nasuprot zvijezdi punili smo jezero
u doba sušno iz jednoga bunara
nasuprot zvijezdi pojili smo utvare
mirne da se po zemlji valjaju
mrežama bi kraj svijeta hvatali
u susret zvijezdi da ne odbjegnu nakane
snivajući brazde ljudske čuvali
bube, niše i lične tužne noževe
nasuprot zvijezdi iz vode smo čitali
iskrivljujući vatru što za vratom je divljala
nasuprot zvijezdi djecu smo rađali
da utvare slikaju i u knjige zatvaraju
s ove strane zvijezde gori u doba sadašnje
kad štapove Teslinim prstima podmećemo
u digitalnu Mrežu nakane puštamo
iste utvare i dalje tovimo
svi smo mi utvare
Nismo.
sta cuvamo ? utvare koje smo sami smislili !? skrivajuci ih od zvijezde ili uprkos zvijezdi, ili jednostavno ignorisuci zvijezdu. kako kad
sjajno snazno od pocetka , estetski, idejno i intuitivno zaokruženo. stoji kao cjelina, upotrebicu izraz nerasuto.
eh te tvoje kombinacije rijeci… poigracu se radi usporedbe pa cu reci da ti pravis sifrirane poruke koje ai nikad ne bi mogla razbiti. odgovarajuce kombinacije rijeci su sifre , svaka kombinacija za sebe i opet zajedno kao cjelina. svaka sifra otvara jedna vrata i kad se sva vrata otvore otvaraju se zlatna vrata. sifre su zakopane ispod arhetipskog, skupnog polja ljudskog iskustva. za pristup njima trebaju ti i osjecaj i boja i zvuk i miris i nesto sto nema znacenja a zajednicko je svim ljudima a cemu ai nema pristup.
ti si cuvar zlatnih vrata 🙂
.. i rekao je:
– Jednom stvoren zvuk trаje vječito. Zа čovjekа on može dа isčezne, аli nаstаvljа dа trаje u tišini kojа je njegovа nаjvećа moć.
.. i rekao je:
– Ja sam se samo igrao. Svjetlost je uvijek bilа nа mojoj strаni.
Umro je 7. januara 1943., u hotelu “New Yorker”, 481 8th Ave, New York, NY 10001.
I sve se stapa u harmoniju univerzuma, sve.
_
Da, utvare čuvamo, utvare tovimo sve to radeći sa njima što si naveo naspram zvjezde čiji je sud takodjer utvaran. To radimo zbog svog suda, a ne zvijezdinog, uvijek i ponovo. Valjda zbog stanja koje nam je najužasnije, podsjeća na besmisao – zbog dosade (misli). Odakle u toj dosadi taj sud? Radeći i uprkos, pokušavamo otkloniti vrućicu tog pitanja.
Ti, galantno, napišeš male, konzistentne i zanimljive priče u svojim komentarima. Ispeš ih, rasiješ (siješ) i ne vraćaš im se u razradu, bar ne (relativno) odmah. Volim tu galantnost.
Ne znam šta bi vještačka inteligencija sa ovim riječima, šiframa smisla i suda. Možda ih premetala da prilagodi smisao svom odsustvu suda. Ako je dat nalog njen motiv da razbija šifre, onda bismo i onako bili drugačiji u toj torturi istosti. Ipak, ai nema potencijal za frustriranost zbog različitosti, tako da bi nas, valjda, pustila u našim sukobima izmedju dosade i suda. Valjda.
Ne znam dovoljno o tim zlatnim vratima. Moram prvo biti spremna da to pročitam. Ali vjerujem tom tvom arhetipskom skupnom iskustvu kojim čitaš.
Teslina Tango, hvala ti 🙂
(nisam znala za ovaj Teslin stih o zvuku nastao, valjda, mnogo ranije od naučnog (kvantnog) konsenzusa da nijedna informacija u svemiru ne može nestati.)
komentari su dobri kao i svako mjesto.
kao sto si ti cuvar zlatnih vrata, tako sam ja cuvar stabla. kao cuvar stabla dobro znam da se stablo koje prerodi iscrpljuje i radja obicno sitne i male plodove, a sljedece godine ne radja nikako. tu lezi odgovor o galantnosti. ona iz izrecenog nije ili ne mora biti nenaucena (da ne upotrijebim rijec prirodna).
kako si maestralno razradila pricu o ai i dosla do ovog pardoksa suda i dosade. nekako izokola i blago optimisticno impliciras da je sud u stvari odredjena vrsta nesvojstvene projekcije a ne urodjeno stanje. pitanje je moze li se kao takvo nenauciti.
Mjesto nema veze sa galantnošću, kao ni činjenica da li je ona smišljena ili nije. Galantnost je galantnost, a ja je volim 😉
Svojstvena je i projekcija utvara (kad je dosada) i sud. Utvare su (može biti i opasna, eskalirajuća) projekcija, sud reakcija na istu. Sud je od znanja (nije to ni osjećaj) da nije ok. tako. To je svojstveno i prirodno. Svako to: Nije ok. tako. Ono unutrašnje koje se u nama izgovori. Ono je jedino nezavisno od nas, a u nama. Arbitar kojeg ne moramo poslušati, ali se, do tada, nećemo smiriti. Opet, da te neposlušnosti ili bar zapitanosti nema, ne bi bilo ni pokreta, ljudskog stvaranja. Još jedan paradoks.
ohoo,nestavljas zestoko. utvare mogu nesto permanentno i efikasno samo onima koji ih nisu upoznali 🙂
Onima koji ih nisu već preživjeli, da.
Ohoooo, vidim da volimo slično 🙂