečima koje nagoveštavaju, svodeći se na nešto što je jednako ćutanju, omogućuje pokušaj blizak stvaranju.” Branko Miljković se pita: Jesam li pevao? Ne. (Rođenje)
Treba biti čist, pa ne znati ni jednu reč
Otvoriti usta znači pokazati zube.

Središte njegovog interesovanja jeste da pokaže neizrecivo, i opiše nemoć, moć pesnika pred neizrecivim:
Pevamo jer smo bespomoćni
Gledaj, odlete mrtva ptica
U nejasnu šumu što me golica
(Pesma II).
S obzirom na to da postoji nepremostivi jaz između dve protivrečne stvarnosti, poezija stoji pred velikim znakom pitanja:
Ko zna šta je to što treba reći
Bos i gorak potucaš se od reči do reči
 (Beda poezije).
Pesnik oseća da je isto pevati i umirati (Balada). On želi da pronađe Reč, ali ne zna gde bi je mogao naći – zna da ideal postoji, ali traženje tog ideala je uvek mučno čupanje reči iz dna sebe. Jedino što ostaje je:
Ići bez približavnja
Lutati i biti uvek daleko od nečega
 (Odisej).
Miljkovićevo gorepomenuto dovođenje u vezu pesme i ćutanja (slično Malarmeu), kao i dvoumljenje između ta dva, prisutno je i u kratkoj pesmi Ako kažemo:
Ako kažemo
Rekli smo što nismo hteli reći
Ako ćutimo nismo ništa rekli
Ali smo mnogo prećutali
Svaka reč znači ono
Što znači njeno ćutanje.

Podvojenost između neograničene vere u moć Reči sa jedne, i opet sumnja da ono neizrecivo i sveobuhvatno kakva je poezija može oživeti kroz Reč u koju toliko veruje, sa druge strane, prisutno je u velikom broju Miljkovićevih pesama koje su predmet same sebi. U skladu sa Malarmeovim shvatanjem da je najveća udaljenost neophodna za pesničko stvaranje upravo smrt, Branko Miljković, u pesmi Balada, kaže:
Smrtonosan je život, ali smrti odoleva
Jedna strašna bolest po meni će se zvati
Mnogo smo patili. I, evo, sad peva
Pripitomljeni pakao.
Nek srce ne okleva.
Isto je pevati i umirati.

Kad je mastilo sazrelo u krv, pesnik je saznao da isto je pevati i umirati. On kao da se bori između ostajanja u ravni stvarnosti i odlaska van nje; sukobili su se želja i beznađe. Negde daleko postoji naslućeni prostor, mesto o kojem ništa ne zna – ne zna gde je ni šta je – samo zna da je drugačije od ovog mesta na kome jeste, i da je od njega udaljen beskrajnim praznim prostorom. Upravo ta udaljenost, iako zastrašuje pesnika, jer nije izvesna, istovremeno ga i privlači – da je nađe i prilagodi se praznini.

Tako Malarme, suočen sa praznim listom kog belina brani , ali i sa svim stvarima koje bi ga možda vezivale za svet u kome jeste (stari vrt kog ogleda oko), bije bitku sam sa sobom, dvoumeći se između poverenja u moć ili nemoć svog pesničkog poduhvata. Sa jedne strane stoji beznađe jer pročitah sve knjige, a na drugoj je neizvesnost, u koju se pesnik, već suočen sa sumnjom u moć poezije, plaši da upusti. Naravno, pobedu je opet odnela vera u Reč: Al, o srce moje, čuj pesmu mornara! (Povetarac s mora).

U znaku poziva na odvajanje od stvarnosti, uprkos sumnji, su i stihovi Branka Miljkovića u Paralelnoj pesmi:
Hajdemo proste vode
Hajdemo
To je mala šetnja do nepoznatog i natrag
Uvežbanim navikama koje nas izjednačiše.

Pored pesama u kojima, iako postoji sumnja u postojanje „čiste poezije”, ipak preovladava poverenje, brojne su i one iz čijih stihova čitamo gubitak nade. Pesnik gotovo da uopšte više nije siguran, ili uopšte ne veruje da će dostići željeni nivo nove stvarnosti – Poezije. Kod Malarmea – poetski subjekat, pošto se odlučio da napusti ono što on naziva „turobnom tamnicom”, ipak strepi pred neizvesnošću jer – ne zna se gde je taj novi prostor:
Kotrlja se maglom, davna i ispuni
Tvoj grč urođeni ko mač ljuto nadnet;
Kud pobeći u hudoj i zaludoj buni?
Opsednut sam. Plavet! Plavet! Plavet!
Plavet!
(Plavet)
Artur Rembo, iako je pun elana i nade napustio predele mirnih reka, upustio se u pustolovinu bez čežnje za glupim očima na žalu, uveren da nosi omiljena jela pesnicima od sunčevih trava i azurnih slika, na kraju shvata da ne može opstati ni u jednom ni u drugom prostoru, pa se opet nameće nihilistička želja za brodolomom – za smrću (smrt je najveća udaljenost od života od koga se beži):
O nek se razbije moj trup
Neka potonem u more
 (Pijani brod).
Oni koji se usude na put, u stvari, ne znaju šta ih tamo čeka, sem mora, Sunca – Večnosti, za koju nisu sigurni da zaista postoji. Ipak, more svojim neograničenim prostranstvom i slobodom privlači pesnika, da mu ne može odoleti. Branko Miljković u Pohvali vodi kaže:
Samo voda može da podari potpunu samoću
Sličnu zvezdama sličnu tišini rasklopljenog
neba
Da opeče vreme da ispuni rubine
I da stvori prošlost od onoga što još nije došlo (…)
Ona je zaliha sna i smrti i svih mogućih
Mogućnosti najveći i čun i put
Koji sam putuje san koji sebe sanja.

