[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/EnjoyCapitalism.jpg[/IMG]
Djeca goja s dvije strane iste stvarnosti
Sjetih se toga maločas. Stalno to zaboravljamo. Nabrajamo resurse zbog kojih Sjedinjene Američke Države, potpomognute ideolozima Zapadne Evrope, a operacionalizovane kroz NATO (ili OTAN – s koje se strane kome kako čita), zločinački, raspojasano, bezočno osvajaju Irak, Afganistan, Libiju… Razloge zbog kojih izvoze revolucije u arapske zemlje koje obilježavaju dinastijski poretci, bilo da su i formalno kraljevine ili neformalno, kako je to bio slučaj s Egiptom.
Nabrajamo te razloge i oni su: nafta, gas, geostrateški i politički položaj u odnosu na koridore za sprovođenje nafte i gasa. No, zaboravljamo jedno. Zaboravljamo da je najveći resurs kapitalističkog poretka TRGOVINA. Razmjena dobara i ideja koje se, po određenim pravilima što ih zapravo kreiraju predstavnici vodećih multinacionalnih korporacija po raznoraznim multilateralnim institucijama i komisijama, otkupljuju za novac. Papir koji će, s protekom vremena, sve više postajati nekakav binarni kod. Vrijednost bez pokrića. Antivrijednost. Pa, i vrijeme je bilo da se ova papirnata šarada pretvori u nešto zaista imaginarno što "vrijednost" iskazana bez opipljive robe ili neke revolucionarne i primjenjive ideje odavno i jeste.
Kapitalizam opstaje zbog trgovine. Dok ljudi kupuju, a posebno dok kupuju i trunčicu preko vlastitih potreba, kapitalizam će opstajati. Kapitalizam može bez nafte. Može i bez gasa. Jednostavno će se prešaltati na osvajanje nekih drugih izvora energetskog pokretanja kada ovih ponestane. Na koncu, vodeće svjetske multinacionalne korporacije već decenijama u sehari drže projekte, u praksi ispitano primjenjive, alternativnih izvora energetskog pokretanja. Kada ovih prvih ponestane, nama će alternativne, naravno, skupo prodavati. Kao što su, nekoć, skupo prodavali PC recimo.
Po mom sudu, kapitalizam primarno osvaja nove teritorije zbog nametanja tzv. koncepta slobodne trgovine. Što od resursa zakače usput, dobro i jeste. Taj koncept podrazumijeva da nema monopola i nema zaštite ikoga, kao preferiranog, unutar jedne države. Prevedimo u praksu. Relativno po moći i kapitalu, poredeći je s multinacionalnim korporacijama iz iste djelatnosti, mala iranska kompanija mora se unutar iranskog tržišta boriti za svoje mjesto pod Suncem, odnosno za svoje mjesto na tržištu vlastite države. Nema nečega što se zove zaštita domaće proizvodnje, to je "unapređenjem" koncepta slobodne trgovine, odnosno jasno definisanih pravila WTO-a (Svjetske trgovinske organizacije), već zabranjeno. Ispravka, zabranjeno u momentu kada su se stvorili mega moćni koncerni multinacionalnih korporacija koje su, zapravo, i nastale zahvaljujući monopolu, odnosno osiguranjem specifične nacionalne zaštite u zemlji iz koje je ta korporacija potekla. Kada je taj proces uspješno dovršen uz, naravno, zaokruživanje procesa eksploatacije uvijek jeftinije radne snage po raznoraznim zemljama Trećeg svijeta, baš tada je zaživio tzv. koncept slobodne trgovine sa svojim strogim pravilima.
Zašto se kapitalizam tako uporno bori protiv komunizma (od komune – grupa ljudi vezana istim interesima), zašto se tako uporno bori protiv socijalizma (od socijalnog – društvenog)? Zašto se sada, na koncu, kada je u pitanju recimo Iran, bori protiv islamske republike čiji je poredak zasnovan na Šerijatskom pravu (stroga pravila u vezi s kamatama, veoma bitno)? Zašto se KAPITAL protiv takvih društvenih uređenja bori?
Zbog izrazite zabrinutosti "razvijenog svijeta" za kršenje ljudskih prava u drugačijim društvenim uređenjima? Zbog iskrene želje da tim zajednicama ljudi omogući svrgavanje diktatora?
Hahahahahahahahahahahahahahaha.
