beats by dre cheap

MALA POSLIJEPONOĆNA ZBIRKA: "Uvod u filozofiju uma" Davora Pećnjaka & Black Sabbath "War Pigs"





" (...) Rješenje ontološkog problema ostvarenja uma može biti monističko ili dualističko.

Monizmi smatraju da je sve što postoji, pa tako i um, ostvareno od samo jedne vrste “tvari”. Monizmi su idealizam i materijalizam, odnosno fizikalizam.
Idealizam tvrdi da postoji samo nematerijana tvar i da je sve što postoji mentalno.
Suprotno tome, materijalizam (fizikalizam) tvrdi da sve što postoji, pa tako i um, jest realizirano materijalno, fizički. Danas se gotovo uvijek pojmovi “materijalizam” i “fizikalizam” rabe sinonimno. No, strože gledano, to nisu sinonimni pojmovi. Pojam “materijalizam” označava metafizičku doktrinu koja tvrdi da u univerzumu postoji samo jedna “tvar” – materija – od koje je sve građeno. Fizikalizam pak tvrdi da u univerzumu postoje samo oni entiteti koje može opisati (kompletna) fizika. Naravno da su to materijalni entiteti, ali suvremena fizika danas uključuje u svoj (egzaktni) opis i entitete kao što su npr. polja sila, kao što je elektromagnetsko polje ili gluonsko polje, koji nisu materijalni entiteti. Oni sami nisu sazdani od materije, (nemaju masu, ali jesu energetski tj. imaju određenu energiju; a u fizici zapravo vrijedi ekvivalencija mase i energije – to su dva različita načina pojavljivanja istog) ali utječu na entitete koje smatramo materijalnim (dakle, na one koje imaju masu ali mogu imati i druge karakteristike pokraj nje, kao što je npr. električki naboj itd.) i dadu se eksperimentalno i empirijski proučavati i egzaktno opisati fizikalnom teorijom.
Fizikalizam, dakle, smatra da ono što postoji jesu samo fizikalni objekti, stanja i procesi opisivi i objašnjivi fizikom. (Odnosno, u suvremenom žargonu tako se rabi i pojam “materijalizam”. Za nešto drugačiju razradu ovih razlikovanja vidi Robinson (1993, str. 1-3).) Naravno, fizikalni objekti, stanja i procesi mogu biti u različitim stupnjevima složenosti. Fizikalizam je redukcionistička teorija jer isto tako smatra da se kemija, biologija pa onda i psihologija, u krajnjoj konzekvenci, mogu na ovaj ili onaj način reducirati na fiziku.

Dualizmi tvrde da postoje dvije “tvari”: i materijalna i nematerijalna. Naše tijelo i objekti izvan nas bili bi materijalni, dok bi um bio realiziran na neki nematerijalan način. Kada dualizmi tvrde da su psihološka stanja i procesi nematerijalni onda misle da su i ne-fizikalni tj. da ih nikakva, pa ni potpuna fizika, ne može opisati. Dualizam može dopustiti postojanje ne-materijalnih fizikalnih entiteta kao što su energetska polja sila, ali ona nisu, za dualiste, kao fizikalni entiteti, gradivna “tvar” umskih, psiholoških stanja i procesa.

Također postoji i inicijalno ontološki neutralna teorija a to je funkcionalizam. S obzirom na sadržaj teorije, funkcionalizam može biti kompatibilan i s monizmima i s dualizmima.

