Ono što bode u trnju

znala sam te kao razgolićenu grešku u kariranoj košulji

genijalan otkucaj osjećaja na papiru

valjda su moje nemani shvatale tvoju čudovišnost

doveo si je, malenu i lijepu, u moje dvorište

novac za kartu

preslatki kolač na zaboravljeno slavnom sarajevskom mjestu

sklupčana curica i ti što očekuješ

da ti kažem da je u redu ležati uz sestru

izdala sam vas tog dana

izgubljene u vozu od Zagreba

utopljene u vinu i neznanju kuda iz tih gnojnih hodnika pogrešnog

mislio si da će moje uloge u mojim pričama

biti strašnije od prepletenih prstiju vaše izgubljenosti

a htjela sam ti reći da i danas najbolje pišeš o absintu

kojeg si u međuvremenu vjerovatno probao

o boji između zelene i plave i kako joj baš ti znaš ime i miris na pravome mjestu

u istovarenim stihovima

došao si sa Svojom marijom u kariranoj košulji

kao jedini budući upisani student filozofije od svih malih čudovišta

koja su se tom zagrebačkom zgradom uz tebe gurala

ostavio si mi ovo sjećanje na riječi koje se ne postižu bez ludila

ortodoksno drugačijeg ležišta

i ne znam kako si me zvao u slastičarni Egipat

i ne znam kakvu si me vidio među mojim redovima

ali si mi ostavio taj očaj, iz parka, dok ponovo sjediš sam

cijediš vino i cijediš te svoje raskošne riječi na prvi prljavi papir

kojeg si zgrabio usput

ne znam kako da te završim

ne znam kako da te okončam

kad sam ponovo došla pred tvoje riječi