Dan

 

 

 

 

Napolju je sunčano. Ovdje, u kancelariji zaposleno, zadimljeno. Čuju se tastature, dijelovi telefonskih razgovora. Napolju je uzavrelo stpljenje ljudi koji čekaju zeleno na Stupskoj petlji. Doprinijela sam da im se dan još više pokvari. “Znate li da se najavljuje novo poskupljenje goriva, država planira uvesti namete kako bi finansirala željeznice?”. One previše ljudi zapošjavaju jer se socijalni mir mora očuvati. Ispada da “sigurnog” posla ima samo u javnim preduzećima, sve rjeđim. Privatnici otpuštaju i zapošljavaju kako hoće, a istina je da većina i ne može drugačije.

Ujutro svi čitamo novine, a nigdje novina i onda o tim nigdje novinama po cijeli dan pričamo. Kući nas djeca čekaju svježe od izmaranja nigdje novinama da ih pomirišemo, zagrlimo, saslušamo, napravimo zajednički obrok, ispričamo priču pred spavanje…. Čekaju nas bračni drugovi da mi njih, a oni nas sakriju od svijeta, grubog, oštrog, ružnog svijeta koji je baš sve što smo i mi.

Ali nije! Nije! Napolju je sunčano, zeleno je, van našeg prostora užurbanih koraka, automobilskih guma, cijena i razočarenja je mirno, uz cvrkut ptica, uz zemlju koja neobrađena čeka ruke koje će bar za deset, bar za deset godina doći da je obrade, da nas zemlja nahrani… Bezbrižne.

Napolju je, ustvari, lijepo, kao što smo lijepi i mi, samo da skinemo grafit sa ruku, kože, prašinu, dim. Samo da grad uljudimo za igru djeteta koje nema gdje da se igra. Nije sigurno razvaljeno igralište pored puta, pored pješačkog prelaza koji je izblijedio i kojeg ignorišu i odrasli pješaci i odrasli vozači. Samo da se presvučemo u ovo iznutra, a operemo mirom ovo izvana.

 

Jutros sam vidjela potpuno rastrojenu ženu na tramvajskoj stanici. Neću poštovati jezik struke. Ona je luda, ona se znoji, ona negdje kasni, ona je uzela taxi, ona žuri, a, ukoliko ne ode van grada do zemlje, ako sebi ne prijušti bezbrižnost s rukama u zemlji koju bi obradila, ona ustvari žuri na neku od klinika koje ne postoje u našem gradu. Kod nas se to kaže “prenaseljena ludara”.

Sada sam vidjela mladića od 20-ak godina, uhranjenog, taman ten narkomana, neko mu je ili je sam preraslu kosu dužine “dvojke” na glavi od pozadi počeo brijati. Nije dovršio posao. On vozače moli da im prebriše prednja stakla bez vode, a zapravo prosi, moli za novac koji, sigurna sam, će iskoristiti za novu količinu droge… u prahu, tableticama, kako god. Koja je priča ovog mladića? Šta ga je u ovo stanje dovelo? Lažu! Nije svaka ta priča ista. Lažu!  

 

Odoh zagrliti dijete. Smrad s mene opraće osmijeh, nadam se. Odoh se skriti od svijeta kojeg ne mogu da mijenjam, za koji, čitav svijet, čak ni izlet organizovati ne mogu…, odoh se skriti u niježnim rukama i krotkim pogledima dragih mojih.

 

Željela sam napisati kako trebam baš pored svakog zastati i slušati, željela sam napisati kako trebam zemlju obrađivati, a ispade priča o gradu i njegovim ljudima s porodičnim mirom uvijek na nekom čekanju.