beats by dre cheap

Hiperdimenzionalna materijalizacija





"Postoji određena sličnost između dva osnovna načina fundamentalnog istraživanja u modernoj teoretskoj fizici, kao i dvije realnosti koje uzimamo u obzir: materija i svijest. Isto kao što se i kod istraživanja psi-fenomena nastoji da se povežu ili objedine materija i svijest, isti je slučaj i u naprednoj fizici gdje bez obzira na to što je bilo ozbiljnih pokušaja u poslednje dvije dekade da se iznađe jedna Ujedinjena Teorija koja inkorporira oboje, kvantni pristup (“materija”) i pristup polja (“svijest”), još uvijek ne postoji ni jedna teorija koja uspješno obuhvata ovo dvoje i objašnjava bilo koju od te dvije grupe problema. Kvantna mehanika se primarno bavi sub-mikroskopskim svijetom elementarnih čestica. On je bazirana na vjerovatnoćama događaja koji se odigravaju ne-deterministički, prije nego nekim deterministički poznatim stanjem, koje bi se moglo kalkulisati koristeći klasične jednačine kretanja.

Kada imamo jedan određeni broj mogućih stanja, od kojih svako može da bude rješenje unutar određenih okvirnih stanja, onda nailazimo na određene probleme kad pokušamo da prebacimo ove koncepte u klasične realitete. Vektor određenog stanja podrazumijeva skupinu svih mogućih pre-kolapsnih stanja i on predstavlja jedan sistem u kome određeni događaj egzistira u svim stanjima simultano. Jednom kad se taj događaj desi, ili kada se ono što se naziva “mjerenje” dogodi, taj sistem ruši vektora stanja u jedno vjerovatnoćom određeno stanje. Dok se taj kolaps ne dogodi, vektor stanja koji se razvio u vremenu deterministički specificira taj sistem kolektivno. Ova interpretacija je u kvantnoj mehanici poznata kao Kopenhagen Interpretacija i ona je dominantna, sa manjim varijacima, u kvantnoj mehanici koja se danas koristi. Ona je karakteristična po tome što nije u skladu sa klasičnom fizikom gdje uzrok vodi ka posljedici.

U isto vrijeme, teorija polja, (Ajnštajnova generalna teorija relativiteta) igra vodeću ulogu kada uzimamo u obzir istinski svijet fizičkih realiteta. Čini se da ova teorija polja prostiće iz klasičnih pogleda u vezi uzroka, posljedice i determinizma. Klasična mehanika se bavi sa jednačinama kretanja koje se mogu riješiti u slučaju specifičnih događaja kada su poznati početni parametri, kao što su pozicija i brzina, ili početna i završna stanja. Tako, polje predstavlja jedan određeni međusobni odnos zajednički dejstvujućih sila između različitih događaja (tj. čestica), što se može odrediti uz pomoć prenošenja tih vrijednosti u polja jednačine.

Obe ove teorije, teorija polja i kvantna, posjeduju specijalne karakteristike koje su korisne u fizičkoj teoriji psi-fenomena. Međutim, isti problemi se pojavljuju kada se pokuša kombinovati kvantna teorija sa (relativnom) teorijom polja: još uvijek nije uspostavljen takav jedan sistem koji može objasniti sve fenomene.

U današnje vrijeme, međutim, čini se da je kvantna teorija polja najuspješniji pokušaj u ovom poduhvatu. [...]

Postoje mnoge interpretacije kvantne teorije koje mogu biti relevantne za psi i koje bi mogle pomoći u postizanju razumijevanja toga kako se odvija interakcija između svijesti i materije. Većina novih teorija je bazirana na uvođenju jednog novog nivoa dualiteta u prirodi u kome svijest ima jednu zasebnu talasnu funkciju od one normalne talasne funkcije koja predstavlja materiju u fizičkom realitetu u kvantnoj teoriji, to je neka vrsta tro-talasnog sistema, što je nešto slično bioritmu, gdje, kad se ukrste sve linije - nešto se desi.

Ono što ovdje želim da naglasim je da nam je prijeko potreban jedan naučno prihvatljiv konceptualni okvir unutar koga bi parapsihološki fenomeni mogli da se razumiju kao dio prirode i ljudskog života u svojoj cjelokupnosti. [...]

Kod generalne teorije relativiteta, nauka obično koristi jedan četvorodimenzionalni prostorno-vremenski kontinuum. U klasičnom generalnom relativitetu, metričke osobine tog kontinuuma su specifične samo za njega samog, međutim, jedna peta dimenzija u kojoj je naš prostor-vrijeme kojeg normalno osjećamo upleten može takođe da se koristi za opis krivina i osobina fizickog prostora. U prostorno-vremenskom kontinuumu, može se reći da svi dijelovi četvoro-dimenzionalnog svijeta postoje simultano, u smislu matematičkog formalizma, a to će onda prirodno da vodi do jednog potpunog rušenja filozofske postavke o uzročnosti.

