kosturi ostaju smiješni
među novookićenim cvjetovima koje su slučajno rodili
a Sunce udara gromko i bahato
raspojasanim haaaaaaaa, ha ha
na ulici, u vrevi, u grotlu snalaženja
konja bez srednjeg roga i malešnog mu okota
ždrijebeta bez krila
kad stojim
neosedlanih misli
neupletene grive od svaki značajan trn
kada duže stojim nego što se stoji
u onome u što ne mogu ugaziti skroz
ja isparavam
topla
obmatam u Frommove omotnice Jungove smicalice
još jednom govorim Antigonu
i nadjačavam crust punk brljotine
nema impresionizma
iako svaki ćošak na to liči
nema mrvica
mene izbjegava ono po šta se sageti moram
samo je puno mjesta
na rasprostrtim kostima pod svjetlom
samo je par hiljada planeta ovdje
u kolu i počasnoj sviti
samo su horne tu i horovi niskih frekvencija
samo ja ulazim i vas, drage, ne vodim
ponovo
Citam ovu tvoju pjesmu i sjetim se jednom momka (dvadesetipargodisnjaka), radi za sankom i pravi mi jutarnje kafe. Vrlo je ambiciozan i za sebe kaze da je “reper” i snimio je vec par spotova. Cesto razgovaram s njim i kritikovao sam ga da su mu tekstovi uzasni. Posteno mu kazem da se u tekstovima sve nesto buni, sve mu nesta nevalja, i pri tome koristi bas proste rijeci. Pitam ga zna li napraviti neki emotivan tekst, nesto da napise pa kad ja cujem da se najezim, moze li napisati tekst pjesme u kojoj ce on licno biti porazen a da pri tom pobjedi ljubav. Blijedo me gleda i suti. Sigurno konta da se ja ne razumijem u sve to. Kazem ja njemu, da li hoce da mu ja napravim neki tekst a on da otpjeva i imace hit 🙂 Blago se nasmijesio i rekao, da je najveca uvreda da neko drugi reperu napravi tekst. Ok, rekoh, zadugo cemo se onda jos druziti i zadugo ces mi jos praviti kafe 🙂
Ovo govorim zbog toga, sto sam upravo “odrepovao” neke dijelove ove tvoje pjesme, i super mi se ucinilo 🙂
Dopada mi se tvoja pjesma, iz riznice onih tvojih posebnih 🙂
Umjetnost, izričaj, slikar, slika, dojam ..
Pjesma nikada nije završena, samo je napuštena – rekao je jedan veliki picas.
A ni slika ni!
_
a pisac O. Wilde ..
Posto ti nemas ovih gostiju, doso sam ti ja 😀
Dobra stvarka ej, ne kontaju to samo umjetnici 😀
“punk brljotine” haha 2x sam se vracao po tu frazu :p
ha haaaaaaaaaaaaa
ponovo SNAZNO !
sto je ime >>prostor<< ?
Mah…ovaj “Prostor” je nemoguce definisati,na pitanje “sto je ime”ako se ne spozna manipulatorska radiona ljudskog uma pri logiciranju
Naravno,treba I druge faktore uzeti u bzir kao:Prilaziti sa sumnjom covjeku tako sto ce prilaz,apriori,biti princip u…”znam te ptico kad si jajem bila”jeste nista drugo do sopstveni korak ka potvrdjivanju zakona manipulacije sto trazi zadovoljstvo SERVILNE duse bez imalo dostojanstva a prepuna opakosti koja ce se vec dokazati kad svog gospodara(razum I osjecaj)razapne kako to vec povijest civilacije preporucuje.Tomu jos treba imati u vidu I sterilnost ali…otom potom
p.s.Dubina je to :))))
Generalno vjerovanje i pouzdanje Halide. Sumnja je kiselina, a oprez je Alkatraz.
Recimo da ne znam zašto je “Prostor” i recimo da znam da u neki prostor tada odlazim Veliki.
Hvala ti 🙂
“Crust punk brljotine” su bezopasna mala maca u odnosu na Antigonu Sfumato 🙂
Hvala ti, Reperu iz kafane 🙂
Tačno Tango, napuštena je na ulazu u prostor. Odlično primijećeno.
Danas je jedna osoba, kojoj je to poziv, ovo nazvala groteskom. Tako volim čitati grotesku, a, eto, nisam primjećivala da to ostavlja uticaj.
Zanimljiva pričica Katrane. No, ja ne shvatam ni stanja, ni ljude tako statičnim da to a priori mora ostati na epilogu “zadugo ćeš mi još praviti kafe”. Snaga te dinamike i transformacije o kojima govorim mogu pojesti čak i tvrdoglavost.
Odrepovao? Zanimljivo, veoma zanimljivo :-))) Lovica i ti imate te neobične, intuitivne poteze na prvu, te iskrice avangarde u načinima dolaženja do uvida. Puno mi se to dopada. Ona je prošlu pjesmu čitala unazad.
