Bilo je to svojstvo kojeg svi nosimo, ali ono nije s ovog svijeta. Stoga svojstvo špekulativnog, krasnog i osuđivanog. Kao osmijeh u gomili kojem tu nije mjesto i pogled, analiza, koja pokašava prodrijeti iza toga osmijeha nevjerujući više u ljude. U njihovu dobrotu.
-Smiješi ti se mala i maše mi još sa stepenica – pregorljivo reče stariji taksista. Čini se, dobar čiko. –Ne valja to -, nastavlja, -znaš, pogani su ljudi…-
Ovo je jedan moj dan u danima nesreće za mnoge ljude s onom mudrošću „strpljen – spašen“ i trebala bih, osim pisati, više se moliti za druge, za nas.
Za nas.. Kako je to mi postalo sve osim nas? Kako smo to mi postali neosjetljivi za sve nas? Zašto moram reći SVE nas da bismo znali da smo to SVI mi i ponovo pitanje – A, ko su oni?-
Nema njih.
Mi.
Usliši Gospode molitvu za nas da se potrudimo više, mnogo, mnogo više misliti stalno jedno upozorenje da je đavolja rabota, loša i nakazna misliti o drugom, o nama, lošije nego što to on, mi, jesmo. Pusti, ma pustimo osmijehu da se mirom svojim slije na sve glave svakog skupa, svake grupe nas uvijek i svuda. Liječimo, a manje trujmo, al’ ne hodom u prirodi ili vrebanjem dijeta nego osmijesima, pogledima, mirom našim.
Nema nekih onih, nema ih toliko koliko nas što svojim koracima, više i žešće il’ laganije i bojažljivije zalazimo u ono što se samima nama ne sviđa prvi put, onaj prvi put za kojeg uvijek znamo da je uvod u najveći grijeh.. Praviti staze u bespuća zavisti i prijekora, neosjetljivosti i zločina prema duši i dobrom. Od tog ideala smicati korice, mrvicu po mrvicu ne ostavljajući djeci našoj ništa za probati i kuda poći osim u jed i očaj samoće, nepovjerenja, opreza stečenog tako jakog da ne dopušta disati.
Smij se dijete moje, smij se, Gospode dopusti joj za njenog vijeka, mirno i dobro uz teške lekcije. Jer nas ima, svi smo, baš svi bolji nego što se gledamo.
Vidjeti i gledati, vid i pogled – kako su to samo daleki svjetovi u carstvu Božijem.
Tezak post a lahko se cita..