Međutim, mnogi naučnici koji rade na ovim postavkama ne smatraju ovaj kontinuum ‘istinskim’ u fizičkom smislu, tako da se fizički entiteti mogu kretati u njemu naprijed-nazad po svojoj volji u vremenu i izvan njega, isto tako lako kao što je to promjena pravca kretanja u tro-dimenzionalnom prostoru. Mi, međutim, tvrdimo da je tako nešto ne samo moguće, nego i vrlo vjerovatno, što je bazirano na određenim opservacijama.

Prema teoriji relativiteta, vremenski intervali izmedu događaja nisu potpuno fiksni u odnosu na sisteme koji se kreću ili referentne okvire. To je dovelo i do određenih špekulacija da bi moglo biti neke analogije između prekognicije i anomalija. Međutim, “dilatacija vremena”, kontrakcija vremenskih intervala između referentnih okvira koji se nalaze u stanju kretanja, je previše mala da bi omogućila prekogniciju i još uvijek zahtijeva da da se prenos informacija obavlja brzinom većom od brzine svjetlosti; a teorija relativiteta, kad se usko interpretira, ne dozvoljava fizičko putovanje unazad u vremenu, mada je ona prebacila ovaj koncept u imaginarni matematički formalizam.

Mada je skoro zabranjeno dovoditi u pitanje Ajnštajnove restrikcije što se supeluminalnih putovanja tiče, on jeste jednom prilikom predložio uzimanje u obzir hiperdimenzionalnog svijeta kao jednog “istinskog” svijeta. U 1938.g., zajedno sa P. Bergmannom on je napisao jedan naučni rad pod naslovom O generalizaciji Kaluzine Teorije Elektricteta:

Do sada su učinjena dva prilično jednostavna i prirodna pokušaja da se poveže gravitacija sa elektricitetom uz pomoć teorije ujedinjenih polja, prvi je bio Weyl, a drugi Kaluza. Nadalje, bilo je i nekoliko pokušaja da se Kaluzina teorija predstavi formalno kako bi se izbjeglo uvođenje pete dimenzije fizičkog kontinuuma. Ova teorija koja je ovdje prezentirana razlikuje se od Kaluzine po jednoj suštinskoj tački; mi pripisujemo petoj dimenziji fizičku realnost dok je u Kaluzinoj teoriji ta peta dimenzija uvedena samo da bi se mogle dobiti nove komponente metričkih tenzora koji predstavljaju elektromagnetno polje. [Einstein, A, Bergmann, P., Annals of Mathematics, Vol. 38, No. 3, July 1938.]

Međutim, čini se da je Ajnštajn bio pomalo nervozan u vezi te ideje, ali on ju je ipak i dalje slijedio, nastavljajući dalje u svome naučnom radu:

Ukoliko Kaluzin pokušaj predstavlja jedan stvaran korak naprijed, onda je to zbog uvođenja peto-dimenzionalnog prostora. Do sada je bilo mnogo pokušaja da se dobiju isti rezultati koje je postigao Kaluza, bez žrtvovanja četvero-dimenzionalnog karaktera fizičkog prostora. To nam posebno pokazuje koliko se živopisno naša fizička intuicija opire uvođenju pete dimenzije. Međutim, uzimajući u obzir i upoređujući sve ove pokušaje, čovjek obavezno dolazi do zaključka da ni jedna od tih avantura nije popravila situaciju. Čini se da je nemoguće formulisati Kaluzine postavke na jedan jednostavan način bez uvođenja pete dimenzije.

Odatle, mi moramo uzeti petu dimenziju sasvim ozbiljno iaoko nam naša uobičajena iskustva ne ukazuju na tako nešto. Dakle, ukoliko nas, kako se čini, sama struktura prostora tjera da prihvatimo peto-dimenzionalnu prostornu teoriju, onda se pitamo koliko je razumno prihvatanje rigoroznog svođenja na četvero-dimenzionalni prostor. […]

Kaluzina peto-dimenzionalna teorija fizičkog prostora pruža nam jedno unitarno predstavljanje gravitacije i elektromagnetizma. [...] Mnogo više odgovara to da se peta dimenzija uvede ne samo formalno, nego da se njoj pripiše i određeni fizički značaj. [Einstein, A, Bergmann, P., Annals of Mathematics, Vol. 38, No. 3, July 1938.]

