Da je sarajevski svećenik, predsjednik hrvatskog kulturnog društva "Napredak", član ekumenskog vijeća Biskupske konferencije BiH, član međunarodnog komiteta “Islam u Evropi” pri Vijeću biskupskih konferencija Europe (CCEE) i Konferencija protestanskih Europskih crkava (KEK), član međunarodne studijske grupe o islamu “Journees d’ Arras”, pročelnik dopisništva Vrhbosanske nadbiskupije za "Glas Koncila", počasni predsjednik Panevropske unije BiH; dakle, da je, uz sve ovo ranije pobrojano, prof. dr Franjo Topić (dobro skrivena i ušuškana) siva eminencija mnogih dešavanja i mnogih donesenih odluka kako u Bosni i Hercegovini tako i šire znala sam, no nisam znala da bi gospodin Topić sebi ikada dopustio ovakav javni istup:
"Naravno da nitko pošten i moralan ne može braniti zločine. No provostupanjska presuda Haškog suda je, osim presude dvojici hrvatskih generala, presuda čitavoj oslobodilačkoj operaciji Oluja. Ovo je presuda Republici Hrvatskoj, ovo je presuda, treba jasno kazati, hrvatskom narodu i svima onima koji su željeli i stvarali Hrvatsku ‘udruživši se u zločinački pothvat’.
Da je netko koji nema veze ni o čemu slušao predsjedavajućeg nizozemskog suca A. Orieja onda bi pomislio da se predsjednik Tuđman sastao na Brijunima s članovima Vlade i vojske jer je bio sklon ubijanju i da je htio poduzeti na čistu miru jednu vojnu operaciju, da uživa u spektaklu kao Neron u paljenju Rima. Koliko je sud nedodirljiv i koliko se vodio samo „pravnim argumentima“, vidi se i po tome što je ključni arugment za ovakove kazne bilo sudjelovanje na sastanku na Brijunima.
To se vidi i iz obrazloženja presude Gotovini i Markaču, jer su sudjelovali na inkrimiranom brijunskom sastanku i možda se još bolje vidi iz činjenice da je Čermak, koji je bio zapovjednik Knina, oslobođen jer nije bio na Brijunskom sastanku. Naravno, dobro je što je barem on oslobođen. Iz toga se vidi da je Sudu i njegovim šefovima pravi cilj bio predsjednik Tuđman, te Šušak, Bobetko i Červenko i da žale što su umrli prije nego su ih se oni dočepali svojim pravnim kandžama. Generali su dostojanstveno podnijeli presude što njima i svim Hrvatima služi na čast i ponos.
U pročitanom dijelu presude nema ni spomena da su Srbi držali i vladali i to pet godina tzv. Srpskom autonomnom Krajinom, osim generalne ograde o predmetu presude. Mala je utjeha što je prije osuđen šef Krajine Martić. U presudi nije uopće spomenut nijedan srpski zločin, nije spomenuto da su protjerali sve Hrvate, da su ubili brojne Hrvate i da su oni osnovali državu u državi. Nije data važnost činjenici da je Martić naredio iseljevanje Srba iz Krajine.
Ova presuda legalizira tzv. Krajinu i očito žali za njom. Elementarna je logička, a onda i svaka druga činjenica pa i pravna, da ništa nema bez uzroka, pa tako ni Oluje i svega što se događalo oko nje, prije i poslije. Jest da se pravnici često ponašaju kao da je pravo i sud ‘autonomna krajina’ koja ima svoju logiku, svoja pravila, svoj poseban život.
Ova presuda je plod onih koji su stalno pa i danas protivni nastanku hrvatske države i koji su još što više osporavali i osporavaju očito i danas hrvatskom narodu pravo na državu. Naravno da se ne brane zločini hrvatskih vojnika sami po sebi, ali se ne mogu odvojiti od okolnosti i od uzroka. Jesu li u Libiji topovi „prekomjerno granatirali“, kao što su neki dan ubili pobunjenike i uništili njihove tenkove? Jesu li na Falklandu Englezi, i to 4.000 km od Velike Britanije, pogodili ijednog Argentinca civila i civilni objekt?
Lako se može razumjeti tužitelja amerikanca Alana Tiegera, čiji su roditelji stradali u holokaustu, da mu nije bilo lako biti objektivan prema Hrvatskoj. Očito je i on radi vlastite obiteljske tragedije, a koja je pojačana silnim lažima i propagandom srpskih povjesničara i političara o genocidnosti hrvatskog naroda, iskoristio priliku da se osveti Hrvatima. Ali ga za to nije trebalo staviti za tužitelja u ovom slučaju.
A očito ima istine u pisanju nekih novinara da je Nizozemac Orie prijatelj Srba. Znači li što god da Tieger ima djevojku Nizozemku? Je li se to, ne daj Bože, u Nizozemskoj sudilo Hrvatskoj od jednog Židova i od liberalnih i rasrkšćanjenih Nizozemaca jer je Hrvatska katolička zemlja? Vrlo je upadljivo da je sudac Orie od 10 točaka optužnice u presudi uvažio devet, a obranu praktično nije ni spomenuo. Pa onda nije trebalo sudsko vijeće, bio je dovljan samo tužitelj.
Sad je slijedeći korak žalbeni proces. Vlada neće biti u stanju dovoljno racionalno i adekvatno odgovoriti jer su pri kraju pregovori o ulasku u Europsku uniju i jer su u ovoj godini izbori. Stoga je na potezu predsjednik Josipović, koji mora odigrati ključnu ulogu. Po ovoj presudi i on je predsjednik države koja je nastala na ‘udruženom zločinačkom pothvatu’.
