Izvor teksta: https://www.google.ba/amp/s/www.slobodnaevropa.org/amp/1140545.html
Tekst nije potpuno autentična reprodukcija svjedočenja. Otkrila sam to nakon što mi je suprug, ljubaznošću jednog komšije koji je za video zapis svjedočenja znao, pokazao taj video zapis. Vidjećete različite reakcije u sudnici, poseban komentar tu nije potreban.
Zadnje sedmice februara 2007. godine Tužilaštvo je imalo pred sobom još šest mjeseci da predstavi optužnicu protiv Vujadina Popovića i drugih optuženih, uz odsustvo glavnog optuženog Ratka Mladića i njegovog pomoćnika za bezbjednost, generala Zdravka Tolmira. Zahvaljujući dvojici ključnih svjedoka smo došli do još jedne potvrde o važnosti nastavka procesa, zahtjeva za hapšenje i izručenje Sudu preostalih haških bjegunaca, bez obzira što je podrška zapadnih sila Sudu opadala.
Samo nekoliko metara od moje kancelarije, jedan svjedok optužbe, čovjek čije su se ime i identitet držali u tajnosti zbog mogućnosti od odmazde, sjedio je na klupi rezervisanoj za svjedoke, iza platna koje ga štitilo od pogleda publike u glavnoj sali. Svjedok je bio vozač kombija kojim je pripadnicima Vojske bosanskih Srba, u vrijeme genocida u Srebrenici, dovozio hranu i piće. U ključnom dijelu svjedočenja je rekao da je prisustvovao ubijanju mladića i odraslih Muslimana. Transportovani su na jednu poljanu i tu ubijani. Njiva je već bila pokrivena leševima kada je svjedok prisustvovao tom događaju, jednom od onih događaja koji mijenjaju život:
„Među tijelima, koja više nisu ličila na ljude, već na nabacano, iskomadano meso, pojavilo se jedno ljudsko biće. Bio je to jedan dječak od pet-šest godina… Nevjerovatno… To je bilo za nevjerovati… To ljudsko biće je izašlo iz te gomile leševa i krenulo prema stazi, gdje su bili vojnici sa automatskim puškama i ,radili svoj posao‘. Dječak je hodao prema njima. Svi ti vojnici i policajci, svi ti ljudi beskrupulozni ljudi, odjednom su spustili puške i svi do jednog ostali kao paralizovani. To je bilo samo jedno dijete… jedan lijep dječačić, nevin… sav umrljan i pokriven ostacima ubijenih ljudi… Jedan oficir, potporučnik ili poručnik, najarogantnija osoba koju sam ikada sreo, obratio se vojnicima i rekao: ,Šta čekate? Završite s njim‘. Međutim, ti ljudi, kojima nije bio nikakav problem da ubijaju po cijeli dan, su mu rekli: ,Gospodine, imate pištolj, zašto ga vi ne dovršite? Mi to ne možemo učiniti‘. Oficir je zatim rekao: ,Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i odvedite dole. Kasnije ga dovezite ovamo sa sljedećom grupom, tako ćemo završiti s njim‘.
Ja sam bio potpuno paralizovan. Nisam pripadao grupi, bio sam zadužen samo za logistiku. Nisam imao ništa s tim što se tu dešavalo. Oni su ubijali ljude, a moj posao je bio da im donosim hranu i piće. Onda su uzeli dijete… Ne oni koji su ,dovršavali‘ one što su bili streljani, već su drugi uzeli dijete za ruku… Dječak je dozivao: „Babo!“… Tako mi zovemo oca. Dijete je bilo u šoku. Doveli su ga do kamiona. Shvatio je da je već bio na kamionu i počeo je da se trese i grči, vikao je: ,Ne, ne, neću…!‘. Nisam mogao izdržati, morao sam da reagujem: ,Slušajte‘, rekao sam, ,ja ću upaliti svjetlo na mom kombiju i pustiću muziku, tako ću ga malo zavarati i odvratiti mu pažnju od onoga što se dešava‘. Upalio sam radio jer sam htio da se dječak malo povrati. Bio je sasvim izgubljen, nije znao šta se dešava. Rekao sam: ,Odvešću ga ja tamo gdje mi vi kažete‘. Popeo sam se u kombi i upalio svjetla. To je malo pomoglo, jer je okolo bio potpuni mrak. Rekao sam dječaku: ,Dođi ovamo, dođi kod mene. Vidi, upalio sam svjetlo, pustio muziku…‘ Uzeo me je za ruku i pošao sa mnom. Ne bih nikome poželio da mu se desi nešto tako. Držali su me za jakog čovjeka, ali to me je dotuklo. Ne daj Bože da se ikome tako nešto desi. Stisak ruke, stisak njegove male ruke… Bio sam iznenađen snagom kojom me je to malo dijete držalo. Onda sam se popeo u kombi. Ostavio sam ga samog samo jedan sekund, morao sam da upalim motor. Poslije smo se vratili nazad. Vratili smo se sa sljedećom grupom nesrećnika koji su onda ubijeni. Znate šta je to značilo…“
Samo četiri dan kasnije, 26. februara 2007. godine, preko interne televizije Suda sam u svojoj kancelariji ponovo gledala slike sa suđenja koje je bilo u toku. Jedan mladić je svjedočio iza zatvorenih vrata. To je bio mladić koji je kao dijete od sedam godina izašao iz gomile leševa, pokriven ljudskim ostacima, dječak koji se tada uputio prema ubicama koji su likvidirali njegovoga babu.
Dok sam sjedila u kancelariji slušajući svjedočenje tog mladića, mogla sam čuti kolektivni uzdah olakšanja i zlurado smijanje koje je dolazilo iz pravca srpske direkcije Suda.
Tog istoga jutra, u svečanoj sali Palate mira, samo kilometar dalje od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, sudije Međunarodnog suda pravde, najmoćnijeg pravnog organa Ujedinjenih naroda, donijeli su odluku u postupku koji je pokrenula Republika BiH protiv Srbije zbog učešća u genocidu između 1992. i 1995. godine. Slobodan Milošević je između ostalog naoružavao, finansirao i podsticao bosanske Srbe da pokrenu kampanju etničkog čišćenja, koja je odnijela stotine hiljada života i protjerala stotine hiljada ljudi iz svojih kuća. Međunarodni sud pravde je objavio da su njegove sudije sa 13 glasova za i dva protiv oslobodile Srbiju optužbe za genocid, uključujući i genocid u Srebrenici. Većina sudija je tvrdila da „Srbija nije počinila genocid preko svojih organa odnosno odgovornih osoba“.
