Svaki 11. mi je sve teži, a ovaj sam preležala cijeli dan. Ne, nisam bolesna, samo sam ležala. Mi, koji smo trebali uraditi, nešto uraditi, da to područje uz Drinu gdje se zaista brani Bosna, gdje se brani pravo na život.. Nismo uradili.
Sjećam se 2005. U Foči smo pravili anketu, po sred glavne ulice, bilo je ljeto, veoma vruće. Pitanje je bilo: “Je li Ratko Mladić ratni zločinac?”. Odgovore smo dobijali od muškaraca, žene tradicionalno u velikoj mjeri izbjegavaju ankete i televizijske kamere. Nismo imali zaštitu, nismo je od policije ni tražili (koje policije?), nismo je ni trebali tražiti, osjećali smo, i bili smo u pravu, da će sve proteći bez incidenata. Bilo je tu komentara “mala, nemoj provocirat'”, ali se jednostavno nisu smjeli upuštati u išta dublje. Nisu organizovali grupe da nas prate, nisu se okupljali u grupe i gledali nas. Samo su nas zaobilazili.
Godinu kasnije smo bili u Božanovićima, opština Kalinovik, u rodnom selu Ratka Mladića. Dvoje ljudi, snimatelj i ja, vozač je ostao uz auto. Našli smo Mladićevog sestrića, htio je da priča, gotovo svi su tamo rodbina. Uslov je bio da snimamo u nekakvim jarugama, povećim prirodnim travnatim rupama, gdje su oni namontirali golove i igrali fudbal. To je Bogu iza nogu, i selo je Bogu iza nogu. Ponijeli su gajbu pive i sjekiru, njih možda sedmorica i nas dvoje. Bilo je zeznuto zbog one sjekire, ali se nismo nešto ni plašili posebno. Kulirali smo to. Bilo je tu pitanja ovome sestriću o genocidu u Srebrenici, višegodišnjoj kampanji ubijanja Sarajeva samo zato što je “komandant” imao previše granata i snajperista na raspolaganju, pa ih je trebalo potrošiti. Svađali su se sa nama pred kamerom, ali nisu pokušali ništa. Nisu nas smjeli dirati. Svaka druga riječ im je bila SFOR ovo, SFOR ono. Prisustvo međunarodnih vojnih trupa je u to vrijeme u Kalinoviku bilo jako.
Danas sam, zapravo, zaista shvatila da se sve počelo mijenjati odlaskom Paddy Ashdowna s pozicije visokog predstavnika. U ovoj je zemlji, u njenom dijelu sa oznakom RS, danas drugačije, mnogo opasnije da jednostavno dođete i direktno pitate o ovim stvarima. Čak je i 2011., kad je moja ekipa dobila batine od naoružanih ljudi u Milićima, bilo drugačije. Jednostavno se smjelo, bez zaštite, ući i raditi svoj posao.
Kako smo dozvolili da se to danas ne smije? Ili ja jednostavno više nemam snage ili me strah, jer sada imam dijete?
Da li je to, zaista, samo držano pod kontrolom dok je politički i vojni upliv međunarodne zajednice bio jak? Zašto su “procijenili” da se povuku baš kad je, bar za mlađe generacije, bilo dobrog komada nade da neće misliti kao svoji očevi i da će im se usprotiviti?
Imam na umu dvije stvari, prva mi duže ne da mira, a zbog neodložnih privatnih obaveza (uvijek su privatne obaveze neodložne? – ovo je samoživo), moraćemo to odložiti za kasnije. Za drugu stvar sam čula noćas. Mladić iz donjeg teksta pod nazivom “Babo!” (zapravo iz knjige Karle del Ponte), u vrijeme genocida u Srebrenici dječak koji je preživio strijeljanje (tada je strijeljan njegov babo), danas živi u Konjević Polju. Ljudi koji ga znaju su rekli da nije dobro. Ko bi bio dobro poslije takve traume, koja sigurno nije adekvatno liječena, i to živjeti na području gdje je trauma nastala? Nema takvoga. Ako Bog da, otići ćemo suprug i ja, potražiti ga, vidjeti šta se može učiniti. Druga je stvar da ćemo, ako Bog da, skupiti 3.000 potpisa ljudi koji žive na teritoriji RS i Narodnoj Skupštini tog entiteta podnijeti Prijedlog zakona o zabrani negiranja genocida. Uz 3.000 potpisa bićemo “ovlašteni predlagači”, to im piše u Ustavu. Jasno nam je da od toga neće biti ništa, ali bar treba pokušavati. Sa istih 3.000 potpisa predlagaćemo milion verzija teksta, svaki put će morati ući u proceduru ta različita verzija teksta (bar dok ne promijene Ustav). I, svaki put, u svakom mandatu, marljivo bilježiti lica onih koji su glasali protiv. Bar će tako ući u istoriju.
Nisam dobro. U mojoj zemlji ide nagore, mnogo, mnogo nagore.
Hrabra si,svaka cast.
Ehh..
Bice bolje, ako Bog da. Tvoje inicijative su za svaku pohvalu.
I ja vjerujem Katrane, vjerujem. Ali, moraće se ovo nekako kreativnije prespajati, mnogo kreativnije.
