Zmajeva kutija

Tu je nekad bilo sniježno, kišničko jezero, kažu, ali na nekih devetsto metara nadmorske visine mala je prilika da je baš i bilo tako. Južina, omanja planina sa škrtom ali slatkom travom na kršu i toplim vjetrom koji bi se sa sobom svađao kuda bi, pa je nekako uvijek kovitlao tu, južno je od Jezerske doline. Sjeveroistočno i sjeverozapadno su dva namćorasta i vječna vrha, zakrivljeni jedan prema drugome kao da igraju šaha, u svim dobima sijedi od snijega i jednake, a najviše tačke planinskih lanaca što od njih krivudaju na jednu stranu ka Istoku, a na drugu ka Zapadu.

Posred doline kamena kuća vjerovatno građena od krša sa Južine. Vrata joj gledaju ka nadmetanju jednog prema drugome nagetih vrhova istočnog i zapadnog lanca, pa kad čovjek iz kuće izlazi, saget pod dovratkom, prvo će ugledati pobodeno deblo sedamnaest koraka pred sobom. Povrh debla velikim zahrđalim čavlima pobodena drvena kutija bez gornje stranice, nagrižena zimom i suncem, kišom i ledom, pa ko da joj čovjek može brojiti zube od godova na oštećenoj dasci.

Nekako iz ovoga položaja ta drvena kutija na visokom deblu, u koju bi se mogla položiti i veća živinka, baš dođe posred nagetih vrhova u daljini, kao da je kakav zubat i ulijevo naget most između njih. Uzalud smo se Stanka i ja pokušavale ispeti do kutije. Nije pomagao ni gumeni đon na šangajkama, nije pomagalo ni uže na jedvite jade prebačeno preko užeg dijela kutije. Nekako nikako nismo mogle potrefiti da uže upadne između dva zuba na dasci i ostane tu.

– Tato, ima li šta u onoj kutiji?, upitala je Stanka kada je prvi put izborila da njen otac i mene povede do Jezerske doline i kamene kuće u njoj.

Čovjek u poderanom vunenom džemperu boje oljupina od luka, sa ishabanim teksasom od starih farmerki prišivenih na laktovima, nastavio je presipati mlijeko u veliki, napuknut škip.

– Tato..? –

– Šta je Stanka!? –

– Ma, šta ima u onoj kutiji? –

– Kojoj kutiji? –

– Ma ovoj bolan, u zmajevoj kutiji! – , podbola je gromkim zvukom Stanka i kažiprst nekoliko puta vozala između kutije i očevih očiju, kao da ga njime hoće natjerati da pogleda.

Čovjek je podigao glavu iz polutame kamene kuće, ko da gleda prvo prema vrhovima, pa prema kutiji, i ponovo spustio glavu.

– Nema tu više ništa Stanka. -, tiho je prebacio preko jezika par trenutaka kasnije.

– Eh, nema.. -, promrmljala je razočarano Stanka, – vi nas djecu uvijek lažete. Kako nema, baba mi je pričala o zmajevoj kutiji!? –

– Onda idi babi, pa nek ti priča! Hajde, spremajte se, valja se do kuće vratiti. Vidite da će noć!? –

Stanka je još jednom tužno pogledala ka kutiji, pokazala mi očima da krenem za njom do kola i rekla da će mi usput ispričati o velikoj tajni. Na drvena kola, pored naslaganih svežnjeva granja od kojeg je njen otac pravio metle za razabiranje žita ili za čišćenje štala, složile smo male kace sa sazrelim starim sirom, koje je Stankin otac iznijeo pred kamenu kuću. Sjele smo na rub kola i jedno vrijeme mahale nogama sinhrono, proizvodeći krugove.

– Slušaj, dok ga nema -, započela je Stanka, – ne daju mi više da spavam sa babom, a brane joj da mi priča pred njima. Vidiš sada kada obiđemo kolima Južinu, odma će nas dočekat selo. E ovde, u Jezerskoj dolini, su ostavljali po jednu ovcu svakog poslepodneva u onoj zmajevoj kutiji.. – pokazivala je Stanka. – Tamo -, pokazala je prema nakrivljenim vrhovima, – tamo je imao zmaj, pa su mu morali ostavljati ovce da ne bi napadao selo. Baba mi je pričala, kad je bila mala, da je sa svojim tatom morala zanoćiti u kamenoj kući. Uhvatio ih mrak. Rekla mi je da ništa nije znala o zmaju, niti je to ko spominjao. Nisu imali ni fenjera. Tato je spavao na nekim krpama na podu, a ona na onom krevetu. I, kaže, pred jutro neđe, ko da je bilo počelo da rudi, prenula se i čula ko da nešto veliko maše iznad kuće, ko kad bi uzeo dva velika drveta pa mahao krošnjama, hah, haaaah, haaaaaaah, hah. Kaže baba, pa nisam se ja zorli ni uplašila Stanka, nego me uplašio tato. Prenuo se sa onih krpa, pa po sred mojih usta, stegnuo me šakama i samo potiho ponavljao “Šuti!”, “Šuti!”, “Šuti dok ode.” I otišlo je, kaže baba, otišo je zmaj, pa podobrih je pola ure prošlo. Onda joj je tato sve ispričo.. – stala je najednom Stanka, jer je primijetila oca kako dolazi.

Čovjek nam je prišao, i nju i mene ćutke uhvatio za struk i pomjerio da potkoljenice dignemo na kola. Obišao je do lijeve strane kola da provjeri zavezano granje, a Stanka je, sa nekim tužnim žarom u očima gledala u nakrivljene, sijede vrhove. Čovjek je naredio “Kreni!” i trznuo vratove strpljivih volova. Kola su se sa cikom željeza zakotrljala.

– I da ti kažem -, jedva je dočekala Stanka, – tato je mojoj babi reko da je izgleda onaj još uvijek živ, iako su još od kako je on bio mladić prestali da mu ostavljaju ovce. Neki je stari čovjek reko da je tamo -, pokazala je podno dva vrha, – pronašo zmajev zub i da je sve gotovo. Baba kaže da nije, da je zmaj otišo neđe tamo gdje Sjevernjača bude, da tamo ima neka pećina u Žutim stijenama. Tako joj je njen tato kasnije reko i reko joj je da mu se možda učini da čuje blejanje iz doline, pa da doleti. –

Stankina je vatra odjednom usahnula i oborila je pogled na svoje šangajke pokušavajući da među pertle umetne mali cvijet. Ja sam pogledala prema Jezerskoj dolini, pomjerenoj udesno kako smo odmicali oko Južine, i više nisam vidjela zmajevu kutiju i vrhove Istoka i Zapada.

Kad smo došli u selo i u Stankinu kuću, pokušavala sam pronaći pogled njene babe i pročitati priču koju mi je ispričala Stanka. Starica je gledala u krilo, namiještala nabore na suknenoj suknji i osmjehivala se, pokoji put, kako joj je snaha smirivala nas, djecu. Te noći sam sanjala velikog zmaja koji nije bio kao oni iz mojih ilustrovanih bajki. Imao je kožu kao čovjek i boju kao džemper Stankinog tate. Sjedio je na istočnom vrhu, uradio jedno dugo haaaaah krilima, i propao u rupu među nakrivljenim planinama.