Kapital se protiv komunizama, socijalizama, islamskih republika, kraljevina i svih ostalih društvenih uređenja koji ne priznaju pravila tzv. koncepta slobodne trgovine bori radi teritorija i ljudi na tim teritorijama koji će kupovati. Vremenom, kada uz ta pravila slobodne trgovine s one strane unutrašnjosti televizora pokucaju i agresivno-inovativne reklame multinacionalnih korporacija, ti ljudi će kupovati još više. I više. I više. Neki će sve više kupovati. Neki doslovno umirati od gladi.
Gledam sada ove demonstracije po vol stritovima, sarajevima, rimovima. Evo, po rimovima se i ruši, pali… Cool. Narod sruši, demolira, popali, pa sutra plati iz svojih džepova za saniranje štete nastale na javnom dobru, te, naravno, iz vlastitih džepova kako bi neko tamo osiguranje isplatilo premiju za štetu predstavništvima multinacionalnih kompanija u tim rimovima. E, uz to, jer naravno nije dovoljno, uvede se još kakav represivni zakon više koji ovo kapitalrobovlasništvo zakuca u velikom stilu. Ma, bravo. I to su promjene, zar ne?
Onda ljudi pitaju: A šta je alternativa, kako do te istinske promjene? Nešto razmišljah… Evo, iz moje glave nudim dvije. Jedna je brža, samim tim i manje učinkovita i teža za organizovanje. Druga je sporija, samim tim učinkovitija i lakša za organizovanje.
Prva, brža. Većina stanovništva gradova širom svijeta, ali samo i isključivo u društvima u kojima vladaju kapitalistički poretci, izađu na ulice bez ikakvih transparenata, maski, oruđa, oružja. Pet dana nema odlaska na posao, u školu, zamrzavaju se sve aktivnosti uz obavezno zamrzavanje aktivnosti KUPOVINE bilo čega. Na ulicama, među protestantima, poželjna trampa. Ko ima višak mlijeka, zamjeni sa drugim za hljeb ili brašno. Ko ima višak voća, trampi sa drugim za neki mliječni proizvod. Ovo je jedini način koji kapital, uz dodatni -izam, ruši veoma brzo, učinkovito i nenasilno što je najvažnije. Poželjno isto ponavljati nekoliko puta tokom jedne ili više godina.
Druga, sporija. Ko god sebi može prijuštiti da svoje dijete u slobodnom vremenu sam poučava apsolutno svim naukama, neka to i učini. Istinske elite, one o kojima mejnstrim mediji nikada ne izvještavaju, one odlučivačke elite koje ovaj svijet vrte svojim pipcima, svoju djecu (a to im nužno ne moraju biti biološka djeca nego nasljednici) ne uče u sistemima obrazovanja, što javnim što privatnim, namijenjenim za nas goje (u prevodu, za nas koji smo tu da ih hranimo, čistimo, održavamo, da im robujemo). Oni svoju djecu uče putem mentora. Jedan učitelj na jedno dijete. To je sva mudrost takozvanih tajnih znanja. Mi smo goje, jer naša djeca uče ono što su oni isprojektovali i naložili da izučavaju. Oni su odlučivači, jer njihova djeca uče nešto drugo. Njih je uvijek, naravno, manje, ali oni zauvijek upravljaju svijetom. Nas je uvijek, naravno, više, ali mi zauvijek robujemo njima i svijetu skrojenom po njihovim pravilima.
Šta bi bilo kada bi goje polagano, ali trajno, odvajali vlastitu djecu od sistema obrazovanja kreiranih tako da od njih stvaraju savršene robove-vojnike?
Za ovo, naravno, treba mnogo slobodnog vremena. Ono je, oduvijek, bilo najskuplje. Privilegija par excellence. To je ta dekadencija slobodnog vremena za koju je još slobodni građanin Stare Grčke i Starog Rima (temelja civilizacije Zapada koja je porodila kapitalizam) znao da je osnov odlučivanja i moći.
haha…da smo ublizu ni spavali nebi od polemike :sta i kako dalje …od jucasnjeg i danasnjeg.
Cuj…ona “brza metoda” bundjija i tako…je sa falinkom.
Preporucujes kao…malo idemo logorovat pa nanovo u kolotecinu.
Jok…stadegija draga moja …strategija da sve funkcionise ko ura.Zasto??
Zato sto NEMA nista od jedan,dva,tri ili sedam dana.
Nagomilani problemi traze non-stopsko rimovanje dok se ne dodje do pjesme.Kuzis??
Inace je samo logorska pjesma i lilanje zarad trenutka.
