Šta te tu nije dirnulo, crvenokosa,
to što ne znam upraviti stepenicama uz očevu kuću
ili što oko tebe, u dvorištu mome, jelene vidim
kako rogovima pletu krug i kolo,
a ti, ni radi pristojnosti, nećeš
pogledati onog koji tvoju čudnovatost vidi.
Šta ostalo je sad u ovome sobičku na vrhu
dok kroz prozor gledam kako jasene pretvaraš u tise,
a haljna mi tvoja zapetljava oči cvjetovima maka
i sve u meni kopni, dok okolo buja.
Crvenokosa, neću noću da slušam gaelske zvukove tvoje
i kako dišeš, pa mi vjetrovima ostrvskim uzdiše soba.
Neću da jutrom pronalazim žive ribe u Baconovom eseju,
ni gnijezdo lastavica na tacni sa ostacima hrane.
Šta te u pismu dirnulo nije, pa si sa vojskom prirode svoje
ponovo ocu i majci došla dati neke od nepostojećih trava,
a meni, kikotima lakim, iz ruku trgati preteške knjige.
Jedino, ako ne znaš da čitaš
da sam go pod mjesečinom lutao kroz šumu tvoju
i tražio mjesto naše, Stafainn, Stafainn,
sjećaš li se kako si šaputala.
Crvenokosa, pogledaj me zelenim očima
i na Sjeveru ostavi, sa drugima.
Ispod paprati i kamena.
“[…] Jedino ako ne znaš da čitaš. ..” Prema “Sapir – Worfovoj hipotezi” zelene oči, recimo, ne vide isti smisao kao, recimo, smeđe. Ne zbog samog teksta, nego zbog boje očiju 😀 ♡ Zato je dobro da više pari očiju čita isti tekst, postaje smisleniji.
E nek ima pjesma i za moje oci i kosu 😀
super mi je slika sa rogovima jelena i krugom,ponovo si u prirodoslovlju Sionka,dobro ti stoji
neznam bi li je ovako napisalo musko,mozda bi neki omadjijani zaludjenik :)))
eh,skotska,skotska,a viskija nema 🙂
zapravo vidim da uopce nije naivna,engleska ukrucenost i skotska razuzdanist. znam,bio sam tamo
izgleda da je i mene omadjijala pjesma,sjetio sam se nekih stvari
Vidi, vidi, nisam znala za to Posebnosti. Interesantno.
Kako onda biva kada su, npr., ovakve oči u pitanju – malo žute, malo zelene, malo smeđe, u zavisnosti od svjetlosti? A, u nekoj “statističkoj većini” distribucije svjetlosti su pomalo i žute i zelene i smeđe?
?
E, nek’ ima Neuništiva 🙂 Kao omaž stidljivoj, ali i agresivnoj, keltskoj zaostavštini na ovim našim prostorima.
Sve si pohvatao Veliki 🙂 Nisam bila u Škotskoj i Engleskoj, samo u Irskoj. Možda i odem, nekada.
Sa burbona na viski.. Znači, razrjeđuješ :-)))
Njihova je hipoteza, zapravo, bila zasnovana na suprotnom stajalištu – da jezik oblikuje način viđenja stvari, kreirajući mišljenje i kategorije preko kojih, u ovom slučaju čitaoci, vide i tumače svijet. Ali, pošto je kasnije ova tvrdnja odbačena (na primjeru istraživanja kako ljudi vide i imenuju boje), novije je istraživanje pokazalo da naše viđenje svijeta nije uslovljeno jezikom, nego vlastitom percepcijom. E, meni je sad zanimljivo da se jezik ne ponaša isto u književnoj i vanknjiževnoj stvarnosti, jer, u književosti, jezik, ipak, određuje našu percepciju, a u vanknjiževnoj stvarnosti percepcija određuje odabir jezika. U književnim okvirima tvoje elegije, muško „lirsko ja“ jeste viđenje ženskog (ne)viđenja. U vanknjiževnom uzusu, postoji trostuki opažaj: ne samo promjena perspektive gledanja, nego i opažaj žene „muškim“ očima sebe same. Tako da je meni sasvim prirodno što ona, u vanknjiževnoj stvarnosti, ima čitavu disperziju nijasni boja svojih očiju. I još je prirodnije da (nije nikakva mađija! :D) joj višebojnost pogleda na svijet omogućava da vidi stvari iz više perspektiva, jer odnos između boja njenih očiju i onoga što ona vidi nije arbitraran.
