Da su me prije samo dvije godine pitali da li ću se ikad, ikad, u bilo kojem scenariju i pod bilo kakvim okolnostima, pozvati na misao izrečenu u stihu, a čiji je autor Edin Dervišhalidović aka Dino Merlin rekla bih: Ma daj! Ma kakvi! Ma jok! Ništa protiv Dervišhalidovića, da se razumijemo, čak šta više – za misli i poruke koje provlači kroz svoje stihove, posebno na nekoliko zadnjih muzičkih albuma, imam samo riječi hvale. Odakle onda takav stav od prije samo dvije godine? E pa, ja sam jedno biće koje jako voli ekstremnu muziku, posebno Heavy Metal i sve pravce i potpravce proistekle iz Heavy Metala. Nije sada da muzika ima neke veze sa mislima i porukama u stihovima, ali mi je to moje slušačko (ne)iskustvo nametnulo da muziku tog Dine Merlina nikako ne slušam, odnosno na sve moguće načine izbjegavam slušati, pa je tako moje neznanje prošireno i na misli i poruke u stihovima koje Dino Merlin odašilje putem tih svojih pjesama. A šteta. Velika šteta!
Zato vam, ovom prilikom, s ponosom predstavljam sljedeće stihove Edina Dervišhalidovića aka Dine Merlina:
Ovo je vrijeme kad se uči
slovo po slovo, riječ po riječ.
Sjedi mali, tu je tvoj dom,
daleko su Istambul i Beč.
Sad si mali tu na raskršću,
svi su pametni, svi sapuću.
Ti ne vjeruj nikome na riječ,
svaki korak sam moraš preć’!
Furaj mali sam sredinom,
furaj mali tom dolinom.
Bog te čuva, ti pazi ljude,
pa šta bude neka bude.
Sad si mali tu na raskršću,
svi su pametni, svi sapuću.
Ti ne vjeruj nikome na riječ,
svaki korak sam moraš preć’!
Furaj mali sam sredinom,
furaj mali tom dolinom.
Bog te čuva, ti pazi ljude,
pa šta bude neka bude.
Pojedini su vjerovijesnici, filozofi, sociolozi, psiholozi, teoretičari generalno, dali definiciju, a i praktičnu uputu, toj umjerenosti u stavovima i djelovanju, ali samo ju je Dervišhalidović ovako jasno i jednostavno, u samo jednom stihu, definisao kao filozofiju sredine. Ta je filozofija sredine, prema mom dubokom uvjerenju, jedini i jedini učinkovit način da se izborimo sa onim što je na ovoj Planeti Zemlji, na ovom svijetu, dunjaluku, a posebno na ovom Balkanu najviše uprljano i zatrovano – misao i stavovi nas, ljudi.
Priča Slike prve (povezana s pričom Slike druge koja slijedi): Mladić, 23 godine, dominantno pankerskog izgleda i ponašanja, poruka koje odašilje. Za takvog se i izdaje. Kad ga pitaš "Šta si?", on kaže "Panker!". Na prvu to i ultimativno kaže. Sjedneš sa njim nasamo i popričaš. Kaže: "Svako se ima pravo oblačiti kako želi; svako ima pravo vjerovati u ono što želi; svako ima pravo ne biti ubijen; niko nema pravo ubiti; skinhedi (skinheadi) su, čast izuzecima kaže, zlo, oni tuku ljude u grupama, oni su pojedinačno kukavice, oni su rasisti; svi su ljudi jednaki kaže; ja volim, poštujem i slušam moje roditelje, kaže, i oni su u mladosti bili pankeri…".
Priča Slike druge (povezana s pričom Slike prve, prethodnom pričom): Čovjek, 40-ak godina, porodičan čovjek, dvoje djece, urednog izgleda, mirnog ponašanja, uglađen. Kad ga pitaš "Šta si?", on kaže "Čovjek!". Na prvu to i ultimativno kaže. Sjedneš sa njim nasamo i popričaš. Kaže: "Kakva, ba, jednakost crna? Nije crnj'o meni jednak, nije Jevrejčina smrdljiva meni jednaka, nisu meni balije jednake, normalno da smo ih potamanili u Srebrenici i potamanićemo ih još…".