Ovo je presuda svim braniteljima pokojnima i živima koji su sudjelovali u Oluji; sutra ih mogu prema ‘zapovjednoj odgovornosti’ hvatati gdje hoće kao i Purdu. Prof. Josipović je vrstan pravnik i to međunarodnog prava, a bio je neko vrijeme involviran u rad haškog suda pa poznaje njegove mehanizme i logiku. Ima prednost što u vrijeme Oluje 1995. g. nije bio umiješan ni u kakve događaje i jer nema izbore pred sobom. Ima prednost i što radi na pomirenju na ovim prostorima te ima vjerodostojnost. A pravi mir je djelo pravde i istine.
Drugo, nije samo tekst prof. dr Topića taj u kojem se da iščitati da zločine jeste neko učinio, ali da generali Gotovina, Markač i Čermak nisu ti pravi koji su zločine naredili ili ih nisu spriječili. Ne znam dovoljno o tadašnjim (ratnim) prilikama u Hrvatskoj da bih rekla jesu li ili nisu, ali ono što znam je da se ama baš ni u jednom tom tekstu, a koji sam pročitala kao reakciju na presudu, ne pominje ko su zapravo ti pravi krivci, pravi odgovorni. Dakle, oni nisu krivi, pouzdano, neki su to tamo drugi, ali se o imenima tih nekih tamo drugih uporno ćuti.
Moram vas podsjetiti uvaženi svećeniče, "humanisto", odlučivaču, kvaziintelektualcu prof. dr Topiću da je osnivač vašeg Panevropskog pokreta iz kojeg je izrasla Panevropska unija, pa i Panevropska unija Bosne i Hercegovine, čiji ste vi počasni predsjednik, dakle, da je tog čovjeka Richarda Coudenhove Kalergija misli i ruku (ne)djelo pod nazivom Praktični Idealizam (Praktischer Idealismus). Moram vas podsjetiti Topiću da je to jedno rasističko djelo koje zagovara da se u svjetskim okvirima treba težiti uspostavljanju jedne nadrase koja će biti isključivo semitska, jer su Jevreji ti koji su savršeni, čija je tradicija, pravo, društvo, čije je sve savršeno.
Slažem se sa većim dijelom tvojih komentara, ali …. postoji ali, jedno veliko ali!
1. Vojno-redarstvena akcija “Oluja” NIJE BILA preduslov za stvaranje moderne hrvatske države u njenim granicama.
Hrvatska država već je bila stvorena u svojim granicama 1943 i kao takva (sa sitnim korekcijama nakon II rata) bila sastavni dio bivše države. Akciji “Oluja” bio je cilj osloboditi do tada okupirani dio Hrvatske, tzv. Republiku srpsku krajinu.
2. Ono što je sporno u presudi, a ti to uporno ne želiš uočiti je klasifikacija “udruženi zločinački pothvat”. Na temelju te kvalifikacije određena je i visina kazne.
Njihova odgovornost, okarakterizirana kao zapovjedna odgovornost nije sporna. Jer da smo kojim slučajem mi to sami procesuirali, do svega ovoga ne bi došlo.
Iz takve kvalifikacije, proizlazi da je oslobađanje svog okupiranog teritorija zločinački pothvat? I da je takva naredba došla sa samog vrha?
Ti si novinarka, raspitaj se kod svojih kolega koji prate vojne i ratne sukobe, kakva i koja se terminologija koristi u momentima planiranja akcija i “čišćenja terena”. A ovdje je u ovom konkretnom slučaju to uzeto kao glavni argument za kvalifikaciju “udruženi zločinački pothvat”.
3. Topićeve riječi jesu nacionalističke i rasističke, i dovoljna bi bila jedna tvoja rečenica kojom izgovaraš svoje mišljenje.
4. Ono što je neprijeporno, a ti to uporno ne vidiš, ne želiš vidjeti ili svjesno stavljaš glavu u pijesak, je koncept kojim se vodi sud u Haagu, nadajući se da se taj isti koncept neće koristiti u slučajevima koji tek dolaze. A riječ je o izjednačavanju žrtve i agresora. Sama si kazala da ne znaš dovoljno o ratnim prilikama u Hrvatskoj.
Hvataš se za izraze nacionalizma i rasizma, ali nigdje ne vidim u tvojim komentarima, kao ni kod Nataše Kondić naprimjer, a vodite se istim načelima i principima, da ste komentirale formulaciju “udruženi zločinački pothvat”.
Ponavljam, zločini se jesu dogodili, Gotovina i Markač su krivi jer to Hrvatska sama nije procesuirala, a vjerojatno je znala prave počinioce.
Ali nitko od nas ne može i neće dozvoliti kvalifikaciju da je akcija oslobađanja vlastitog teritorija, a zatim i u suradnji sa vojskom BIH, i oslobađanje okupiranog većeg dijela istočne BIH, zločinački pothvat. Obje vojske, i RH i RBIH zaustavljene su pred Banja Lukom, zapadne sile su zaustavile akciju oslobađanja da bi se tada dogodio Dayton… a o tome je već dovoljno rečeno. I šta je to zaustavljanje donijelo BIH.
Danas Galbraith, tadašnji US ambasador u Hrvatskoj, lakonski govori kako se pogriješilo. Jel… zanimljivo….
Koliko god se ja slagala sa većim dijelom tvog osvrta na Topićeve riječi, u cijelosti gledano mislim da si u krivom. Mislim da u velikom dijelu svog komentara ne djeluješ kompetentno.
I za kraj, pročitaj moj osvrt na te presude.