Oduševljen veličanstvenom panoramom mora je i pesnik u Groblju kraj mora, dok sa primorskog groblja u Setu, svom rodnom mestu, posmatra odsjaje Sunca koji se poigravaju na pučini. Ipak, savršenstvo mora, iako za trenutak daruje neizrecivu sreću, vraća u tužnu realnost čovekove prolaznosti i nesavršenosti.

Miljković se u pesmi Pohvala zemlji pita:
Šta da joj obećam ako pođem
Na Put preko napornog Mora.

Čak i kada postoji neka zamena, on isključuje mogućnost nade: „Ja želim samo jedno: da veruješ u taj pepeo. A to ćeš zaista moći ako shvatiš da vreme treba pobeđivati, što svešću i pesmom, što zaboravom, ali nikada nadom, ali nikada onim što je već ostvareno. Dakle, vatrom koja je vrlo slična praznini, a ne senkom. A šta je plamen? Dan svih stvari koje nemaju svoje sopstveno vreme. Ove su pesme nadiranje sveta u prazno, dan iznutra” (Prva posveta).

Za Branka Miljkovića, „sve što se dešava, dešava se na području jezika i simbola, bilo da se radi o atomima ili o zvezdama” („Prilog VII”). Sve formule sveta su poetske, a „savremena fizika bi mogla da uzme za epigraf Bodlerov stih Čovekov put vodi kroz šumu simbola („Prilog VII”).

Otuda krajnje beznađe zbog i najmanjeg gubitka nade u moć Reči, u moć Jezika, jer reči za njega nisu sredstva komunikacije, već sredstvo otkrivanja i dokazivanja bića, možda i samo biće; reči su nešto što ima vlastitu egzistenciju, nezavisno od svog tvorca – pesnika, jer on više nikakvo pravo nema nad njima:
Dve reči tek da se kažu dodirnu se
I ispare u nepoznato značenje
Koje s njima nikakve veze nema
Jer u glavi postoji jedna jedina reč
A pesma se piše samo zato
Da ta reč ne bi morala da se kaže
Tako reči jedna drugu uče
Tako reči jedna drugu izmišljaju
Tako reči jedna drugu na zlo navode
 (Kritika metafore).



Miljkovićev stih: Isto je pevati i umirati, Novica Petković dovodi u vezu sa izrekom Morisa Blanšoa: „Delo privlači onog koji mu se posvećuje na mestu gde je ono izloženo nemogućnosti ostvarenja” (Novica Petković, Inverzija poezije i poetike); a u tome nalazimo poetiku simbolizma – onu koja vodi od Malarmea, ka Valeriju. Pesnik se stalno koleba između mogućnosti i nemogućnosti ostvarenja pesme – onakve kakvu on želi. U Pripremanju pesme, Miljković kaže:
Još jedna slepa reč i pesma će progledati
Na mestu gde se to najmanje očekuje
Još jedan prazan dan
I radovaćemo se prazniku
,
da bi opet, na drugom mestu, isplivali stihovi obojeni beznađem:
Ako si postao pesnik tako ti i treba (Sunce iskorišćeno kao epitaf).
Pevanje je od ključnog značaja za Branka Miljkovića, jer pevati znači saznati svet, spoznati suštinu.
Svet se deli na one koji su zapevali
i one koji su ostali robovi
 (Sudbina pesnika).
Razočarenje u moć poezije, dakle, ne odnosi se samo na nemogućnost ostvarenja u umetnosti, već i na nemogućnost ostvarenja u životu i ukazuje na nemoć čoveka da spozna svet, suštinu, sebe „Identitet sveta i pesničkog subjekta ne može biti ostvaren. Svet uvek ostaje ono Drugo. U tome je sadržan izvestan paradoks. Ako je identitet nemoguć, ako pesnički subjekat vazda ostaje usamljen u svojoj zazidanosti i izdvojenosti, tada se i sama zemlja otkriva kao nepozornica. (…) Tako se lična duhovna tragika preobražava u tragiku samog pesništva. Ako kosmičke sile ne sadrže nikakav ljudski smisao – o čemu onda to peva poezija” (Miodrag Petrović, Pesnički svet Branka Miljkovića).

Ovaj znak jednakosti između Poezije i Života iznova i iznova čini da se pesnik koleba između nade i beznađa; tako Miljković u Zamorenoj pesmi, na početku kaže:
Oni koji imaju svet
Neka misle šta će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini
,
da bi na kraju nada posustala, u stihovima:
Ali nereč kaže
Kasno
Je
Necvet kaže
Noć
Je
Neptica kaže
Plam
Je
A je kaže nije
Na to ptica opsuje
Cvet kaže to je pakao
Prava reč se još rodila nije.

Dakle: nemoć pesme – nemoć života; nemoć života – nemoć pesme.

Pesma Poeziju će svi pisati, kao mnoge druge Miljkovićeve pesme, peva o prirodi poezije, o odnosu poezije i života, pesničke i vanpesničke stvarnosti, i predviđa mogući razvojni put peozije. Ni stvarnost, ni poezija nisu dostigli onu meru koja je bila očekivana. Sve je negativno obojeno. Ništa nije ostvareno u potpunosti. Pesnik i ovde uvodi motiv sna i zaborava; međutim, ovde nije u pitanju njihova afirmativna strana, već je istina zaboravljena i izjednačena sa snom:
San je davna i zaboravljena istina
Koju više niko ne ume da proveri
Sada tuđina peva ko more i zabrinutost

Kad jednog dana u ljudskom govoru ne bude bilo takvih reči kojih će se pesma odreći, kad poeziju svi budu pisali, kad pesnik bude pesmu prepustio drugima, on se pita:
Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj.