Hvala ti prijatelju, ti i jesi za posebno štivo 🙂
Riječi kao da padaju iz dimenzije zabranjene ljudskom, iz Prostora kojem se prkosno kuca na vrata, dok se ne otvore.
To zabranjeno ljudskom je najjasnije predočeno kroz zabran prilaska grijehu u objavljenim Knjigama. Kušajući te tačke, granice, vjerujući čovjek proživljava stanja pada neprekidno, kao prognani Adem. Iako mu je dato znanje, on mora proživjeti “golgotu praznog vremena” izvan Prostora.
Apriorno nece ostati na epilogu, momak se jos obrazuje i sigurno da nece citav zivot provesti konobareci.
To je moj naci da nekoga motivisem 🙂
Vjerovatno nemam pedagoskih kvaliteta kad se radi o punoljetnim osobama, i moguce da moj nacin motivacije cesto bude grub, ali na koga se primi daje odlicne rezultate 🙂
Lovice.. Golgota praznog vremena. Potentan konstrukt, mogla bih se zagledati u njega sa raznih strana. Odabraću fatalistički, zato što je.. sve osim fatalistički.
“Dešava se sve što se mora desiti” i onda Adam (ok. i Eva, ali Adam je glavna uloga u toj priči), i zabrana, i odluka, i jabuka, i drvo poznanja dobra i zla, i odluke od tada uvijek. Adam je aktivan, Adam kreira na nižim nivoima. Adam osedlava s v o j e misli.
To vrijeme je i prazno i nije, zar ne, istovremeno?
Šta radimo mi, odvojeni? Mora da nešto veoma važno radimo. Slutim da nešto veoma važno radimo, a da nam je to namjerno prešućeno (povrh svega što nam je rečeno).
Zabrane na nekom nivou (p)ostaju prirodne, kao da nikad nisu ni morale biti izrečene. To treba da nauči Adam, ne da spozna (već spoznato čuči u njemu), baš da nauči, autonomno. Da to osjeti naopako: Prvo da nauči, pa onda da osjeti, ne obrnuto.
Pojam fatalizma ovako dobija potpuno novi smisao.
(znam da sam nabacala, ali sam zapisala baš kako je dolazilo.)
Za pedagoški jeste grub način, ali za andragoški nije 🙂
Imaš i onih slučajeva kad osoba porazmisli kasnije, a ne izjašnjava se u pozitivnom pravcu spram savjeta (kritike, upute) odmah. Jednostavno vidiš “drugačiji proizvod” u tom domenu nakon relativno kratkog vremena i to bude neopisivo slatko, a ćutke se preko toga pređe.
Na svakom mjestu na kojem smo, ostavljamo svoj uticaj. Neko se tome raduje, neko se toga užasava, a neko mašta da se može povući toliko da stanje stvari ostavi netaknuto. Ti si u prvoj grupi, ali ovo je jedna druga tema.
(eh, kako me inspirišete da odem daleeeeeeeeeko ?)
Citirala sam sebe, jer mi se, zagledanoj u nj sa raznih strana, taj konstrukt učinio kao idealan opis praznog hoda čovjeka koji znanjem ne može preskočiti svo ono znakovlje na putu koje mu skreće pažnju sa tačke na koju svakako jednom će doći. On to zna, ali mora skrenuti, jednostavno zato što je to datost. Svakodnevnica perifernim vidom obuhvaćena.
Skretanja čine da put svijetli, a ne da je, eto, tamo neki put kojim je putnik p r i m o r a n proći. Skretanja čine da se u putu koji svijetli, kada smo ponovo na njemu, uživa, a ne da se kaže: Ovo je dolina suza. Skretanja snažno nauče o greškama nezahvalnosti.
I još mnogo čemu, i još mnogo čemu..
❤️
Slažemo se. Razumijemo se. Ovo “datost” se može čitati kao “biti primoran” a razumjeti ga je na način kako si rekla gore “fatalistički, zato što je.. sve osim fatalistički.”
Da 🙂
Postoji tu još jedan odnos, posebno prisutan u adolescentskom i postadolescentskom dobu. Riječ je o odnosu ukupnog sazrijevanja i izraženosti nivoa razvoja različitih grana višestruke inteligencije.
U svome stavu, apatični, pa i depresivni osjećaj se nerijetko, bottom line, oslanjaju i samoobjašnjavaju upravo tom tezom o primoranosti.
Prisutnost izrazito jakog osjećaja govori da osoba, autonomno, u tom trenutku nije sposobna za racionalizaciju tog osjećaja što, ako se zapusti (a često se zapušta), stvara fiksaciju koja se prelijeva na ukupnost – življenje je primoranost, “ja to nisam tražio” stav. Imamo, dakle, odraslu i inteligentnu osobu koja živi u stanju fiksacije svojstvene djetetu iz čega izniču fine razlike – sposobnost inteligentnog ponašanja nije isto što i sposobnost racionalizacije primijenjene na samom sebi kao subjektu, osoba ima razvijenu emocionalnu inteligenciju zbog sposobnosti da voli, ali ne i u dijelu kada se suočava sa nepopunjenim emocionalnim rupama unutar same sebe.
