Elegija o smrti mašte

Vrište slova u drvetu, stiha vatrom urliču!
Pan stražari, obilazi, šuma da ne izgori.
Pjeva usput, kazuje, tužnom frulom nariče:
Kojem li vas Putniku ostaviše,
kojem izrodu od doma daleko?
Stablo staro krošnju uvlači, bijesne pljuje riječi:
"Idi, nađi Malu Vilu!
 Idi, traži da nam čita,
 reci da je Majka mrtva,
 reci da joj kopne djeca!"

Prestraši se Diva Pan, poslušan je strah.
Niz ivicu potoka, dugo on u Mrak,
tamo gdje je paučine, Male Vile stan.
Pred vratima pusti note, histerije znak:
Vapi šuma Mala Vilo, kopni zrak!
Rekli su mi da je Majka mrtva, da će skoro kraj.
Pođi sa mnom Vilo Mala, pođi ti u Dan,
da nam čitaš, da nam kažeš tog zlotvora trag!

Vjetar škripnu na dovratak, iz tmine more dah,
Mala Vila na umoru, pored nje mladić jak.
Suze mokri, kose čupa, polomio mač,
dahom grije malu ruku, neznanjem tjera Mrak:
"Nisam znao prijatelju Pane,
 nisam znao male šume stan,
 da zagrlim Vilu Malu,
 da kažem joj hvala za znak.
 Putokaz je ona splela,
 na ulazu šume gori stih
 gdje ranjene mogu previt’,
 vojsku svoju skrit’.
 Lutah dugo ovim Mrakom,
 lutali smo svi,
 vojska moja gladna posta,
 ubijali smo bilj!
 Krv srninu saprah
 u izvoru čistom tu,
 Majka gnjevna posta,
 zaodjenu gušći mrak.
 Vojsku pobi, mene gleda,
 odmjerava kaznu znah,
 u tom stiže Mala Vila,
 u očima joj plam!
 Majka vapi Vili mojoj
 – Nerazumno dijete, spi!
   Tvoj plod sam ja, tvoja igra mi.
   Što tuđina prigrli, što buđenja napravi… – "

Ne mogaše više Pan tužnu sudbu Vile znat’,
frulom vjetru govoraše, poruku da odnese:
Mala šuma umrije, Male Vile hladan stan.
Tamo gdje se rađalo, samo kamen tamo spi.