Isto tako, u Poreklu nade pesnika napušta vera u moć poezije, da bi sve bilo zamenjeno sumnjom u mogućnost dostignuća savršenstva, odnosno krajnjih pesničkih dometa.

Ipak, iako poezija Branka Miljkovića, u svom traganju za maksimumom verbalnog dometa, sugeriše surovu istinu o granicama dometa Reči, ona je i nada u mogućnost ostvarenja pesničkih ideala.

Branko Miljković je, lutajući skrivenim putanjama smisla i života, strogo razlikovao uzvišenost Poezije od realnog svakodnevnog života, tako da u njegovim pesmama sasvim retko ili nikada ne nailazimo na upliv stvarnosti, onakve kakvom je mi vidimo. Ovakav doživljaj življenja i poezije rezultirao je, logično, u skretanje od objektivnog ka subjektivnom, da bi pesnik mogao da spozna jedinu stvarnost za koju smatra da je prava, do koje mu je izuzetno stalo, a to je stvarnost Reči. Vera u moć Reči uliva nadu da poezija, i verovatno jedino ona, može odgovoriti na pitanje šta je to život, bez obzira da li se na njemu zadržava ili, kao što je to ovde slučaj, od njega beskrajno udaljava. Vođen tom nadom, ali i onda kada ju je gubio, Branko Miljković ispevao je najlepšu poeziju o poeziji.

Stvorivši poeziju koja pripada životu oblika unekoliko emancipovanih od životnih oblika, pesnik se uveliko približio tendenciji poezije francuskih simbolista, koja je obeležena odvajanjem od konkretnih značenja. Želeći da objasni svoja poetička shvatanja i shvatanja pesnika koje je sledio i o kojima je pisao, on u svojim esejima i kritikama, poetikom otkriva poeziju; sa druge strane, u bezbroj svojih pesama koje brišu granicu između pevanja i mišljenja, on poezijom objašanjava poetiku.

Mi, u stvari, ne znamo šta je Miljković još mogao da napiše. A napisao je mnogo.”


04.01.2018.

Implozija



Događaj je razbijen na krhotine, pa lijepljenje situacije, čak i onako pognuto, kao stari časovničar u gornjem gradu, naiđe na ispadanje. Staklena maska, izrazito tanka i pažljivo, pažljivo izduvana od Italijana sa sjevera ostaje bez dijela lijevog obraza, oko jagodice, a na ispadnuti dio stala sam golim stopalom. Premjestila sam svu težinu na tu nogu, jer kad je odlijepim od tla, više zbog znatiželje nego zbog boli, krv će stvoriti svoje žilice i grananja, a onda ću morati da ih slijedim. Ja zapravo slijedim znakove.

O vremenu ću pričati koje je ispremetano i, evo, zaista nije tako nabacano samo u mome sjećanju, nego i u mojoj prošlosti. Kazna je došla prije ovoga što sam je sada zaslužila, trenutak se desio kakav sam ga u prijašnjem nizu smislila i oplodila, ali je to uvijek razbijalo, praskalo, implodiralo. Kao da se zemlja neprestano urušava, a ja trčim unazad gledajući zabezeknuto u to propadanje i uvijek stajem na čvrsto i uvijek ga zarazim virusom rasipanja. Ne znam kada je trčanje unazad stalo, niti mogu ponuditi bolji odgovor na zašto od iskupljenja još u doba nevinosti.

Moja je kućica sa zidovima prepunim okačenih bakarnih posudica i zvončića, prozirnih epruvetica u kojima se čuva dah, peruška ili tanka trava zlokobno spokojno jezdila tako rasklimana po olujnom moru. Stajala bih čas na stijeni, mokra i cvokotava od valnih udara, čas u kućici, topla i zarumenjena, i tako bi me to premiještalo brže i brže dok se ne bi uvrtilo pa je veliko more, sa svim svojim mitskim bićima, podvodnim masivima i potonulim gradovima, nekako ukoračilo među moje zvonke zidove i krhke police i jako se raspojasalo. Skroz se odlilo i potpuno umirilo.

Gospodin riba pojeo mi je kolekciju leptirova, a sluzava trava prebrisala sve stranice debeloga dnevnika. Zelene, gotovo gnojne stranice, jer sam valjda i tu lagala. Onda je svanulo i toga je jutra iz epruvetica sa dahom, podgrijanih gustim sunčevim zracima što su škripavo proširivale grede na tavanu, izraslo skladno leglo svijetloplavih cvjetića sa gotovo neprimijetnim žutim obrubom oko srca. To je bio jedini dan koji sam preležala na cvijeću, ali nisam gledala u nebo, nego u gipsani model Sunčevog sistema koji je preslikavao pogled sa stijene.

Od tada sve ljuštim osim sebe. Ne znam sa koje sam strane.




03.01.2018.

Složenica o inspiraciji: Slatkomočvarno čudovište







02.01.2018.

