beats by dre cheap

Istražuje li Bog Samog Sebe?



Gdje ima pokreta, nema trajnog kvaliteta, čiste (s)tvari i pojave. Sve što je u pokretu zapravo nema identiteta, “karakteristične jedinice” od latinskog identitas. Ono i jeste i nije, poput kvarka, kojem da bi bio jeste treba posmatrač, neko da ga sagleda, doživi, iskusi, osvijesti, ovaploti. Nefizikalnim rječnikom rečeno, kvark do tada spava u stanju i jeste i nije.

Interesantno je da posmatrač ispunjava uslove da bude posmatrač samo ukoliko, kao velika (s)tvar, postiže tačku referentnosti svojom veličinom u odnosu na kvark - malu (s)tvar ili ukoliko, kao posmatrač, tačku referentnosti postiže velikom udaljenošću od kvarka. Zašto su ogromnost tijela i/ili ogromna udaljenost -od- uslovi za postizanje referentnosti tačke, težišta posmatranja? Zato što pružaju iluziju nepokretnosti, odnosno u poređenju sa malom (s)tvari - kvarkom zaista djeluju efektom nepokretnosti.

Nepokretnost je uslov za jeste, ono je čista (s)tvar ili pojava; samo je nepokretnost identitet. Nepokretnosti zato mora biti i u onome što je i jeste i nije.

Ovdje, na ovom mjestu, primjećujem dvije vrste donekle svjesnosti, i jeste i nije svjesnosti, i jeste i nije identiteta, a valjda su jedina vrsta svjesnosti koju sam doživjela i iskusila - ljudi. Prve donekle svjesnosti opčinjene su pokretom i transformacijom, dok su druge fiksirane za nepokretnost. Prve, vidjevši svjetlost, vide divne boje spektra, a druge, zaslijepljene, ne vide ništa, ali gledaju shvatanjem, poput shvatanja naredbe; doživljavaju poruku referentne tačke, misao Ja samo jesam i samo ja jesam.
Iz spektra se iščitava ljepota i ljubav, dovoljne da se pokret i transformacija prigrle kao ideologije bezidentitarnosti. Spjevano je to u Vedama:
Ja sam talas u okeanu sreće

Ja i okean smo Jedno

Ja sam Okean

Ja sam To

Sa drugima, svjesnima referentne tačke svome kvarku, odnosno poruke u misli Ja samo jesam i samo ja jesam, ponešto je teže, jer ovo su kategorije nadljepote i nadljubavi. To su kategorije nadkonformizma i nadhedonizma, čiste mentalne kategorije u kojima nema osjećajnosti, jer nema pokreta i transformacija u njoj; tamo je zadovoljstvo potpuno, pa i nema imena, a kako je to i rekao Lao Ce: Ime koje se može imenovati nije trajno ime.

Duša je naš identitet, karakteristična jedinica, i možemo sa njom učiniti dvije stvari. Ubacivati je u moduse pokreta i transformacije, shvatiti je kao (s)tvar ili pojavu podložnu ideologiji bezidentitarnosti. Možemo, kažem, željeti sa njom učiniti da postane sve. Stapanje sa Bogom?
A možemo se i truditi ostaviti je na izvorištu, čistom, da prirodno ostari, stekne svoj kvalitet bez našega idejnoga nametanja identiteta za nju. Taj kvalitet iz baš toga identiteta, pojedinačne karakteristične jedinice, zbog nečega je veoma bitan. Da znamo zbog čega, da tome znamo dati ime, to ne bi bilo trajno ime.


4_EEC0_DBB_6524_43_AD_884_D_362568_A63008


va§IONia
http://vasionka.blogger.ba
20/09/2018 21:00