to tanane su niti šapata niz znoj djeteta u igri
i miris koji si zaboravio da nije tvoj u istom krevetu s’ jutra
oblaci nižu istorijske bitke što su se drugačije mogle završiti, ne početi
koraci žele u travu gdje novi parovi sniju i zašto stojiš?
pokloniću ti sat što kuca kako je ugodno duši
i zdjelu vode što se nikada ne prazni jer Bog daje
sve raste i srasta, upoznato sa življenjem zaboravlja
da sutra ne mora biti isto ovo mnogo, primljeno olako
kad zavirim u kutijicu sjećanja poklone pronađem što mi tada nisu bili važni
i zastanem da razočarenje davatelja prizovem
naknadna izvinjenja kome više znače, meni ili njima?
možda učim da učim, ispod neba, kao svi
[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/1535651268850239.jpg[/IMG]
iznenađuješ me… svaki put na neki novi način… možda zato što sazrijevaš .. 🙂
ps sad dođe ona izjava (ona iz prethodnog posta i pripadajućih komentara) ljubavi 😀 (volim te NOISe) :))))
Znaš, ljepši i topliji komentar nisam dobila. Izuzimajući Kosmopolita/Poligrafa iz razumljivih razloga. Hajde što je divan zbog ljubavi i volim te, nego što si prepoznala baš to, sazrijevanje.
Kada se, ako Bog da, vidimo sljedeći put pričaću ti, a i vidjećeš, kako se ono što raste snašlo :-))))), a i ljubav će baš tada biti prava, oslobođena ovih optičkih i drugih kablova :-)))))))))))))))))
ti znaš da ja neke stvari ne prepuštam slučaju, stoga …. 😀
Ovaj love fest me totalno dekoncentrisao i sad pojma nemam sta sam htjela reci, aside from: I love you both! Genuinely!
Pozdrav za obje!
🙂
NOISe, ja samo svratih da kažem da ću napisati svoj osvrt na ono o čemu si ti govorila i uopšte na tvoj tekst a za koji si u komentarima na prethodni post rekla da bi voljela da napišem. Počela sam već.
Ako Bog da, kad budem imala više vremena i kad završim objavim na svom blogu. Dobro?
Sad mi se ovaj moj komentar čini suvišnim među ovim vašim lijepim riječima.
Čak pomislih i da se vratim bez riječi. Da ostavim ono što sam htjela neki drugi put.
P.S. Stihovi su lijepi. Ja sam nekako na mahove osjetila razigranost.
Slažem se sa graciasalavida, 100% Također sam htio napisati jedan komentar na prethodnom postu, vezano za HM i sve nas koji smo počinjali sa slušanjem/sviranjem HM muzike, i kasnijim muzičko-poetskim sazrijevanjem.
Samo ću reči da si u velikoj prednosti u odnosu na ostale ljubitelje muzike, a mogu ti i obrazložiti zašto, ako postoji potreba, ali mislim da me razumiješ…
znas, ja najprije proucavam tvoje ilustracije uz tekstove, pa tek onda tekstove
sjajno 🙂
Gracias, ne, ja ne želim da ti neke stvari prepustiš slučaju, tako da… :-))))
I love you too, very much, my dear MSKS:-)))) Love fest i služi da nas dekoncentriše od sivila sitnih gluposti i da nabacimo osmjehe na lice.
Pozdrav i tebi draga, ljubi dječaka.
Super Ruyah, hvala, puno bih voljela to pročitati. Inače pratim tvoje pisanje, tako da ću znati kada objaviš.
Neka si ostavila ovaj komentar, zašto, nema tu nikakve suvišnosti.
P.S. Hvala na komplimentu.
Kod mene je nešto drugačije Superdlakavi, moji su ti nekakvi počeci zapravo vezani za klasičnu muziku, ali da, razumjela sam kontekst, odnosno tvoju poruku.
Što se tiče zadnje rečenice tvoga komentara… Da, i ja sam dugo vjerovala u takav poredak stvari. No, sada… Znaš, malo je preširok pojam ovo “ostali ljubitelji muzike”, odnosno nisam više sigurna da slušanje/sviranje Heavy-a ili raznih oblika teže gitarske muzike može imati neke kapitalne veze s tom prednošću o kojoj govoriš. Ne znam…
Da, voljela bih pročitati tvoje obrazloženje.
Ženo X, oko moje za detalje;-) Da, baš takve ilustracije odabirem s dubokim predumišljajem. Drago mi je da si primjetila.
Hvala ti.
Puno vas pozdravljam ljudi.
Evo da pokušam biti koncizan.