Robert Skidelsky za Project Syndicate: O tranziciji s ljudske na automatizovanu ekonomiju



(autor je član Gornjeg doma britanskog parlamenta i profesor političke ekonomije na Univerzitetu Wrwick)


Umirivanje anksioznosti u vezi s robotima postalo je glavna preokupacija poslovnih apologeta. Zdravorazumsko i ni najmanje tupavo gledište jeste da što se više poslova automatizuje, manje će biti stvari koje mogu raditi ljudska bića. Vodeći primjer je automobil bez vozača. Ako automobil može da ide sam, šta će biti sa šoferima, taksistima itd?

Ekonomska teorija nam govori da su nam brige neutemeljene. Dodjeljivanjem mašina radnicima povećava se njihov učinak svakog sata njihovog rada. Onda imaju izbor na kojem može da im se pozavidi - raditi manje za istu platu ili raditi isti broj sati za veću platu. I dok cijena postojeće robe bude padala, potrošači će imati više novca za trošenje na više iste ili druge robe. Bilo kako bilo, nema razloga da se očekuje neto gubitak radnih mjesta za ljude ili bilo šta drugo osim kontinuiranog unapređenja životnih standarda.

Istorija ukazuje na isto. U posljednjih otprilike 200 godina produktivnost konstantno raste, naročito na Zapadu. Ljudi koji žive na Zapadu izabrali su i veću ležernost i veći prihod. Broj radnih sati u bogatim zemljama prepolovljen je od 1870. godine, dok je realni prihod po glavi stanovnika povećan pet puta.

Koliko je postojećih radnih mjesta zapravo "u opasnosti" od robota? Prema izvještaju od neprocjenjivog značaja McKinsey Global Institute (MGI), oko pedeset odsto vremena koje se potroši na radne aktivnosti ljudi u globalnoj ekonomiji danas bi se teorijski moglo automatizovati iako aktuelni trendovi ukazuju na maksimalnih 30% do 2030. godine, u zavisnosti pretežno od brzine usvajanja novih tehnologija. Srednje prognoze izvještaja su sljedeće: Njemačka 24%,Japan 26%,SAD 23%, Kina 16%, Indija 9%, Meksiko 13%. Do 2030., procjenjuje MGI, između 400 i 800 miliona pojedinaca će morati da pronađu nova zanimanja, pri čemu neka od njih još ne postoje.

Ova stopa deplasmana radnih mjesta ne razlikuje se mnogo u odnosu na prethodne periode. Jedan razlog zbog kojeg je automatizacija toliko zastrašujuća jeste što je budućnost ranije bila veća nepoznanica - nismo imali dovoljno podataka za alarmantne prognoze. Jači razlog jeste da trenutni izgledi za automatizaciju nagovještavaju budućnost u kojoj mašine mogu da zamijene ljude u mnogim radnim sferama gdje se mislilo da samo mi možemo da radimo.

Ekonomisti uvijek smatraju da su raniji talasi uništenja radnih mjesta doveli do ravnoteže između ponude i potražnje na tržištu rada na višem nivou i zaposlenosti i zarade. Ali ako roboti mogu da zamijene, a ne samo potisnu ljude, teško je uočiti tačku ravnoteže dok sama ljudska rasa ne postane suvišna.

U izvještaju MGI odbacuje se tako turoban zaključak. Dugoročno gledano, ekonomija može da se koriguje da bi obezbijedila zadovoljavajući posao svima koji ga žele. “Za društvo kao cjelinu mašine mogu da preuzmu posao koji je rutinski, opasan ili prljav i mogu nam omogućiti da bolje koristimo svoje urođene ljudske talente i uživamo u većoj ležernosti." Ta situacija ne može biti bolja u poslovnoj ekonomiji. Ipak, u tom argumentu ima nekih ozbiljnih rupa.

Prva se tiče dužine i opsega tranzicije s ljudske na automatizovanu ekonomiju. Tu je prošlost možda manje pouzdan vodič nego što mislimo, jer je sporije nastupanje tehnološke promjene značilo da zamjena radnih mjesta ide ukorak s deplasmanom radnih mjesta. Danas, deplasman, a samim tim i prekid, biće mnogo brži jer se tehnologija osmišljava i širi mnogo brže. "U naprednim zemljama svi scenariji", piše u istraživanju McKinsey Global Institute, "rezultiraju potpunim zaposlenjem do 2030. godine, ali tranzicija može da uključuje periode nezaposlenosti i negativna poravnanja plate", u zavisnosti od brzine prilagođavanja. Ovo predstavlja dilemu za političke odlučioce. Što se brže uvode nove tehnologije, one "gutaju" više radnih mjesta, ali se brže realizuju obećane dobiti. U izvještaju MGI odbacuju se pokušaji da se ograniči opseg i brzina automatizacije što bi, kako se navodi, “zauzdalo doprinose ovih tehnologija poslovnoj dinamici i ekonomskom rastu". Imajući u vidu ovaj prioritet, glavna politička reakcija slijedi automatski - ogromne investicije po "skali Maršalovog plana" u obrazovanje i obuku radne snage da bi se obezbijedilo da se ljudi uče važnim vještinama kako bi im se omogućilo da se nose s tranzicijom.

Da li je svijet u kojem smo osuđeni da se utrkujemo s mašinama da bismo proizvodili sve veće količine potrošačke robe svijet koji vrijedi imati? I ako ne možemo da se nadamo da ćemo kontrolisati ovaj svijet, koja je vrijednost toga što smo ljudska bića? Ova pitanja su možda izvan domena istraživanja McKinsey Global Institute, ali ne treba zabraniti da budu predmet javne debate.





01.01.2018.

Skica za duše A.H. i И.В.С.