Priča Slike treće (povezana s pričom Slike četvrte koja slijedi): pripadnik nekadašnjeg odreda El Mudžahid, 50-ak godina, porodičan čovjek, izgleda u skladu s praktikovanjem svoje vjere, nešto uzbuđeniji u reakcijama, u izlaganju, no očigledno miroljubiva osoba. Kad ga pitaš "Šta si?", on kaže "Vjernik!". Na prvu to i ultimativno kaže. Sjedneš sa njim nasamo i popričaš. Kaže: "Ja sam za šerijat, ali mi je jasno da je šerijat nemoguće uvesti u ovoj državi sada i zato ja poštujem njene zakone i njene institucije. Vidiš, ja pričam sa tobom, a nisi pokivena. Ne vjerujem ti kao svom bratu, ali ti vjerujem dovoljno da sa tobom otvoreno pričam jer vidim da me uvažavaš. Nijedna se nepravda ne ispravlja novom nepravdom. Islam je najmiroljubivija vjera, niko u Islamu se ne sveti. Vidiš, ja sam došao ovdje da branim svoju braću muslimane, ali čim mi je rečeno da odložim oružje ja sam to učinio, bez pogovora, slušam institucije u ovoj državi. Ima braće žene se po nekoliko puta, a ja im kažem ne možete to raditi ovdje, to je protiv zakona, sutra ako dođu da vas hapse nemojte tražiti od mene da vam tražim zaštitu jer znate da to ne smijete…"
Priča Slike četvrte (povezana s pričom Slike treće, prethodnom pričom): djevojka, studentica u velikom gradu, oko 20 godina, pristojnog izgleda koji ničim ne privlači pažnju, kaže da nikoga nije izgubila u užoj familji tokom agresije, kaže da je ateista. Kad je pitaš "Šta si?", ona se nasmije i uzvrati "Čuj šta sam?! Nemam pojma, bez veze pitanje!". Na prvu to i ultimativno kaže. Sjedneš sa njom nasamo i popričaš. Ono što ona tebi nasamo kaže zavisi od toga koje si vjere i etničke pripadnosti. Znam, osjetila na svojoj koži. Ako si Bošnjak/Bošnjakinja sješće sa tobom nasamo da popriča. Ako nisi, odnosno ako si kojim slučajem pravoslavne vjeroispovijesti neće sa tobom uopšte sjesti da popriča nasamo ili bilo kako drugačije. Ti si četnik ili vjerovatno ustaša, ako se izjašnjavaš kao Hrvat/Hrvatica. Ti si zločinac i vozdra!…"
Bez namjere, čak uz upozorenje da na osnovu ovih priča ne upadamo u generalizaciju bilo kakve vrste, da sumiram šta imamo ovdje – pojavno dvoje "drugačijih" ljudi u Priči Slike prve i Priči Slike treće i dvoje "običnih, normalnih" ljudi u Priči Slike druge i Priči Slike četvrte. Sada nagradno pitanje – da li na ukupne društvene procese u našoj zemlji veći uticaj ima njihovo pojavno, to kako oni izgledaju, ili njihovo unutrašnje, skriveno iza maske pojavnog, ono što oni zastupaju i način na koji to zastupaju?
Zar jedan panker može biti istinski zagovarač filozofije sredine?
Zar jedan pripadnik nekadašnjeg odreda El Mudžahid može biti istinski zagovarač filozofije sredine?
Zar jedna sasvim normalna djevojka i jedan sasvim normalan čovjek koje svaki dan srećemo na ulicama, svim ulicama naše zemlje, mogu biti istinski zagovarači filozofije ekstrema, filozofije krajnosti?
