beats by dre cheap

Sajensifikacija fikcije ili o traženju opravdanja: Los Voladores





Osmo poglavlje knjige Ostavština Don Huana


"Evo nas kod jedne vrlo škakljive teme, koja je u toj mjeri senzacionalna i neobična, da ju je Castaneda potpuno izostavio u svojem dosadašnjem djelu. Tek u zadnjoj knjizi Čarobni pokreti - Magical Passes (* zadnja Castanedina knjiga je Aktivna strana beskonačnosti, gdje se o toj temi detaljnije piše op.prev.) nalazimo nagovještaje o postojanju jedne strane sile, koja nas manje-više drži pod potpunom kontrolom, bez pobližeg objašnjenja ili njenog imenovanja.

Don Juan kaže svom zaprepaštenom učeniku tek:Ono što ti nazivaš svojim razumom uopće nije tvoj razum. Čarobnjaci su uvjereni da je naš razum strana tvorevina, koja je svakom od nas usađena. Uzmi to za sada samo na znanje, bez daljnjih objašnjenja tko nam ga je usadio i kada se to dogodilo.

U predavanjima proteklih godina Castaneda je ipak počeo otkrivati pojedinosti o tom procesu i za njega zaslužnim bićima - unatoč Don Huanovom jasnom upozorenju: Ako s tim izađeš na javnost, onda će te stvarno spaliti. Pri tom nije sasvim jasno da li je mislio na lomaču za svog učenika ili na simboličko ili čak i stvarno spaljivanje njegovih knjiga. U svakom slučaju sasvim je dobro znao da se u ovom dijelu njegovog nasljeđa radi o nečemu, što ne samo da nitko ne bi trebao, nego i ne želi znati.

Utoliko je važno upozoriti da izjave koje slijede mogu zvučati još nevjerojatnijim od ostalih u ovoj knjizi. Mogu se čak učiniti paranoidnim ili izazvati osjećaj paranoje, straha i otpora. Po čarobnjacima je to normalna i sasvim razumljiva reakcija, jer razum - jezgra naše receptivne svakodnevne svijesti - će se žestoko protiviti prikazu sebe kao strane instalacije grabežljivih bića iz nekog drugog svijeta. Izjava te vrste jednaka je osudi samog sebe, a to je nešto što nitko rado ili lakog srca ne čini.

Stoga je u ovom slučaju preporučljivo odgoditi vlastiti sud i prvo poslušati što Castaneda i njegove pratilje imaju za reći. Jer polako tek postaje jasno o čemu se u nasljeđu Don Huana u stvari radi i kakav značaj njihova razotkrića zapravo imaju. Samo je tako moguće izbjeći inače programirane nesporazume. No, prijeđimo na stvar:

Prvi koji su primijetili da nešto nije u redu su bili šamani starog Meksika, muškarci i žene iz davnina, kojima je uspjelo neposredno vidjeti energiju kako teče Univerzumom. Pri njihovim su opažanjima uočili, da ne samo da skupna točka djeteta nije pričvršćena na jednom određenom položaju, već da je i svjetlosna čahura novorođenča potpuno presvučena jedinstvenom svjetlećom navlakom, koja se doima poput prozirne plastične presvlake i čini čahuru izrazito blistavom. U toku djetinjstva međutim taj vanjski sjaj se sve više i više gubi, pa kod odraslih obično nalazimo tek ostatak tog sjaja, neku vrst svjetlosne bare, koja jedva da seže do visine stopala.

Stari šamani su intuitivno znali da je vanjski sjaj zapravo ljudska svijest, jer su vidjeli da visina tog sjaja određuje stupanj svijesti isto tako definitivno kao što položaj skupne točke određuje prirodu opažanog svijeta. Uznemireni spoznajom da se svijest u ranom djetinjstvu u toj mjeri smanjuje, iako se upravo u toj fazi čini da postajemo sve svjesniji, stari su se šamani bacili u potragu za objašnjenjem tako očitog proturječja.

Najprije su pomislili da je sama fiksacija skupne točke tokom socijalizacije odgovorna za zagonetno nestajanje svijesti, s obzirom da onemogućava percepciju cijelog niza mogućih svjetova i iskustava, i ograničava nas na jednu jedinu stvarnost: svakodnevnicu. Kad su međutim svoje viđenje pomnije usmjerili na sam proces nestajanja svijesti, opazili su bića nalik sjenama koja su im do tada, uslijed blistave pozadine ljudskog energetskog polja, bila promakla. Vidjeli su da se te sjene hrane sjajem naše svijesti, gotovo sistematski ga brsteći. Kako ti razbojnički paraziti djeluju poput velikih šišmiša, a kreću se poskakujući ili leteći, stari su ih šamani nazvali Voladores, što otprilike znači leteća bića ili letači.