Čitaoc mora imati na umu da kad razgovaramo o teoriji polja, onda je bitno razlikovanje između 1.) Čiste teorije polja kao što je gravitacija, i električna i magnetna polja i 2.) Kvantne teorije polja. Polja kao što su elektromagnetno i gravitaciono polje su neprekidna i prostorna, dok su kvantna polja kvantizirana, tj. razbijena na odvojene sekcije određene supstance ili energije. Baziranje psi-teorije na gravitaciono polje djelomično se oslanja na činjenicu da gravitacija nije podložna maksimalnoj brzini svetlosti zbog toga što se ona ne kreće/putuje, ona je strukturalne prirode. Nalazi Vasilijeva i drugih ukazuju na to da je i psi takođe nezavisna od brzine svjetlosti.

Međutim, generalni relativitet je obavezao nauku da napusti postavke u vezi "dejstva sa distance", što je dovelo i do napuštanja teorije 'sila sa distance', i tako podvrglo gravitaciju maksimalnoj brzini svjetlosti. Bez obzira na to, Margenau je predložio da se generalni relativitet treba prihvatiti kao Paulijev Princip Ekskluzivnosti. U tom slučaju, gravitacija bi bila ne-energetske prirode, na nju se ne bi odnosila nikakva maksimalna brzina i ona bi služila kao sprovodnik za fizičke fenomene."[Forwald, Haakon, Mind, Matter and Gravitation: A Theoretical and Experimental Approach, Parapsychology Monographs, Number 11 (New York: Parapsychology Foundation 1969).]

Ove ideje su prihvaćene od strane mnogih pisaca koji se bave “alternativnim naukama” i oni su njih povezivali sa građevinama, energetskim poljima, svjetlosnim bićima, energetskom mrežom oko nase planete, itd. Tu se mahom radi o besmislicama, mada činjenica jeste da na ovoj planeti stvarno postoje lokacije na kojima se mogu lakše “dosegnuti” određene energije. Međutim, fenomen o kojem sve ove ideje direktno govore je taj da hiperdimenzionalne oblasti postoje gdje su mentalne ili energije svijesti pojačane i one mogu biti interaktivne sa prirodnom okolinom. Tu je moguća i određena tehnologija koja omogućava ne samo transport koji je djelomično fizički i djelomično “eterički”, koja omogućava komunikaciju koja je takođe djelomično fizička i djelomično eterička, kao i moć “manifestacije” što se nama, u našem trenutnom tehnološkom stanju, može činiti nemogućim. Sve ove osobine pripadaju hiperdimenzionalnoj egzistenciji, a takva stanja bivstvovanja se već milenijumima označavaju kao “oblasti bogova”.

To je Najopasnija Misao na Svijetu.

Sigurno je to da se još mnogo mora raditi na ovim postavkama kako bi bili u stanju da budemo malo direktniji, međutim, ono što sam prethodno već navela trebalo bi da pokaže čitaocu da se ove stvari već odavno diskutuju među naučnicima i da se ovdje ne radi ni o kakvoj “konspirativnoj teoriji”. Koliko “ekstra-dimenzija” postoji? To je takođe jedna od stvari o kojima se još uvijek diskutuje.

Jednostavnije rečeno, radi se o tome da izvan našeg prostora i vremena, izvan granica normalne svijesti, postoji jedna mnogo šira realnost ili oblast postojanja, koja može biti dosegnuta i upoznata uz pomoć jedne drugačije, proširene svijesti. Čak i mnogi naučnici koji istražuju mogućnosti ekspanzije strukture vremena-prostora previđaju činjenicu da se i sama svijest mora da proširi. Postoji mnogo opisanih slučajeva spontane “ekspanzije svijesti” a i mnoge religije (uključujući New-age) tvrde da posjeduju tehnike i metode ostvarivanja toga, međutim, generalno govoreći, još uvijek nije poduzeto ni jedno ozbiljnije istraživanje na osnovu kojeg možemo saznati šta od svega toga stvarno funkcioniše.

Ono što se čini kao tačno je to da - kad god je u istoriji došlo do proširenja naših pogleda na svijet, tj, je bilo zbog postojanja konfliktnih podataka koji se nisu više mogli ukomponovati u stari model, tako je stari model morao biti proširivan kako bi ih mogao akomodirati. Ignorisanje konfliktnih podataka danas postaje sve teže i teže zbog ove globalne komunikacione mreže. U prošlosti je bilo mnogo lakše zataškavati informacije.

