Ko je međunarodno aminovao ukidanje kolektivne odgovornosti?

 

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Jovo.jpg[/IMG]

Protesti Sarajlija, subota, 05.03.2011. u znak podrške penzionisanom generalu Armije RBiH Jovanu Divjaku

Jovo, Srbine, čaršija je uz tebe! – ovaj slogan smislio je neko od učesnika rasprave na sarajevo-x.com forumu one noći (03.03.2011.) kada je u Austriji uhapšen penzionisani general Armije RBiH Jovan Divjak, da bi u subotu, 05.03.2011., u formi transparenta, osvanuo na ulicama Sarajeva. Pojedinim forumašima navedeni slogan nije se dopao, najviše zbog toga što se gospodin Jovan Divjak odavno izjašnjava kao Bosanac i Hercegovac. Releventna i tačna opaska, kao što je tačan bio i odgovor na istu, parafraziram: "Ima Jovo duha, humora. Neće se on ljutiti, shvatiće zbog čega je to.".

A zbog čega je ovaj slogan, zašto je on toliko bitan? Zašto je bitno da Sarajlije (čitaj bukvalno čaršijaneri) stoje uz Jovana, Srbina? Da nema Jovana i nekolicine Jovanu sličnih, nekolicine izborom Bosanaca i Hercegovaca rođenjem pravoslavne vjeroispovijesti, nekolicine izborom Srba rođenjem pravoslavne vjeroispovijesti koji možda žive i u Republici Srpskoj (najsvježiji je primjer mladi Đorđe Krajišnik), nekolicine Srbijanaca…, ko bi bili ti Srbi? Ko bi, opservacijom savremene istorije, bili ti Srbi? Zločinci + huškači + šutljive kukavice +…? Da! Srbi bi bili i zločinci i huškači i šutljive kukavice (čitaj: prešutna podrška) da nema Jovana Divjaka, Vikića, Tife, Đorđa Krajišnika, Čede Jovanovića, Sonje Biserko, Petra Lukovića…

Zato tvorcu navedenog slogana HVALA!

 

_________________________________________

 

Pitam nedavno uvaženu gospođu Janju Beč Neumann, damu bez dlake na jeziku kada je riječ

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/JanjaBecNojman.jpg[/IMG]

Janja Beč Neumann, srbijanski sociolog, istraživač genocida

o zločinima počinjenim u srpsko ime, istraživačicu genocida, pitam je okuražena podrškom moje (ispravka: moje preuzete) teze od strane sjajnog neuropsihijatra iz Ključa gospodina Behzada Hadžića koji je dosta vremena proveo u radu sa žrtvama, pitam je, parafraziram: "Da li je katarza uopšte moguća u relativno kratkom vremenu bez kolektivne odgovornosti koja je istorijski testirana u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata?".

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/denacifikacija.jpg[/IMG]

Na ovom posteru je primjetno kako je čak i denacifikacija (organizovani uticaj savezničkih snaga na mentalno stanje njemačkog naroda kako bi ušao u proces katarze, odnosno suočavanja sa počinjenim zločinima, prije svega zločinom holokausta u njihovo ime) ostavljala prostora za neiskreno suočavanje s prošlošću njemačkog naroda. Crne ovčice su, prošavši kroz proces denacifikacije, instantno izlazile kao bijele ovčice za ništa krive.

Gospođa Janja Beč Neumann je ovu tezu glatko odbila, postavivši kontra pitanje, parafraziram: "Kakva kolektivna odgovornost, molim vas?! Kakva kolektivna odgovornost?! Ako smo imali bar jednog Srđana Aleksića, ne možemo govoriti o kolektivnoj odgovornosti!!!"

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/SrdjanAleksic.jpg[/IMG]

Mladog Trebinjca Srđana Aleksića ubili su jer je stao u zaštitu jednog Bošnjaka, civila

Žao mi je što su međunarodni nalogodavci nekako odjednom aminovali nepostojanje kolektivne odgovornosti. Žao mi je što pokojni Aleksić nije živ da čujemo šta bi on na ovo rekao. On koji je branio obraz tim Srbima. Kako se njega može onda spominjati u kontekstu odbrane kolektivnog obraza kada tog kolektivnog nema kada je o odgovornosti riječ. Parafraziraću, dakle, riječi neuropsihijatra Behzada Hadžića: "Treba napraviti distinkciju (razliku) između kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti. Kolektivna krivica – NE! Kolektivna odgovornost – DA!".

Da, kolektivna odgovornost – DA!!!

 

__________________________________________

 

Iako su izvinjenja Svetozara Marovića i kasnije Borisa Tadića za moj pojam bili bljutav, lažan, nekako bonton čin, u tim se izvinjenjima, nesvjesno za izvinjivače, krije temelj opravdanosti teze o kolektivnoj odgovornosti. Na našem bi se jeziku reklo: "Šta se, koji ku*ac, izvinjavaš kad nisi kriv/nemaš za šta?". Daleko od toga da su Marović i Tadić savremeni Brandtovi na koljenima (kud ih u istu rečenicu stavih!), ali ovog prekodrinskog vožda i njegove sljedbenike će činjenica tih izvinjenja zauvijek istorijski žuljati.

 

 [IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/ViliBrant.jpg[/IMG]

Njemački kancelar Willy Brandt 07.decembra 1970. godine je, mimo protokola, kleknuo na koljena poklonivši se žrtvama nacizma u Varšavi

 

Koga, dakle, u ličnoj istoriji ništa ne žulja on će se u ogledalo pogledati i bez velikih problema sebi u lice priznati (čitaj: sasuti) sve "male" i "velike" zločine koje su u njegovo ime neki od "njegovih" činili. Postojanje kolektivne odgovornosti je, čak, preduslov za postojanje takvog.

Stvarno težim optimizmu, kako u ličnom tako i u društvenom životu, ali ovo društvo prosto neće imati ni Z od zdravlja dok oni u čije su ime najmasovniji zločini počinjeni prvi (da, PRVI), svi pojedinačno, pred intimnim ogledalima, a kasnije i javno u društvu ne saspu u lice i sebi i svima oko sebe šta je u njihovo ime činjeno. Djeca od takvih će moći živjeti, bar istorijski gledano, kao bijele ovčice.