Vidi Graciasalavida, konstrukciju “moderne hrvatske države u njenim granicama” postavila sam, prije svega, polazeći od nacionalnog zaokruživanja država raspadom bivše SFRJ, onoga što je u zapadnoj Evropi dovršeno još tokom XIX vijeka. Dakle, to “moderno” na našim je prostorima vrlo upitno, odnosno odakle uzeti polazište za to moderno. Mislim da ćeš se sa mnom složiti da ovaj proces praktično, realno nije bio gotov sve o okončanja “Oluje”. Ono što se slažem da je u tekstu bilo potrebno drugačije napisati je prefomulacija u “moderna nezavisna država Hrvatska u njenim granicama”. Znam šta je bio cilj “Oluje”;-)
Što se, pak, udruženog zločinačkog poduhvata tiče, a za koji navodiš da ga ja izbjegavam, citiram sljedeće s zvaničnog web portala ICTY-a: “Ovaj predmet, međutim, ne bavi se zločinima prije predmetnog vremena optužnice. On se ne bavi niti pitanjem legalnosti pribjegavanja ratu, odnosno vođenja rata”, rekao je predsjedavajući sudac Alphonsus Orie. “Središnje pitanje ovog predmeta jest jesu li srpski civili u Krajini bili meta zločina i treba li optužene držati kazneno odgovornima za te zločine”.
Vijeće je zaključilo da su hrvatske vojne snage i Specijalna policija počinili veliki broj zločina nad srpskim stanovništvom tijekom operacije Oluja.
Ovi zločini počinjeni su u okviru udruženog zločinačkog pothvata koji je imao za cilj trajno uklanjanje srpskog stanovništva s područja Krajine, silom ili prijetnjom silom, što je predstavljalo i uključivalo deportaciju, prisilno premještanje i progon putem uvođenja restriktivnih i diskriminacijskih mjera, protupravnih napada na civile i civilne objekte, deportaciju i prisilno premještanje. Vijeće je zaključilo da je udruženi zločinački pothvat počeo postojati najkasnije krajem srpnja 1995. godine na Brijunima, gdje se hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sastao s visokim vojnim dužnosnicima kako bi razgovarali o vojnoj operaciji koja je započela nekoliko dana kasnije, 4. kolovoza.
Vijeće je zaključilo da je Tuđman bio ključni član udruženog zločinačkog pohvata i da je namjeravao Krajinu naseliti Hrvatima. Ostali članovi udruženog zločinačkog pothvata bili su Gojko Šušak, koji je bio ministar obrane i Tuđmanov bliski suradnik, Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Među sudionicima udruženog zločinačkog pothvata bili su i drugi iz hrvatskog političkog i vojnog vodstvu koji su sudjelovali na predsjedničkim sastancima i bili Tuđmanovi bliski suradnici.
Vijeće je zaključilo da je Gotovina sudjelovao na brijunskom sastanku i doprinio planiranju i pripremi operacije Oluja. Gotovinino ponašanje, uključujući njegovu zapovijed da se protupravno napadnu civili i civilni objekti granatiranjem Benkovca, Knina i Obrovca 4. i 5. kolovoza 1995., predstavlja značajan doprinos udruženom zločinačkom pothvatu. Vijeće je nadalje zaključilo da su druga kaznena djela za koje se terete, iako nisu dio zajedničkog cilja, bili prirodna i predvidiva posljedica izvršenja udruženog zločinačkog pothvata, što je mogao predvidjeti i Gotovina.” (izvor – http://www.icty.org/sid/10633 )
Iz pojašnjenja je sasvim vidlivo da se udruženim zločinačkim poduhvatom ne proglašava samo “Oluja”, naum da se “Oluja” provede, legitimost, na koncu, da se “Oluja” provede, nego se konstrukcija udruženog zločinačog poduhvata tiče mnogo širih aktivnosti, jasno vremenski poredanih, a koji se striktno tiču aktivnosti u suprotnosti s međunarodnim pravilima ratovanja, humanitanim pravom.
“Iz takve kvalifikacije, proizlazi da je oslobađanje svog okupiranog teritorija zločinački pothvat? I da je takva naredba došla sa samog vrha?” – čuj Graciasalavida, ja ne znam gdje si ti u presudi pročitala da je oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske udruženi zločinački podhvat. Ja to nisam u presudi pronašla. Pronašla sam da je udruženi zločnački poduhvat naum da se civili poubijaju, odnosno naum da se ništa ne učini kako bi se to spriječilo.
Dalje, nisam sklona optuživati sud u Hagu za antihrvatizam, kao što prezirem optuživanje istog tog suda za antisrbizam. Bilo je, svih ovih godina, i optužbi na račun ovog suda da je antibošnjački. U koleraciji odnosa u kojima je taj Sud anti za sve i to tek od trenutka kada presudi političkom ili vojno-policijskom vrhu iz naroda koji ga takvim proglašava, ispada da takav Sud nikome ne valja, a to je meni dovoljna poruka da taj Sud, bez obzira na mnoge greške, možda i namjerne, u glavnici ipak svoj posao radi kako treba.
Zašto su žrtva i agresor ovom presudom izjednačeni? Da li to civili više nisu civili, te je njihovo ubijanje na najsvirepije načine dozvoljeno, ukoliko slijedimo činjenicu da su bili odani (sve da i svaki od njih zaista i jeste bio odan) nasilno i na ratnim zločnima (ranije presuđenim od strane istog Suda) formiranoj paradržavi u državi samopoglašenoj i takozvanoj Republici Srpskoj Krajini? U ovom su specifičnom slučaju žrtve ti ljudi. Sve ostalo je zamjena teza na, između ostalog, Topićev način, sve ostalo je zaklanjanje iza nevinih hrvatskih branitelja, cijelog hrvatstva, cijele države, a kako bi se kritikovalo ono što se, na ovaj način, iskritikovati ne da. Dalo bi se iskritikovati da je ijedan tekst, pa i tvoj (koji sam, btw., pročitala i koji mi je, uz Topićev, i dao imputa da napišem šta sam napisala) taksativno pobrojao imena onih koji su te zločine naredili i/ili nisu spriječili da se počine, ako to već nisu Gotovina i Markač.