šta se sa vašim pogledom dešava?
kako od patnje, pobogu, načiniste brda
što umjesto bijelog kamena
rađaju bodeže
s otrovnim sastojkom pri vrhu sječiva.
To je sasvim sigurno
sasvim dovoljno straha
pa užasnog ljudskog užasa

gospodine, vi ste dovoljno ljuti
da progutate planetu i onda prsnete
pod vlastitom rukom i njenom produženom kandžijom.
Jer, viziju ste imali da solidno čvrsto
u jednoličnu supu, vašom naredbom, pretvore
i onda možda, da li ste to vidjeli,
vaše ideje uspiju da zasjaje
jače od ludila u vašim zjenicama
iz kojih se inače izvija magla

i sada smo na tački gdje krešendo počne da divlja
ono što u duši vašoj kovitla
samo je zvuk sposoban reći
mrveći malene kosti pod zanavijek navijenim zupčanicima.
I, ako bih tu unijela svijeću
i ako bi igdje bilo zapitanosti zašto
evo, ne vidim čak ni zeru svrhe
pod vašim teškim zastorima sumnje


29.12.2017.

Manifest




Nema tu više opisivanja. Bezazleno je nešto najmoćnije na ovome svijetu, kada odluči da vrati bezazlenosti pravo.
Samo mu treba osviješteno mnoštvo, jer mnoštvo, samo po sebi, ima. I najvažnije, disciplina da nastavi njegovati bezazlenost nakon pobjede.

Svaka pobjeda, osim pobjeda protiv samoga sebe, djelimično je i poraz za bezazleno. Patnja od ljudske ruke, čak i višestruko zaslužena, duboko je tužna i bezazleno u njoj ne vidi svrhu osim ako, nekim čudnim putevima, ne poboljša iznutra onoga koji pati.

A, novokomponovane mesije koje, pod krinkom zloupotrebe etike što je nesumnjivo prisutna, ismijavaju potrebu čovjeka za istom, te je, vještački smireno, posredno osuđuju kao nešto nedopušteno i zabranjeno .. Ti pojedinci su teritorija pogubne ideologije i treba ih ignorisati u miru. Oštećuju ljudsko jer jednostavno nisu zadovoljni što su uopšte ljudi.

Sve će ispasti dobro, ali to ne znači da nemamo svoju ulogu u tome.


28.12.2017.

Tragedija o vrhovima prstiju



besmrtni vjetrovi dižu se nad fjordom
noseći ešarpe od blage, tanke svile
sve žene u jednoj, zaključane u pticama
ona zaista, zaista bješe
ona

i oblake koje namiču, pa svjetlo onda mame
da silno odgovori
kao vrhovima prstiju polagano da prelazi
preko svega lijepog, skrivena Lili
razodjevajući ženu, daleko iza nagosti
ne
vjetrovi ne zaboravljaju iznad Vajlea

visok drvored oštećen poput najboljih ljudi
ko čelična čipka nad stijenama grešaka
to je Lili
čitate je, a ne biste ju prepoznali
osim polagano, kad trepne i zataji

možda još uvijek
prekriva usne i odsutno gleda u završen pokret
i svoje drugo lice
visoko, gdje od njene svrhe
vjetrovi nad fjordom olakšavaju kopno

eno
Lili je gore
puštene ešarpe skuplja poput bivanja u zagrljaju
svojih prijateljica
ponovo je sama i ponovo miluje čipku
podno svjetionika pred kojim se samo
sve do kraja kaže






Noviji postovi | Stariji postovi


PROZA I POEZIJA
Lirika o ljubavi
Koščej Besmrtni
Sarabanda
In quo totum continetur
Svijet na ruševinama budućnosti
Skica za moja življenja
Priča
Magija
On i žena
Grim majstor
Ovdje, po našoj glavi
Eter
Svađe vremenà
Caturaṅga (चतुरङ्ग)
Jezgro
Žurba i kalabaš lula
On nema ime
Keridven
Ustakljeni mrak
Sve
Neka ulica
"Poezija Magla: Fetiš (šššššššš)"
"Anthem for Minorities: Kažu da smo budale"
"Crno u vrećama"
"Mythic Fantasy tour"
"Čuvari"
"Rock 'n' Roll"
"Mrijestilište"
"Horizont događaja"
"Homage: Weird Tales Heavy Metal Generation"
"Da li jesam?"
"Tužna priča o neutralisanim osmatračnicama"
"Unus mundus"
"Marija koja priča"
"Epilogna stvarnost"
"Ušivanje"
"Adagio za lutku"
"Nešto vremena u sobici"
"Sakupljač misli"
"Premotano na kraj"
"Pismo"
"Tref dama"
"Pod drvetom"
Dirigent
Reciklirani traktat o kosmogoniji
Ništenje
Uhvaćene vode
ༀམཎིཔདྨེཧཱུྃ།
Pjesma iz Burana
N-ta
Neshvaćene riječi
Digitalne tvari
O prirodi (stvari)
Protokoli
Mjesto odakle dolaze pitanja
Meta
Ona je ja
Dolazi sve što treba
Nad(ri)čovjek
Svemirska buka
Razrušeni ljudi
Koncert koji traje 36:26
Ogled o smislu
Bez premca (once again)
Blues
Gornja brada
Sofija
Kameni junak
Koja riječ?
Muzika
Zelena Angela
Biblioteka
Usud blagosti
Igra
Moja bijesna cura
Stvaranje cvijeća
Sam
Volja
Uzrečica
Mladi ja
Epitaf mome pjesniku
Riječi za nepotentan mit
Broj dana rođenja
Suza u noći
Grad
Oči su od Oca
Koja je tajna našeg srca, žalosti?
Traktat
Priča počinje kao nedovršena rečenica.
Jeanne d'Arc
Pisanje
Iz suze
Vrijeme
Stopa ode
Intro
Crkva sv. Đorđa
Naša
Grijeh kiša
Srce gdje nema zašiješ
Riječ
Zamjenjiva kategorija
Ona koja svjedoči
Moneov kist
Ono što širi
Učim
Klupe čekanja
Upišimo odgovor
Frekvencija
Bosanska
Jednostavno.
Lagano putovanje
Susret
Bedem
Dlanovi i rosa
Ženska
Vrijeme i bjelina
§
Notni zapis
Polagano
Molitva za ženu
Rađanje
Majčin telal
Svijet odgovora
˛˛~°°°~¸¸
Za novih par sijedih
Solo para siempre
Starcu
Et in Arcadia ego
Jednoj od svih, svakoj od jednih
Elegija o smrti mašte
Čeznem te flamenko
Soba misli
Unutrašnja
Stvaranje
Mislim...
Obalu zapljuskuje proljeće
Putešestvije
Amajlijin naslov duše
Bijela pčela
Umorena mora
Pismo
Priznanje
Prvi dešeni
Apokaliptično komična
Daleka
Dan
¤

