Sumrak međ’ vjeđama i vilinski pjev..
Bradu gladim, krošnje hrabrim da konačno pobijede neone.
Sa mnom ovdje žive mnogi,
mi smo nerođeni.
Mi smo tanki eter ispod vida, djeca u godovima.
Gle, diže se vjetar i purpurna voda!
Molili smo sunce da tiše šalje svjetlost i svoja ugasla pisma.
Mi smo mnogi,
prelazimo rosom preko raskalašnog bilja.
Mi smo vi.. u vama.
I poruka u krvi i nebranjeni zamak..
I zadnja zima i prvo ljeto i ptice što grade kaveze na tuđem ledu..
Mi smo zapis uz kičmu i strijela u vatri.
Mi smo razvezani,
majke u stroju i iznuđeni mir.
Šta će da biva sada i uvijek
kad leptirovi odluče letjeti u jatu?
Kad naoštri zemlja magnet i produži dane,
niti se vrate u svilene bube?
Ja ću pod ovom bradom nositi mnoga imena i možda će voda ponovo biti plava.
Možda će vile ubijati nježnije,
a strijelci gađati samo suhe činjenice.
Jer.. mi smo mnogi i ovo je naše!
To u tebi što čuješ tek kada odeš.
prirodoslovlje,dobro je. odoh ubijati suhe cinjenice 🙂 ova ti je najbolja,ima ih jos 🙂
Ooo, da. Ne škodi malo panprirodnosti 🙂
I ja se bavim tom rabotom u slobodno vrijeme, ubijam činjenice. Zamisli kakav je pojam o stvari kad su ovakvi o onome što stvar(i) čini/e – činjenicama?!
da nije ovog naslova za navigaciju sva bi ova djeca u godovima i potencijalu otišla nekoj drugoj materi.
ali bi i dalje, i bez navigacije bilo prekrasno ploviti ovim morima koja si nam stvorila i kojim si nas vodila, i zaobilaziti predivno grebenje koje se pojavilo na kraju.
Naslovi su old school navigacija 😉
Nisam zadovoljna ovom. Jačina zvuka i kompozicija ritmike ne prate snagu slika/teza i teme. Nisam je izbrisala jer ću je, može biti, prekrajati.