I da te ja, ovako nekompetentna (nije loše biti nekompetentan poput Nataše Kandić), priupitam – Sažeš li se ti, onako ljudski sagledavajući (mimo presuda međunarodnih sudova s obzirom da to nije presuđeno ni za Srbiju i Crnu Goru čak), da su određeni političari i visoki vojni zvaničnici predvođeni Tuđmanom, a, nažalost, u ime Hrvatske koju su tada zastupali, izvršili agresiju na moju zemlju, Bosnu i Hercegovinu? Nije odgovor na ovo pitanje bitno za samu temu ovog teksta na koji komentarišemo, nego je bitno sa stanovišta tvoje lične spremnosti za proces katarze.
Olujom su Hrvati majorizirali Srbe. 😀
Jasne su mi pozicije s kojih tumačiš ono što tebi odgovara!
Da, Hrvatska je bila agresor u BIH, i ja se jesam ispričala za zločine koji su počinjeni u moje ime, onima kojima sam trebala i do kojih mi je stalo da znaju da nisam istomišljenik sa onima koji su je provodili.
Odgovaraju ti riječi sudskog vijeća, kad idu tebi u prilog, a zaboravljaš, svjesno ili nesvjesno, da je sve ono što si ti citirala, a sudsko vijeće ispisalo na svojim stranicama izvučeno iz konteksta. Za razumijevanje svih događaja nije dovoljno gledati samo postupke jedne strane. Da li na taj način želim opravdati hrvatske zločine? NE, NAPROTIV. ZLOČIN JE ZLOČIN I TREBA GA KAZNITI ISTOM MJEROM.
Ali onda budi i ti dosljedna u osuđivanju postupaka. Ti jednostavno optužuješ domovinski rat hrvatskog naroda i hrvatske vojske da je bio ciljano etničko čišćenje. Jesi li igdje pročitala da je prije toga nad hrvatskim narodom izvršeno isto takvo etničko čišćenje? Koje je i dan danas prošlo nekažnjeno?
1990. si ti imala jedva 12 godina i vjeruj mi, nisi nimalo bila sposobna racionalno shvatiti uvod, povod i uzroke za ratove na ovim prostorima. Danas si odrasla, ali i dalje ne sagledavaš, namjerno ili ne, taj isti uvod, povode i uzroke.
I dalje, usprkos svemu, imaš jednostran pogled.
I da jednom raskrstimo, rat 1991-1995 vodio se na prostorima Hrvatske, a ne Srbije. Bilo to tebi pravo ili ne. To je jednostavno činjenica. I to je, kao i rat kojeg je vodila armija BIH, (bez obzira ko je u datom trenutku bio agresor) bio obrambeni rat.
Iskreno, žao mi je što sam se uopće upustila u diskusiju s tobom. Jer, nisi kompetentna, usprkos svoj literaturi koju misliš da si pročitala. Kao što ni ja nisam dovoljno kompetentna da komentiram nedavnu povijest BIH.
Odgovorila ti ili ne, ovime se povlačim iz diskusije.
Još samo jedno….
Premlada si i ne znaš AMA BAŠ NIŠTA o meni, stoga ne znam otkuda ti pravo da me pozivaš na proces katarze! Vrlo nadobudno i bahato, arogantno i patronizirajuće….
Od Gotovine ostao kusur 🙂
Hrvatska i Srbija su agresori nad BiH, najveci broj zrtava su Bosnjaci a u tome govori prilog ukupan presudjen broj godina zatvora za pocinioce ratnih zlocina.
Graciasalavida jedno pitanje za tebe?
Zasto je Gotovina bjezao i krio se?
Zasto se krije Mladic?
Hrvatski politicari i danas pokusavaju da ponove Karadjordjevo,danas u Mostaru,ali nece im uspijeti.
@gost: na neki način ni meni nije jasno, da netko ko se ponosi iskustvom iz Legije stranaca, odlikovan i sve to, sebi dozvoli da ga se nagovori na skrivanje. Uvjerena sam da je izrečena vremenska kazna jednim dijelom bazirana i na toj činjenici. U mojim očima, bježeći i skrivajući se, izbjegavajući sud, daje do znanja da je kriv za ono čime ga se tereti… Čini mi se da kazna koju je zaslužio, po zapovjednoj odgovornosti, bila manja da nije bilo tog vremenskog perioda skrivanja.
Tko ga je nagovorio? Ona ista vladajuća struktura koja je danas na vlasti…. kao i prije 16 godina.
Za mene je pitanje samo ovo koje se odnosi na Gotovinu, ili ova druga pitanja?
Ako moram odgovorit:
Mladić se krije iz istih razloga iz kojih se krio i Karadžić, kao i Goran Hadžić. Da izbjegne odgvornost za ono što se dešavalo posljednjih 20 godina.
Ne mogu komentirati šta rade političari hrvatske nacionalnosti u BIH. Mogu izraziti svoje mišljenje. Oni bi po mom mišljenju trebali odlučiti nekoliko stvari: HDZ BIH (ovaj ili onaj, budući su dva) nisu bogomdani predstavnici hrvatskog naroda u BIH: trebali bi odlučiti žele li biti manjina ili nešto drugo. Treći entitet u BIH po današnjem Ustavu nije moguć. Kada će i da li će ustavne promjene to omogućit, ne ovisi samo o njima, tj. hrvatima. Da li je moguć treći entitet, čak i tada? Ne znam… ne mogu to znati, ali znam da odavde, po mom mišljenju, oni trebaju odlučit šta žele i gdje žele živjeti. Žele biti manjina i biti financijski potpomagani od matice, a istovremeno imati privilegije trećeg entiteta, biti bez odgovrnosti, a istovremeno sudjelovati u vlasti i funkcijama. Sve to skupa je nespojivo.
