Svijet na ruševinama budućnosti

Bio je kraj te noći. Bacale su se kosti, u velikoj dvorani ostale su samo ružne, starije neudate žene.

Aradot nije odudarao od svoga muškoga okruženja. Visok, sa umašćenim i ućebanim perčinima umjesto kose. Težak, naprasan i glasan. Ipak, nije pio. To je odmagalo njegovim stanjima.
Još prije nekoliko sati razmišljao je kako se povući iz dvorane. Morao je zapisivati i smiriti svoje stanje. Žene mu se gadilo koristiti za takvu priliku. Više se užasavao toga nego mogućnosti ispada, tu pred svima u prepunoj dvorani. Odlučio se sada jednostavno odšetati uzdajući se da je alkohol u prisutnima odradio svoje.

U sobi nije ništa dirano, inače bi primijetio. Uzeo je papir, podigao ga kao da će poletjeti za njim. Strpoštao je svoju težinu na stolicu i panično počeo udarati gotovo nasumično po stolu tražeći pero:

Sada sam u sumnjičavom svijetu, opisivao je Aradot ono što je vidio. Ovdje su ruke čiste, rukovanja česta, jezici zavezani lažljivom ćutnjom, a ispadi ljudskosti doimaju se nepodobnim, pa i zabranjenim. Ovdje ljudi gledaju u zaslone umjesto u lica. Ovdje ljudi razgovaraju kratko i posredno. Učinkovitost se mjeri brojem kratkih posrednih razgovora. Dvorane su ovdje takodjer velike, ali ružnih i neudatih žena ovdje nema. Umjesto alkohola ljudi u skučenim toaletima gutaju tablete. Ovdje se ne hoda uz Boga, niti uz prirodu. Ovdje se, zato, hoda u strahu.

Aradot nije mogao znati da li je tu. Nije mogao znati gdje je uopšte. Onaj ko zna, ne zna za posebno mjesto. Onaj ko zna, izgubljen je ili je, pak, na svim mjestima. Aradot se na svim mjestima osjećao isto. Sve je to mogao biti dom, uz nešto ličnog preuredjenja.

Želio je otići dalje od, dublje u ovo stanje. Šta će biti sa ljudima pred zaslonima? Hoće li prestati biti poslušni doktrini da je sumnjičavost devalvirala vjerovanje, da je od nje superiornija.
Da li će ponovo moći u vremenu naći tu prljavu dvoranu na Sjeveru sa okačenim medvjedjim glavama, kostima pod stolovima i glasnim ljudima zanesenim alkoholiziranim herojskim pričama? Da li će, nakon ovoga skoka, moći ponovo osjetiti taj spoj teškog fizičkog opstanka i lakoće dušinog postojanja? Da li skače do mjesta gdje tijela čame očuvana, a duše gotovo svakog trenutka pred kratkim spojem traže odušak od komunikacija?

Da, došao je u špijunski svijet. Ljudi ljudima kradu ideje i tako traže Boga kojeg će pokušati ubiti. I, valjda, zauzeti njegove ovlasti. Ne, ovo ipak nije to. Ovo je Marijanino lice ispred Marijaninog lica. Ona se susrela sa sobom i sa Aradotom, svojim alteregom, postojanjem koje je izmaštala ili koje ju je pronašlo.

On je ovo sve zapisao, znala je. Ona je kopala unatrag, on unaprijed. Srešće se već u ovom prostoru koji raste. Vjerovaće i kriti će to. Sumnjičavo društvo je društvo straha, a strah je ubistvo. Kao pojam. Kao priča o Kainu i Abelu. Ubistvo nakon kojeg je od bezbrižnog leša nastala sumnjičava utvara koja je hranila nihilizam svoga ubice. Marijana je znala da su u njenoj tačci rastućeg prostora Abeli postali pokretači sumnje i baš je to govorila Aradotu, a on je vjerno zapisivao.

Za generacije koje će dobrodušno upozoriti i, baš zbog toga, uništiti.

[URL=http://s168.photobucket.com/user/Sion_Legacy/media/tumblr_njkbd7QsRI1t2t2gmo1_1280_zpsbopwup3s.jpg.html][IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/tumblr_njkbd7QsRI1t2t2gmo1_1280_zpsbopwup3s.jpg[/IMG][/URL]