Ti si se ostavio.
Vratio Bogu i životinje i blago.
Pijesak je ponovo isticao kroz prste
kao živi sat.
A ti si se i dalje ostavljen čekao.
Negdje bi trebao da se uzdigneš.
Na nekom brdu ili u nekom vremenu.
Pod gudalom na žici, na papiru,
da se nisi ostavio.
Svega što pomaže, ovaj odmaže.
Ti si požurio.
Nije ovo prva misterija koja ti to kaže.
Ti, ti..
Oteo si sva buduća ogledala.
I ustaklio ostavljeni mrak.
Negdje bi trebalo još da padneš.
Makar s kreveta najbližeg do srca.
Blago je tudje, žene gotovo upokojene.
Još malo ne,
Bog bolje čeka.
Doimila me druga i treca strofa
brrrr,hladno je u ustakljenom mraku. to su oni previse vazni da zive. gdje si ti ?
U njima ‘nema’ Boga ensophos. I, možda, imaju bolji ritam od preostale dvije.
To su oni previše važni da žive? Hmm, zanimljivo, može i tako, da Goste. Gdje sam? Egzistencijalistički ili ‘nako, hahahahaha.
Ah,ta moja bezboznicka pretencioznost… XD
Bezbožništvo nije opcija, jer ne zavisi od izbora. Scenaristički/literarno gledano, subjekat je akter iz pojma, a objekat onaj koji se pojmom služi. Naučno gledano, teza nije odbranjena. Duhovno, veoma elegantno, mogu i izbjeći, kako ne bih bila pretenciozna 🙂 Literarni i naučni argumenti su dovoljni.
(super ti je ugao. 🙂
mislio sam u kojoj si fazi od ovih sto si opisala u pjesmi ?
Dobro pitanje Goste 🙂
Odustala sam, na sreću, negdje pri kraju, pa ponovo počela, nadam se, na zdravijim osnovama. Trebao bi to biti neki drugi scenario.
Pozdravljam te.