Čarobnjaci Don Huanove linije su otkrili da su Voladoresi visoko razvijena svjesna bića, koja međutim ne posjeduju fizičko tijelo, te su stoga obično nevidljiva ljudskom oku.

Prema Castanedi, Voladoresi su u naš svijet došli prije puno tisućljeća, kada su u potrazi za hranom ovdje naišli na odličan izvor. Kako je njihova hrana specifičan tip energije svijesti, analogan vanjskom sjaju naše svjetlosne čahure, u ljudskim su bicima našli upravo ono što su tražili. I tako postadosmo njihova omiljena lovina ili bolje, kako to čarobnjaci kažu, kućne (ili domaće) životinje Voladoresa, koje oni muzu kako im se svidi.

Energetska šteta, koja se pritom pričinjava našoj svijesti je enormna. Vanjski sjaj doduše stalno iznova raste, ali Voladoresi ga ponovno pojedu do određene visine - poput krave koja brsteći održava visinu trave na pašnjaku. Tako i stupanj naše svijesti stalno ostaje na niskoj razini, koja nam doduše omogućuje svladavanje svakodnevnice, ali ne i preispitivanje situacije ili čak spoznaju da u određenom smislu dijelimo sudbinu naših domaćih životinja. Jer, kao što mi držimo kokoši u kokošinjcima i kavezima, kaže Don Huan, isto tako Voladoresi nas drže u ljudskim kokošinjcima, s tom razlikom da mi štale i kaveze u kojima živimo sami gradimo.

Te štale i kavezi, naglašava Carol Tiggs, su naši gradovi, sela i kuće, bez obzira da li živimo u seoskoj idili ili u središtu velegrada. Iz kokošje perspektive nema istinske razlike u tome da li gubimo perje i bivamo pokradeni za jaja zatvoreni u baterije nesilica, štalu ili dvorište, jer na kraju krajeva svejedno živimo i umiremo u ropstvu.

Naočigled esencijalne neslobode i izrabljivanja kojem podliježemo, možemo i aktualnu diskusiju o primjerenom uzgoju domaćih životinja pogledati u novom svjetlu. Jer, kao što kaže Carol Tiggs, mi životinjama činimo samo ono što Voladoresi nama čine - kao učeni robovi svojih gospodara besramno ih izrabljujemo: muzemo ih, sisamo i koljemo, krademo njihova jaja i povrh toga činimo ih na najrazličitije načine poslušnima. Vezujemo ih, trpamo u kaveze, podrezujemo im krila, rogove, kandže i kljunove, dresiramo ih, činimo ovisnima i ubijamo u njima agresivnost i prirodan nagon za slobodom.

Naše cjelokupno ponašanje je prožeto time, jer mi ne samo da izrabljujemo domaće životinje, nego i cjelokupnu živu i neživu prirodu - uključujući ljude oko nas. Unatoč ukidanju ropstva i općenitom kredu modernog svijeta, koji propagira slobodu, jednakost i bratstvo, ti uvjeti vrijede tek za one rijetke, koji su u socijalnom sistemu izborili gornje položaje. Većina još uvijek živi i radi u ovisničkim odnosima, u kojima su manje ili više voljni sluge, iako danas više ne nose lanac oko vrata. Njihova jedina utjeha leži najčešće u činjenici da ima netko još niže na hijerarhijskoj ljestvici, koga mogu izrabljivati i ugnjetavati, sasvim u stilu biciklista: gore pognut, dolje gazi.

Sve to čarobnjaci Don Huanove linije nisu vidjeli kao posljedicu našeg grabežljivog nasljeđa, već kao proizvod neravnopravnog odnosa Voladoresa kao redatelja iza kulisa teatra zvanog svakodnevnica i ljudi kao marioneta na pozornici. Mi oponašamo naše gospodare u izrabljivačkom mentalitetu i potrošačkom ponašanju, dok inače bivamo svedeni na životno najnužnije.