NOISe je mnogo vise u pravu…sorry Gracija
Tramvajsexualče, majorizacija Hrvata u Bosni i Hercegovini je i de jure i de facto prisutna, stvarna, objašnjiva i moguća za argumentovati na milion načina i primjera. Ako si ovim komentarom ciljao na ovu majorizaciju o kojoj govorim, ovo je i moj osvrt na isti. Što se, pak, Srba u Hrvatskoj tiče, glavni krivac za njihovo masovno nestajanje, prije svega dobrovoljno iseljavanje iz Hrvatske (sjetimo se ogromnog konvoja) je zagovaranje i odanost velikosrpskom projektu.
Graciasalavida, da si ti mene jednim ljudskim pitanjem, otvoreno i direktno pozvala na istu (katarzu), kako sam to ja uradila, ne bih s tim imala nikakav problem, čak šta više, bilo bi mi drago da govorimo na tu temu i ličnim primjerom dajemo trag svjetla u ono što je svima nama na ovim prostorima prijeko potrebno. Dakle, najmanje što bih iz takvog tvog pitanja zaključila je namjera sagovornika za odašiljanje bilo kakve uvrede, vrijeđanja. Za mene može biti indikativno i to što si se uvrijedila, ali nije.
Umjesto toga, ti presuđuješ meni, automatski me trpaš u jedini prihvatljiv tor u kojem ja, izgleda, mogu biti u tvojoj glavi, proglašavaš mojim riječima sljedeće svoje rečenice: “Ti jednostavno optužuješ domovinski rat hrvatskog naroda i hrvatske vojske da je bio ciljano etničko čišćenje.”; “I da jednom raskrstimo, rat 1991-1995 vodio se na prostorima Hrvatske, a ne Srbije. Bilo to tebi pravo ili ne.”.
Gdje sam navela, usmeno ili u pisanoj riječi, da je domovinski rat hrvatskog naroda i hrvatske vojske bio ciljano etničko čišćenje?
Gdje sam navela, usmeno ili u pisanoj riječi, da se rat (po meni kombinacija agresija i ratova) od 1991. do 1995. vodio na prostorima Srbije? Zašto meni ne bi bilo pravo jer te agresije i ratovi nisu vođeni u Srbiji?
Btw., meni sve riječi iz presuda Haškog tribunala, prije svega pravosnažnih jer je istina da ova to nije, ODGOVARAJU. Ne dovodim ih u pitanje ni jednim svojim postupkom ili rječju, jer ih donosi i oglašava KOMPETENCIJA, ono na što se ti uporno pozivaš.
Ovaj sam film mnogo puta odgledala, mnogo sam puta sa pripadnicima “svog naroda”, jer ja gajim neke druge identitete koji su primarni u određenju moje ličnosti i karaktera, diskutovala, pa i žučnije, zbog presuda Haškog tribunala i djelovanja tog Suda uopšteno. Posljedice takvih stavova snosila sam i na način prijetnji smrću. Stoga, svakoga ko nipodaštava presude (istina, ova je nepravosnožna) Haškog tribunala, pitam za proces samokatarze, vrlo otvoreno i direktno. Jer, ne mogu presude Haškog tribunala u nekim slučajevima odgovarati, a u nekim ne, u nekim biti pravedne, a u nekim izvučene iz konteksta. Dosta je žmirenja nad počinjenim zločinima u ime “mog naroda”, žmirenja i uvijek istog – neko je drugi odgovoran, a bez navođenja ko.
Al’, dobro, ja ovo uprazno pišem, jer sagovornik izriče posljednju zbog moje nekompetentnosti dovodeći, istovremeno, jedinu ISTINSKU KOMPETENTNOST potpuno u pitanje. Uprazno pišem, zato što sagovornik, u nedostatku argumenata, pribjegava grubom guranju u moja usta riječi koje nisam izgovorila.
Jelde, i Bošnjaci što su iselili iz raznih krajeva današnje RS su isto tako bili odani velikobošnjačkom projektu? I oni su tako sve u kolonama odlazili. A ove što su odustali od velikobošnjačkog projekta (izdajicama) danas nazivamo povratnicima.
Hrvati su etnički očistili zemlju i cijena svega toga je 24+18 godina zatvora za dva čovjeka. Pa i nije to neka cijena, u odnosu na dobitak…
Ubuduće, svi komentari koji nemaju veze s temom teksta/posta, u kojima se laže, vrijeđa itd., biće brisani.
Tramvajsexualče, odgovorim kada stignem.
Ček’ Tramvajsexualče, ti mene zezaš ili ozbiljno ovo pišeš?
Potpuno neodrživa komparacija je u pitanju, a evo i zašto – RS je, posmatrano sa stanovišta međunarodnog prava, bila paradržava u međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini sve dok kao entitet nije legalizovana Dejtonskim mirovnim sporazumom. Bošnjaci se nisu iselili, posebno ne dobrovoljno, iz različitih krajeva te tada nasilno uspostavljene paradržave (RS) u državi BiH, već su etnički čišćeni, progonjeni, ubijani, zatvarani u logore, mučeni, žene su silovane… Na koncu, nad Bošnjacima je u više opština na području tadašnje paradržave RS (kasnije međunarodno priznata kao entitet) počinjen ratni zločin genocida, a što stoji u optužnici protiv Karadžića za koju smatram da će se i presuditi na ovaj način. Dakle, više opština u kojima je počinjen genocid, ne samo u i oko Srebrenice.
