beats by dre cheap

Horizont



Ponekad ga preteknu tragovi koje iz prstiju spuštenih ruku iza sebe ostavlja, pa ga povuku te izmagličaste trake nad ivice sa kojih se stvarnost mijenja.

Slova su milovanja ivica.

Izmaglice nestanu baš tu, na kraju ove plohe i ponovo će se pojaviti, u to vjeruje, ali ne baš potpuno kao da se dosad nikada nisu pojavile i kao da je ovo potpuno nov putopis. Pojaviće se kad izgubi dah i onako, još nadajući se jako, ali mjereći da je to nemoguće, krene da polupada. Gore ga drži iznenađenje i neka umišljena inercija, a dole ga vuče predviđanje šta će se naredno desiti. I negdje po sred provalije, kad baš dobro zagazi u viđenje sebe raspolućenog po zacijelo oštrom stijenju nekog dna, trake se ponovo puste i spoje sa njegovim jagodicama.

Proradilo je još jednom i zna da treba zahvaliti, ali kako?

Prvo se sagne, pa uzme par kamenčića s ruba i omiriše ih da udahne koliko je duša bilo ovdje, ali to ne uspijeva. Onda legne i glavu izvuče preko ivice, a neki momentalni i stalni, ravan i ujednačen nalet vjetra odozdo počne lediti znoj na kratkoj bradi. Hladno uvijek miriše tako isto, kao brižljivo prepran metal koji ne rđa, koji je vječan. Jednostavno očekivan.

Nezadovoljan što ništa ni ovoga puta neće saznati o sadržaju provalije, hoda od ruba ka dubini plohe. Kako nezadovoljstvo raste i onaj glas ponavlja i ponavlja da sve skupa ponovo nema svrhe, tako ubrzava korak, ali ne prelazi u trk. Kada u kukovima osjeti trenje brzih koraka, onda se okrene licem ka uvjerenju i pusti noge da potrče.

Najbrže se trči kada to baš i nisi sasvim potpuno odlučio.

U jednom trenutku više ne osjeti škripu kamenica i to krhotinasto trenje na đonovima, ali nastavlja. Trči i sada zamahuje i rukama, a sa slikom i očima se nešto počne dešavati, prizor sivi i bubri dok ta siva ne prekrije i posljednji zaturen očni kut.
Sada je vrijeme. Sada pada i ispušta sadržaj iz pluća. Sada je vrijeme.

U ovoj tački su dvije mogućnosti. Da naš junak padne i omiriše to dok pada. Ili, da odluči da je dosta bilo znatiželje, pomalo hraneći glad što je ipak, još jednom, donio slijepu odluku prije nego što je zapravo i donio.

U sivilu će, ovaj put, nešto proći ispred njega. Jasno je to osjetio. Povučeno je gore, kao usisano. Sad već jako želi izmagličaste trake i ukrutnjuje prste da ih lakše nađu. Ali, šta je gore i šta je prošlo? Strah počinje znojiti i nogavice, a tanak sloj leda momentalno zabridi i krene se uspinjati. Tu sivilo prelazi u maglinu i on pada, a onda više magline nema.

Pada.

Ne trči više, stoji mirno i pada. To radi kao da nešto nije u redu. Pada brže nego što bi neko s njegovom masom padao. Pada u neki prostor koji se širi, brzo, ravnomjerno uduplano ubrzano, ogromno ubrzano.

Do horizonta.
I onda je stalo.
Do tamne linije horizonta u mnogostruko tamnijoj okolini.
Stalo je i valjda može sve raditi što bi inače radio. Sjeo, legao, koračao, napipao. No, to nije njegovo valjda, očigledno nije, jer vid više ne može obujmiti dubinu horizonta, a on se, zbog brzine pada, ne može okrenuti, čak ni oko svoje ose.

Kada stane, mjeri drugim mjerama za brzinu i sada izgleda, razmišlja on, da se prostor širi proporcionalno brzini pada i da će to tako ostati.

Ovo je zamka i zaista je bio zadivljen. Eto osjećaja jačeg od straha. Koliko je već tame okomito prešao i koliko je ona okolo pojela.
Sada, horizont više blješti, blješti li? Da, rađa se svjetlo, prvo poput sitnih eksplozija na ispresijecanim mjestima, a onda se linija ravnomjerno puni. Negdje će doći?

Negdje će doći kako linija bude debljala.


[url=https://ibb.co/dQN5AG][img]https://preview.ibb.co/f6gbHw/FF976_F41_35_B9_4832_BD55_D16_FD5_D05_E0_E.jpg[/img][/url]


va§IONka
http://vasionka.blogger.ba
01/12/2017 01:00