[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/extreme.jpg[/IMG]
Svi ekstremni pogledi (stavovi) su pogrešni, osim pogleda (stava) da su svi ekstremni pogledi (stavovi) loši
Filozofija krajnosti velika je bolest balkanskog tla koji naseljavamo. Slažem se ja da su stvari zapravo jednostavne – u 24 sata smjenjuju se svjetlo i tama, ljudi mogu biti crni ili bijeli, postoji dobro i zlo, imamo istinu i laž. Ali, ali…, ALI… Veliku količinu dana (24 sata) čine polusvjetlo ili polumrak, ko kako hoće, mješavina svjetla i mraka; ljudi mogu biti i melezi; postoji veće dobro od dobroga i veće zlo od zloga, odnosno postoji usavršavanje u dobru ili zlu; laž može sadržati i zrnce istine, ali samo istina ne može sadržati ni mrvicu laži.
A istina je da je svaki čovjek neponovljiv poput otiska svoga prsta. Istina je da smo se podijelili (da nas je On podijelio) u razne grupe i podgrupe, mi, ljudi, samo da bismo se lakše raspoznavali, da bismo lakše savladali poznanje ovog svijeta i svega u njemu jer je ogroman. Istina je da unutar te naše grupe možemo imati većeg neprijatelja i po nas i po našu grupu od nekoga izvan naše grupe ukoliko taj pojedinac truje i sebe i nas i našu djecu i našu grupu i ostale grupe i čitavo društvo. Istina je ova Dervišhalidovićeva strofa:
Sad si mali tu na raskršću,
svi su pametni, svi sapuću.
Ti ne vjeruj nikome na riječ,
svaki korak sam moraš preć’!
Hiljadu puta sebi kažem i sebe pride opomenem da je malo, malo, vrlo malo onih koji u jednoj rečenici ili kratkoj formi izlaganja mogu izložiti istinu bez trunčice laži, bez trunčice propusta, zloupotrebe, štete i po sebe i po druge.
Lako je prepoznati filozofiju krajnosti. Kod nje su rečenice izjavne ili usklične. Pitanja nema, dozvoljena nisu. Ne daj Bože da ima dilema. To je tako, (ja shvatio da je tako shvatio onaj što je tumačio) riječi vrhovnog autoriteta.
Biće bolje, sigurna sam. A počeće biti bolje kada dugotrajnije i temeljitije počnemo zavirivati u našu unutrašnjost.
Dobar post. Inace, za mene bitna tema.
”Iskljucivost vlada ovim prostorima, bila ona sa maskom ili bez maske. Unutrasnja iskljucivost koja se nije mijenjala kroz vrijeme, vec je samo mijenjala svoja lica odn. maske je nositelj konstantne nedemokratizacije ovih prostora. Krajnost i ekstremizam je bolest svih nedemokratskih sistema. Umjerenost mozemo izvuci iz… iskljucivost iskljucivosti, umijece balansiranja na sredini kao neopredijeljenost za iskljucivosti lijeve i desne strane. Umjerenost je zdrava vrlina kojoj svi trebamo teziti… ali umjerenost koja vodi a ne umjerenost koja blokira, jer teznja ka umjerenosti pretjeranom iskljucivoscu moze zavrsiti u corsokaku izolacije. Umjerenost je dostizanje ravnoteze iznutra i vani… umjerenost u uzimanju u sebe i umjerenost u oduzimanju od sebe.. u odnosu na spoljasnjost.”
Protivnik sam generalizacije i iskljucivosti neprihvacanjem njihove manipulacije. U stvari, ne mogu da shvatim tu percepciju. Dakle povrsno gledajuci, ja sam hronicna izbjeglica na svacijem i nicijem zelenom polju, ali ispod svega.. u biti, ja sam izbjeglica jer nisam ni crna, ni bijela ili siva, a vladajuce iskljucivosti su ovaj prostor nacinile takvim.
Pozdravi 🙂
… Protivnik sam generalizaciji i iskljucivosti jer ne prihvacam njihovu manipulaciju.
🙂
Sviđa mi se što promišljamo i pišemo o istim temama.
Nisi ti izbjeglica, nisam ni ja, mi smo stanovnice, građanke svijeta, a izbjeglicama ćemo postati onog dana kada dozvolimo da nam jezik i pero utihnu.
Puno te pozdravljam:-)
P.S. Počesto u zadnje vrijeme poželim da u komentaru na neki tvoj tekst ispišem ono na šta me je inspirisao. Voljela bih da razmisliš o otključavanju komentara.