Što se, pak, Srba u Hrvatskoj tiče, činjenica je da su također nasilno i na zločinima uspostavili paradržavu RSK u međunarodno priznatoj R Hrvatskoj, no najveći dio tih Srba je s područja Hrvatske dobrovoljno otišao i to na poziv ideologa velikosrpskog projekta, a s kartom za Kosovo (projekat naseljavanja Kosova Srbima). Riječ je o tzv. egzodusu Srba iz Hrvatske i to je taj konvoj koji sam pomenula. Tačno je da su nad Srbima u Hrvatskoj i u vrijeme prije tog konvoja činjeni zločini, ali nikako, nikako u onoj stravičnosti i količini kao što je to bio slučaj nad Bošnjacima na teritoriji pod političkom, vojnom, paravojnom i policijskom kontrolom RS. Stoga je kompariranje ove dvije situacije jednostavno nedopustivo.
I, na koncu, u tom čišćenju Hrvatske od Srba u velikoj je mjeri, ako ne i presudnoj, doprinijelo samo poslušništvo tamošnjeg lokalnog vođstva srpskog naroda velikosrpskim ideolozima koje su slijedili. Da bi shvatio o čemu pričam, pročitaj sljedeći tekst – http://www.snv.hr/tjednik-novosti/529/15-godina-od-plana-z4-/ , a nije zgoreg ni da ga kopiram ovdje:
“Petnaest godina poslije dovršetka prijedloga mirovnog plana Z4 (kraj januara 1995. godine u Zagrebu) gotovi svi naši sagovornici slažu se u ocjeni da egzodusa srpskog stanovništva iz Krajine ne bi bilo da je taj plan bio prihvaćen. Međutim, sasvim je drugo pitanje da li je on u ondašnjim političkim i društvenim okolnostima sa hrvatske strane uopće mogao biti ozbiljno nuđen, a sa srpske usvojen.
Po mirovnom planu međunarodne zajednice, koji su predložili Piter Galbrajt, Leonid Kerestedžijanc i Jasuši Akaši, Srbima u tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini (RSK) nudila se široka autonomija, razrađena prema modelu Alanskih ostrva u Finskoj. Planom Z4 ponuđen je, mnogi bi rekli, status države u državi područjima u kojima su Srbi imali većinu prema popisu iz 1991. godine. Za zapadnu Slavoniju reintegracija je bila predviđena odmah, a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem predviđen je bio prelazni period u trajanju od pet godina. Plan Z4 sadržavao je i pravne institute učešća srpske zajednice u centralnoj vlasti u Zagrebu.
Krajina bi imala svoj parlament, vladu i predsjednika. Imala bi i pravo na svoju monetu, a obaveza centralne hrvatske banke bila bi da je štampa. Krajina bi imala pravo na sklapanje mnogih međunarodnih ugovora i sporazuma te na otvaranje međunarodnih predstavništava.
Martić “ne zna šta tu piše”
Plan Z4 Kninu je predložen kao rješavanje položaja UNPA zone, odnosno način reintegracije RSK u sistem Republike Hrvatske. Hrvatska Vlada i Sabor negativno su se izjasnili o planu, ali ga formalno nisu odbili.
– Bio je to jedan mudar državnički potez Franje Tuđmana, koji je dobro pretpostavio da plan Z4 neće prihvatiti Srbi u Kninu. Nikada nisam mislio da bi Tuđman, po svojoj politici i karakteru, prihvatio plan Z4 i još ga sproveo, ali njegov posao odlično su odradili loši političari u Kninu, koji su bili sposobni samo za pljačku – kaže Žarko Puhovski, dobar poznavalac tadašnjih političkih prilika i aktivist Hrvatskog helsinškog odbora.
Jedan od svjedoka događaja u Kninu, Dušan Vještica, tadašnji poslanik u skupštini i organizacijski sekretar SDS-a Krajine, ističe apsurd da jedan tako važan dokument uopće nije bio razmatran u skupštini.
– Z4 je bio mirovni plan o kome je unaprijed bilo zabranjeno raspravljati – kaže Vještica, naglašavajući da tokom pet godina rata nikada nije došlo do suštinskih statusnih pregovora između službenog Knina i Zagreba.
– Bili su to samo policijski pregovori o prekidu vatre koje Hrvatska uglavnom nije poštivala – napominje Vještica.
Da se u javnosti nije puno pričalo o planu Z4 sjeća se i Radovan Borović, tadašnji novinar Radio Knina, danas Radija slobodne Evrope.
– Rukovodstvo u Kninu odbilo je čak primiti kopiju plana, koji se nikada nije ozbiljno analizirao. Milan Martić je govorio da “ne zna šta tu piše i da ga to ne interesuje”. Od samog početka bilo je jasno da se plan neće prihvatiti, što se moglo vidjeti i po signalima iz Beograda. I u Zagrebu je postojala negativna politička klima koja nije išla u prilog pomirenju, o čemu govore i rezultati ankete prema kojoj je 75 posto Zagrepčana smatralo Srbe divljacima i varvarima. Šta se moglo uraditi u takvoj klimi? – pita se Borović.
O planu se saznavalo iz novinskih isječaka
Dušan Vještica ističe da se o planu govorilo tek na osnovu kopija novinskih isječaka iz “Večernjeg lista” i “Vjesnika”. O planu Z4 na kraju je kratko raspravljao Vrhovni savjet odbrane koji je, po riječima Borovića, bio nadležan samo u slučaju raspuštanja legitimnih institucija, vlade i skupštine, što ovdje nije bio slučaj.