Dan
U prilog teorije haosa
Fuga bez muzike
Kurčeviti trubadur i iskusna muza
Dolina ubranih breskvi
Poezija magla
Kolijevka u stihu
Posljednja činija žita
Broj dana rođenja
Teslina ploča
Slaviti život

FILOZOFIJA, PSIHOLOGIJA I ISTORIJA
Górecki: Simfonija žalosnih pjesama
يين زرتشت (Zaraθuštra)
Sve što trebaš znati o ljubavi
In quo totum continetur
Sajensifikacija fikcije ili o traženju opravdanja: Los Voladores
Svijet na ruševinama budućnosti
Hiperdimenzionalna materijalizacija
Svojstvo!
Voli!
24 duge godine od masakra: Konačno uhapšen Radomir Pantić i prvi egzekutori 63 civila u selu Zaklopača kod Milića, ubijenih u jednom danu (neka ostane zapis ko je nalogodavac, a još uvijek nije uhapšen)
"BEAT THAT!" vol.1: Ljudska prava
"Samo je loša vijest dobra vijest"
"Antisemitizam u Sarajevu"
Eter
Jezgro
NOISe proudly presents: Blogeri & Asocijacije
"Mythic Fantasy tour"
"Horizont događaja"
"Da li jesam?"
"Tužna priča o neutralisanim osmatračnicama"
"Epilogna stvarnost"
"Kotač"
Šta je činjenica?
Reciklirani traktat o kosmogoniji
ༀམཎིཔདྨེཧཱུྃ།
Pjesma iz Burana
N-ta
O prirodi (stvari)
Meta
Nad(ri)čovjek
Svemirska buka
Ogled o smislu
Sofija
Samorecepti: Iskomunicirano (za sada)
GENOCID: Onemogućavanje rađanja
Zašto?
Mladići prepisivali ponašanje svojih očeva od prije 20 godina
Iz neznanja i zbog malicioznih ciljeva - (zlo)upotrebe
Ko nam je dao PRAVO (izbora)?
Tajne
Rašomon: Nacija, etnička pripadnost, religija
Rat
Čudesna biljka
Imaj vjere.
Čovjek koji je zaustavio pustinju
Od...
Osjećam, dakle postojim.
Intro
PREPORUČUJEM: Inferiornost = zavist = podsmijeh
Bartolomejska noć ili o šovinizmu
Pojava
Čoporativno ZLO & čoporativno DOBRO
Ona koja svjedoči
Abeceda
Šta znači ćutiti & šutiti?
PREPORUČUJEM: Već znam da ću se, bar u nekoliko navrata, vraćati ovome predavanju u trenucima kada injekcija optimizma na čas zataji. (Zamislimo da karikirajućeg imitiranja određenih osoba nema. U tim dijelovima neprimjereno, ali hajde...)
"Okrajak za kraj" ili o satanizmu
Zlo znanje i ravnodušno sivo vs. udruživanje
”Miješanje”
Studija o kulturi života i kulturi smrti
O samocenzuri
Znakovi
Boje ili rasprava o isključivosti
Ljudi
Dokaz
Zlo
O... nečemu (počeh kao Tramvajsexualac s naslovima:-)
Orgon ili o “spaljivanju vještica”
Kako očevi vole...
Samotnost
Izdržljivost ili ponešto o poboljšanom JA
Ljubav mori
(ANALIZA MOJE SRAMOTE) Svakih 10 sekundi...
Sjećanje
Red privatnog, red jednostavnog, red dosadnog
Filozofija krajnosti ili o lijeku: “Furaj mali sam sredinom!”
O (ne!)prijateljstvu
-izmi ili transgeneracijske igre
Umijeće strahovanja ili popis mojih strahova
Ono što ne smijem ili crtice o anarhiji
Preduprijediti svakodnevno loše veliko je dobro
Serijal odnosi: Svijet po mjeri žene
Misterija osmijeha
Uspod modernog rasizma
Supremacija
Serijal “Odnosi”: Žena
Mi, ljudi!
Je li način, je li mjesto?
Krizologija
Sažetost
Entropija
I vas volim sudije.
Abeceda
”Miješanje”
Studija o kulturi života i kulturi smrti
Boje ili rasprava o isključivosti
Dokaz
Zlo
O... nečemu (počeh kao Tramvajsexualac s naslovima:-)
(a)Teološka rasprava
Filozofija krajnosti ili o lijeku: “Furaj mali sam sredinom!”
Ono što ne smijem ili crtice o anarhiji
Preduprijediti svakodnevno loše veliko je dobro
Uspod modernog rasizma
Mi, ljudi!
Rasisti&kastisti
Besa
Ponešto o konkretnom djeliću istine čije je potpuno distorziranje, u međuvremenu, pokušavano na najgresivnije moguće načine
Od špijuna preko novinskih agencija do jedinstvene informacijske slike cijelog svijeta
PREPORUČUJEM: Već znam da ću se, bar u nekoliko navrata, vraćati ovome predavanju u trenucima kada injekcija optimizma na čas zataji. (Zamislimo da karikirajućeg imitiranja određenih osoba nema. U tim dijelovima neprimjereno, ali hajde...)
Zlo znanje i ravnodušno sivo vs. udruživanje
Svevidjeće oko
Panevropa
Orgon ili o “spaljivanju vještica”
Ἅγιον Ὄρος
Nazi Israel
Koncepti

