beats by dre cheap

Red privatnog, red jednostavnog, red dosadnog

 

 

 

Bockanja.

Kad me ljudi s velikom i dugotrajnom upornošću bockaju meni to postane dosadno. Onda se to nastavlja, pa ja krenem analizirati. Odakle im više volja da to čine? Nerazjašnjeni konflikti, nerazjašnjene traume..., bla, bla, bla.

Zatim primjetim da ti ljudi zapravo kod sebe prepoznaju prave uzroke bockanja osobe koja je sasvim nebitna, sporedna uloga u njihovoj priči, ali nastavljaju. Lakše im temu vječno držati otvorenom nego razjasniti uzrok i zatvoriti poglavlje, krenuti dalje.

Znam šta je tuga. Ne znam šta je ogorčenost. Hvala Bogu na tome. Šta to dijeli tugu i ogorčenost? Kada tuga postaje ogorčenost? Da li se kod svih ljudi, bar jednom u životu, desi da tuga preraste u ogorčenost?

Može biti da sad strogo i nadmeno iznosim svoju teoriju, može biti... No, mislim da postoji nešto što se zove umijeće tugovanja. Postoji i nešto što se zove umjetnost tugovanja

Pojednostavljeno, rekla bih da je umijeće tugovanja istugovati nešto u relativno kratkom životnom periodu i krenuti dalje.

A umjetnost tugovanja? Hmmmm. Ima ljudi koji svoju tugu za sebe svežu toliko čvrsto i dugotrajno da im ona postane najbolja prijateljica. Jedina koja razumije. Tu se zakoračuje u umjetnost tugovanja kada je sve što život aktuelno nudi nedostojno one neke projektovane idealne situacije kako je nešto moglo biti. Projektovane situacije, naravno, iz prošlosti. Tada započinje i bockanje, više ili manje suptilno, zavisi od faze. U nekom procesu izostanka željenih odgovora na ta bockanja počinje proces ogorčenosti. Ogorčenost - uvod u osvetu.

Gorke misli, gorak um, gorko lice, gorko baš sve i svi oko ogorčenog. Za ogorčenog. U tom krugu, u tom zatvoru nema budućnosti. Neke ljepše budućnosti koja se izgradi samozalaganjem. Nema.

Ovaj zatvor razbija samo incident dovoljne jačine. Pozitivan incident. Ljubav.

A ljubav privlači ljubav. Tuga privlači tugu. Ogorčenost privlači ogorčenost. Osveta privlači osvetu. Tako je.

 

 

Nekoliko godina unazad puno pridajem tome kako mislim. Kako mislim o svim ljudima, prirodi, stvarima. Koliko je to bitno, lako je provjerljivo. Uzmem stvar, žurim s njom, mrzi me raditi oko te stvari, možda šta i opsujem usput. Stvar se slomi, pokvari, ne daje željenu efikasnost ili funkciju. Jednostavno neće nešto što treba. Ili je uništena.

Tako može biti i sa ljudima. I sa odnosima. Ali može biti i još komplikovanije. Ima ljudi koji lijepo misle i osjećaju o onome čega se prihvate, ali u trajanje te ljepote ne ulažu. Recimo, bitno je da je to nešto tu pri ruci i to je to. Kraj. Happy end. Super.

Nije. Aktuelni trenutak pukog imanja nečega brzo prođe. Dođe potreba da se to imanje uzgaja. Svaka stvar, a posebno ljudi, više voli blagu ruku. Mnogo više od ruke koja se uopšte ne preispituje da li je blaga, gruba ili ni jedno ni drugo. Ima ruku koje misle da se sve završava sa time da su jednostavno ruke. Da jedan dlan može stati u drugi dlan i prosto stajati tu onako. Još ako taj dlan misli da je bolji od dlana u kojem miruje, a zapravo unutra, u sebi zna da malo daje tom drugom dlanu pa onda postaje sve uznemireniji. Iz dana u dan. 

 

 

Nema goreg zatvora od onoga što ga čovjek sam sebi zna napraviti. Ni većeg zadovoljstva što ga čovjek sam sebi zna iznjegovati. Što je ljepša i dublja, umjetnost više rizikuje da postane sama sebi suprotnost. Zato i postoji ravnoteža. I to na žici.

 

 

 

va§IONia
http://vasionka.blogger.ba
24/06/2011 15:31