Kad pjesme umru
Kad posljednji što ih se sjeća na sahrani održi govor izboden binarnim noževima
Kad to bude
Biti ništa neće ni isto ni različito
Za nas nove, sintetskim hromozomima otključane
Užasna je ta brzina
Užasno je uzbudljiva za prvog koji sporost svoga doba mijenja za ptice koje pretiču vrijeme
Kad to bude
I tada želim biti stara, upokojena ili živa
Navijena šiframa mogućih dešavanja
Kad odem u mogućnost
Kad posljednji što me se sjeća na radosnu vijest u ruke uzme srebro i til
Kad to bude
Moći ću dugo plakati jer samo zbog toga vrti se svijet
Pokrpiti galaksije i pričati priče tamo gdje je nije
Hmm… Zadnju strofu ne kontan. Inače, mislin da svaćan prve dvi, i sviđa mi se poanta, pogotovo ovo za generaciju sa sintetičkim hromozomima… I jesmo to. 🙂 Bilo bi nan teško bit nešto drugo sad, bit potpuno bez sintetike… Metaforički sintetike, a i doslovno. 🙂
Iako imaju isti korijen, sinteza (pa, izvedenica sintetski) i sintetičko (u najčešćem značenju i širokoj upotrebi, pa i na tržištu) nisu isto. Sintetski hromozomi od izmiješanih ljudi začinjenih izmijenjenom prirodom (virusima, teškim metalima, djelovanjima elektromagnetskih polja, sintetičkih hemijskih spojeva itd.), na to se odnosilo.
U zadnjoj strofi sam mogućnost, pričam priču tamo gdje je nije (ima tamo gdje nešto jeste i gdje nešto nije, uključujući i to da ništa nije). Čim se priča čuje tamo gdje nije, tamo jeste. Zapravo je vrlo banalna strofa. Izrazito neočigledna možda, jer koristim riječi u njihovim izvornim značenjima.
Svidja mi se što nisi skužio, posebno zato što inače odlično kužiš 🙂
Drz se mogucnosti
Hej ti, što juriš trivijalnosti 😉
Hoću, mogućnost je najsolidnija moguća tačka za držati se, pridržati se, odskočiti, doskočiti.
Hoću 🙂
Ima nešto neverovatno u načinu na koji pišeš. Inspirišeš me.
Trilijan…
Hvala ti.