– Nigdje ne postoji odluka o odbijanju plana Z4, ali on nije bio ni prihvaćen, što je odgovaralo i Beogradu i Zagrebu. Na takvu politiku pao je Mile Martić jer nije mislio svojom glavom, nego je sprovodio tuđu politiku, čije je instrukcije primao telefonom – kaže Borović. Dodaje da je plan Z4 na neki način za obje strane bio trojanski konj, jer su ga Hrvati upotrijebili kao alibi za “Oluju”, a sve pod geslom “mi smo im nudili mirovni plan, a oni ga nisu prihvatili”, dok su u Krajini upotrijebili logiku “nećemo ga odbiti, ali ni prihvatiti”.
Žarko Puhovski ocjenjuje da je plan Z4 bio loš, štreberski primjer prekida rata jer se fiksirao na teritorij, a ne na stanovništvo.
– Političare tog vremena, sa obje strane, nije zanimalo ništa drugo osim teritorija – podsjeća Puhovski, dodajući da je plan mogao zaustaviti rat i stvar dovesti do statusa quo, ali i da je takav kakav je bio predstavljao bolje rješenje od nastavka rata.
– Političari u Kninu loše su procjenjivali svoju političku i vojnu moć, a i pogrešno su percipirali Srbiju i međunarodnu zajednicu kao svoje zaštitnike – ističe Puhovski.
Povlačeći paralelu sa Dejtonskim sporazumom, Dušan Vještica ocjenjuje da je Z4 bio u nekim dijelovima i jači jer je Srbima nudio monetarnu neovisnost, posebnu policiju i trgovinu bez carina.
– Pitanje je koliko bi se on sprovodio jer nije sadržavao nikakve garancije – napominje Vještica.
Puhovski ističe da bi prihvaćanjem plana srpski nacionalni korpus u Hrvatskoj ostao očuvan, što nije odgovaralo ni Tuđmanu ni Miloševiću, koji je Srbe iz Krajine vidio samo kao korpus pogodan za naseljavanje Kosova.
Erdutski sporazum – greška nije ponovljena
Novinar Radovan Borović često se prisjeća riječi Pitera Galbrajta: “Plašim se da Srbi iz Krajine ne prođu kao američki Indijanci.” Nažalost, to se i dogodilo. Iako je 3. avgusta 1995. novoizabrani predsjednik vlade RSK-a Milan Babić potpisao plan Z4 kao osnovu za daljnje pregovore, očito je to bilo kasno i nedovoljno.
– Sve je bilo van naših moći. Krajina više nije mogla izbjeći ono što joj se očigledno već davno spremalo. Beograd i Banjaluka ostavili su nas na cjedilu, predstavljali su nam samo koridor do krajnjeg cilja – Kosova. Petnaest godina poslije uviđamo da sa prihvaćanjem plana ne bi bilo vojnih akcija. Bez obzira na stupanj autonomije i teritorijalne granice, Srba bi u Krajini ostalo više nego što ih sada ima i što će ih ikada biti – ocjenjuje Dušan Vještica.
Da su građani RSK i javnost bili potpuno isključeni iz rasprave i odlučivanja o prihvaćanju plana Z4 kazao nam je kratko i sociolog Ozren Žunec, napominjući da je o njemu odlučivao isključivo uski oligarhijski krug sa Martićem i Miloševićem na čelu.
Da je tome bilo tako potvrdio nam je i predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović.
– Još od donošenja Ustava Savezne Republike Jugoslavije 1992. godine kojim se definirala državna zajednica Srbije i Crne Gore moglo se vidjeti da nismo uključeni u te okvire i da pripadamo ustavnom i administrativnom sustavu Republike Hrvatske. Trebalo je razmišljati kako u Hrvatskoj ostvariti maksimum prava, od političke i kulturne autonomije, ali to nije imao tko. Plan Z4 bio je dobra prilika za ostanak srpske zajednice u Hrvatskoj. Nažalost, tadašnja skupština RSK, čiji sam bio član, nije ni dobila priliku da ga pročita. Upravo poučeni lošim iskustvom neprihvaćanja plana Z4, prihvatili smo Erdutski sporazum, koji je uspješno realiziran uz pomoć međunarodne zajednice – kaže Stanimirović.
Mikelića zanimala nafta, a ne mirno rješenje
Drago Kovačević, posljednji gradonačelnik Knina u RSK, opisao je 2003. u izbjeglištvu svoja sjećanja, objavljena u knjizi “Kavez – Krajina u dogovorenom ratu”. U njoj govori da je predsjednik RSK Mile Martić u posljednjim trenucima odustao od dogovorenog sastanka sa Galbrajtom, jer da se ovaj slikao na ustaškim tenkovima. Sastanku nije prisustvovao ni Borislav Mikelić, ali jest Milan Babić.
Kovačević piše da je na sastanku Galbrajt Babiću doslovno rekao da u Krajini plan trebaju prihvatiti i proglasiti ga uspjehom krajiške politike te ga predstaviti kao maksimalno povoljno rješenje za srpsku zajednicu u Hrvatskoj. “Naglasio je da on ne vidi razumnu alternativu planu i stekao sam utisak da mu je stalo da to rješenje bude osnova stabilnog i trajnog mira.”
Međutim, koliko su krajiški političari shvaćali ozbiljnost situacije najbolje govori to što je Mikulić nakon tog sastanka, kome nije ni prisustvovao, prišao Galbrajtu “sa izvjesnom ljutnjom i preko princes krofne koju je grickao cijelo vrijeme govorio o nepoštivanju dogovorene dinamike isporuke nafte”.
