beats by dre cheap

Dnevnici





Pravili smo cvijeće, a mrtve ptice, s jeseni, slagali u teške enciklopedije. Ja sam bila ja, a on dječak sa crnim šiškama.

Na kraju dana, negdje kada bi moja brižna, a slobodnoj volji vjerna starija žena trebala pustiti glas i zvati na okupljanje, baš na kraju dana skupili bismo hrabrost zaviriti iza dovratka u mrak. Ne. Mrak je tu bivao kada bi se sunce ukotvilo tačno posred dva visoka vrha iznad sela. Na kraju dana iza dovratka bivala je tama. Gusta kosa lijepe dame što bijelo lice krije, tako je to vidio dječak sa šiškama. Ja sam u tami vidjela žiške koje traže mjesto u slici, a slika gori, a u vatri se i rađa i nestaje.

Žena je do magaze dolazila sa puslicama. Stavljala je u njih prave štapiće vanile. Izgleda da nikada više neću jesti takve, jer bi im nešto tiho mrmljala svaki put kad bi ih pravila. Ruke joj tada više ne bi mirisale na mužu, nego na vanilu i stare knjige iz magaze. Kad bi njena teška suknja zakoračila iza dovratka, ušla bih i ja, pa dječak sa šiškama. Ona bi ćutke upalila petrolej u lampi okačenoj na kameni zid, a žiška bi osvijetlila prvo austrougarski piano, pa teška platna, pa knjige naslagane svuda okolo po podu i na policama. Birala bi D mol i počela repetitivnu, tužnu i bijesnu melodiju svakoga puta na kraju dana. Dječak bi otišao sa zadnjom puslicom iz malog zavežljaja, a ona bi onda, svirajući, duboko zagledala u moje oči, svezala melodiju u kontemplarni haos i ritmično govorila na njemačkom jeziku kojim mi se često obraćala gnušajući se da mi pojasni značenje. Samo smo životinje i ja zavređivale takvo obraćanje.

Satima sam gledala u ta gorda leđa i vrat neobično tanak, bijel i dug za ženu njenih godina. Bijesom na tipkama provocirala je akustiku prostora, moje podnošenje, ukućane prvih kuća na nekih dvjestotinjak metara razdaljine i marvu u štali. Provocirala je svoga roditelja koji ju je dao ovdje, na Balkan. Provocirala je svoju ljubav u čovjeka koji joj je od ljepote mogao dati samo ovakve pašnjake, vrhove i kamen, jasene u dolini i potok nazvan njenim imenom.

Oko ponoći bismo jele sir, grožđe i vruć hljeb. Onda bi me dugo kupala ne propuštajući svaku noć mijenjati našu posteljinu. U tri sata bi započinjala svoju dugu, izmišljenu priču ubacujući, na ključnim mjestima, nepojašnjene riječi njemačkoga jezika. Nijednu priču o vilama od zemlje, teškim sudbinama panova, mislima Sunca i letu u snovima ne bih odslušala do kraja. Krivo je bilo ulje lavande na plahtama. Mene je sljedovao doručak u podne, a ona bi, tek tada, stvarno zaspala ni puni sat, nakon pročitanih nekoliko stranica njenih čudnih knjiga.


Zagonetke bi izmišljala češće nego priče. Samo sam jednu riješila.
Ostavila mi je svoje dnevnike. Jezive dnevnike na njemačkom jeziku.






va§IONka
http://vasionka.blogger.ba
17/05/2017 00:02