Ona koja svjedoči

 

 

 

 

1901. rođena je Šaha.

 

Do jedan’este letjela k’o na perzijskom Šahina. To se u nas kaže soko.

 

Bio je jedan dedo Mehmed, svraćao do Šahine majke tamam prije nego što će i on i Šahin otac nastradati u ratu, Balkanskom, ’12-e. Dedo Mehmed rek’o je da Šaha nije od Šahine, već od Šahide po arapski. Na Šahine uši dedo joj je materi kaz’o da to znači ona koja svjedoči. Nije joj se materi to kazivanje dede Mehmeda svidjelo, al’ oćuta mater, star je, fin, saburli dedo.

 

Šaha svojim sinovima nikad o Balkanskom kazivala nije, rekla: “Mala bila, pa zaboravila.”

 

E, o Drugom svjetskom ratu je pričala. “Četnika je bilo, koljača, potamanili narod Božji!!!

Utušili, vallahi, i komunisti! Rodi krava tele, rodi ovca janje, eto njih u onu, k’o što se reče, konfiskaciju. Uzmi kravu, uzmi ovcu, pa ponovo kad mladunčad izrastu.”

 

Nisu Šahini unuci nešto puno ni tražili od nane da im o Drugom svjetskom priča. Pričali su im očevi, partizani.

 

I bilo je k’o nekako potiho nakon tog rata, Šaha se k’o umirila bila, k’o život nekako krenu. I fabrike za sinove i unuke joj. I snahe su u kuću dolazile jedna za drugom i pazile je. I Šaha k’o umirena, a nije. Sve nešto misli zapucaće.

 

I bijaše. Preko Drine, s onomu tamo stranu, i topova i aviona. Pa, oko Šahe i kuće joj komšije počele dolaziti: “Bježi, Šaho, reci i dedi, stari ste!”. I njeni, a i pokoja Srpkinja.

 

Sinove joj zvali na nekakve sastanke. U selu, rodbina i komšije, da šta oružja nađu od lovaca. Zvali ih i Srbi da se nešto dijele, da ih onda neće dirati. U tom po kućama Srbi zaredaše. I komšije, i bradati, i nekakvi nepoznati. Ekavicom naređivaše. Kuću, štalu, magazu pretumbaše. A Šaha ih i na kahvu pozvaše, rek’o joj dedo, muž joj, da k’o ljudi promuhabete. Nikad dana stara Šaha zaboraviti neće kad joj dedu udariše. Jako, preko usta, najjače.

 

I onda, u Srebrenicu. Svijeta Božjeg sa svijeh strana. Žena nosećih, ne zna bijaše li joj žalije njih ili onog malog čeda od žene iz Bratunca, bila pored nje. Nije čedo ni čet’eres’ dana napunilo, a još troje djece u te žene bilo, pa ti stara Šaha, da pomogne, vodu točila i nosila. Kad je vode bilo.

 

Dođe deseti. Juli. S brda granate do u grad.

(10. jula 1995. počinje intenzivno granatiranje Srebrenice:

„Hajde, brate, sad pritisni, frka im je, sad pritisni – NATO pakt nam ne može ništa. Oni kaže čekaju tebe, zauzmi najbolje položaje, opleti dole da čujem vukove kako zavijaju!“)

 

Šaha pogibe.

(Stanovnici do tada zaštićene zone bježe prema Potočarima. Traže spas u bazi UN-a. 11. jula 1995. snage Vojske RS ulaze u razrušenu Srebrenicu. Na čelu je general Mladić, koji tom prilikom izjavljuje:

„Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednoga velikog praznika srpskoga poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“)

 

A da je ostala živa, Šaha bi kazivala:

“I dođe jedan’esti. Juli. Žega. Duša na nos izlazi.

Muško na jednu. Žensko na drugu. U toj pometnji izgubih ženu iz Bratunca, samo vidjeh da su joj najstarijeg, Jusufa, među muške turili. Lutka Šahina, samo petn’es’ ima.”

 

 

(Šaha Izmirlić, 1901. godište, ubijena je u 94. godini života. Najstarija je žrtva genocida nad Bošnjacima “Zaštićene zone UN-a” Srebrenica kojima će se dženaza klanjati i koje će biti ukopane u srijedu, 11. jula 2012. godine u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari. Šaha je jedna je od tri žene kojima će u srijedu, 11. jula biti klanjana dženaza i koje će biti ukopane. Šaha Izmirlić biće ukopana pored svoga ubijenog sina, a pored njenog biće ostavljeno grobno mjesto za njenog unuka  kada budu pronađeni i identifikovani njegovi posmrtni ostaci.)

 

Osim posljednjeg navedenog u zagradi, priča o Šahinom životu i pogibiji nije zasnovana na zbilji.

 

 

SREBRENICA, NEVER FORGET!!!