HM sam od uvijek posmatrao kroz dva objektiva, jedan za muziku, drugi za tekstove. Ovaj drugi je uvjek bio nekako kržljav iz više razloga: HM sam intenzivno slušao kao teenager, a tekstovi mi nisu puno značili, furali smo se na riff i solo, te overdriven sound gitare, i sanjali da nekad isto tako sviramo. Vidiš već sam nesvjesno na prvom objektivu.
Ali da se vratim na II. Realno HM tekstovi nemaju što ponuditi, i ako govorimo o ekstremima, HM jedino u tom smislu(*) može biti ekstreman (pokušavam zamisliti neki teški riff i Lemmyja kako svojim glasom pjeva o cvjetnoj livadi 😀 ne ide, čak groteskno). Tu je još HM pravaca (doom, black…) sa terkstovima koje neću ni pokušati razumjeti. Za nekoga ko fura petu banku, previše 😀
HM muzika: Savršenstvo rocka! HM muzičari su sviranje dotjerali do savršenstva, izuzimajući muzički izražaj u pravcima koji prljaju svirku (extremi, veza (*) -trash, speed itd…) Poslušaj zlatno doba Iron Maidena i njihovu svirku: – koja perfekcija, koji unisi, koja preciznost, svaki ton na svome mjestu, ni viška ni manjka. To je zahtjevna svirka koja (zamisli!!!) traži i dinamiku.
Moram priznati da smo tada sa podsmjehom gledali pojavu npr. Plavog orkestra, takva svirka je (bila) trivijalna…
Onda dođu godine i transformacija..
Topic: Zašto su HM muzičari u prednosti?
Zato što imaju zavidnu sviračku tehniku, za novi muzički izražaj su tabula raza, svježa glina, plastelin, kako god hoćeš…
Kada sam prvi put prijatelju, vrhunskom jazz-rock muzičaru, rekao da mi je da malo odskočim od pentatonike i kad mi je pokazao kako se RnR može odsvirati kroz progresiju obrata, otvorio se novi svijet, svijet istraživanja…
Sa druge strane, kako čovjek postaje ozbiljniji, želi čuti i poruku pjesme, pa posveti pažnju i stihu, a to je opet poseban svijet…
Znači, dođeš u poziciju da imaš tehniku ili, kao slušalac, znaš kako treba biti dobro odsvirano, um ti je otvoren za novi poetski izražaj, a zar to nije prednost!?
Ispravi me i dodaj ako šta treba, slobodno – open minds…
udaj se za majstora Kabale, i napravite rekonstrukciju svih uređaja opisanih u Žoharu, i onda ko đohe svratite na Ilidžu, kod Sude u radnju, i kupite si finih čarapa i jeftinih sladoleda …
ufff….
baš mi se sviđa
Superdlakavi… Prvo, jako mi je drago što smo započeli ovu temu. Ima o njoj mnogo da se kaže, poštujući, naravno, činjenicu da ona zapravo može interesovati neki uži krug ljudi.
Dilemu što mi se javlja u vezi sa tvojim stavom imam na nivou ravni opservacije, ne u vezi sa suštinom tvoje opservacije.
Muzika je muzika, istovremeno do neslućenih daljina disperzirana ako posmatramo pravce muzičkog izričaja, ali i zapravo veoma jednostavna. Sam zvuk tona, takav kakav jeste, nekom je pojedincu prijemčiviji ili nije; neko voli izraženiju dinamiku, neko dinamičku ležernost; neko preferira čistoću tehnike, pa i na uštrb emocije zbog prekomjerne “ispeglanosti”, neko to ne trpi; jedan pojedinac može preferirati akustiku, drugi struju; neko možda čak i nesvjesno preferira velike orkestre i u manjim sviračkim sastavima uvijek mu nešto nedostaje, neko, pak, ne… itd., itd.
