Uzelo je i ovog čovjeka da pod njegovim imenom pokuša. Vrijeme je mjerilo s jedanaest milijardi podleglih iako je relikvija, spremljen u kristal brbljivi jezik prvog svjedoka, ponavljala da je računica daleko od tačne. Nestrpljivost je kuljala u bijes, a bijes u sve veće greške jedanaest milijardi puta. I u vrišteća napuštanja, ne zna im se broj, naznačio je jezik svjedoka i ovaj put.
Biralo je ljude koji su komplikovali. Koji, govorio je utisak, dobro ne bi odabrali bez ijednog razloga. Koji, činilo se, dobro samo zbog dobra nikada ne bi odabrali. Biralo je sumnjičave i procjenjivačke ljude.
Uzimanje je bilo teško, kao da je koštalo male smrti.
Ovaj je živio sam, radio puno. Nizao automatizovana magnovenja od jutarnje žurbe, preko večernjeg paba i ponekog istrošenog tijela do spavanja bez sna. I ovaj se činio kao dobra prilika.
Tridesettrećega jutra uzeti je ponovo zaglavio u saobraćaju. Psovao bi i narednog trenutka da na desnoj cipeli nije primijetio prljavštinu. Posegnuo je do suvozačeve kazete, izvadio microfiber krpicu. Sagnuo se, ponovo ulaštio cipelu, pridigao i vidio da je njegova kolona krenula. Krenuo je i on, vraćajući krpicu u kazetu. Do udara..
Sjedio je u djevojčicinoj bolničkoj sobi i pisao joj. Prije pola sata otišao je njen otac. Kući su ga čekala dva dječaka. O djevojčicinoj majci otac nije pričao. Uzeti je plakao i pisao:
Ako ti pročitaju ovo pismo, završilo je onako kako sam Boga molio. Da te svijetu vrati, a zauzvrat mene uzme. Da voliš, kao što sam ja volio gledajući djevojčicu iz trećeg A, a imala je kosu baš kao što je tvoja. Da obznaniš svoju ljubav, jasno i snažno, baš kao što ja nisam učinio. Ni tada, u praznoj i strašnoj učionici trećeg A, ni ikada. Pročitaće ti ovo pismo i da bih ti rekao, jasno i snažno, nešto veoma važno. U ljude zna ući nešto što odbija vjerovati, a želi znati sve. Rastaviti svjetlost. Otopiti komete. Vladati mislima i usmjeravati osjećaje. To želi uzeti sva imena u kojima su sva sjećanja. O bivanju. Tako smjera uzeti bivanje, postati svaka odluka. Uzda se da će doći čas kada ćemo početi odbacivati, pa onda i zaboravljati naša imena. To ne zna da to ne možemo i, još važnije, ne zna kako to ne možemo jer u svemu drugom biramo. Zato to ne zna da ćemo uvijek odabrati svoje ime. Nas mnogo u jednom.
Jedanaest milijarditi i jedan, nastavio je bilježiti brbljivi jezik u kristalu. To je ćutilo eonima, umorno od još jedne velike smrti.
[URL=http://s168.photobucket.com/user/Sion_Legacy/media/st.josephthecarpenterbygeorgesdelatour_zps0zuusnzz.jpg.html][IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/st.josephthecarpenterbygeorgesdelatour_zps0zuusnzz.jpg[/IMG][/URL]
Vjerujem relikviji kada se potvrdjuje dokazima cemu je I namijenjena
I nije samo vjerovnek vjerovjesnika zabiljeskama relikvije
I relikvija je povjeriocem kao I majka sa svojim ravnjanjem
Cudna mi cuda,opravdavao bi se ovako imenovan u posmrtnoj noti,…cuda od cuda…akoli me je mogao ,I moze, uspavati opsjenar u ljudskom obliku da trazi u meni svjedocanstvo u istini I nalog za korak mi za volju njenu kako to nece moci Moc kojom sam I razlog postojanja relikvije…mnijem
Kada bi mogao biti rijecima plemenitog aristokrate pa da njegovim promisljanjem budem u ribaru,jal dimnjacaru, svjestan svog ulova pri aristokratskoj rijeci Il dimnjaku, …kada bi to bivanje bilo predbiljezeno kao I moc opsjenara tada bi radost imala razlog postojanja pri meni
Jos da mi slusna membrana metamorfozu rezonance prinese na oltar spoznaje I eto meni relikvijskog tona kao vodi ogled mjeseca.
Mah…moja tlapnja kojoj vrag sudi…pa to ti je…draga moja
Kada bi bio plemeniti aristokrata Halide, onda bi svo svoje blago razdijelio. Kao što to i činiš. A, to je najplemenitija osobina i ima nas koji to znamo.
Mah…grlim ceznju a ti nanovo o fantaziji dok si notom simfonije 🙂
Neka…I to je ljudski po onoj Mesinoj a I mojoj bogme: “Kada mi je najteze trazim ljude”
Velika je ta radost kada ju nisi ocekivao a ona,ta radost,kane kao zudnja izranjavnog tla za kapljom
Jos je veca tuga kada si ocekivanu radost ocutio kao konopac za vjesanje pa se koprcamo da radost ubijedimo kako ta radost nije nasa
Neko je radosnim usudom da ima onog koji mu bez boli napipa bilo a drugi…drugi uz pipanje njegovog bila jednostavno dozivi eksploziju nad njegovim bilom zahvaljujuci pipcima koji pipaju.
To je tako …i nikako drugacije…uz potrebu da se receno shvati kao “prskalica” zazdijena za sto je namijenjena.
Samo treba ljubavnu paletu boja ispostaviti pa ce i kamen progovoriti makar to bilo i nakon sto je sprzen da krecanom da bjelinu svom prziocu(h.d)