voda postade noć
u čudu i haljina
za sve moje poraze nauka
daljina i ćutljivih pećina
onomad
kad vidjeh lance koji oslobađaju
kao muzika što joj svijet
nemam vremena vezati, razvezati…
i stojim
a haljina diže svoje obrube
poput mjehura
za ribe u mutnoj vodi
što uvijek način nađu da progutaju
suvišna slova i smjerne retke
nad glavom
gomila
gomila gomila u prostoru vremena
u vremenu prostora
zakone što dovoljno baš su glupi
da budu ponosni
i preko smisla
haljina
od vode ili noći
od vode što je vode ili noći što zanoći
i stojim
a noge igraju van cipela
bose po nešto puno zglobova
rečenica
i sjećanja…
sred otpada
