Sofija

7 0 komentara

1. -postovanje se danas prezrivo naziva samocenzurom-

   presadjeno drvo nosi mudrost, iskustvo i neizdrzivu ljepotu dva mjesta

   pozdrav 🙂

2. Zar su uspomene poredive? Ne uspava li se osjećaj koji se vezuje za njih?
   Uvijek sam ih smatrala čvrsto svojima, neuporedivima, gdje ne postoji mogućnost odabira draže ili bolje.

   Pretposljednji pasus mi je baš izuzetan…
   grane, što su teže i lepršavije, to mi ih je draže smatrati jednom po jednom podsuknjom, komadićima materijala tila, neka to bude teret, i onda čitavo drvo posmatrati kao balerinu koju pokreće samo priroda, od zraka sunca do neumoljivog vjetra.
   Čitav život je pokreće, a čitav život je u mjestu.

3. “Starim i pretvaram se u drvo.”
   “Sofija je ime svakog drveta u svakom parku.”

   …neodrživo lijepo..

4. Odavno mi nije bilo interesantnije čitati komentare na nečemu što bih napisala. Tri bića, tri različita akcenta; dalje, samostalno i autohtono razvijanje priča…

   Dvjestodvadesetsedmice, da. Ta o poštovanju hirurški precizno ostaje kao istina. Objektivno. Imam li ja (više) muški ili ti (više) ženski um ili polovi (u objektivnoj stvarnosti) i ne postoje? 🙂
   Naravno, morala sam pretpostaviti da ćeš prepoznati dva mjesta. To je bila (i moja) poenta iako samo malo posebno akcentirana u ovoj labavoj smjesi.

   Dobrodošla Setnosiva:-)
   Vidiš, ja sam aludirala na usporedbu mojih sa uspomenama drugih ljudi, pa i bića u širem smislu riječi (naoko neopoznatim). Pročitavši tvoj utisak, vratila sam se na tekst i shvatila da se može iščitati i tako, posve prirodno. Sada, zadala si mi težak zadatak kako bih ti pojasnila da smo istoga stava iako smo samu stvar posmatrale iz različitih uglova. Recimo ovako: S obzriom da su naše uspomene poredive sa svim drugim uspomenama (svih bića u širem smislu riječi) i to i poznatim (i našim i drugih bića) i naoko nepoznatim (i našim i uspomenama drugih biča), to podrazumijeva da su negdje skupljene u istu skupnu tačku, ma koliko ta tačka strukturno može biti labava. Teško da bi se u toj tački moglo (a i željelo) birati draže ili bolje. To bi trebala biti skupna, prožimajuća i prirodna kakofonija.
   Vidiš, tvoje grane i til i balerina i za nju vrteška prirode, to je priča koju si razvila i, gle slučajnosti, došla ponovo do mjesta (skupne tačke). Na to smo i ti i gost_227 i ja zajednički (u nešto labavijoj formi) ukazali.
   Hvala ti.

   Lovice, moja drugarice. Mudra Sofijo, lijepo drvo 🙂

5. voljeli bi svi… ali nemere

6. jesi primjetila koliko protivrjecja i programiranja uma nosi u sebi taj pojam objektivna stvarnost – stvarnost zasnovana na objektima (objectivus = predmetni), sto u konacnici, uzimajuci u obzir nasu diskusiju o poljima, sugerise njenu subjektivnost. objekti nam se potiho (sto je najopasnije) namecu kao jedina prava stvarnost.
   sto se tice musko-zenske provokacije 🙂 sistem je najstabilniji u sredini, gdje su suprotnosti pruzile ruke jedna drugoj, tako da smo sigurni i nasa primarna -st nije dovedena u pitanje 🙂

7. Umalo ne napisah: Jok, ti si! Ups, napisala sam, hahahahaha.

   Znaš, sad ću ja ponovo o etici. Da se razumijemo, apsolutno je opravdana potreba da se čovjek koji uviđa to o čemu pričaš riješi tog anksioznog zadaha, da ga tako nazovem (jer najpribližnije opisuje moj osjećaj). No, objektivna stvarnost je pitanje obuhvata, znaš. Pitanje konsenzusa koji će svi shvatiti i uspjevati funkcionisati unutar tog sistema. Druga je priča zašto baš ovakav, zašto konsenzus nije postignut na neki drugi (sretniji) način? Zašto, na koncu, ne vratimo onaj koji smo imali, a na što stalno aludiraš još od početaka naše korespodencije.
   Pitanje je to obuhvata, a za mene, tu, nema igre. U pitanju su bazična prava. Prava bića (iako nas ovaj konsenzus vodi u propast, da.).

   Elem, da mi postignemo konsenzus oko predmetne (:-) rasprave: Polovi ne postoje i svi se vole.