🙂 I ovdje je, na samom kraju, tako elegantno provučen kompliment. Zadovoljstvo mi je bilo čitati, ne zbog komplimenta, nego zbog elegancije. Ja ne znam tako 🙂
Vidiš, sad se ovdje otvara pitanje koje je natuknuo Gost. Da li bi ti Posebnosti, da negdje nabasaš na ove nepotpisane stihove ili da ih je potpisao muški pseudonim, zaključila poput Gosta da ih je, može biti, napisao neki (muški) omađijani zaluđenik ili bi ti ipak slutila da je riječ o “…opažaj(u) žene „muškim“ očima sebe same.”?
Moja istina je da sam u pjesmi zaista više to muško “lirsko ja”, nego ona. Zapažam je u sobi na vrhu, zaista sa teškim knjigama, ne da mi mira noću, kada popusti sparina. Priroda. Završiću negdje ispod nekog kamena, a neću je dovoljno vidjeti, niti ću je, kao i on, razumjeti. Ali, za razliku od njega, ja ću znati da ja, a ne ona, ne umijem čitati. Svi ostali detalji, samo su ukrasi.
Zaista, u književnosti jezik određuje, radije omeđuje, ono što želimo reći. Desi se i promjena smisla u odnosu na prvobitnu misao i osjećaj koji su, veoma često, bez jasnog oblika. Svako ko piše zna kada se desi to. No, najbolji su upravo oni koji su u stanju zabilježiti tu prvobitnu misao i osjećaj, tu sliku nejasnog oblika (ali, možda, sa mirisom i bojama, vjetrovima ili čime sve ne) što manje je distorzirajući jezikom. Hmm, a postoje u književnosti i ta “moderna vremena” gdje su jezičke gimnastike gotovo svrha samima sebi, postoji i tu interesantnih eksperimenata sa jezičko tehničkim i tehnokratskim akrobacijama koje, na kraju, znaju iznjedriti neki smisao, samo je jasno da tu smisao nije bio cilj. Zna i to biti interesantno, zavisi od vještine (pisanja, ali i samog čitanja).
Raspišeš me Posebnosti 🙂
Crveno, zeleno, kikot, priroda… i vidim ja da je ostrvo, i vidim ja da je to negdje tamo ali meni pred očima igra Grozdana. Tako su moje oči vidjele pjesmu 🙂
kskvo razrjedjivanje,ne pijem ni bezalkoholnu pivu sa 0,5 alkohola po ovoj zegi. limuncice i vodu
btw u Bosni sam 🙂
razvila se diskusija. nisam bas mislio zaludjenik,ali bi recimo ja malo tu njenu suknju ispred mojih ociju podigo,malkice,i tako,ne idu tu makovi. ti si,zensko ko zensko vise istakla magiju 🙂
goldmist,jel mislis na Huminu Grozdanu ?
