Čekam te

20 0 komentara

1. dobra,
   mislim da ovdje samo low-level format moze pomoci

2. Informacija kad je neko posljednji put bio online je postala beskorisna. Treba unaprijediti sistem tako da predvidi pocetak nove razgovorne sesije. Npr. “korisnik ce biti na mrezi za toliko i toliko, nemojte da vas drmne srce kad se pojavi status da je tu…”

3. Sklona sam misli da ovdje ništa ne može pomoći Dvjestodvadesetsedmice. Ali dobro, moja je kategorija -romantizirani bot-.

   Uvijek isključujem opciju online/offline identifikacije Rara. Ja to volim u položaju -neodređeno-.

4. da 🙂 mislis ono ostalo u sabirnicama podataka, raid disk kontrolerima i svemu ostalom . pa i kad sve rastavis i zamijenis ostalo kao holo-image trenutka, zapisano u eteru ili “koznagdje”, odakle se opet vraca 🙂

5. Ti nisi kao Ajer, ona ugasi kompletnu jedinicu ako ova odstupi od zadatog algoritma.

6. E pa znam da znaš Dvjestodvadesetsedmice. Znam da to dobro znaš 🙂
   #koznagdje

   Jesam kao Ajer, ali ne gasi Ajer. Gasi mreža, jer jedinica odstupa od istosti (a mreža neće da je low-level formatira, kao što reče Gost_227, jer su to uludo bačeni podaci iz osnovnih funkcija Jedinice. u mreži se sve čini za osnovne funkcije i samo osnovne funkcije. ono, kao zakletva vjernosti i pripadnosti).

7. Vidi, stvarno… znala sam ja da te citam na vlastitu odgovornost! 😀

8. Što bona sada baš? Zar može biti loša ljubav u mašini?
   (hajde mi razloži, molim te. ne, ozbiljno, ovo mi je super uzbudljiva i važna tema.)

9. Kad bi mašina imala sposobnost da voli, ne bi bila mašina. Uprkos uvriježenom misljenju, ljubav se ne može naučiti. Gledano bihevioristički, u najboljem slučaju bila bi osposobljenja da izražava prigodne reakcije koje na određene stimulanse koje ljudi dovode u vezu sa ljubavlju, ali šanse da i sama osjeća ljubav su minimalne, iako ne mislim da bi se Terminator uvrijedio mojim skepticizmom 😉

10. Hahahaha. Ma znam to, mene je interesovalo (odvela si me tu svojim komentarom), na nivou koncepta, može li biti loša ljubav u mašini? Opasna po ljudsku vrstu, šta li već. Ono, razvijena vještačka inteligencija i zaista ljubav.. Pa inhibicije, pa..
    Hahaha, odoh ja 🙂

11. Ljubav u masini nije problem, ljubavi – nema!

    Opasno je samo kad ljudi zavole masine.

    “Hahaha, odoh ja:-)” (y) 😀 de…

12. Imam ja običaj da odem, misaono :-), ono baš odem.
    Znam Posebnosti, znam. Ali ne govori to nekome ko je kao mali progutao sve od SF-a što je tada na našem jeziku bilo dostupno 🙂

13. Mene su jučer proganjali potencijalni dometi OS (otvorenih sistema – tj. programa za ucenje) i neka bezazlena pitanja šta, recimo, neki se robot ” oduševi” Višom Providnošću, neki reverzibilan proces robotizaciji.

    I onda naletim na onu stranicu “Reis against the machine”. Helem, nešto nisam mogla najbolje spavat’.

14. Vidiš da ti ide mašta 🙂
    Reverzibilan.. Hmm, ima li tu reverzibilnog? Rađe inspirativnog (inspirare, inspiro).

    Kontam neloš bend, RAGE Against The Machine, pa mi ne ide uz tebe taj rezultat pretraživanja, pa bolje pročitah, kad ono..? Neuspjelo, pa i zatupljujuće, šta god da je poenta.

15. nekidan daidža i ja na balkonu divimo se njegovim ružama, tačnije ja. Kaže on, ma to su ruže dobivene pelcerom, nema tu „života“.   Čuj nema, kontam, od sveg cvijeća na balkonu, one nekako izgledaju najživlje. Ostatak cvijeća  pola podivljalo, pola ‘nako, božemeprosti, sve na svoju ruku. Kaže on meni, ove su ti ruže isto GMO hrana ili klonirani ljudi, samo blijeda kopija originala koji je poslužio kao uzork, jer već imaju u sebi „ugrađen“ program prethodnika kojeg slijede, njihovo cvjetanje ne donosi ništa novo, kreativno, odstupajuće u procesu cvjetanja, čak ni mutaciju. Sjeme je to koje nosi uputu i potpunost stvaranja, sposobno  za neponovljivost, ne samo imitaciju  unaprijed programiranu biološkim kodom DNK, jer u sebi sadrži arhetip Boga.  A botovi nisu „otkrića“ koja su nastala direktnim stvaranjem da u sebi nose sjećanje na taj arhetip, već „izumi“ – stoga ne mogu biti sposobni za ljubav, ni dobru, a ni lošu dođoh najzad do poente: zato ne mislim da čovjek išta može „stvoriti“, čak i on, u kome postoji ta božanska iskra kao najsavršenijeg OS-a,  tu božansku iskru može samo imitirati ili pokušati projicirati na svoj“izum“, ali je može ne ponoviti, čak ni u umjetnosti, čak ni u muzici. Meni kad je to postalo jasno, znala sam da to neću nikada moću nekome drugom riječima izraziti tako da on to shvati na način kao i ja, jer ni ja to nisamshvatila riječima, već na način koji ne uključuje jezičku komunikaciju, pa se i ne trudim objasniti tu asocijaciju tako da bude razumljiva, jer znam da ne može biti. Ne tvrdim ni da je ispravna, ispravna je za mene sve dok ja u nju taakvu vjerujem. Ako se to, pak i desi, da neživo postane živo, a živo izgubi dušu, onda je to veća opasnost po čovjeka, ne zbog prijetnji čovjeku od drugih sistema, nego od vlastitog sistema, a kad čovjek postane sam sebi najvećom prijetnjom, potencijalna destrukcija koja dolazi izvana je tu najmanja opasnost no… sve dok u čovjeku ima ljubavi, prirodne, vještačka ne može biti „jača“, iako je i mene zadeverala na hipotetičkom nivou. Tako da – mirno spavaj, nema stvarne opasnosti 😀