Bara svijesti kraj nogu, koju su nam Voladoresi ostavili, ne omogućava nam ništa više nego da živimo od danas do sutra i reflektiramo se u njenoj glatkoj površini. Tako se uslijed manjka energije pronalazimo u ulozi modernog narcisa, koji u svojoj ograničenoj svijesti ne može otkriti ništa drugo nego sebe i svoje sitničave probleme. Ništa nam nije preostalo, kaže Castaneda, osim tabanske svijesti, barice koja predstavlja nasu samorefleksiju, samovažnost i ego, koji je naš stvarni kavez.

Time je objašnjeno i prividno proturječje na kojeg su nabasali čarobnjaci starog Meksika. Unatoč pojačanom nestanku stvarne svijesti, u procesu socijalizacije sve više ulazi samorefleksija u igru, stvarajući opsjenu rasta svijesti. Pritom zapravo ne raste svijest, nego sposobnost interpretacije percepiranog, interpretacijski sistem, te samovažnost djeteta. Vidovnjaci jasno vide taj proces kao narastanje ili napuhavanje skupne točke.

Time dolazi i do čudne promjene u našoj energiji, koju su također otkrili šamani starog Meksika. Vidjeli su da svjetlosna čahura čovjeka sadrži šest velikih energetskih centara, koje možemo percipirati kao svjetlosne vrtloge. Don Huan objašnjava: Svaki od energetskih centara u tijelu predstavlja određenu koncentraciju energije; neku vrstu energetskog vrtloga, koji iz perspektive vidovnjaka koji ga promatra izgleda kao lijevak koji se vrti u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.

Stari šamani su sa zaprepaštenjem vidjeli, da jedan od tih šest vrtloga, (onaj koji odgovara šestom energetskom centru na tjemenu), tijekom socijalizacije i gubitka opće svijesti mijenja način kretanja. Dok kod novorođenčadi energija u tom centru još kruži suprotno od kazaljke na satu, kod odraslih se ona klati naprijed-nazad - prema Don Huanu jedan jako neprirodan i odbojan način kretanja.

Kod detaljnijeg istraživanja ispostavilo se da takav način kretanja energije biva uzrokovan Voladoresima, te predstavlja neku vrstu implantata, stranu instalaciju, koja kontrolira i rukovodi dotičnom žrtvom; kao da joj Voladores sjedi neposredno na glavi i tamo ne samo da srče energiju svoje žrtve, nego joj i došaptava što joj je činiti i misliti.

Čarobnjaci kažu, kao što smo već napomenuli, da je naš razum strana instalacija - i to nije mišljeno u prenesenom smislu. Jer naš svakodnevni razum nije isključivo ljudsko dostignuće, već predstavlja kontrolirajući instrument Voladoresa, koji je tu da nas putem jednostavnih kondicionirajućih postupaka učini poslušnima.

Zdrav ljudski razum, Common sense socijalnog reda, nam u procesu socijalizacije biva jednostavno nametnut, a da mi pritom kao djeca nemamo nikakve mogućnosti te vrijednosti i norme niti preispitati, a kamoli ih odbaciti.

Jer tek pri pomnijem ispitivanju društvenih vrijednost i normi otkrivamo strani utjecaj. Koji je smisao biblijskih propovjedi prepustiti se poput janjeta ili okrenuti i drugi obraz kada nas tuku? Mi ljudi nemamo baš previše koristi od takvog načina ponašanja, međutim kad uzmemo postojanje Voladoresa u obzir, nije teško shvatiti tko tu profitira. Naš robovski mentalitet, za koji u židovsko-kršćanskom kulturnom krugu bivamo tješeni nagradom poslije smrti, ne služi nama ljudima, nego jednoj stranoj sili, koja nas u zamjenu za energiju isplaćuje vjerskim predodžbama i pogledima, koji nas održavaju glupima i tjeraju u još veću ovisnost.

Da se kod predodžbi stvarno radi samo o vanjskim dogmama zastarjelih religija, ne bi to bilo tako strašno i mi bismo ih uz malo uvida i razboritosti lako odbacili. Neuspjeh sličnih pokušaja za vrijeme Reformacije ili u okviru tzv. Komunističke kulturne revolucije međutim pokazuje, da su te predodžbe ukorijenjene dublje nego što se to nama čini. Što međutim, po mišljenju čarobnjaka, ne upućuje toliko na religioznu istinitost dotičnih vjerovanja i predrasuda, koliko na činjenicu, da oni kao strani implantat tvore jezgru interpretacijskog sustava, razuma, pomoću kojeg objašnjavamo svijet koji opažamo.