MUZIKA I UMJETNOST
Górecki: Simfonija žalosnih pjesama
Koščej Besmrtni
يين زرتشت (Zaraθuštra)
Sve što trebaš znati o ljubavi
Sarabanda
Tartini
In quo totum continetur
Griegova teška p o b j e d a
Ispravljanje
Пьесы Фантазии
She has her own way now (and she loves Satie :-)
Radosna pjesma nakon litanija (rekli bi k'o fenix)
Grim majstor
"BEAT THAT!" vol.1: Ljudska prava
Mnogo, mnoooooooooogo dobro (pozajmila od Solakhova)
Jonathan Howsmon Davis
Ovdje, po našoj glavi
Smrt znanja
Vinil godine '94.
Svađe vremenà
Idila o 730 pisama Kamili Stösslovoj
Michael Jackson thought a Punk
Mubarek Ramazan, moji blog prijatelji :-)
Sharaniejšn & Ormusovača
Totenmarsch
Dvije čovjekove smrti: Dijete i Starac
Neka ulica
"Poezija Magla: Fetiš (šššššššš)"
"Anthem for Minorities: Kažu da smo budale"
"I own your tears anyway"
"I own your tears anyway"
"Aaaaaaaaaaaaa, ovo je brzina (kec, kec, kec, kec,kec,kec, keckeckec)"
"Crno u vrećama"
"Mythic Fantasy tour"
"Voli metal punk mrzi rat: Ausgebombt"
"Halford & kostimirane godine"
"Rock 'n' Roll"
"What's going on?"
"Horizont događaja"
"Homage: Weird Tales Heavy Metal Generation"
"Doviđenja moja ljubavi, moja strasti"
"Mist ("kiseli" se tri godine, nikako da doživi studijsku verziju)"
"NOISe proudly presents: Nights in Black Satin"
"Tužna priča o neutralisanim osmatračnicama"
"Moj bend"
"Poetry of Old"
"Budžžž"
"Camille Saint-Saëns: La Danse macabre"
"No War!"
"Unus mundus"
"Marija koja priča"
"Vivaldijevo "Ljeto": Žestoko izvođenje"
"Lady Justice has been raped"
"Ušivanje"
"Most Severe Waltz in The Kingdom of My Decided King"
"Adagio za lutku"
"Čuvar armenske muzike: Aram Khachaturian"
"Zrak"
"Dies Irae manual: Pustiti glasno"
"Premotano na kraj"
"Rekvijem"
"Ludi Velšanin, jedan od velikih, još uvijek živ: Sir Karl William Pamp Jenkins"
"Llibre Vermell de Montserrat: Stella Splendens aka narodna muzika iz XIV vijeka"
"Da li se Igra kraljeva ikada začula u Vinčesteru? Kako je slučaj udesio da Серге́й Серге́евич Проко́фьев u baletu o najpoznatijim svjetskim ljubavnicima iz italijanske Verone muzički odredi britanski identitet?"
"Empirija 1978: Kako je Hard Rock prešao u Heavy!"
"Tref dama"
"Saturnesa"
"Osjećaj Matematičara: Tišina prije Bacha"
"Clément Philibert Léo Delibes - Duet cvjetova: Lakmé, kći brahmanskog sveštenika i Malika, njena sluškinja"
"Nadrealizam: O puževima i svecima (Rene Laloux "Les Escargots" feat. The Cult "Saints Are Down")"
"Naprijed je tamo gdje učim"
Dirigent
Borodinov "Knez Igor": Plesovi turskog nomadskog naroda (Kumansko-kipčačka konfederacija X-XIII vijek)
Ovako umiru ljubavnici
U dvorani Planinskoga Kralja
Božanska muzika Johana Pahlbela
Inspirisano Vergilijevim Georgikama: Disati u pauzama
Morgonstemning
Åkerfeldt
Poets and Madmen
Doma
Rock and fuckin' Roll
Multiple Frequency Orgasm
หินอวกาศ
Vàli: Kamen i kora
Sjećam se.., sjećam se velikih podzemnih jezera
Kako Serebrier (najbolje) čuje
Sve zbog čega volim Fedosejeva
Рассказ царевича Календера ili o orgazmu i porijeklu priča
Meta
A Natural Disaster
Totentanz
Koncert koji traje 36:26
Genij ubice i rasiste vs. Balada o tužnom Vargu

