beats by dre cheap

Ulaz



Mjesec studeni.

Tišina je kao lov na zaleđenoj rijeci. Dobro poznajem zimu. Zima donosi više vrlina i više ubistava. Češće se proliva krv. Krv na bijelom neugaženom snijegu. Arhetipski.

Bio je visok, krznar, kose do ramena sa dubokim zaliscima. Imao je tvrd glas, nekako bi se raspršio u krhotinama. Riječi je potiskao s previše vazduha.
Stigli smo do jame, zamke. Kako je zapeo podeblji štap da je polugom otvori, ptice su prhnule svuda unaokolo iznad nas. Jedna je ostala nadesno i veoma glasno, aritmično graktala.

Počela je padati ledena kiša.

Pitao sam se, kako je živjeti ovako. Uvijek po zimi i uvijek sa dosta krvi. On nije pričao o bilo čemu osim o onome što radi, a samo je ovo radio.
Za sve postoji prvi put.
- Dođi, da ti pokažem -, već je odmakao deset stopa od mene, a još uvijek je pogledom ispraćao zamku.
- Dođi, brže! -
Prešli smo rijeku, a ledena kiša se zabijala, sitno i nepopustljivo, u svaku neravninu na mom licu. Bila je to ona oštra bol što bi počela peći i pričinjavati znatno zadovoljstvo. Nisam vjerovao ovom čovjeku i provjeravao sam nož o desnom boku. Nije bio dovoljno dugačak da probije njegova krzna, zapravo sam ga mogao odmah baciti i ne zamajavati se sa svim tim.

Lijeva obala je ostajala iza nas. Ovdje je bilo manje rastinja i ono aritmično graktanje više se nije čulo. Ledena kiša pravila je od cijelca tvrđe tlo, ali se bilo teže osloboditi kad bi noga propala.
- Na ovoj strani nema zamki? -
- Nema. -
Oćutao sam, a on me čuo s par minuta zakašnjenja.
- Tamo ćemo -, pokazao je blago istočno i nad nama.
- Pećina? -
- Pećina. -
Pogledao sam bolje, nešto mi je promaklo veoma brzo. Prema nama je išao čovjek, uvrćen na desnu stranu sa nekom svijetlosivom sjenom ispred lica koja je činila da mu se lice mijenjalo. I, više ga nije bilo.
Nije ga ni bilo.

Pećina je proizvodila maglu. Prljavo bijelu maglu s nekim crvenim tonom. Boja mesa. Magla je kuljala, posebno se brzo šireći s dvije strane ulaza kao da velikim šakama grabi sav dostupan vazduh spolja, guta ga, prerađuje u sebi i šalje drugačijeg napolje.
Nisam tamo želio biti.
Sjetio sam se izrezbarene stolice na kojoj je sjedila stara gospođa Mamo i čiji su cijuci, usljed gospođinih pokreta, davali neki poseban autoritet riječima starice. Sjetio sam se njega i predivne klavirske sonate koju je svirao. On je bio lijepa ona, bilo je to tako očigledno svima u velikom salonu, a ja sam plakao pod naletom nota i njegovih bezbrojnih ispovijesti.
Događaj iz salona miješao se sa maglom iz pećine i tek taj strašni sud ispred mene dovede da pitam što sam pobjegao, od čega sam pobjegao i došao ovdje.
Bijeg. Bijeg je uvijek puzajući najlošiji izbor. Ona strava od koje se bježi dočeka negdje na kraju atletske staze kojoj ne znaš gdje je tačno kraj. Početak i kraj su neobilježeni, mogu se različito opažati i objektivno mijenjati, pomicati i skraćivati. Valjda baš ta neobilježena mjesta čine subjektivnost tako gvozdeno stvarnom.

Šta ću ja ovdje, pitao sam maglu koja me prihvatala u svoju gustoću prljavobijele i boje mesa dok je prskajući duboki glas moga domaćina pričao da ćemo sada do gejzira u pećini gdje se ova muška zajednica kupa i gdje ispiraju krzna.

Pretjerao sam ovoga puta.

[url=https://ibb.co/mwfwCb][img]https://preview.ibb.co/iEdisb/8_B2_E90_BB_35_B0_4656_B39_B_7_E67_CF884703.jpg[/img][/url]


va§IONka
http://vasionka.blogger.ba
13/11/2017 01:50