Onu organizaciju bih podveo pod strategiju i pijacu i klopu ,slazem se dijeliti,ali otkud dijeliti ako bojkotujes kupnju.Zato…fond hrane i pijace pazljivo razraditi i dati casnu rijec,sa prisegom, na sve radnje.
Samo,haj ti vjeruj mom Ahmetu Sabi! Kako stvari stoje …i rodzenu majku bi u bordel da on guzicom ne mrdne.I onda kad mrdne da se pitarom ponudi zanaj…postace kapitalista i te koji su mu stvorili kapital sutra u zaprezna kola a hraniti ih sa pomijama(hrana za hajvana)jer je vec na osnovu hajvana Kiklop(Ahmo)stvorio kapital i kako sad da racuna na pametna covjeka.Nikako!Osim ako nema lovu da ga kupi sto i radi i tu se krug zatvara pa pik isponova.
Ono u Newyorku ima ovakvu sadrzinu…covjek zavrsio jedan fax i nema posla.Dosla nova garnitura politicara i kaze:Preorjentiraj se i zavrsi stogodj drugo.I bi tako.Covjek zavrsi i drugi fax uz zaduzenje,pazi sad,500.000$ kredita .Znas ti sta je kredit?? Trodupla i veca suma od glavnice.Ovisi od kamata a jednostavnih ovdje nema.
I sta sad radi taj skolivani sa dva faxa?? Cisti smrad po WC-ima.
A…vratiti kredit za skolovanje je kao i bukagija na nogama koje ce vuci dok je ziv.Jer…nece to biti samo studentski kredit.Gdje je kuca,auto,i sve sto jos ide u potrosackom drustvu.
P.S.Upisao bio kcerku na prestizni fax za umjetnost.Najpoznatiji u USA.
Rekli sve finansirati.
Poslije sredzenog upisa kaze:Ja trebam platiti 23000$ godisnje a oni ce platiti 21000$.Zanaci …cetiri godine 176ooo$ skolarina a ja trebam platiti 92000$
Pazi nes…to je samo jedan stadij sa kojim moze dobiti certifikat da moze dalje jer sa te cetiri godine nije nista niti moze uci u krug imanentnih licnosti.
Suluduo je brinuti o globalnom stanju dok nam ispred nosa ljudi žive na egzistencijalnog granici.
H., hahaha, vjerujem da bi polemika bila vrlo uzbudljiva, temeljna, samim time i duga:-)
Vjerovatno si u pravu vezano za elaboraciju zamki u vezi s brzim metodom. Zapravo, da, u pravu si, na ljude se ne možeš osloniti dok i sami nisu u mega gajguli, a i onda ih se, baš tada, može “kupiti”. Svako/većina kući ima djecu koja jesti moraju. I, naraaaaaaaaaaaavnooooooooooo, taj arhetipski motiv kod čovjeka – daj da imam više od onog pored mene, tako se na prvu da ustanoviti ko je “bolji”. Hmmmm.
Ne slažem se samo s jednom konstatacijom. Posljednjom. Prvo, imanentna ličnost ne znači onaj koji ima moć. Bar ne u mojoj knjizi. Moguće ili vjerovatno da ni za tebe to ne znači to, ali samo da se pojasnim do kraja. Drugo, um uvijek vrti i gdje burgija i gdje novac neće. Bilo i biće. Pretpostavka znanja, efikasnog načina na koji će se isto primjeniti, te odlučnosti i izdržljivosti u tom naumu nužno nikako nije institucionalno školovanje. Bez obzira koliko je škola elitna. Tu se ne slažem sa tobom. Niko, druže, nikome nikad nije uspio osporiti ono što mu je u glavi – informacije koje ima i kreativnost u uvezivanju tih informacija u primjenjiv sistem. Mislim jeste, metkom u čelo, jedino.
Yildiza, pokušavam se voditi onom maksimom: “Misli globalno, djeluj lokalno”. Bilo to suludo(od ludog) ili ne.
Respect, samo u ovom slučaju bih pitala koliko usta je nahranjeno iz vlastitog budgeta, koliko znanje koje imamo je prenešeno ljudima koji bi mogli imati koristi od toga, koliko je inicijativa otislo u proceduru za bolje sutra….možda i ona banalna stvar: koliko novih stabljika biljaka ili drveca smo zasadili?
Tanko.