Želim reći da je strpljenje, na primjer, izrazito teško nakalemiti na stanje fiksacije. Strpljenje je fiksaciji neprijatelj, jer ona traži zadovoljenje i baš takvo specifično zadovoljenje. Tek kada fiksacija dugo ostane nezadovoljena, tek u tom stanju neke emocionalne odvojenosti, tek onda se u jednom, uglavnom burnom, unutrašnjem periodu dolazi do shvatanja da emocionalne rupe ne mora nužno popuniti isključivo fiksacija, a onda, da to fiksacija i nije u stanju. Tada se počinje prihvatati datost. Još ako se desi da datost ponudi nešto ljepše od same fiksacije, što se, također, često dešava, onda se odjednom osjeća i uči mnogo toga usput – otvorenost ka životu, prihvatanje, strpljenje, zahvalnost.
Sad sam pomislila – Što je ovo ovako? i došla do početne teze koju ću i zapisati. Ako dušu odvojiš od mora i usadiš je, njen prvi prelaz je da se u toplom i sigurnom veže za to novo stanje mirovanja. Kad se rađa plače, jer je to prvi sudar sa odvojenošću identiteta i svijesti. Kasnije to zaliječi spajajući se na majku, a onda, oko treće godine, počne zaboravljati skupnost i gradi ego – volju svijesti, upravo posmatrajući šta se sve sa rukama može (ruke – djelovanje, kreacija). Tako to funkcioniše u stvaralačkoj odvojenosti sve do rađanja ultimativnog izraza stvaralaštva – fiksacije, i uglavnom je smješteno u najpotentnije doba, adolescenciju ili postadolescenciju. Tek se nezadovoljenjem fiksacije upoznaju vlastite mogućnosti (ljudima i situacijama, npr., nije moguće upravljati kao rukama sa plastelinom), što ogoljava postojanje emocionalnih rupa. Nešto nedostaje. Od tog trenutka, taj izgrađeni odvojeni identitet sve vrijeme žudi za onim morem od početka i, ako se tako poklopi, prihvata i uživa u darovima tog mora, ne dizajnira ih više. Ta duša sigurno u to more donosi neki specifični, nikad dešeni kvalitet, ali to je druga tema..
Hvala @vasionka 🙂
Lično, ovo mi je vrijedan zapis, ne znam da li je teza plod ličnog promišljanja, a znam da mi je poznata, a ti znaš da me ova druga tema možda ponajviše zanima 🙂
Da, znam da te zanima 🙂
Plod je dijelom samoobjašnjavanja, dijelom sinteze. I ti tu imaš svoju ulogu, nazvaću te verifikatorom, iz veoma bitnog razloga 🙂
(ne vjerujem u intelektualno vlasništvo, ni na pojavnoj, ni na suštinskoj ravni. pojavnoj – zato što se intimno važna misao pokupljena usput (od nekoga) uglavnom sintetiše i postaje kao vlastita; suštinskoj – zato što je (naučno dokazano) kolektivno pamćenje dio mora, ultimativni zajednički cloud, da se poslužim informatičkim rječnikom.)
Nisi prva osoba koja me tako naziva. To mi kazuje da sam na vrlo tankom ledu.
(kojim god jezikom da se posluziš, ja te razumijem. To me počinje frustrirati, jer djeluje prejednostavno, a nije. s razlogom i ciljem je tako. ne mogu ni jedno ni drugo olahko uzeti, jer me nečemu imaš naučiti.jer te nečemu imam naučiti.)
Posvećena si i sklona da se trudiš. To je vakcinisanje protiv tankog leda 🙂
Da, ali mene ne frustrira, uživam. Taj nauk u kontinijusu se već dešava. Zar neće biti interesantno svjedočiti toj razmjeni, shvatiti koja kojoj šta dođe, po sarajevski rečeno 🙂 A nakon shvaćenog, koja to vrata otvara?
Postanem anksiozna kad se veliko razmjenjuje. Ti ne nudiš malo. Posvećena sam zbog odgovornosti, jer ne mogu dati manje. Isto ili veće. Otamo izvor frustracije 🙂
Vrata na koja se ulazi bez kucanja.
Kvaka je što ti, ovamo s moje strane, ne mjeriš koliko daješ. Žao mi je, glavna uloga u tom dijelu filma sam jaaaaa :-)))
Opusti se, za sada je dovoljno to da nas Bog nagrađuje. Vidjećemo da ukrstimo naše energije i zajedno pomognemo drugima, a i jedna drugoj međusobno.
Da, vrata na koja se ulazi bez kucanja ❤️
Baš tako. Bog nas nagrađuje. Hvala Mu.
🙂 ❤️
الله أكبر