Prvo ćemo reći nešto o dualizmima. Postoji nekoliko različitih dualističkih teorija: interakcionizam, epifenomenalizam, paralelizam, okazionalizam. Svakoj od njih, naravno, zajedničko je to da smatra da postoje dvije osnovne “tvari” – materijalna i nematerijalna. Um, svijest i mentalnost su, prema njima, ostvareni nematerijalno, makar jesu ili mogu biti povezani na neki određeni način s materijalnim, odnosno s fizikalno-kemijskim procesima u mozgu. Paralelizam i okazionalizam zagovaraju potpunu odvojenost uma i mentalnosti od tijela i materijalnog, fizičkog.
Jedan od najpoznatijih argumenata za dualizam jest Descartesov (1911) argument. On počinje od toga da mi možemo zamisliti da zapravo one stvari koje nazivamo materijalnim i koje se nalaze oko nas, zapravo ne postoje. Prisjetimo se da možemo sanjati ili biti u stanju tako jake halucinacije da nam izgleda kao da su neke stvari prisutne oko nas dok to ne odgovara stvarnosti – kada sanjamo mi smo u stvari u stanju spavanja, recimo u našoj vlastitoj sobi u krevetu, a ne kako nam se čini u snu da upravo prvi prolazimo ciljem na utrci formule 1 u kabini McLarena M 22P4. Tako sistematski možemo zamisliti da ništa za što nam se čini da je oko nas, ne postoji. Budući da je naše vlastito tijelo također materijalno, mi možemo zamisliti da čak niti tijelo nemamo. No, kada mislimo ne možemo zamisliti da upravo tada ne mislimo. To bi bila kontradikcija. Kada mislim ne može biti da ne mislim. S druge strane, materijalni objekti imaju svojstvo protežnosti: oni se nalaze u prostoru, zauzimaju određeni prostor, protežu se kroz prostor. No, ne čini se tako da misao ima neku protežnost – misao nije nešto što zauzima prostor. Ona nema, prema Descartesu, svojstvo protežnosti. Sada imamo po dva potpuno suprotna svojstva koja pridajemo tijelima i mislima – tijela su protežna te uvijek možemo zamisliti da u stvari ne postoje dok je misao neprotežna te ne možemo zamisliti da ne postoji kada mislimo. Tvar od koje su tijela građena jest materija. Kako su tijela građena od materije, onda ono što ne može imati glavna svojstva koja ima materija, nego ima potpuno suprotna svojstva, mora biti nematerijalno. Misao pak pripada umu te je um, dakle, nematerijalan. Dakle, prema Descartesu, postoje dvije vrste “tvari” – materija – od koje su građeni materijalni predmeti u prostoru oko nas (uključujući i naša, ljudska tijela) i nematerijalna “tvar” - od koje su “građeni” nematerijalni umovi.
No, umovi i tijela (ljudska) nisu potpuno odvojeni. Oni su uzročno povezani. Descartes je smatrao, a tako smatraju i neki suvremeni dualisti, da postoji uzročna veza između (nematerijalnog) uma i (materijalnog) tijela. Naime, i zdrvorazumski se čini da sadržaji naših misli određuju i uzrokuju naše ponašanje, i obrnuto, predmeti iz naše okoline utječu na oblikovanje percepcije i sadržaja misli. Descartes je smatrao da se uzročno međudjelovanje između uma i tijela događa u mozgu u malenom dijelu koji se zove epifiza. Od tuda i dolazi ime za ovu vrstu dualizma a to je “interakcionistički dualizam”.
Međutim, ovdje nastaje problem. Kako je uopće moguće da dvije potpuno različite “tvari” – materijalno i nematerijalno – budu u uzročnom odnosu? Problem se još više pojačao kada su kasnije u fizici otkriveni zakoni očuvanja. Postoji nekoliko zakona očuvanja – zakon o očuvanju energije, zakon o očuvanju električnog naboja, zakon o očuvanju momenta i još neki zakoni. Zakon o očuvanju energije kaže da je ukupna energija unutar sustava uvijek konstantna. Uzročni tijek prijenosa i transformacije energije opažamo uvijek između fizičkih tijela. No, unutar sustava ukupna energija ostaje uvijek ista. Ali, ako nematerijalan um uzročno djeluje (u, recimo, uzrokovanju ponašanja) na tijelo da ono nešto napravi, npr. da se pomakne u prostoru, onda bi bio slučaj da ni iz čega fizičkog imamo utjecaj na fizičko i tako bi se ukupna energija sustava povećala.Time bi bio narušen ovaj zakon očuvanja. (...)"






va§IONka
http://vasionka.blogger.ba
23/08/2017 01:01