Ajnštajn je govorio da je samo jedna kontradiktorna činjenica dovoljna da bi se srušila neka naučna teorija. To znači da ako je samo jedan izvještaj o npr. NLO-u koji pobija “pravila” našeg vremensko-prostornog okvira istinit, i ako naš standardni model nije u stanju to da objasni, onda nam treba jedan drugi, širi, okvir koji će biti to u stanju. A sve to važi i za sve druge anomalije u našoj istoriji. Činjenica je da ljudska bića ne napreduju u razvoju svoje svijesti u istoj mjeri kao što napreduju u tehnološkom smislu.

Postoje tri različita nivoa svijesti na Zemlji: osjetilnost, jednostavna svijest i samo-svijest. [...] Svaka od njih ima svoj vlastiti vremensko-prostorni okvir. Kao prvi primjer uzećemo puža. On živi u svijetu od jedne prostorne dimenzije plus vrijeme. Druge dvije prostorne dimenzije oko njega su prevedene njegovom sposobnošću osjetilnosti u jednu dimenziju prostora ili vremena.

Međutim, jedna viša životinja kao što je pas, sa jednom višom sposobnošću i jednostavnom sviješću, mentalno izvlaći iz vremena još jednu dimenziju prostora i tako živi u jednom većem svijetu od dvije dimenzije plus vrijeme. Da li ste stekli sliku? Vrijeme je skup ekstra dimenzija prostora koje se ne dosežu svojim čulima ili se nepotpuno dosežu; svaki nivo svijesti njih vidi malo po malo, stalno se krečući pored njih, stopljen sa vremenom. Tako je to i sa psom i trećom dimenzijom. Njegova prosta svijest prevodi treću dimenziju prostora ili u jednu ili u druge dvije, ili u vrijeme.

Međutim, mi imamo jednu višu mentalnu sposobnost, samo-svijest. Uz pomoć nje mi smo izvukli još jednu prostornu dimenziju iz vremena… Mi živimo u jednom svijetu od tri dimenzije plus vrijeme. Sada se postavlja pitanje: da li postoji još jedna viša sposobnost koja može izvući još jednu prostornu dimenziju iz našeg vremena? I ukoliko postoji, da li će onda ono što mi smatramo paranormalnim, u ovom proširenom okviru, postati normalno?

Postoji jedan takav četvrti nivo svijesti [...] On ide zajedno ruku pod ruku sa poimanjem četvrte dimenzije prostora koja je izvučena iz vremena. Jedan kratak okus te sposobnosti je neko mistično iskustvo u kome se nečija svijest nakratko proširi i spozna jedan mnogo širi kontinuum prostora i vremena. Manje obrise ovih sposobnosti predstavljaju tzv. intuicija, telepatija, proricanje, vidovitost, prekognicija. Ta viša sposobnost se začinje na jedan način izvan osjetilnosti, jednostavno – i samo-svjesno – logika, koncepti, pa čak i jezik. … I još neki elementi ove više sposobnosti su odgovorni za neke druge psi-fenomene, kao što su npr. psihokineza itd…

Sada, šta ako postoji jedna rasa bića na nekoj drugoj planeti koja je potpuno dosegla te sposobnosti. Oni bi nama izgledali kao bogovi, koji bi se nalazili onoliko iznad nas koliko smo mi iznad životinja. Oni bi živjeli u jednom drugačijem, većem svijetu prostora-vremena. Koristeći tu ekstra dimenziju oni bi mogli činiti stvari koje bi nama ličile na magiju, pojavljujući se i nestajući iz našeg prostora prema svom nahođenju. [...]

Na kraju, ako je naš svijet samo dio jednog većeg svijeta, onda svako od nas mora imati i jedno svoje veće JA koje obitava u tom svijetu. [...]

Zaključak je u tome da – NLO fenomeni ne postoje per se, nema ni psi-fenomena, niti fenomena kod doživljaja bliske smrti, a ni mističnih fenomena. Postoji samo jedan fenomen realnosti. Naš svijet je obavijen jednim većim svijetom, čije funkcionisanje se nalazi izvan naših čula i nivoa svijesti, tako da kad se sretnemo s tim mehanizmima - mi njih tretiramo kao paranormalne.[...]

Istorija čovjeka nam kazuje da smo mi cijelo vrijeme precjenjivali našu poziciju u ovom univerzumu, ne samo potcjenjivanjem njegove veličine, nego takođe smatranjem naše lokacije nejegovom fokusnom tačkom. Prihvatanje činjenice da zemlja nije centar cjelokupnog kosmosa predstavljalo je jedan veliki udarac za naš ego. Ono što sada moramo da prihvatimo, to je da Čovjek nije više centar svesnog ili fizičkog svijeta nego da on samo pripada fizičkom svijetu. [Extra-Dimensional Universe, John R. Violette, 2001, Hampton Roads, VA]"



va§IONka
http://vasionka.blogger.ba
11/01/2017 02:59