Mislim da je to pitanje više za jedan konzilijum sastavljen od psihologa, kriminalističkog profajlera, metodičara, eksperata iz oblasti „gender“ studija, feministe, matematičara, književnika (teoretičara književnosti, stilističara), lingvista (na svim nivoima)… A ja, kao nadobodna lektorica, ako bih stihove vidjela nepotpisane, najvjerovatnije bih bila isuviše „uvučena“ u sam tekst, tako da moj mozak ne bi sebi ni postavljao pitanje koje se tiče autentičnosti autorstva. Ali, ako me ti već pitaš, to i jeste pitanje, zapravo, suština postavljene hipoteze: da li bismo mogli da, s a m o na osnovu jezika / govora, u ovom slučaju same pjesme (ritma, eufonije, zvučne komponente, gramatičkog ustrojstva sintagmi, rečenica i teksta, stilističkog postupka, odabira leksike i samih tema / motiva koje autor koristi…) zaključimo nešto o samom autoru, primjera radi, da mu odredimo spol, nebitno da li u tom tekstu postoji pripovjedač ili ne, da li je on drugog spola za razliku od autora teksta, a ako je pjesma u pitanju – onda lirski subjekat, da li je on utjelovljen u neki od likova ili ne, u kojem licu piše ili dolazi do izmjene fokalizacije pisanja. Ja, upravo, neću da kažem da je to nemoguće utvrditi samo na osnovu teksta, ali je jaaaaako, jako teško. Mislim da ovim pokušavam da kažem da bi tu sposobnost trebalo vježbati, jer mislim da nije nemoguće, barem pretpostaviti, naslutiti, nešto poput „fotorobota“, ali ne crtežom, nego riječima, stvoriti barem neku približnu mentalnu predodžbu o onome koji z a i s t a piše kao i, recimo, pokušati rekonstruirati vanjezičku stvarnost na osnovu jezičke. Učiniti taj proces reverzibilnim, iako je upravo ta ireverzibilnost razlog odbacivanja tvrdnje o formiranju mišljenja na osnovu samog jezika. I zato se opet se vraćam na s v o j u teoriju o arbitrarnosti: ako je književnost mimezis, tj. podražavanje stvarnosti, onda ne samo da postoji veza između stvarnosti i književnosti (boje tvojih očiju i onoga kako vidiš svijet), nego m o r a da postoji i veza između autora i pripovjedača / lirskog subjekta i / ili drugih likova koji se implicitno, eksplicitno ili nikako (ne) pojavljuju u napisanom. Autor mora biti (i jeste), dio svoje umjetnosti, jer ON kreira pripovjedača / lirski subjekat i druge likove (teorija književnosti pravi distinkciju između autora i pripovjedača / lirskog subjekta), jer je umjetnost dio njega u samoj stvarnosti; od te je veze nemoguće pobjeći, ali je umjetnost i sam pokušaj bježanja od vlastite umjetnosti 😉 Mislim da je zadatak onoga koji čita da utvrdi tu vezu, ma kako ona slaba bila. Svaki tekst po svojim unutartekstualnim karakteristikama liči na svog autora, makar ta teza i bila odbačena (isto kao i arbitrarnost oznake i označenog, jer uvijek postoje primjeri koji pobijaju pravilo, poput onomatopeja koje su „simptom“ izuzetaka koji ga potvrđuje), samo što mi nismo uvijek u stanju da sagledamo tu povezanost, jer slučajnosti ne postoje, postoji samo nesposobnost uočavanja kauzaliteta. Pa, ako je čitaocu ta misija nemoguća, onda je on slab čitalac, autor, pak, utoliko jači, a njegov umjetnički izraz bogatiji za one aspekte mašte kojih u samoj stvarnosti nema. Ono što može da zavara čitaoca pri utvrđivanju spola autora u kontekstu postavljenog pitanja (da ne kažem umjetnički diverznog, intencionalno ili ne), jesu sljedeće (pogrešne) pretpostavke: 1. da je onaj koji piše u prvom licu automatski i autor; 2. da autor, obavezno mora da bude protagonista; 3. da je autor onaj koji posmatra stvarnost i onaj koji piše, a ne onaj o kome se piše; 4. da je autor nekog teksta, koji je potpisan muškim pseudonimom, po defoltu muško itd… Međutim, ako bih stihove vidjela potpisane muškim pseudonimom, i ako bih baš obratila pažnju na sam tekst, ipak ni dalje ne bih (po)sumnjala da je u pitanju autorica (mada ne bih ni po defoltu uzela zdravo za gotovo da je muškog spola, ako mi je ime i prezime nepoznato, jer s v a k i potpis uzimam sa rezervom tj. vjerujem da je on autor ako se potpisuje kao autor, sve dok se ne dokaže suprotno (sad se ovdje javlja ona distinkcija pseudonim / pravo ime: ali, isto kako pripovjedač može biti muško, a autor teksta žensko, tako i pseudonim može biti muški, a autorica žensko). U najboljem slučaju, pomislila bih da je taj pjesnik rječit, suptilan i atipično empatičan za jednog muškarca. Možda bih (pogrešno) pomislila da je feminiziran zbog intenzivnosti lirskih slika koje su više zasnovane na emocijama tipičnih za a n i m u (motiv ženske sujete, gordosti, ali bih te motive pripisala „njegovoj“ empatiji), prije no štoli bih primijetila odsustvo lirskih slika svojstvenih onome što psihologija imenuje animusom, a što je vizualno i racionalno (fizički izgled žene, izražavanje vlastitih emocija prema njoj, kroz njemu primjereniju refleksivnu i erotsku komponentu). Međutim, ako se u ovaj kontekst uključe i neki (vanlingvistički) podaci tj. ako čitalac ima predočen emocionalno-psihološki ambijent autora teksta (a ti tekstovi imaju određenu sličnost sa nekim drugim tekstovima koje je ranije čitao – samo su u njima drugi pripovjedači, drugi likovi i druge pripovjedalačke perspektive – dakle, po nečemu su prepoznatljivi, neponovljivi i originalni), a kojeg (misli se na autora) doživljava(m) ekvivalento ženskom liku iz dotične pjesme (dakle, taj ženski lik smatra(m) rječitim, suptilnim i empatičnim), i ako, pride, taj lik povezuje(m) i sa stilom pisanja i temama koje koristi autor, a ne pripovjedač, što je presudnije, onda već pomišlja(m) na mogućnost da bi autor teksta, zapravo, mogla biti autorica prije noli autor.
Dakle, ne tvrdim da jeste autorica autor (hahahahaha), nego pretpostavljam na osnovu onoga što piše, a podržano načinom pisanja.
Podjednako mi je zanimljivo i Gostovo viđenje: taman i da je potpisan kao ‘Gostica’, na osnovu njegovog komentara razvidna je dominacija animusa 😀
eto,sad sam morao na webu citat o Jungovom animusu i animi,nisam znao sta je to,dobro je r. 🙂
okupljas fino drustvo Sionka,nisam mislio da bi me ovakve teme interesirale,posebice nisam znao da na njh mogu nabasati na bloggeru
Znači. utvrdlila ispravno 1. da je autorica žensko na osnovu lingvostilistike teksta (bila ona potpisana ili ne ili bila potpisana muškim psudonimom) 2. pripovjedačku perspektivu tj. subjekat fokalizacije: da autorica piše i posmatra svijet iz perspektive muškog lirskog subjekta tj. „njegovim očima“. Pogriješila u utvrđivanju objekata fokalizacije, odnosno, ženski lik jeste ono što se posmatra, ali se autorica ne poistovjećuje sa njim (odveo ma me krivi trag spol i predoždba koju imam o autorici, a odgovara ženskom liku), tako da u tom slučaju autorica ne posmatra samu s e b e nego n e k i ženski lik, jer se više identificira sa onim koji gleda na osnovu procesa posmatranja, nego sa posmatranim likom na osnovu spola i predodžbe koju ima o sama o sebi. A moguće da se ne identificira niti sa jednim od likova. E sad kad konačno utvrdih temelje pjesme, mogu i ja da propisno tugujem uz elegiju (i) zbog vlastitog neviđenja.
ja bih njoj ofarbao kosu pa nek se ona duri koliko hoće 😛
Zlatna Izmaglice, sad me malo zbunio i Gost.. Misliš li na Grozdanu Olujić i njene bajke (intimno bih više voljela da je to, oduvijek najviše volim bajke u ukupnoj književnosti, i usmenoj i pisanoj) ili na Humu i njegov Grozdanin kikot?
Hajde, bar ti je vrelina učinila dobro, hahaha.
Šta, jesu li to došli i iz dijaspore, ili si onako šmugnuo sa porodicom?
Znam ja odokativno šta bi ti Veliki, ali znam i ono što vi animusi (kako mi je sad ovdje odlično došla Rarina napomena) nikako da prozrete u samima sebi (i svome iskustvu) – nije fatalna ona koja je suknju malkice digla ili je “slučajnost” učinila tako, nego ona koja nije nikako (ni bez, ni uz pomoć “slučajnosti”). Tako da.. Adam nije zagrizao jabuku :-)))
Ne znam jesi li čuo riku jelena uživo i blizu tebe Sfumato, ali ja ne bih zamišljala kako to izgleda kad su u krdu (u pjesmi sve može 🙂 Tako da, hahaha, držala bih ti fige, ali sa sigurne udaljenosti :-)))
Posebnosti, uživala sam i naučila lektorice 🙂 Nadobudni ne dijele znanje.
