Zujanje

Bjegunac je uskočio u šum

gdje nadlijeću avioni i štimaju se radio veze,

sve svoje identifikacione kartice,

sve svoje kuće i dugove

ostavio je na drugoj strani.

Ovdje je išao duž crvenog lasera

i slušao napjeve električnog nemira,

nigdje ga ovdje nema jer se misli drugačije sabiru,

nigdje ga ovdje ne brine, osim unutra.

I frekvencije su gluhe i nemilosrdne

poput samonaštimanih ljudi,

moraš odabrati tu tupu ritmiku jer neće zaćutati,

moraš odabrati, ali se ne moraš uz osmijeh složiti.

Sada ležim razasut u pulsirajućim tačkama,

sada slušam sve što je pomalo i moj beat

u podnošljivim količinama,

sada neskupljen ne moram, neću, ne želim,

ali šum ne pita i halapljivo osvaja.

Nakon nekog vremena zuji kao tišina,

nakon nekog vremena otupljuje i nebitno se zaboravlja,

izranja ostrvo i na ostrvu, nakon nekog vremena, šuma,

u šumi kamenčići, put, luk i strijela.

Ponovo imam ruke i ponovo imam volju,

ponovo mogu plakati i čitati veliku dramu u zadnjem činu,

mogu pozvati njeno ime i ona će se okrenuti
sa mnom u rukama,

mogu joj na tablu poređati kamenčiće i pozvati je da igra.

Prije dvadeset godina imao sam druga,

stajali smo pored hladne i blatnjave rijeke,

prije dvadeset godina tu se ginulo a mi smo stajali između dva tutnja,

“Sačuvaj mi njih, sa mnom je gotovo”, rekao je.

Nisam ih našao, govorio sam šumu i ženi koja me nosila,

nisam ih našao, govorio sam ljudima i stvarima,

od tog trenutka pored rijeke dalje ne mogu

ni u ljudskoj koži, ni da sam u igri, ni u mašinama.

Kamenčići će da lete, desnu stranu šume da raskrče,

rijeka će da huči jače od radio veze i preleta aviona.

Ja ću da stojim i natežem strijelu,

ja ću da stojim i čekam sudbinu.