Odlična pitanja Yildiza. Samo, pri odgovoru na ista množina ne “pije vode”. Pri odgovoru na ista svi smo pojedinci pred Bogom i ljudima, pred svojom savješću, sa svojim djelima. Kad bih u svoje, i u ime još jednog odraslog člana moje uže porodice odgovorila, nekome bi odgovor zvučao kao hvalisanje. Drugome, pak, bi zvučao tanko.
Istina je da se nikad ne može učiniti previše dobroga. Uvijek je to nedovoljno… i što više čini čovjek dobroga, to više uviđa kako je nedovoljno.
Tako je bar u mojoj knjizi.
Ja zasadio preko 10000 stabljika drveca 🙂
Morao sam da se pohvalim 🙂
Dobro je kad je insan svjestan stanja u kojem se nalazi skoro pola planete i to je ponekad dovoljno, dovoljno je ponekad stati na stranu gladnih i obespravljenih. Tacno je da ne mozemo uvijek da direktno pomognemo ali je ok biti bar u mislima sa nesretnim ljudima u bilo kom trenutku.
Za početak je najbitnije imati u sebi taj fluid saosjećanja, svjesnosti da ama baš svi, prije ili kasnije u životu, možemo doživjeti patnje ljudi oko nas, ma koliko se oni blizu ili daleko nalazili. Odatle se počinje, pa, u skladu sa svojim mogućnostima, i konkretno učini kako bismo pomogli.
Ne kužim 🙂 Kakve fajde ima moja suosjećajnost ako je ono u meni i ne doprinosi nikome i ničemu? To je kao da imam majčinski instikt ali nemama djecu ili ih ne želim imati.
Dragao mi je da ljudi makar ostajuovakve stavri ali treba bito realan i reći da je fajda od ovog update dva dana i onda svakodnevnica koja je siva, ogoljena.
Ne znam iskreno na koju knjigu misliš ali svako od nas ima urodjenju suosjećajost tj emaptiju ali su srce, ruke i lopata mnogo konkretniji. Tu se počinje od susjedstva, prijatelja, rodbine, mjesne zajednice i sl.
Opet ću ugrubiti sve – što cu se suosjecati sa rusevnim skolama u Africi kada u mom naselju nema ni klupe, kanti za smece i sl.
Svaka čast za zasaceno drvece, zaista bravo.
…greske posljedice brzog kucanja 🙂
Moj posljednji komentar ovdje nije bio odgovor tebi, nego Poligrafu, ali ok.
Saosjećajnost je samo početak, kako sam i napisala. Bez saosjećanosti u sebi, odnosno osjećaja da ga tuđa muka dira, niko neće učiniti ništa konkretno, odnosno odvojiti svoje vrijeme, novac, fizički ili umni, organizacijski rad da bi nekome pomogao bez povratne koristi. Na osnovu čega si zaključila da sam komentarom tipovala na saosjećajnost koja ostaje zakovana u čovjeku i ne manifestuje se izvan njega?
Empatija je baš u srcu i da, urođena je. No, to što je urođena ne znači da se, tokom života, u većoj mjeri neće izgubiti ili da se, pak, tokom života taj osjećaj neće povećati. Svaki osjećaj, da bi se opipljivo manifestovao ili eskalirao, u nekim slučajevima, treba njegovati. Bio taj osjećaj pozitivan ili negativan.
Ponovo ću ti ponoviti maksimu koju se trudim slijediti: “Misli globalno, djeluj lokalno.”. Ne znam zašto zaključuješ da zagovaram promišljanje i djelovanje na globalnom nivou na uštrb onoga oko nas, lokalnog? Tekst na koji si komentarisala mnogo poruka ima, ali ta očigledno nije jedna od njih. Ni blizu.
Mislim da ponovo trebam ponoviti ovo – “Odlična pitanja Yildiza. Samo, pri odgovoru na ista množina ne “pije vode”. Pri odgovoru na ista svi smo pojedinci pred Bogom i ljudima, pred svojom savješću, sa svojim djelima. Kad bih u svoje, i u ime još jednog odraslog člana moje uže porodice odgovorila, nekome bi odgovor zvučao kao hvalisanje. Drugome, pak, bi zvučao tanko.
Istina je da se nikad ne može učiniti previše dobroga. Uvijek je to nedovoljno… i što više čini čovjek dobroga, to više uviđa kako je nedovoljno.
Tako je bar u mojoj knjizi.”.
(Moja knjiga je moja prosudba zasnovana na subjektivnom doživljaju stvarnosti.)
Ništa za greške, normala.