Kad sam na mjestu ubistva ljudi za čija ubistva nisam znala, znam da su tu ubijeni ljudi. U takvoj je ulici živio mladić čijeg se imena ne sjećam. Valjda bi bilo crappy da kažem da se zvao nekako, a on se nije zvao tako.
Prolazila sam tim susjedstvom večeras i sjetila sam se tih ubistava za koja ne znam, ali znam da su bila. Ranije sam sa mužem razgovarala o tom mjestu i o tim izvjesnim ubistvima i o tom mladiću. Oca nije imao, problematični brat i on živjeli su s majkom. Lijepom ženom. Muzom, da se pjesnici u to poratno vrijeme nisu zaglavili u intimne provalije.
Taj mi mladić miriše na dva sjećanja. Na stid i na pismo. Dva sam tražeća pisma u životu dobila. Hrabro izravno, a ne indirektno adresirana. Taj stid vidjela sam samo jednom.
Stid je otišao tako što sam se prilagodila situaciji. Ne znam da li sam na pismo odgovorila. Isto je kao i sa mladićevim imenom. Mislim da sam odgovor počela pisati, ali da sam odsutala. No, moja je odlučnost varljiva stvar. Može biti da sam stresla da od nas nema ništa. I upravo to, uredno adresirano poslala.
Povrijedio me je njegov stid u vremenu kada vremena nije bilo. Povrijedio me je njegov stid, jer je imao nešto što ja više nisam. Povrijedilo me je to pismo koje je govorilo o onome što je stid spriječio.
Taj mladić je bio moja prva žena.
🙂
ovu zadnju recenicu tako slozenu sam cuo prvi put u zivotu. a ima smisla. surov ti je nekako post.
da objasnim. imam i ja bivsih djevojaka kojima se ne sjecam imena a dobro ih se sjecam,ali zene kazu da se to njima nemoze desiti. e sad ili lazu ili si ti “surova” ovako ko mi 🙂
🙂
“Mi”, “vi”, hahahahaha Goste 🙂
Slično je to sve, samo su razvojne faze drugačije.
Dok citah post sjetih se jedne davne “zene”…nije surovost, mozda tek otklon od naknadne neprozivljene/zaustavljene u vremenu emocije
🙂
Upravo, Tragomkiše.