Ciniško sivo carstvo crvenu jezgru ima
prepletenih ruku naših i srećnih, raskošnih deminutiva.
Danas u krevetu naspram izmjerenih prošlosti i uramljenih njihovih sutra
gdje za šarene cigane u njenoj i tvojoj kosi mjesta kao da nema.
Fuga je samo to što u intimnom vazduhu osmijeha stanuje,
notni zapis zbog kojeg univerzum raste i burno staruje.
Vode mala zdjela divovske šume napaja, svojoj kćeri ne lažem
da oprost je nada, veza, korijen samog življenja.
U mutnoj flori nemira mora lijepe muzike umiru
kao onda, na praznik ljubavi, kad djevojka sama ostade.
Zveckaše oružjem i dragoga joj nepovratno zamađijaše,
to je, sine, usud onih što se više od male ptice osiliše.
Daj mi, Bože, sutra kao bijele prazne stranice
i daj mi sporosti da pišem kao što zahvalnost naukuje.
Daj djeci šarene jezgre u sivom carstvu osionih cinika,
jutra od čestog smijeha i šume od bilja, a ne čelika.
