beats by dre cheap

Ljubav mori

 

 

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Ljubomora.jpg[/IMG]

 

 

Ljubomora.

Kao štetočina je. Ne, još bolje, ... virus. Vjerovatno je svi osjećaju u mnogo manjoj, umjerenoj ili mnogo većoj mjeri. Organizam nekih koji su tim virusom zaraženi, međutim, dosta rano ili nešto kasnije razvije antitijela, pa ljubomora nikad ne eskalira u bolest.

Nikad mi nisu bile jasne nametnute tradicijske vrijednosti u vezi s ljubomorom. Tipa: Dobro je što ti je cura/dečko ljubomoran, to je znak da te voli. Ogromno hmmmm ide ovdje.

Ok., pretpostavka je da nas zapravo nije briga za ono što ne osjećamo bliskim, za ono što nam ne treba. No, ljubomora se vrlo često javlja i u oblastima "imanja" na koje uopšte nismo ni ostvarili neko pravo, na koje bilo kakvo pravo ne polažemo. To je onda ona neka, k'obajagi, iracionalna ljubomora, kao da ljubomora uopšte može biti racionalna.

 

Vjerovatno mi je majka glavni krivac što ljubomoru ne ispoljavam, bar od trenutka kada sam se počela osjećati odraslije, uzmimo za početak tog odraslijeg neku 14 godinu života pa na ovamo. Majka mi sada, kada smo sestra i ja odrasle, ima tih nekih izleta kao u zezanju tokom zajedničkog druženja, ali se ne mogu sjetiti nijednog takvog njenog izleta za vrijeme mog djetinjstva. O tati da ne pričam, on je od toga operisan, bar je apsolutni nedostatak ljubomore uvijek i uporno prezentovao pred sestrom i mnom. Mnogo mi je ovaj primjer mojih roditelja pomogao kako u ljubavnim vezama, tako i u odnosu sa djevojčicama, djevojkama i ženama oko mene, u zavisnosti od razvojne faze.  

 

Ponosni sam vlasnik sjećanja na ljubavne veze koje su, naravno, trajale i prekidale se, ali nikada zbog ljubomore. Krivci za to su bile i te osobe i ja. Da li je baš nikada unutar nismo osjećali? Ne, definitivno. Da li je baš nikada nismo ispoljili? Da, definitivno.

Navike, naučena ponašanja koja s vremenom postaju automatizam, su čudo. Suspregneš se prvi put, drugi put je već mnogo lakše. Suspregneš se treći put, četvrti put tog štetočinskog osjećaja vjerovatno neće ni biti u tebi. Imala sam mnogo razgovora na ovu temu sa prijateljicama. Kažu: Bezze to, kad onda budeš ono što jesi? Zar sam ja, u trenutku, zapravo samo i isključivo ljubomora ili sam osoba sposobna boriti se sa vlastitim manama za koje unaprijed znam da će naštetiti i meni i drugome?

U toliko sam situacija gledala mane koje, puštene u slobodno ispoljavanje, krenu da haotično vršljaju i uništavaju svaku pozitivnost u nekom odnosu. Ljubomora je valjda štetočinska kraljica tih mana u okviru ljubavnih odnosa.

Noviji primjer. Zove me prijateljica. Kaže da joj je njena poznanica rekla da ih je vidjela. On je bivši dečko moje prijateljice. Ona je njegova sadašnja djevojka. Moja prijateljica mi potanko opisuje sadašnju djevojku njenog bivšeg dečka, a na osnovu opisa koji joj je dala poznanica. Kažem, frka mi je na poslu trenutno, vidim da si rastrojena, u čemu je zapravo fol. Kaže, ja ga još uvijek volim. Kaže, sa drugim sam dečkom, ali konstantno samo o njemu razmišljam. Kažem joj, ček, on je sa drugom curom, ti si sa drugim dečkom i ti mi sad opisuješ 20 minuta tu sadašnju njegovu curu. Prijateljica mi kaže nešto u folu znala sam da ćeš mi naribati nos. Čuj, naribati nos?!