Da pokušam pojednostavniti, odnosno što se konciznije osvrnuti na tvoj osvrt. Ljude čije je prvo dominantno slušačko iskustvo vezano za ozbiljne interpretacije djela klasične muzike, te koji velika orkestarska djela klasične muzike, ali i kamerne izvedbe, te solo izvedbe nastave slušati tokom života uživo ili na matrici u maestralim izvedbama…, takve ljude će, u doba životne i muzičke zrelosti, veoma malo uzbuđivati sviračka čistoća i maestralost velikana Heavy Metala. To je moj i stav i muzički osjećaj. Takvi ljudi će, po mome i zaključku i pretpostavci istovremeno, zapravo istraživati tražeći svojevrsne opozite onome na što su navikli, što ponovo ne mora dokazivati dostizanje muzičke razvojne zrelosti. Od nesumnjive “prve muzičke klase” (u smislu dokazanosti vrijednosti koncepta kompozicija, vrijednosti melodijskih linija, vrijednosti maestralosti izvedbe), dakle, od te muzičke elitistike u klasičnoj muzici, odmaći će se u sferu traganja za opozitima, bile to tekovine tradicionalne muzike prenošene s koljena na koljeno u narodima zaokruženim jednom geografskom cjelinom; bilo to traganje za muzičkim minimalizmom, emocionalnom sterilnošću radi pojačavanja utiska kognitivnog u muzici (takozvano tehničko “računanje” genijalnosti – Šostakovič); bilo to traganje za prljavim tonom koji negdje ispod naslaga zloćudnosti nihilizma krije melodiju razigrane dječije pjesmice…
Rekoh da će biti koncizno, a zapravo sada shvatam da bi tema tek mogla biti kvalitetno otpočeta. Hoću reći da je prvo potrebno definisati istu ravan opserviranja kao početnu. Ne moramo se držati, usudiću se reći, muzičkog standarda – maestralnih izvedbi velikih djela klasične muzike, možemo za standard izabrati i maestralne izvedbe tradicionalne muzike različitih naroda na različitim geografskim širinama ili nešto posve drugo. Dakle, ovu prednost o kojoj pišeš, gledajući kroz prizmu univerzalnosti muzike, jednostavno ne vidim.
Što se, pak, tekstova tiče… Ako ćemo nihilizam i mizantropiju shvatiti kao umjetničku vrijednost, ali NE i etičku vrijednost, mnogobrojni tekstovi u oblasti doom i black metala nude taj veliki tekstualni iskorak. No, da se mene pita, a ne pita me se, tekstove u muzici bi uvijek trebalo potpuno odvajati od muzike kao takve. Izuzetak pravim kada je u pitanju tradicionalna muzika, jer je samo tu simbioza teksta i muzike nekako prirodna. Dakle, da pokušam poentirati vraćajući se na ono od čega smo počeli – danas Dino Merlin jeste pjesnik velike hvale vrijedan. No, kao muzičar, odnosno kao kompozitor on je ušminkani, unekoliko dotjerani Dino Merlin iz sredine osamdesetih. A to Dinovo iz osamdesetih meni muzički liči na ono muzičko od Plavog orkestra. A to je, ruku na muzičko srce stavimo, s kompozicionog stanovišta vrlo tanko.
Puno te pozdravljam, baš volim razmjenjivati mišljenja sa tobom o ovome.
Kabala, Žohar, Sudova radnja, čarape i sladoled… to može samo Libert.
No…, no, no, dešavalo mi se da, istovremeno, nakon ezoterijski natopljene noći sjednem u automobil jednoga Sude, da zapucamo na teren i usput kupujemo jeftine sendviče jer od dnevnica treba nešto ostaviti sa strane da bismo imali za novijeh čarapa.
Znači, nije do Liberta, do života je;-)
:-))))
Drago mi je, Bobypen.
Slažem se sa tobom, posmatrano kroz, kako kažeš prizmu univerzalnosti muzike, ali otišla si preduboko. Mogla si primijetiti da je moj stav vezan uglavnom za interpretativnu tehniku.
Naravno da impresija koju nosi muzika ima dvije vizure, vizuru umjetnika i vizuru perceptora, pa če dva slušaoca potpuno različito prihvatiti, npr. istarski dvoglas, ili indijsku oktavu (1. harmonik) podijeljenu na preko 20 intervala (!!!) za razliku od naših A,A#,B,C,C#,D,D#,E,F,F#,G,G# = 12, ali to je već teoretisanje, i to mi, priznajem, nije jača strana…
Puno pozdrava….
ako se da rec sve sa ovoj jednom recju..lepo;-)
Superdlakavi, u pravu si ti, otišla sam predaleko, preduboko. Ali, znaš, ja jednostavno ne znam ili se ne trudim dovoljno ograničiti se kada se razmjenjuju mišljenja o nečemu zaista univerzalnom, nečemu što se da upiti i emocijom i kognicijom, pa i nečim metafizičkim unutra u čovjeku i to u isto vrijeme. A muzika se, jednostavno, upija svim tim ili, prosto, emituje na svim tim nivoima.
I ja tebe puno pozdravljam.
Beladamo, hvala ti. Drago mi je da ti se dopada:-)
Ja mislim da ti samo studiozno i ozbiljno prilaziš svakoj temi. Možda profi.deformacija (ako takvo nešto postoji), a opet, kod mene je više “opušteno inside” :D, a opet, sa druge strane, šturo i matematički odrezano.
Puno puno pozdrava!!!