Svađe vremenà

Ural.

U podnožju šator četrdesetogodišnjeg samca. Suviše je silan za današnji izazaklonski svijet. Zato je rođen u srednjovjekovnoj tajgi. Tada su tu pustaru, isto pustu u svim vremenima, nadlijetale bajke o nemuštim jezicima u glavama junaka što čuju životinje. Ali više nikakve, pa kako je čuo ni perzijske, nisu kazivale o pričanju vjetra.

Tu, pod Uralom, svađe vremenà se događaju. Izljevi sjećanja Ruže vjetrova koje čovjek gleda i podnosi kao besmisleni bijes. Poput mirisa iz svemira, neki eonima zakašnjeli vjetar zgarišta, možda Gomorin, ili nekog novog poroda, možda zadnjeg čovjeka, urla pod Uralom. Tim bijesom bi stari mladić ošinuo poluukroćenog očevog konja samo da još jednom, još samo jednom u grivi vjetar oslika kako se priča o Salomi i njenih sedam velova nikada nije desila. Kako je ona, najljepša, bila gubava prilika trpeći pogled Ivanove glave što mu je još pristajala na ramenima.

Pod Uralom, u mjestu skrivanja da nauči svijet, čekao je mladić roditeljsko obećanje o dolasku prijatelja znanja i premotavao, krišom i od sebe i od velikog Ivana, Salomin miris iz staroga vjetra. Kidali bi mu izljevi događaja različitih vjetrova vunu iz crvenoga klupka koje mu je majka dala da pronađe i nju i urušenje vremena.

Da pronađe svađu i u njoj da je ovaj sin svakog oca rodio.

[URL=http://s168.photobucket.com/user/Sion_Legacy/media/Gustave%20Moreau%20Salome_zpswk0zqijy.jpg.html][IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Gustave%20Moreau%20Salome_zpswk0zqijy.jpg[/IMG][/URL]