 

Ma, problem je u tom imanju, u tom sebičluku. Malo, moje dijete, će mi u neko doba svoje majušne nezaštićenosti početi izražavati otpor spram moje težnje da ga imam, da ga posjedujem, a kamo li odrasla osoba. Evo šta je imanje. Cura i dečko uđu negdje među ljude i ona mu kaže: Nemoj gledati tamo, ona te cura šmeka (riječi prati pogrdna opaska na račun te cure koja šmeka). Čuj da neko ne gleda bilo gdje gdje će slučajno ili namjerno pogledati. Sprečavati nekoga da svojim očima gleda gdje hoće?! Ma daaaaaaaaaaaaj. I, u konačnici, šta proizvede konstantno ponavljanje ovakvog ponašanja? Dečku vjerovatno prvi put bude simpatično u folu aaaaaaa vidi, vidi, omaklo joj se, stalo joj je, nije tako hladna kao što se predstavlja. Drugi put joj vjerovatno saopšti daj, pusti me ba! Treći put joj vjerovatno neće ni reći koliko ga to već smara. A četvrti će vjerovatno iz otpora baš krenuti da šmeka druge cure po prostoru.

Ljubomora je transgeneracijska štetočina, transgeneracijski virus. Koja majka ne želi da njena kćerka ima srećne uspomene iz svojih bivših ljubavnih veza, te sadašnju vezu ili brak u kojem je ispunjena? Kako će to njena kćerka ostvariti ukoliko su joj u djetinjstvu bile servirane ljubomorne scene njene majke?

Obavila sam i drugi, duži razgovor sa mojom prijateljicom iz onog novijeg primjera. Pred kraj razgovora joj se omaklo: Ja njega bolesno volim. Upitala sam je da li je mislila na bolesno kao bolesno ili nešto drugo. Time bolesno, saopštila mi je to vrlo direktno, željela je naglasiti razliku između količine voljenja koju sam ja u sebi sposobna imati i količine voljenja koju ona, kao nesporno vrlo osjećajna osoba, u sebi nosi. Ostala sam pri zaključku da je ipak riječ o kvalitetu voljenja.

 

Nisam neki Frojdov fan, ali sam saglasna s njegovom teorijom omaški u govoru (i drugim načinima komunikacije) predstavljenom u njegovom djelu, zapravo nizu predavanja, Uvod u psihoanalizu. Osoba je omaške u govoru ponekad toliko svjesna i prije nego što je izgovori da se to omaškom više i ne može smatrati. Može se isključivo okarakterisati kao potpuna svjesnost o pravoj prirodi onoga što u toj osobi čuči, te što ona, u prenošenju toga kroz govor drugim osobama, više i ne krije toliko pažljivo. Poput ove omaške moje prijateljice - bolesno voljenje.

Za kraj, jedan citat iz zaključnog Frojdovog predavanja o omaškama:

 

 

"Velika se vrijednost omaški za naše svrhe nalazi u tome, da su to pojave na koje se dosta učestalo nailazi i na vlastitoj osobi, i koje nikako nemaju kao pretpostavku postojanje bolesti, da bi se dogodile. Tek bih još jednom vašem, do sada neodgovorenom pitanju dopustio, da na kraju dođe do riječi: ako su se ljudi - kako smo na mnogim primjerima vidjeli - toliko približili razumijevanju omaški, i ako se toliko često ponašaju kao da su im prozreli smisao, kako je onda moguće da iste ove pojave uglavnom predstavljaju kao slučajne, besmislene i beznačajne, te zašto se toliko žustro opiru njihovu psihoanalitičkom razjašnjenju?

Imate pravo, to je neobično i zahtijeva objašnjenje. No, ja vam ga neću dati, već ću vas polagano dovesti do onih uzajamnosti iz kojih će vam se objašnjenje nametnuti samo, i bez moje pomoći.".

 

 

∇a§IONia
http://vasionka.blogger.ba
27/07/2011 12:21