Tako je i modalitet našeg vremena, Poor-baby sindrom (jadna beba) i naš servilni malograđanski mentalitet, proizvod neravnopravne simbioze između ljudi i Voladoresa. Osjećamo se kao žrtve, jer to i jesmo, ali umjesto da se pobunimo protiv naših gospodara i jednostavno pobjegnemo iz zatvora, ponašamo se kao ovce, koje i pored otvorenih vrata ne napuštaju sigurnost tora. Jer mi smo u sebi potpuno uvjereni - a ta uvjerenost je implantat Voladoresa - da nas izvan nama poznatih granica očekuje zli vuk, sudbina koja će se sa nama puno gore poigrati nego što to u svakodnevnici čini.

I tako se mi i dalje poslušno reflektiramo u barici naše ograničene svijesti i očajnički se držimo onoga što nam je preostalo: našeg ega i malih satisfakcija našeg svakodnevnog života. Držimo se posla, koji većini od nas ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, veza i odnosa, koji nas već odavno ne zadovoljavaju, i predodžbi i sjećanja, koja uopće ne odgovaraju proživljenoj stvarnosti.

Kroz naš interpretacijski sistem smo se po mogućnosti otkačili od energetske sadašnjice, i uz pomoć Voladoresa stvorili opcije prividnog bijega u virtualne scenarije, kojih je bilo i prije vremena medija i kompjutera. Mnogi preferiraju naslađivanje uspomenama, od kojih je većina uljepšana ili na neki drugi način izmijenjena. Pojavljuju se poput slika u pomno čuvanim foto-albumima, koje pokazuju fragmente događaja na koje se kačimo i učvršćujemo sliku o samome sebi, dok sjećanja koja toj slici ne odgovaraju bivaju jednostavno retuširana ili potisnuta. Drugi se definiraju planirajući manje ili više realističnu budućnost, pritom nije bitno da li ti planovi imaju formu strahova i briga ili nada i očekivanja. Sljedeći pak gube svaku vezu sa stvarnošću ili vremenom i žive još samo u virtualnim svjetovima: u knjigama i hobijima, u muzici, znanosti ili svjetonazoru, u zdravim ili nezdravim filmskim i televizijskim svjetovima, video i kompjuterskim igrama ili u bilo kojoj drugoj spiritualnoj ili religijskoj fikciji. Naša mašta u tom smislu očito ne poznaje granice.

Sva ta raspršenja svakodnevnog života služe tzv. ubijanju vremena ne dopuštajući višak vremena u kojem bismo mogli biti sami sa sobom i postati svjesni našeg stvarnog položaja. Čak i kada dođemo u takvu situaciju, stalno skakanje tamo-amo našeg kontinuiranog unutarnjeg dijaloga - klateće kretanje one strane instalacije - nas sprječava da iskoristimo taj višak vremena i tjera nas ponovno u bijeg iz stvarnosti.

Da je to sve, samo ne prirodno, nije teško shvatiti kad svoje socijalizirano ponašanje usporedimo s onim djece ili ostalih sisavaca, kojima ništa nije draže nego potpuno utonuti u opažanje svijeta i uživati u njegovoj tako jednostavnoj, a ipak zadivljujućoj stvarnosti. Djeci ne treba razlog, djelanje ili rezultat, da bi se u svojoj koži i svom svijetu osjećala dobro.

Očito je tipična osobina našeg socijaliziranog domaćeživotinjskog-mentaliteta, našeg odraslog Common sense, da nam osjećaj dobrog raspoloženje i vlastite vrijednosti ovisi o određenom učinku. Za razliku od naših divljih rođaka i male djece, teško nam pada bezrazložno se radovati postojanju i jednostavno biti sretan. Da, čak nam se čini naivnim, ako ne i neodgovornim, kad se odrastao čovjek tako ponaša. Mnogim starijim suvremenicima čak ni jelo ne prija, ako ga nisu, kako to već Biblija zahtijeva, zaslužili u znoju lica svoga.

