Pax Romana

7 0 komentara

1. odlican tekst. da, kao sto kazes toliko smo indoktrinirani svojim stanjem, svojom “toplom kanalizacijom” , svojim prividnim mirom, da tu ne vidimo nikakav problem. u tom smislu tekst udara bas gdje treba, bez nametanja osjecaja krivice zbog toga, samo blago konstatujuci. jer na kraju krajeva i putevi su nam uglavnom prodati kao i sam koncept grijeha. treba nam nesto cemu ne znamo ime

2. Obmana kao i svaka druga. Ludilo i utjeha u jednom

3. “treba nam nesto cemu ne znamo ime” – 🙂 Lijepo, a možda i tačno i netačno, ne znam. Biće da je, ustvari, potpuno nebitno da li je tačno ili netačno.

   Ne znam, operacionaliziram na ovoj sada, trenutnoj percepciji. Neugodno mi je kad “imam” više nego što treba. Ponekad, rijetko mi je baš krivo, kao od krivice. Često, s druge strane niti mi je neudobno, niti mi je krivo. Ali je uvjerenje jako, nekad me odvede u samu krajnost da mi je odurno, gadljivo sve za šta kažem, za šta kažu “imam”.

   I konceptu svojine potrebne su granice, ne represivne, nego unutrašnje, ljudske. Baš je SilentS, komentator ispod tebe, sada napisao tekst na svome blogu o pogubnosti umjerenosti. Čak i u samilosti treba biti umjeren, a kamo li u grabežljivosti.

   Ustvari, dati su nam ti recepti, ali smo pojmovno zakomplikovali. Kao da nije moderno ono što je jednostavno. Biti dobar. Pišem i sada mi pada na pamet: Koliko je pojeftinjena iskrenost jednog prostog – trudim se. A da ne govorimo o trudu ka usavršavanju da umjerenošču izvučemo optimum iz lične slobode na račun sopstva, okoline, cijelog svijeta i unutrašnjeg ispunjenja.

   Ovo je vrijeme indoktriniranog zaborava ukupnog zdravlja. “Topla kanalizacija” je i fiziološki i simbolički otrovna zbog odsustva minimuma empatije, ne zbog virusa siromaštva.

   Odoh daleko…

4. SilentS, ti još dalje… i ok. je, stoji.

   Koji su kriteriji za nedvojbeno utvrđivanje obmane? Nekad jako zaboli što nepoznato dijete na nepoznatom dijelu svijeta nema. Zaboli i tebe, da se razriješimo muke utvrđivanja datosti. To je osjećanje stvarno, nebitna je scenografija: obmana, samo jedna od stvarnosti ili jedna jedina.

5. postignuce je transcendirati istinu do nivoa nebitnosti njenog opisa. izdvojiti je iz

   racionalnih dualisticko, apsolutistickih zamki.

   pitanje koje se prirodno namece jeste kako racionalna misao moze dovesti do empatije. sta god

   se desi u pokusaju odgovaranja ona gubi prvenstvo. ako dodje do nje sama sebe skida sa

   prijestola, ako ne dodje pokazuje manjkavost. postaje jasno da joj nesto nedostaje, nesto

   prirodno i jednostavno, razumljivo po sebi, da se sakrila u vlastiti jalovi svijet bez boja i

   mirisa, gdje je sama sebe, u odsustvu bilo cega drugog, proglasila vladarem. Bogom !?

   put zavisi od toga gdje si vec. put, gibanje, jos od primordijalne supe predstavlja neko kretanje koje mijenja perspektivu. koje nadrasta stajaliste i daje pogled na svijet iz drugog ugla, ili ugla onog drugog koji je vec tamo i ima samo drugi pogled, nije ni bolji ni losiji. kretanje koje transcendira postojece stanje. rast.

   Fizioloski, anatomski stvar je jasna. koristimo uglavnom samo jednu hemisferu mozga i to samo jedan njen dio. drugi dio su unutrasnji uvidi-istine koji se ne mogu racionalno objasniti, drugi dio je veza sa “srcem”. neki opet koriste samo taj dio. njima treba dašak racionalnosti koja nije preovladavajuca.

   racionalna misao da. ogranicena. empatija da. empatija da

   pozdravljam vas 🙂 ponekad mi je slabost da uzivam u ovakvim razmjenama perspektiva, ako je klima pogodna i vjetrovi odgovarajuceg pravca.

6. ups nesto mi sa ovim poravnanjima ne odgovara, nisam to odmah primjetio. ako ti nije problem izbrisi pa cu ponoviti 🙂

7. Pusti poravnanja, dobra je misao.

   Istina, istina, istina… Racionalno, dualističko, apsolutističko, empatija, prijestolje, manjkavost, vladar – Bogom si okončao ovaj niz sa “poravnanjima koja ne odgovaraju” 🙂

   Biće da si zbog poravnanja kapitalno argumentovao empatijom. Proviđenje je htjelo tako 🙂 A, zapravo si završio pogodnom klimom i vjetrovima odgovarajućeg pravca. Da, naiđe to na svakom putu, a naiđe i ono drugo. I sve je uvijek značajno nijansirano drugačije, tako da dualizam ispada iz igre u samom startu, tu je samo za komparativno-saznajne načine tipa “nema bijelog bez crnog i obrnuto”. Nijanse su te koje diraju, empatija, ukupna sposobnost voljenja bi o njima najviše mogla reći.

   Onaj mi je motiv mapa sa skrivenim blagom uvijek izazivao radost. Zamisli avanture! Put. Zamisli avanture! A, na kraju, ustvari, nađeš samo sebe, hahahahaha. Koliko je to samo i šta ću kad, na kraju, nađem samo sebe?

   Slamka spasa za to buduće neko stanje zadovoljstva samo mi je uporno davana empatija. Da, tako je jednostavno.

   Nije tačna ona više hiljada godina starija od mene kineska poslovica: “Put do pakla popločan je dobrim namjerama.” Put do unutrašnjeg raja, sada i odmah, već sada, popločan je dobrim namjerama. Kod mene fercera. To je jedino bitno. I biće sve vrijeme puta. A, put traje, energija ne nestaje, transformira se. Uvjerena sam da energija pamti i nosi dalje prethodni karakter. Ne znam da li je empirijski potvrđeno, trebalo bi biti dosad, majku mu.

   U svakom slučaju, svaki “Rimski mir” nosi sa sobom neminovnu entropiju. Bilo bi mi žao da se urušimo u istosti. Ovaj svijet je stvoren decetralizovan, razvio je mnogo jezika, zašto neke dijelove svijeta smišljeno ne ostaviti slabo komunikacijski povezanim sa ostatkom svijeta da budu i biodiverzitetno i empatično drugačiji, autentičniji izvor ideja? Zašto žurimo u istost? Lakše se natjerati biti dobrar i dobronamjeran prema drugačijem nego se valjati u smradu sujeta i težnje ka malobožanstvu, a smrdi jer nas je sram. Da, da, naša ukupna bolest zove se sram, ispada k'o da sam šta heretično rekla.

   Primordijalna supa, a sve je malobožanstva čine i sva isto smrde.
   Ma, jok!