16. A potpisnik gornjih redova je?

17. Izvinenje, ja sam, pokusala da objasnim prethodnu misao, a da se ne logujem.

18. Bilo je logično da si ti, ali je pretpostavka majka svih zezancija ovakvih, a nisam htjela napraviti štetu obraćajući se tebi uz mogućnost da si “ni hljeb jela, ni hljeb mirisala”, hehe 🙂 Ništa izvinjenje, sve ok.

    Da, čovjek može samo imitirati, multiplicirati predloške koje u sebi i oko sebe susreće, kombinovati ih, na nivou teorije, u svim njihovim mogućim pokušajima, slušajući ili ne slušajući etički zapis u sebi. Čovjeku je na nivou svakodnevnog čuda dato živjeti pojmovnu slobodu -mogućnosti-. Ogromna je to sloboda koja, u svojoj potpunosti, nadilazi objekte u koje je utisnuta. Zato i odgovornost, u svojoj potpunosti, nadilazi objekte u koje je utisnuta. I više, zato, nije pitanje koliko j a ili t i možemo proširiti svoju odgovornost da bi proširili svoju slobodu, nego su pitanja: Koliko smo j a ili t i uopšte svjesni (pa se onda toga hoćemo pridržavati) da se prvo širi odgovornost, pa onda sloboda (?) i koliko smo j a i t i svjesni (pa se onda toga hoćemo pridržavati) da je intimno i odvojeno tužno ostaviti, kroz mogućnosti, neispucan potencijal, ali da može biti pogubno primijeniti jedan predložak uokviren etičkim kontekstom i unaprijed raširenom odgovornošću (npr., implantati u medicini) na situaciju drugog konteksta (npr., implantati u biotehnologiji za stvaranje “superčovjeka”, što zagovara Elon Musk koji nailazi na odobravanje jer se na površinu javnog prostora površno ispucavaju uglavnom samo njegova upozorenja o pogubnosti razvoja autonomnosti vještačke inteligencije)? A, istinit je kontekst da Musk zagovara razvoj vještačke inteligencije prikačene na čovjeka (to je onaj dio rečenice koji web portali za “običnog čovjeka” ne prenose).

    Šta želim reći? Od Onoga je Koji Daje gdje će udahnuti. Sedam je zemalja i sedam je nebesa, tako je rečeno. I šta još nije rečeno, jer ne trebamo znati. Želim reći da širina tvoje odgovornosti, baš zbog onoga što si napisala (tebi je dovoljan za čudo i mali poljski cvijet) može podnijeti teorijska razmatranja, jer je to dat potencijal na kojem radiš. Učiti i misliti, mogu se birati dva puta – ograditi slobodu jer je manja i lakša odgovornost ili proteći odgovornost “i za što si kriv i za što nisi kriv” (iz ovoga položaja) pažljivo birajući sa kime ćeš ovo u tančine razmatrati. I kad pišeš svima, i kad govoriš svima, zna se to dobro “zašifrati”, pa to automatski nije svima, ali ih ti ne biraš pa nema protekcije i korupcije (u pravom značenju pojma). I oko ovog posljednjeg znam da ćeš me razumjeti jer nerijetko tako pišeš. U oba puta d o b r o je smješteno i kombinujući te vrijednosti možemo doći do, po mome shvatanju, optimuma: Ispucaj mogućnosti svojih misaonih potencijala, ne djelaj pa i ne govori po cijenu tuposti dok dobro ne utvrdiš da je t o u određenom mu kontekstu odgovornosti i da si jezički ili brojčani ili simbolni jezik dovoljno razvio da ovo dvoje, bez ispada iz sklopke, uklopiš.

    Strast i ljubav u misli i kreativnom dva su pojma. Ja sam negdje između, učim se zatupiti kad to odgovornost nalaže. Svjesna sam da je to dobro kao čista voda što je dobra. Za mene je i dolazak do ove svijesti veliko postignuće. Trnovit je to put bio i nastaviće biti trnovit. To tvoje je ispravno Posebnosti, ne može biti neispravno kad je ispravno 🙂 Ali se nemoj bojati da misliš, prvo u sebi, o nečemu čiju prirodu tek trebaš upoznati. Pa, ako je to neispravno, nosićeš svoju lekciju u sebi za naredne pute i znati prići onome kome pomoć u tome treba.

    (kad ti napisah da sam odlutala.. to bi bilo to, razloženo.)

19. Jako lijepo.

    I, hvala! :cyber-smiley:

20. 🙂
    Hvala tebi.