Inače možemo primijetiti, da većina ljudi u poodmaklom dobu još više pada u vlast Voladoresa, mada iz toga ne treba izvesti zaključak da su mladi ljudi imuni. Najveći dio naše svijesti ionako izgubimo još u ranom djetinjstvu, da bi se u vremenu koje slijedi pretvorili u muzare Voladoresa, koje oni redovito muzu i tako održavaju na određenom stupnju svijesti. Ako međutim, uslijed starosti, slabosti ili bolesti svijest prestane rasti ili raste sa zadrškom, Voladoresi gotovo potpuno konzumiraju vanjski sjaj, ostavljajući jedva ostatak barice. Posljedice toga su suženi, kruti razum, te pojačana zaboravnost i zbunjenost, kao i porast opće razdraženosti, očajničkog držanja za vrijednosti i norme socijalnog poretka, te vlastite važnosti - ukratko svi simptomi senilnosti.

Taisha Abelar kaže s tim u vezi, da je osobito puno Voladoresa moguće naći u stanovima starih ljudi, staračkim domovima i bolnicama, jer tu lako dolaze do velikih količina svoje omiljene hrane, a to nije samo svijest, nego jedna njena posebna karakteristika - jer ne prija njima svaka svijest jednako dobro. Posebno vole egomanijačku, samosažaljivu svijest, koja naginje emocionalnim ispadima i prepuštanju, a preziru razboritost i disciplinu.

Zato se rado i nalaze na mjestima na kojima se skupljaju mase ljudi u emocionalnom raspoloženju: crkve, groblja i mrtvačnice spadaju u tradicionalna mjesta, dok danas sve više masovne priredbe, kao što su to koncerti, demonstracije, skupovi, nogometne utakmice i ostali sportski događaji, privlače brojne ne-ljudske goste, koji na svoj način sudjeluju u općem veselju. U skromnijoj mjeri to vrijedi i za javne zgrade, kao što su kolodvori, aerodromi, uredi i škole, kao i za privatne zabave i bankete. Gdje god se skupljaju ljudi u probavljivom raspoloženju, ne nedostaje ni Voladoresa.

Kao vizualni dokaz postojanja Voladoresa, nasljednici Don Huana su javno pokazali fotografiju jednog Voladoresa, snimljenu nedugo prije toga na proljetnoj proslavi tibetanskih budista u ruševinama Teitihuacana. Fotograf je bio Castanedin poznanik, Marco Antonio Taram, vođa Casa-e Tibet u Mexico Cityu, koja je i organizirala proslavu, na kojoj je 90 000 kršćanskih i budističkih sudionika pod vodstvom Dalai Lame molilo za mir. Za vrijeme događaja je Marco Antonio, bez da je to primijetio, fotografirao ogromnu sjenu, koja se činila poput oblaka što plovi nad glavama mnoštva okupljenog na molitvu među piramidama.

Kad je Marco Antonio pri razvijanju fotografija otkrio neobičnu sjenu, koja ga je podsjetila na lik čovjeka u molitvi, zamolio je Carol Tiggs da ispita tu neobičnu sliku. Ona je preneražena odmah uzela kopiju fotografije za Castanedu i njegove pratilje. Svi su se složili u tome da je Marco Antonio fotografirao ogromnog Voladoresa, koji se toliko bio najeo emocionalne energije okupljenih molitelja, da je uspio djelomično se materijalizirati i čak postao vidljiv oku kamere. Shvatili su to onda kao znamenje, da je došlo vrijeme da se i taj dio njihovog znanja oslobodi svog ezoteričnog statusa i preda na javnost.

Što naravno ne znaci da mi inače pojma nemamo o postojanju tih bića - nama samo nedostaju sredstva i riječi, kojima bi ih opisali u kontekstu našeg svakidašnjeg života. Čarobnjaci kažu da su djeca koja još nisu socijalizirana često sposobna vidjeti Voladorese i uglavnom jasno osjećaju kako ta jeziva bića parazitiraju na njihovom vanjskom sjaju. Nije ni čudo da se boje duhova, čudovišta i demona koji se muvaju ispod njihovog kreveta ili vrebaju iz ormara. Jer kako Voladoresi svoju rabotu najradije neprimijećeni obavljaju, najčešće se noću bacaju na posao i zaista se rado skrivaju po tamnim kutovima.

Zbog toga se mnogi i u poodraslom dobu boje mraka, ili ih fasciniraju stravične priče i horor filmovi. Klasične priče o ljudožderima, kiklopima i vampirima nude fenomenalnu mogućnost projekcije naših podsvjesnih slutnji o postojanju i podmuklim rabotama Voladoresa. U novije vrijeme su u tom smislu popularne priče koje govore o invaziji vanzemaljaca koji žele porobiti ili uništiti čovječanstvo. Razne filmske obrade bestselera Invazija jedača tijela (Die Invasion der Körperfresser), kao i noviji filmovi a là Alien, Independence Day ili Men in Black pravi su hitovi, što se može objasniti samo činjenicom da strah od takvih događaja počiva na realnoj osnovi.