Da, pitanje je bilo sa tim ciljem. Da li, proučavajući temeljno samo tekst, možemo naći trag do autora? I moći ga opisati, ono najvažnije od njega, empatiju, etiku, osnovne karakterne crte, godine života, spol… Znaš onaj, sad već arhetipski, motiv – poruka/pismo u boci.
Vjerujem da možemo, uz pažnju i zainteresovanost. Jedini uslov je da smo već nekada, ranije, imali priliku čitati tekstove od istog autora, dovoljan broj njih da osjetimo taj specifičan duh putem kojeg se riječi vežu i dišu. Na koncu, na bloggeru je jedan autor sa izraženo neobičnim stilom. Gdje god bi pisao i pod kojim god bi to imenom ili brojem bilo (i ma koliko se trudio da taj svoj stil zauzda), znala sam da je u pitanju on. Taj primjer jeste primjer krajnosti zbog uistinu jedinstvenog duha u vezivnom tkivu među riječima što tvori njegovu rečenicu, ali je moguće. I da, mnogo je više moguće ako je riječ o obraćanju književnoga tipa, nego u neknjiževnom izričaju. Tu, dakle, dolazi po svoje ono tvoje zapažanje da jezik unekoliko određuje (a ja dodah, radije omeđuje) obraćanje u književnoj formi.
Šta sam htjela sad.. Hmm, da! Vanknjiževna stvarnost autora i njeno utakanje u književno obraćanje. Znaš, Posebnosti, a ti ćeš to shvatiti, šta je sad tu stvarnost kao s t v a r n o stvarnost? Da li je vanknjiževna stvarnost više (ili objektivnije) stvarnost od književne stvarnosti? Pod stvarnošću mislim na ono unutrašnje, zapravo i jedino bitno u vrijednosnom kontekstu. Zašto unutrašnje? Pa, evo: dvije osobe su u (spoljašno-objektivnom) vrlo teškom materijalnom stanju, jedna će pisati psovke, druga će pisati bajke.
Hajde da prvo pokušamo ustanoviti da li je vanknjiževno obraćanje više (objektivna) unutrašnja stvarnost od književnog obraćanja? Paa, nije. Izdvojiću samo jedan kriterij na osnovu kojeg je to moguće učiniti. Laž je u vanknjiževnom obraćanju laž, a u književnom obraćanju je mašta. Prvo je nedozvoljeno, drugo je dozvoljeno (osvrćem se na statističku većinu u vezi sa dozvoljenošću, jer dobro razumijem i razloge zašto mašta može biti nedozvoljena, u punom smislu te riječi). Ako je nešto dozvoljeno, vjerovatnoća je da će se javljati češće (kvantitativno) i nesputanije (kvalitativno), pa je onda književno obraćanje učinkovitiji patern za utvrđivanje (objektivne) unutrašnje stvarnosti.
Sada dolazimo i do pitanja da li je okolini vidljiva (spoljašnja) stvarnost neke osobe više s t v a r n a od unutrašnje stvarnosti te osobe? Za mene je odgovor aksiomski – nije. Crpim ga iz vlastitog iskustva. Trenutno je ta (dobronamjernoj) okolini vidljiva i mjerljiva (spoljašnja) stvarnost objektivno arbitrarnija, ali je na duže staze, u smislu razvojne komponente, arbitrarnije s t a nj e unutrašnje stvarnosti.
Ovo je zaista zanimljivo Posebnosti. A mene, ponovo, posebno interesuje šta se dešavalo na nesvjesnom nivou, prije utvrđivanja “temelja pjesme”? Možda baš prvo poriv za proces dešifriranja kojem svjedočimo ovdje (ne bi me začudila ta posebnost i taj žar), a možda.. Možda i nije.
Humo❤ bajke❤, al sam mislila na Humu 🙂
Bio je Gost u pravu znači 🙂 A nisam nešto puno čitala Humu, šta ti je zajednički duh u narodu, Hercegovac moj.