…
Zanimljivo tautološko viđenje stvarnosti (samo da kažem za prvi tvoj pasus: you read my mind). Kada napišem „vanknjiževna stvarnost“ mislim na stvarnost izvan književnosti, bez obzira na to bila ona spoljnja ili unutarnja. Ona je za mene objektivna, stvarnost kao s t v a r n o stvarnost. Međutim, čim „uđe“ u jezik, ona za mene postaje subjektivna, svejedno da li se iz stvarnog svijeta u umjetnički transponirala kao laž ili istina, meni je jedina razlika u tome što što je ova „lažna“ impresionistička (jer ono što je spoljno mijenja ono što je unutarnje, primjer sa bajkom), a ova „istinita“ književna stvarnost je ekspresionistička (gdje spoljno asimilira ono unutrnje, primjer sa psovkom). Terminologija je ono što pravi pomutnju, jer se, često, ono što je „spoljno“ tumači kao jedino objektivno (a unutarnje subjektivnim). A nije tako. Objektivno je i spoljno i unutarnje, i podjednako stvarno, a subjektivan je samo njihov izraz, bio lažan ili istinit, jer kriterij „istinitosti iskaza“ koji važi u stvarnosti kao s t v a r n o j stvarnosti ne važi i za književnu stvarnost. Pitala si sa aspekta književne stvarnosti: je li stvarnost s t v a r n o stvarnost, ako je ona „laž“. Za mene, u književnoj stvarnosti – da, u vanknjiževnoj – ne. Jer za književnu i vanknjiževnu stvarnost vrijede različiti kriteriji za ono što podrazumijevamo pod stvarnošću uopće. Sad bi se, isto tako, moglo postaviti i drugo pitanje sa aspekta vanknjiževne stvarnosti: je li stvarna stvarnost (objektivna) s t v a r n o stvarna stvarnost, ako postoji više stvarnosti (a upravo sam u prethodnoj rečenici tvrdila da postoje barem najmanje dvije, književna i vanknjiževna), a za sve njih tvrdimo da su podjednako stvarne u svojim stvarnostima? Ako jeste, nije li to, onda, pomalo subjektivno…?! (Hvala što ne ignoriraš i ne negiraš stvarnost. Hvala za jučerašnje postove, stvarne i objektivne, jer, kod onih koji su etični, mašallah, istina je uvijek istina, bez obzira na to bila ona ekspresionistička ili impresionistička. Jer ne kroje stvarost po nekoj svojoj „unutarnjoj“ istini, nego je istinito i stvarno prenose iz vanvanknjiževne u književnu stvarnost.) Hvala ti.
(Jučer, iako sam pokušavala da radim sve što i drugim danima, nije moglo, pa sam pokušavala da odgovorim i na ono pitanje o stvarnosti što si postavila, pa nije ni to (po)moglo. Sad vidim ovaj post o stvarnosti kao o najstvarnijoj stvarnosti, idalje pokušavam nešto da radim, pa ne ide, ali, umjesto da odgovorim tamo gdje je i postavljeno, nakon ovih odgovora na pitanje „je li Ratko Mladić ratni zločinac?“ učinilo mi se da je preče da napišem ovdje. Pitam se kako će se u udžbenicima historije objašnjavati istina kad za različite nastavne planove imaju različite verzije stvarnosti.)
Ne znam kako da ti odgovorim na ovo Posebnosti. S jedne strane me podbode, hmm, osjećaj manje vrijednosti, a sa druge.., a sa druge osjećam zašto si ovo trebala ovako reći. I znači mi. I hvala tebi. Rekla mi je jedna žena, jedna majka: “Sine, ja bih voljela sa tobom pričati, ali bolje da ne pričamo. Reći ću ti njihov grijeh, a ja neću o tome tebi da pričam.”. Ovako su njene riječi ostale u mome sjećanju, neću ih zaboraviti.
U udžbenicima istorije za osnovnu školu piše šturo – “odbrambeno-otadžbinski” rat, negdje se, bar koliko me sjećanje služi, provuče “građanski rat”. Nadomješta se to, vrlo izdašno, kroz razne “priredbe” povodom “svetog save – školske slave” nekontrolisanog sadržaja, pa putem “kulturno-umjetničkih priredbi” povodom raznih vidovdana, petrovdana, đurđevdana…, još nekontrolisanijeg sadržaja. A, vrhunac su “kućne istorije”, radije rodovske, plemenske istorije. Ne pitaj me o tome, ne želiš da znaš. To je kultura smrti. Pogledaj ovaj video tačno od 04:05: https://m.youtube.com/watch?v=QGeU8NPIZ2k&feature=youtu.be Analiziraj ponašanje te, hmm, “osobe”, pa to onda smjesti u kontekst svjedočenja. Tako to izgleda, možda i u minimumu. O predavanjima profesora na fakultetima, pa i na katedrama i odsjecima koji veze sa istorijom nemaju, ni o tome ne želiš znati. Ovdje je, u punom smislu te riječi, bila neophodna denacifikacija (kojoj je trebalo smisliti adekvatan naziv) i pažljiva, temeljna lustracija. Bojim se da smo, u najboljem slučaju, za kolektivnu katarzu (većine) unaprijed izgubili bar četvrt vijeka ispred nas. Saberi to sa ovim godinama iza nas, a ideološki se nije ni prestala kuhati crna čorba još od njegoša, i dobijamo dobar komad od 50 godina. U najboljem slučaju, da bi zaštitili sve nevine duše u ovoj zemlji, mi bismo trebali biti društvo osuđeno na represiju tipa “ako nećeš ljudski, humanistički misliti, društvo će ti tu misao utjerati u glavu”. Pošto i to propuštamo, šta ostaje?
Da nam dragi Bog pomogne.
I, da ne zaboravim. Uloga “crkve”:
https://www.youtube.com/watch?v=84_LdFAA3c0
https://www.youtube.com/watch?v=H4GipubVc68&app=desktop