Memories
Distorzirani kauboji feat 18 godina stara progresija
Jedan je (Met)
Black Sun
Otkriće (hvala Antoanu :-)
Sam
Sirovina (mojim prijateljima, kažu da se rastajemo)
Suza u noći
Koja je tajna našeg srca, žalosti?
Motion in (e)motion
Vrijeme
Mejah sav
Srce gdje nema zašiješ
Zamjenjiva kategorija
Filozofsko ništa konkretno je svašta
1993.
...
Sada...
Malo više "pozajmiš" od melodijske teme Bonfae, malo "pozajmiš" od Stingovog načina pjevanja i dobiješ pjesmu na vrhu top listi svijeta. No, majstorstvo je to uklopiti na ovaj način. Aranžmanski je besprijekorno.
Muzika
Večeras..., večeras nemam dodati niti oduzeti išta onome/od onoga što gospodin K-Rino reče
Jedno od najljepših orkestarskih velikih djela i jedan od najljepših baleta ikada
Sjetih se... dobra je.
Noćas imam reći ono što su Barbier i Carré rekli u libretu za Gounodovu veliku operu Faust.
Lagano i C oštri
”Kada postanem Sunce, zasjaću život u srca ljudi.”
Mir ili kako ga je čuo Satie
Mislila sam pisati tekst o tome kako je ministar finansija SR Njemačke poručio Britancima kako će se, prije ili kasnije, morati odreći svoje prešs funte u korist €ura, al' se odlučih za ljubav na AC/DC način ;-)
Sestre milosrdnice;-)
Godina od derneka prođe:-)))
§
Notni zapis
Umjetnosti
Strpljenje
Fortune Plango Vulnera
Oh, dear! Ooh, Buckethead!
Baš odgovara;-)
Vrata
Irska tradicionalna (volim ovu pjesmu...)
Opeth opet i ostalo... po mom izboru.
Ramazan Mubarek Olsun
Cover
Tagovi: LJUBAV, MUZIKA i još jedan (nepostojeći tag) ŽIVOT...
Vanredno bolja od originalne
Mubarek dan
Jedno od najljepših orkestarskih velikih djela i jedan od najljepših baleta ikada
”Miješanje”
Studija o kulturi života i kulturi smrti
Notni zapis
Umjetnosti
Tagovi: LJUBAV, MUZIKA i još jedan (nepostojeći tag) ŽIVOT...
Uspon filma, uspon fašizma
Dilema
Misterija osmijeha
Zima
Umjetnost

POŠAST GLOBALIZACIJE
"BEAT THAT!" vol.1: Ljudska prava
"Samo je loša vijest dobra vijest"
"Antisemitizam u Sarajevu"
"Evropo, jebem ti mater zbog izbjeglica!"
Razrušeni ljudi
Zelena Angela
Pax Romana
Ćuti!!!
Ko je čovjek lijevo? Rođen 1923., nije umro. Tito i on su, zapravo, istoga i etničkog i nacionalnog porijekla. Ali, nemoj da vas zbunjuje zadnji podatak, riječ je o mome zaključku, više - manje neprovjerljivom.
Zavjera u praksi: Hvala Bogu što se ne rodih u Americi! 999 - E, da, to je i ZLO i NAOPAKO.
Ko nam je dao PRAVO (izbora)?
Rašomon: Nacija, etnička pripadnost, religija
Rat
No comment
Lijek
Preporučujem: KOLAPS
Mejnstrim mediji ćutali
Stara *urva Evropa.
Joseph Aloisius Ratzinger aka Benedictus PP. XVI & Kuba
Počeo je... nastavak. (A kad je uopšte stalo?)
Od špijuna preko novinskih agencija do jedinstvene informacijske slike cijelog svijeta
Večeras..., večeras nemam dodati niti oduzeti išta onome/od onoga što gospodin K-Rino reče
Zlo znanje i ravnodušno sivo vs. udruživanje
Unija (od kasnog latinskog 'unio'; 'union' značenja JEDINSTVO /od izvornog latinskog 'unus' značenja JEDNO)
SOPA i PIPA ili Hollywood vs. Silikonska dolina prema tumačenju Obame
Svevidjeće oko
Po*izd u crtama
Neko bolestan, neko terorista!!!
Benedictus PP. XVI: STOP UNHATE!
Panevropa
Uživaj kapitalizam!
Anonymvs
O savremenim britanskim krstašima i "svetom" Ólafru Haraldssonu
Dešava se
(ANALIZA MOJE SRAMOTE) Svakih 10 sekundi...
Bruto nacionalna sreća
QI.B.8.01.
Bijela pčela
EU namjerava zabraniti distribuciju i prodaju ljekovitog bilja, te alternativnu medicinu
Kad nema novih, a ono može sa starih... munara;-)
Prvi spermatozoidi sisara proizvedeni u laboratoriji
Legalno pišanje po ljudskim pravima
Lajički, k’o dobar đak Obama
Misao dana
Kako to radi Novi Svjetski Poredak: Revolucije (krvi) na izvoz!
Dinastija, uvijek i zauvijek!
OBAMA...
Mislite li da postoji suštinska razlika između poretka EU i nekadašnjeg SSSR-a?
Pobunite se već jednom!
Bio sam nekad BIO!
Ekumenizam
Sistem vrijednosti
Jedna valuta – jedan poredak
Virtualna Zemlja
Izmišljena vrijednost će svakako pući poput balona od sapunice
Dan LJUDSKIH? prava
Sapunica “WikiLeaks”
Koncepti
Krojači stvarnosti
Plemenito neistinito
Revolucija
Vladavina naroda. Eki?!
Entropija

Čitam...

Bili...
320053

Powered by Blogger.ba