Priče o vampirima i SF-filmovi sigurno nisu dokaz o postojanju Voladoresa, niti indicija koja bi mogla uvjeriti skeptike. Oni međutim govore vrlo jasnim jezikom, ako smo spremni otkriti njihovu poruku - bas kao u seriji Olivera Stonea i Bruce Wagnera Wild Palms, gdje pri pomnijem pogledu na ulazna vrata lokala sa znakovitim imenom Hungry Ghost možemo pročitati grafit: Los Voladores: They eat your awereness. Jednostavna poruka nevjerojatnog dometa.

Moramo uzeti u obzir mogućnost da ovaj teatar našeg svakodnevnog života možda i nije stranputica naše evolucije od primata do čovjeka, već da su mnoge njegove karakteristike puno čudnijeg porijekla. Istraživač ljudskog ponašanja i nobelovac Konrad Lorenz je još prije par desetljeća upozorio na čudnovate naznake domestikacije u psihologiji i ponašanju civiliziranih ljudi, koje dijelimo s našim kućnim ljubimcima i koje se mogu objasniti samo time da mi sami sebe domesticiramo. Ali zašto bi mi sebe zatvarali u štale za ljude, kako Lorenz naziva gradske stambene zgrade i nebodere? Kakvu korist bismo imali od toga, bilo kao vrsta ili kao pojedinci?

Ako međutim uzmemo u obzir postojanje Voladoresa, puno toga odjednom postaje jasnije. Naravno da mi sami sebe socijaliziramo u naš svakodnevni svijet, ali parametre socijalnog reda i razuma koji nam rukovodi ne određujemo mi, nego nama nadmoćnija bića, koja u nama vide svoje kućne životinje. Erich von Däniken bi se vjerojatno zapitao: Jesu li bogovi bili Voladoresi?

Unatoč njihovoj nadmoći Voladoresi zasigurno nisu (niti su bili) nikakvi bogovi, iako su nam upravo oni donijeli predstavu o bogu, vrijednosti i norme našeg socijalnog reda, te ono što u najširem smislu podrazumijevamo pod riječju kultura. S druge strane, njima ne samo da možemo zahvaliti za naše potrošačko ponašanje i izrabljivački mentalitet, nego i za činjenicu da sebe držimo jadnim malima, mučenicima i gubitnicima. Pa ipak, Voladoresi nisu nikakvi vragovi ili demoni.

Jer upravo to je taj crno-bijeli pogled na svijet, to klateće kretanje između suprotnosti kao što su dobro i loše, nebo i pakao, bog i vrag, ljubav i mržnja, pozitivno i negativno, koji predstavlja suštinu instalacije koju nosimo u glavi. Ako se želimo osloboditi Voladoresa i razuma, koji nije naš vlastiti, moramo za početak prevladati lažni dualizam našeg ega, refleksiju u barici svijesti, i svijet promatrati kao ono što on zaista jest: energija, koja nije ni dobra ni loša.

Ako u tome uspijemo, uvidjet ćemo da nas izvan vela poznatog i uskih granica svakodnevnog života očekuje veličanstven Univerzum. Točno, to je jedan grabežljiv univerzum, sa grabežljivim Voladoresima i isto tako grabežljivim ljudima. No ta jednostavna činjenica ne iziskuje vrednovanje, nego stavlja nas, Voladorese i sve ostalo na istu stepenicu.

Samo ako se oslobodimo robovskog duha i žrtva-nasilnik šablona, imamo istinsku šansu ponovno naći slobodu - slobodu od Voladoresa, od ogledala samorefleksije, prisila svakodnevnice i fiksacije skupne točke. Ako odbacimo dualistički sistem vrednovanja, i događaje oko nas više ne prihvaćamo kao pokoru ili blagoslov, već kao izazove sa kojima se vrijedi suočiti, napravili smo prvi korak na putu koji vodi iz zatvora našeg svakodnevnog ja: na putu ratnika."


[URL=http://s168.photobucket.com/user/Sion_Legacy/media/2lo3gjd_zpsfsfc77z0.jpg.html][IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/2lo3gjd_zpsfsfc77z0.jpg[/IMG][/URL]


va§IONka
http://vasionka.blogger.ba
05/03/2017 23:46