Imali su sati oštrice za poslušne dželate
i mrak je jeo i što bilo vidljivo nije
Prišunjao si hodom sitnim sjaj u skončajuće oči
pridigao osmijeh, izrekao da očistim i tmine.
Gdje me svuda pogled mnogih u meni odvede
kišnica je topla i u njoj se dogadjaji mrijeste
Neoznačene ikad tintom piščeve u zraku govore se riječi
dok praznilo stranica lašte i djevice u vodi vole.
Sad je doba gluho, olovno i umovanju sklono
razmaknulo mape da ih vrčevi s istočenim sokovima razvijene drže
Sad je, rekoh, gluho doba i snage nemam držati kulise
da mi djevice i lotose moje ne prekriju i zauvijek skriju.
Crvena je boja prsta što reljefe po mapama prebire
i pazi da onaj ko ih nadje ne otvori preteške sanduke.
Pored mene spavaš ti što starost mi iz djetinjstva izgoniš
da učim ponovo brojeve, leptire i beznačajnog smisla igre.
pozelio sam se tvog stiha,rezerviranog i kad je tezak i kad je sretan
Rezervisanost su mi i ranije pominjali, da.
Lijepa noć, Gostu 🙂
Mnogo mi se sviđaš.
Ooo, i ti meni. Daaaaaaaaaaaaaa 🙂