U svojoj knjizi Kovačević ovako opisuje scenu: “Cijela slika djelovala je nekako nadrealno i činilo mi se da Mikelić uopće ne haje za ništa na bijelom svijetu osim za naftu. Političko rješenje i teške odluke koje je trebalo donijeti kao da ga nisu zanimale. Martić je prema planu iskazao potpuno negativan stav, i čak ga je u jednom momentu nazvao propašću. Rekao je da mi treba da odbijemo napad Hrvatske vojske kada on uslijedi i da ih ‘prostremo’, pa nam nitko ne može uzeti državu. Babić je pitao Martića što će biti ako ih ne ‘prostremo’. ‘Ali ljudi, ako prihvatimo plan možda u Krajini nećemo ostati ti i ja, možda će otići dvadeset posto, ostat će većina naroda. Ako ne prihvatimo, a stvar se bude rješavala vojnim sredstvima, u Krajini neće ostati nitko, a žrtve će biti uzaludne.’ Ovo je doslovno rekao Babić i Martić se uozbiljio.”
Isto veče Martić je otišao u Beograd, a po povratku je sazvao Vrhovni savjet odbrane koji je donio negativan stav o planu Z4 i prije nego je on uopće službeno ponuđen. “Martić će kasnije, u septembru 1995. godine, u intervju u ‘Nedeljnom telegrafu’ kazati da mu je odbijanje Z4 naložio lično Milošević. Tu tvrdnju će kasnije ponoviti još nekoliko puta i to nitko nikada nije demantovao”, napisao je Drago Kovačević.
Paulina Arbutina”
Možda se nismo razumjeli.
Ja sam samo stavio naglasak na ljude koji se nisu dobrovoljno iselili, a nije ih niko ni tjerao. Takvih je, prema nekom mom razmišljanju, jako mnogo.
Kad kažem da ih nije niko tjerao, mislim na to da im je neko lično došao u kuću i lično ih istjerao.
U ovom tekstu to nazivaju klimom. Upravo je ta klima natjerala dosta ljudi na selidbe. Vjerujem da je tako bilo i sa velikim brojem Srba iz Krajine. I moj naglasak je na tom da su Hrvati stvorili takvu klimu.
Mogu oni sad spominjat neke planove naseljavanja Kosova i slično, ali to kod mene ne pije vode. Neće niko napustiti svoju zemlju, svoje ognjište, i zamjenit ga sa nekim drugim, samo nako. A naseljavanje Kosova srpskim življem je, prema mojoj procjeni, samo nako.
Naravno, ja to nastojim posmatrati iz očiju jednog krajiškog kmeta. Da ja čujem da su u selima do i oko mog poklali neke ljude samo jer su Srbi, i ja bih (da nije inata bosanskog u meni) uprtio stvari na traktor i zaputio se na Kosovo, tješeći se nekim pričama o velikosrpstvu i pritom kontajući da ću bolje proći ako kažem da sam za neke velikosrpske ideje.
Imam osjećaj da se ovdje uvijek zanemaruje ono nešto što ja zovem faktor realnosti. Ili praktično govoreći, jednog kmeta, koji ustaje ujutru u 6 a liježe u 9, i koji čitav dan naporno radi, ore onu njivu, baš briga za tamo neko Kosovo i tamo neke velikosrpske ideje. Ideje su, kako je o tome još i Platon govorio, uvijek bile rezervisane za besposlene iliti kako su oni sami sebe nazvali, filozofe. A isti ti filozofi su živjeli na račun upravo onih goreopisanih kmetova (ili robova).
Naravno, možda ja i griješim. Ovo je samo moje viđenje spomenute problematike…
Da, i razumjeli smo se i nismo.
Nad ljudima koji nisu uprtili svoje stvari na automobil, kakav traktor i slično, dakle oni koji nisu ušli u taj konvoj preko Banjaluke za Srbiju – kasnije Kosovu prema planu – (a njih je bio najveći broj, dakle, tih u konvoju), nad dijelom tih ljudi koji su ostali su i počinjeni ratni zločini tokom i nakon “Oluje”, a što se pominje u ovoj nepravosnažnoj presudi. Civili, svoji na svome, ostali, uglavnom starci koji nisu bili zdravstveno i životnom snagom sposobni da budu dio konvoja. U tome se i ogleda stravičnost tih ratnih zločina.
Drago mi je da čovjeka posmatraš kao čovjeka, da se trudiš tako ga posmatrati u svakoj situaciji, mirnodopskoj ili vanrednoj, ratnoj. To je hvale vrijedna osobina.
Tačno je da se ljudi, obični, dobri ljudi, radnici, zemljoradnici, nebitno, teško odlučuju za napuštanje svoga ognjišta, no tačno je i to da je lokalno rukovodstvo tim ljudima obećavalo međunarodno priznanje RSK u okviru Hrvatske, a koju su već praktično krvlju ograničili na terenu u to vijeme međunarodno priznate Hrvatske i to nasilno i uz počinjenje ratnih zločina. Da je ovaj Plan Z – 4 proveden tako bi vjerovatno i bilo, bar tokom prelaznog perioda od nekoliko godina. Dakle, ljudi su slijedili tu politiku lokalnih ratnih i inih vođa, zapravo također ratnih zločinaca, Martića i drugih, koji su, ponovo, bili poslušnici Beograda, odnosno velikosrpskog projekta.
I moja, kao i tvoja poenta, je da je žrtva žrtva, da je ratni zločin ratni zločin i da tome nikakvog opravdanja nema i ne smije biti, a posebno ne opravdanja u smislu skrivanja iza poginulih hrvatskih branitelja koji su samo branili svoju zemlju i nisu činili zločine…, u smislu skrivanja iza cijelog domovinskog rata, cijele Hrvatske i cijelog hrvatskog naroda. Mnogi zločine istovremeno osuđuju, a, u isto vrijeme, ovo rade s čime zapravo doprinose samo tome da ti zločini ostanu nekažnjeni. Ali, njima na dušu.